Bio je kišovit, jesenski dan kad sam se autobusom vraćao iz Trsta, pod nogama mi je, u mojoj adidas torbi za trening, bilo sakriveno dvadesetak kantica laka za parkete. Dvokomponentnog, to ću saznati tek kad se vratim u svoj stan, na zapadu Rijeke, jer će nedostajati jedan par, pa će jedna kantica ostati do danas ne sjedinjena i nepotrošena. Često sam odlazio u Trst, kao srednjoškolac svojim ljubičastim fićom, a kasnije žutim jugom. No, ovaj put išao sam autobusom jer mi je trebao samo taj lak, a autobusna karta bila isplativija nego lijepa vožnja autom. Devedeset i druga je, student sam i sa svojom djevojkom uređujem stančić. Novac vidimo rijetko. Zato i krećem u stranu državu po nešto jeftiniji lak. S tom razlikom u novcu možemo otići na miješanu pizzu u tavernu opatijskog hotela Imperial. Isplati se. I naravno, manja je šansa da me carinici oglobe ako se sakrijem među ostale nevine, u autobusu.. Ispred mene sjedi djevojka s vrlo crvenim usnama koje škljocaju po sivilu i kiši, uz nju, mladić koji na nogama drži philipsov usisvač u kutiji, neraspakiran, spreman za carinske ovjere, povrate poreza i slične stvari. Stranci su. Ali uskoro počinju razgovarati. Predstavljaju se jedno drugome, rukujući se spojenih laktova, ona se glasno nasmije. Nisam čuo imena, ali se ona brzo pohvalila da joj je otac u Beogradu i da nadgleda raspodjelu jugoslavenske imovine, sukcesiju. Inače je Riječanka, s Krimeje. Završila je talijansku gimnaziju. I voli, sad šapće: D’Annunzija i sve to. Mladić je pita što to sve to?
Pa taj njegov stil, to što se o njemu u Rijeci ništa ne zna, a on je ustvari bio tako zanimljiv.
Pjesnik? pita momak s usisavačem.
Da, vedro odgovara ona, ali i veliki hedonist, anarhist i slobodan čovjek.
Pokušavam ne slušati, ali do mene dopiru ove rečenice. Rodio sam se u Rijeci, cijelo vrijeme živim u tom gradu, a tek drugi put čujem za ovog čovjeka, o njemu malo znam, tek da je bio fašist, da je uveo diktaturu i da je umro sa sifilisom, od moždanog udara.
Ostalo ću čuti od jednog riječkog književnika, povjesničara na Sajmu knjiga u Puli, prije nekoliko godina. Nešto se popilo u jednom društvu i on se na spomen pjesnika kao divljih stvorova uključio rečenicom o Gabrieleu D’Annunziu:
– On je bio tako maštovit da je bacao kovanice po podu dvorana u Guvernerovoj palači,, a onda tjerao putane da ih podižu svojim vlažnim pičkama. Koja bi uspjela, on bi je nagradio felacijom.
Svi su se smijali. To je druga slika o pjesniku i diktatoru koji je umarširao u moj grad i tamo se provodio kako je mislio da zaslužuje.
Zaustavili smo se na talijanskoj granici, uz kratku kontrolu prošli do slovenske, pa dalje do hrvatske. Cijelo vrijeme lijevala je kiša, prozori autobusa bili su zamagljeni, ljuljali smo se po selima, ja sam svakom nogom pridržavao po jednu komponentu, onaj mladić ispred mene držao se za usisivač, u Beogradu se dijelilo bogatstvo, ona je pričala, a D’Annunzio je čekao skutren u nekoj tami, da ga ona opet izvadi na danje svjetlo i pomiluje kao brončanu figuricu, tajnu kojoj se vraćamo kad nas poklopi samoća ili strah od ljubavi.
Na hrvatskoj granici morali smo izaći iz autobusa i ostaviti stvari unutra, bilo nas je pedesetak i pokušavali smo se sakriti ispod jedne nadstrešnice. Carinik nam je prišao i tražio dokumente, drugi je krstario autobusom.
– Čija je ovo farba? viknuo je onaj iznutra.
– Moja, odgovorio sam onom koji je stajao kraj mene.
– Platit ćeš carinu.
– U redu.
– Čiji je ovo usisivač, filips?
– Moj, reče mladić.
– I ti ćeš platit carinu.
– Dobro, reče mladić.
– Zašto bi platio, upita ona.
