Došao je u Šomart po zadatku iz okolice Bijeljine, cijelo selo je znalo da je Srbin, pravoslavac, ali on to nikad ni pred kim nije niti spomenuo. Pričalo se da je učiteljski tečaj završio u prvoj generaciji poratnih učitelja s odličnom ocjenom. Od prvih dana stanovao je u Kozićima kod Udovice, katolkinje, Hrvatice, čiji je muž s hrvatskom vojskom nestao u nekoj europskoj zemlji (a možda i u Argentini, domovini mnogih sličnih njemu, pričala je njegova udovica svakome). Svog je podstanara lijepo pazila u svome domu, kilometar-dva udaljenom od škole. Dugo vremena bili su za sve mještane samo gazdarica i podstanar, sve drugo vješto su skrivali, onda su ipak obznanili da su muž i žena u građanskom braku od 1956. godine u kojemu im se rodio i Sin. Prvi je u Šomartu započeo život u mješovitom braku, bio je svakome drag i bio mu je svatko drag. Uz drugog učitelja iste nacionalnosti bio je onaj koji je u Šomart došao po zadatku ondašnje vlasti da katolike Hrvate pouči životu i s drugima i drugačijim. Lijepo je primljen, nije mu nikad niotkoga stigla ružna riječ. Nije nikad nikome uputio pogrdno slovo.
Bio je među njegovim prvim učenicima. Došao je u šomartsku osnovnu školu mršav, već prve godine bio je dobro popunjen. Njegova gazdarica se hvalila da je vrlo slatkohran, kao što je bio i rječit, spreman za priču sa svakim u svakome trenutku. Jede što god mu ponudi, razvija priču o svemu što sugovornik dotakne, kao iz rukava. To prvo ljeto bilo je izdašno u njezinom vrtu, najesen je zaklala dobro uhranjenu svinju. Narednih ljeta opismenjivao je naraštaje i naraštaje, pripremao ih za odlazak u razne srednje škole u razna mjesta ondašnje države. Kao njegov učenik krenuo je prvo u realku u Gradu, potom na studij u Sarajevu gdje je osnovao obitelj i sa suprugom proveo sve godine opsade u posljednjem ratu.
Tijekom rata Učitelj je iz Šomarta preselio u Srednju Slatinu (u Slatinskom ljetopisu blogera Predraga Pajića pronašao ga je u arhivi pod nazivom Škola na dvije slike s učenicima razreda, a pod nazivom Vijesti iz sela za godinu 2011. pod datumom 16. IX. ćirilicom bloger Pajić je zabilježio da je umro njegov Učitelj, rođen 1929.
Ne zna kako ga je tko u Šomartu zapamtio, niti ga je to mnogo briga, u njegovom sjećanju živi kao plemenit čovjek. Ne zna kako se u minulom ratu ponašao prema onima koji su ga iz Šomarta premjestili u Srednju Slatinu, niti ga je to mnogo briga, vjeruje da mu je taj premještaj s njegovom Udovicom i Sinom bio najteži u životu. Zapravo, ne zna ni je li u Srednju Slatinu premješten zajedno sa svojom Udovicom, ne zna što je s njom, ni što je s njegovim Sinom, što s Kćerkom, gdje žive, koje su škole završili, imaju li svoje obitelji. Od rođaka u Rovinju s kojim je njegov Sin u Šomartu sjedio u istoj školskoj klupi, saznaje da je njegova Udovica umrla prije njega i da je sahranjena u groblju Okruglić, potom saznaje i još štošta. Rođak ga 19. travnja iz Rovinja gdje ga je sa sestrom na liječenju i njezi u Domu za starije i nemoćne osobe “Domenico Pergolis” smjestio brat, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj, svojom porukom na faceu vraća 25 godina unazad:
„Evo baš je danas 25 godina kako smo morali otići u neizvjesnost. I kad je počeo u Sloveniji, nisam vjerovao da će do rata uopće doći, ali, eto, dođe rat i u Hrvatsku i u BiH. Tada je Sin našega Učitelja bio na službi u Postojni, imao je čin kapetana JNA. Učitelj je zbog toga već bio omražen među nekim mještanima, ali u našu je kuću dolazio, pa su mi pojedinci počeli prigovarati zašto ga primamo. Pričao mi je da je Sinu savjetovao da priđe na stranu naroda slovenskog i priključi se njihovoj obrani. Sin mu je odgovarao da bi on to u krajnjem slučaju i uradio, ali ne pristaje na to njegova žena, koja je iz Uroševca. Kaže mu da neće da živi s ustašama. Tako se naš Učitelj našao u vrlo nezgodnoj situaciji. Jednom mi se povjerio: Kad odem u Bijeljinu, tamo sam ustaša jer mi je žena katolkinja, Hrvatica, kad