Vrijeme je epidemije. Ne rade kafići i restorani, s ljudima se viđamo još rjeđe nego inače. Pedeset i četiri su nam godine, oboma. Oko nebodera sagrađenih krajem šezdesetih i po novozagrebačkim parkovima igraju se djeca. Teško podnose zaustavljeni svijet svud oko sebe. Naokolo raznose virus koji njima ne može ništa. Kao vjeverice su.
Jučer, bio je ponedjeljak 7. decembra, Milomir Kovačević Strašni poslao mi je dvije fotografije, dva moja portreta, snimljena istog dana, godine 1988, u kafiću sarajevskog Doma mladih.
Na prvoj gledam negdje dolje, nesvjestan objektiva. Sjedim, prekriženih nogu, desnu ruku držim iza glave. U toj, uglavnom nesvjesnoj pozi često se vidim na slikama. Na sebi imam crni džemper, sjećam ga se, i košulju koje se ne sjećam. Brada i kosa duži su nego što su bivali tih godina, poluotvorenih usta, lica i očiju na kojima se još jasno prepoznaje trag djetinjstva.
Na drugoj slici, za koju sad znam da je snimljena prije prve, zaustavljen sam u trenutku u kojem iz šalice sa znakom kafenog zrna pijem espresso. Posvuda su tih godina bile šalice s takvih znakom. Širim oči, mirnoga čela, opet ne znam da me Strašni fotografira.
Između dvije slike prošlo je, procjenjujem pola sata. Toliko mi je trebalo da, ako baš nisam bio jako žedan, popijem onoliko gaziranog žutog soka iz čaše koja je na obje slike. Kako znam da je žuti ako je fotografija crno-bijela, i da je gazirani? Toliko o sebi znam.
Ali o tih pola sata, ili možda samo petnaest minuta?, ne znam ništa. To je vrijeme koje se izvjesno zbilo, nešto sam tada mislio i osjećao, na nekog sam mislio, ali ništa od toga više ne postoji. A vidljivo je po toj razlici soka u čaši. Postavljene jedna uz drugu, ove dvije fotografije neupućenom gledatelju sugeriraju što je to smrt. Ili, da ne plašimo jedni druge, koje su granice čovjekova života.
Dvije slike, žuti sok
Vrijeme je epidemije. Ne rade kafići i restorani, s ljudima se viđamo još rjeđe nego inače. Pedeset i četiri su nam godine, oboma. Oko nebodera sagrađenih krajem šezdesetih i po novozagrebačkim parkovima igraju se djeca. Teško podnose zaustavljeni svijet svud oko sebe. Naokolo raznose virus koji njima ne može ništa. Kao vjeverice su.
Jučer, bio je ponedjeljak 7. decembra, Milomir Kovačević Strašni poslao mi je dvije fotografije, dva moja portreta, snimljena istog dana, godine 1988, u kafiću sarajevskog Doma mladih.
Na prvoj gledam negdje dolje, nesvjestan objektiva. Sjedim, prekriženih nogu, desnu ruku držim iza glave. U toj, uglavnom nesvjesnoj pozi često se vidim na slikama. Na sebi imam crni džemper, sjećam ga se, i košulju koje se ne sjećam. Brada i kosa duži su nego što su bivali tih godina, poluotvorenih usta, lica i očiju na kojima se još jasno prepoznaje trag djetinjstva.
Na drugoj slici, za koju sad znam da je snimljena prije prve, zaustavljen sam u trenutku u kojem iz šalice sa znakom kafenog zrna pijem espresso. Posvuda su tih godina bile šalice s takvih znakom. Širim oči, mirnoga čela, opet ne znam da me Strašni fotografira.
Između dvije slike prošlo je, procjenjujem pola sata. Toliko mi je trebalo da, ako baš nisam bio jako žedan, popijem onoliko gaziranog žutog soka iz čaše koja je na obje slike. Kako znam da je žuti ako je fotografija crno-bijela, i da je gazirani? Toliko o sebi znam.
Ali o tih pola sata, ili možda samo petnaest minuta?, ne znam ništa. To je vrijeme koje se izvjesno zbilo, nešto sam tada mislio i osjećao, na nekog sam mislio, ali ništa od toga više ne postoji. A vidljivo je po toj razlici soka u čaši. Postavljene jedna uz drugu, ove dvije fotografije neupućenom gledatelju sugeriraju što je to smrt. Ili, da ne plašimo jedni druge, koje su granice čovjekova života.