– Zašto?
– Ko tebe što pita, odvrati joj carinik.
Ona se povuče, ova ju je grubost prestrašila, stavi ruke na mladićeva ramena i prošapće:
Poljubi me. Poljubi me. Poljubi me.
Mladić je gleda, ukočio se i zbunio.
Molim te. Molim te.
Nakon što smo izmirili dugove prema državi, nastavili smo vožnju prema Rijeci. Njih su se dvoje, sve do zapadnog ulaza u grad ljubili, zatvorenih očiju. Nisu progovorili niti riječ. Mladić je kutiju s usisavačem stavio na prolaz uz sjedala, a ona je Gabriellea D’Annunzia odložila u neku mladenačku zabludu, u ranu potrebu da nekog fascinira, da bude drugačija, avangardna. Oni su se ljubili, bio je to prvi put da sam ugledao fašista kako ljude vodi u ljubav. I zadnji.
Ovih sam se susreta s D’Anunziom sjetio danas, nakon što su u Rijeci izvješene njegove zastave, a u Trstu otkriven spomenik. O tom čovjeku ne znam gotovo ništa, nisu nam ga spominjali za vrijeme školovanja, on je bio tajna. Istina, nisu nam spominjali niti partizane koji su grad oslobodili, uopće, riječku povijest nismo znali. Bitke protiv Turaka, to da, i danas znam sve godine u 16. stoljeću i sve utvrde, čujem kako sikću jatagani nad vratovima nevjernika i kako ržu probodeni konji zavaljeni u blatne oranice, ali o D’Annuzijevom eksperimentu i teroru, o njegovom sjemenu koje je u svojoj zemlji posijao, nismo učili ništa. Zato sam, uz toliko neznanje, jasno upamtio tek ovo dvoje autobusnih ljubavnika i tu sliku putane koja čuči nad sjajnom kovanicom pokušavajući zadiviti poetu.
D’Annuzio je ona limenka laka, bez svoje druge komponente, nešto neupotrebljivo, nepoznato. Stoji na polici s ostalom kramom, strah me ga je baciti jer danas sve recikliraju. On je, u mraku moje konobice na sigurnom, u svom sifilitičnom grobu.
Dvije slike s D’Annunziom
Bio je kišovit, jesenski dan kad sam se autobusom vraćao iz Trsta, pod nogama mi je, u mojoj adidas torbi za trening, bilo sakriveno dvadesetak kantica laka za parkete. Dvokomponentnog, to ću saznati tek kad se vratim u svoj stan, na zapadu Rijeke, jer će nedostajati jedan par, pa će jedna kantica ostati do danas ne sjedinjena i nepotrošena. Često sam odlazio u Trst, kao srednjoškolac svojim ljubičastim fićom, a kasnije žutim jugom. No, ovaj put išao sam autobusom jer mi je trebao samo taj lak, a autobusna karta bila isplativija nego lijepa vožnja autom. Devedeset i druga je, student sam i sa svojom djevojkom uređujem stančić. Novac vidimo rijetko. Zato i krećem u stranu državu po nešto jeftiniji lak. S tom razlikom u novcu možemo otići na miješanu pizzu u tavernu opatijskog hotela Imperial. Isplati se. I naravno, manja je šansa da me carinici oglobe ako se sakrijem među ostale nevine, u autobusu.. Ispred mene sjedi djevojka s vrlo crvenim usnama koje škljocaju po sivilu i kiši, uz nju, mladić koji na nogama drži philipsov usisvač u kutiji, neraspakiran, spreman za carinske ovjere, povrate poreza i slične stvari. Stranci su. Ali uskoro počinju razgovarati. Predstavljaju se jedno drugome, rukujući se spojenih laktova, ona se glasno nasmije. Nisam čuo imena, ali se ona brzo pohvalila da joj je otac u Beogradu i da nadgleda raspodjelu jugoslavenske imovine, sukcesiju. Inače je Riječanka, s Krimeje. Završila je talijansku gimnaziju. I voli, sad šapće: D’Annunzija i sve to. Mladić je pita što to sve to?
Pa taj njegov stil, to što se o njemu u Rijeci ništa ne zna, a on je ustvari bio tako zanimljiv.
Pjesnik? pita momak s usisavačem.
Da, vedro odgovara ona, ali i veliki hedonist, anarhist i slobodan čovjek.
