Dvotomni Toma i druge bajke

Jedan čovek, a dve se ličnosti bore i čepe u njemu, stišću se u tom telu i duši, sve im tesno, pa ne znaš koja će pretegnuti, a borba je neprestana. Jedna se ličnost zove Zli Toma, i svi je znaju, mnogo su je puta videli na delu, dočim se druga zove Dobri Toma, i navodno postoji, mada ju je malo ko video. Osim njegovih hroničnih obožavalaca – koji nekako ništa nisu ni krivi, ako me razumete – tu su drugu, a navodno jaču ličnost videli tek još poneki intelektualci, mahom beogradski, pa nam javili da postoji, a na nama je da im verujemo na reč. A ako im na reč ne verujemo ljute se silno, čini im se da mi to nešto imamo protiv Tome, a samim tim, je li, i protiv njih. Možda su i u pravu, kad bolje razmislim: svako dobija po zasluzi.

A ja sve nešto razmišljam (izvinjavam se, ostanula mi navika iz predtominskih vremena) dok tabirim po rezultatima Onoga u nedelju. Vojvodina je, kontam, glasala drugačije od ostatka Srbije – ne po prvi put, doduše, ali jače nego ikada. A unutar te drugačije Vojvodine najdrugačije su glasale manjine, to jest, tamo gde pripadnika manjina ima najviše, tamo je nekako Tome na izborima bilo najmanje. Ovde govorim o nacionalnim i verskim manjinama, ali sve mi govori da ni sa drugim manjinama stvari ne stoje drukčije.

Šta je tu novo? – zapitaće se neko, naivan poput frankofone švajcarske sobarice. Nisu li i ranije manjine izbegavale u širokom luku onog Zlog Tomu, radikalskog Tomu, a ovaj posle škrgutao zubima i vajkao se kako ga je konkurent pobedio nekako takoreći nečasno i na mufte, „zahvaljujući manjinama“, što je valjda imalo biti unekoliko degradirajuće, manje vredno, kao da je glas manjinca nešto što bi trebalo vredeti kao pola glasa čestitoga Srpčeta, onako kako u Iranu pod vlašću mula celo svedočenje žene vredi koliko i pola svedočenja čo’eka? I kao da su izbori raspisani za predsednika vaskolikog srpstva, a ne Republike Srbije, u kojoj jednakopravno glasa svako punoletno lice?

Ali bio je to, čujemo ovih dana od naših drugosrbijanskih vedeta, neki drugi Toma, neki fuj i kakani Toma koji sa ovim dobrim i dražesnim čiča Tomom (koji da je „za razliku od Tadića prešao impresivan put“, kako mudrovaše jedan pisac ovih dana, tako da Tadiću ispade hendikep u očima naše Progresivne Inteligencije što nije rašta imao „prelaziti impresivan put“ jer nikada nije ni bio tamo gde je bio Toma!) nema nikakve veze osim što se isto zovu, isto izgledaju, oženjeni su istom ženom s kojom imaju istu decu i istog Vučića, a bogme i istih par stotina stambenih kvadrata, kojima su za vremena čašćeni od majke Srbije. Onaj fuj i kakani Toma u međuvremenu je nestao ko zna gde – podozrevam da se krije u Hagu, u telu izvesnog doktora opštenarodne odbrane – a pojavio se ovaj šarmantni i neodoljivi, nad kojim sada obilno vlaži i firnajz piški prestonička i okolna Progresivna Inteligencija, a sve to s onom veselom prednjom i stražnjom podatnošću s kojom su izvesni pariski slojevi 1940. po ivicama rascvetalih bulevara dočekali mrgodnog tevtonskog osvajača, a o čemu je neki Sartr, i Žan i Pol istovremeno, napisao izvesne nezaboravne stranice.

Dobro, ali kakve sve to veze ima sa manjinama i njihovim glasanjem? Baš svake veze, dragi moji, baš svake. Manjinski čovek ima razvijenije čulo za Zlo, ne zašto što je on sam bolji od nekoga drugog, nego zato što je u ranjivijem položaju, i zato što svako Zlo u društvu prvo navali na njega, a za druge šta preostane. Zato gledaj za koga od većinaca glasa manjinac, bilo gde, ja li je Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna, ili možda Amerika, Rusija ili Francuska, a gledaj bogme i za koga manjinac nikada glasao ne bi ni da mu se tri ruke osuše, pa će ti se samo kazati ko je ko i ko je šta. A manjine naše izgleda nisu čule za bajku (ili basnu, šta li je?) o Dvotomnom Tomi, nego ga i dalje sasvim jednotomno doživljavaju. Šta ćeš, zaostali ljudi, provincijalci, ne prate Progresivne Sajtove! Nego glasaju onako, po razumu, savesti i instinktu samoodržanja, sve samim zastarelim kategorijama iz prohujalih analognih vremena. I tako se, eto, svrstaše u Nazadne Snage koje ubacuju klipove u točkove našeg progresa, našeg „impresivnog puta“ iz Niotkuda u Nikuda.

Teofil Pančić 27. 05. 2012.