Pokušavam ne slušati, ali do mene dopiru ove rečenice. Rodio sam se u Rijeci, cijelo vrijeme živim u tom gradu, a tek drugi put čujem za ovog čovjeka, o njemu malo znam, tek da je bio fašist, da je uveo diktaturu i da je umro sa sifilisom, od moždanog udara.
Ostalo ću čuti od jednog riječkog književnika, povjesničara na Sajmu knjiga u Puli, prije nekoliko godina. Nešto se popilo u jednom društvu i on se na spomen pjesnika kao divljih stvorova uključio rečenicom o Gabrieleu D’Annunziu:
– On je bio tako maštovit da je bacao kovanice po podu dvorana u Guvernerovoj palači,, a onda tjerao putane da ih podižu svojim vlažnim pičkama. Koja bi uspjela, on bi je nagradio felacijom.
Svi su se smijali. To je druga slika o pjesniku i diktatoru koji je umarširao u moj grad i tamo se provodio kako je mislio da zaslužuje.
Zaustavili smo se na talijanskoj granici, uz kratku kontrolu prošli do slovenske, pa dalje do hrvatske. Cijelo vrijeme lijevala je kiša, prozori autobusa bili su zamagljeni, ljuljali smo se po selima, ja sam svakom nogom pridržavao po jednu komponentu, onaj mladić ispred mene držao se za usisivač, u Beogradu se dijelilo bogatstvo, ona je pričala, a D’Annunzio je čekao skutren u nekoj tami, da ga ona opet izvadi na danje svjetlo i pomiluje kao brončanu figuricu, tajnu kojoj se vraćamo kad nas poklopi samoća ili strah od ljubavi.
Na hrvatskoj granici morali smo izaći iz autobusa i ostaviti stvari unutra, bilo nas je pedesetak i pokušavali smo se sakriti ispod jedne nadstrešnice. Carinik nam je prišao i tražio dokumente, drugi je krstario autobusom.
– Čija je ovo farba? viknuo je onaj iznutra.
– Moja, odgovorio sam onom koji je stajao kraj mene.
– Platit ćeš carinu.
– U redu.
– Čiji je ovo usisivač, filips?
– Moj, reče mladić.
– I ti ćeš platit carinu.
– Dobro, reče mladić.
– Zašto bi platio, upita ona.
– Zašto?
– Ko tebe što pita, odvrati joj carinik.
Ona se povuče, ova ju je grubost prestrašila, stavi ruke na mladićeva ramena i prošapće:
Poljubi me. Poljubi me. Poljubi me.
Mladić je gleda, ukočio se i zbunio.
Molim te. Molim te.
Nakon što smo izmirili dugove prema državi, nastavili smo vožnju prema Rijeci. Njih su se dvoje, sve do zapadnog ulaza u grad ljubili, zatvorenih očiju. Nisu progovorili niti riječ. Mladić je kutiju s usisavačem stavio na prolaz uz sjedala, a ona je Gabriellea D’Annunzia odložila u neku mladenačku zabludu, u ranu potrebu da nekog fascinira, da bude drugačija, avangardna. Oni su se ljubili, bio je to prvi put da sam ugledao fašista kako ljude vodi u ljubav. I zadnji.
Ovih sam se susreta s D’Anunziom sjetio danas, nakon što su u Rijeci izvješene njegove zastave, a u Trstu otkriven spomenik. O tom čovjeku ne znam gotovo ništa, nisu nam ga spominjali za vrijeme školovanja, on je bio tajna. Istina, nisu nam spominjali niti partizane koji su grad oslobodili, uopće, riječku povijest nismo znali. Bitke protiv Turaka, to da, i danas znam sve godine u 16. stoljeću i sve utvrde, čujem kako sikću jatagani nad vratovima nevjernika i kako ržu probodeni konji zavaljeni u blatne oranice, ali o D’Annuzijevom eksperimentu i teroru, o njegovom sjemenu koje je u svojoj zemlji posijao, nismo učili ništa. Zato sam, uz toliko neznanje, jasno upamtio tek ovo dvoje autobusnih ljubavnika i tu sliku putane koja čuči nad sjajnom kovanicom pokušavajući zadiviti poetu.
D’Annuzio je ona limenka laka, bez svoje druge komponente, nešto neupotrebljivo, nepoznato. Stoji na polici s ostalom kramom, strah me ga je baciti jer danas sve recikliraju. On je, u mraku moje konobice na sigurnom, u svom sifilitičnom grobu.