se vratim iz Bijeljine, u Šomartu sam četnik. Ima Kćer udanu za Hrvata iz Turića, s kojim živi u Osijeku. Govorio sam mu da su mu naša vrata uvijek otvorena. Ja sam se tog proljeća 1992. teško razbolio od tbc pluća. Učitelj mi je često navraćao da provjeri kako sam. Jednom prilikom me je upitao što bih mogao jesti da mi donese, zaželio sam kikiriki u ljusci. Nije ga bilo u Gradu. Otišao je u Brčko, nije ga našao ni tamo. Na koncu ga je kupio u Orašju, donio mi punu vrećicu. Tada je moj dobri brat na dva mjeseca napustio Njemačku da bi pomogao meni, sestri i majci. Tek s njegovim dolaskom počelo je moje liječenje, odmah je malo krenulo na bolje. Bio je 19. travanj, Uskrs, mama i brat se vratili iz crkve, kažu meni i sestri da su skoro svi mještani otišli, popodne smo krenuli i mi za Hrvatsku, kod tetke, u Gradište. Tu smo prenoćili, sutradan smo se zaputili s mojim dobrim bratom za Njemačku. Tih dana je s mještanima izbjegao i Učitelj sa svojom Udovicom u Špionicu gdje su bili izvjesno vrijeme i gdje su, potom, razmijenjeni za Pelagićevo. Odatle su prešli u Slatinu, gdje je naš Učitelj neko vrijeme i radio u školi. U naše napuštene kuće uselile su izbjeglice. Naša majka nije dočekala povratak u njih, umrla je i sahranjena je u Gradištu. (Nakon rata, moj dobri brat je njezine posmrtne ostatke prenio u groblje u Okrugliću, sahranio ih uz pokojnog oca.) Sestra i ja smo ostali u Rovinju, na liječenju, gdje smo i danas… Kad se, kasnije, situacija malo smirila, izbjeglice su iselile iz naših kuća… Umrla je Udovica i sahranjena je u groblju Okruglić. Učitelj se nakon toga vraća u Koziće, dobiva donaciju i obnavlja kuću u kojoj je živio do smrti svoje supruge. Sa svojim dobrim bratom tada sam se s njim i susreo. Moj dobri brat se vratio po mene i sestru, ostali smo u našoj kući petnaestak dana. Saznali smo da je Učiteljev Sin u ratu dobio čin generala, da je umirovljen i da živi u Crnoj Gori. Skup mu tamo stan, mala mirovina, doći će kod oca… Sada živi sa suprugom u Kozićima… (Njegova je sestra sa svojom obitelji, to sigurno znaš, i danas u Osijeku…) Saznao sam i kako je naš Učitelj završio svoj život: nekako pred smrt zaželio je da ode kod svojih u Bijeljinu, zaputi se sa Sinom, tamo ruča, popije nekoliko rakija, pa kaže Sinu: Eto, bio sam kod svojih, sve sam vidio, ajmo sad kući. Čekaj, stari, tek smo došli, ne idemo još kući. Ipak, vrate se. Nakon nekog vremena Učitelj se u svojoj kući u Kozićima razboli, iz brčanske bolnice sa Sinom opet ode u Bijeljinu, i tu umre. Po njegovoj želji sahranjen je u groblju Okruglić kraj svoje Udovice. Eto,to je ono što ja znam, u najkraćim crtama.“
Ne zna postoji li još neka istina o rođakovom i njegovom Učitelju. Oslanja se na ono što je zapamtio dok je bio njegov đak, od tog vremena dijele ga godine mira i godine jednog tragičnog rata. Bez obzira na nedostatak sigurnih podataka o njemu, Učitelj i njegova Udovica ga poučavaju da drugi i drugačiji mogu u ljubavi živjeti s drugim i drugačijim. Svaku ružnu priču o njemu, ako bi do njega ikad došla, prekinuo bi istog trena. O njemu kao svom Učitelju sve najbolje. Čuva za sebe i dalje pravo da od njega kao čovjeka tjera sve što huška, mrzi, olajava, progoni.
U poraću je pola katoličkog Šomarta, nažalost, pripalo pravoslavnim Srbima koje su do tog rata predstavljali samo njegov Učitelj i još jedan njegov kolega. Nepravda. Obojica bi mu potvrdili, siguran je, da je to velika Nepravda. U Šomart je Učitelj došao mlad, u njoj je formirao sve svoje ljudske osobine, mnoge su imale sjaj i zlata i srebra. Šomart je s njim dobio čovjeka spremna da sasluša svakog i svakakvog Šomarćana. Velika je Nepravda što sa svojom Udovicom nije umro u mjestu u kojem je s njom izrastao u takvog ljudinu. Velika je Pravda što je u groblju Okruglić sahranjen sa svojom Udovicom. Ali Pravda pripada samo njegovoj posljednjoj želji. A njegov je grob u groblju Okruglić najrječitiji svjedok i otvorenosti Šomarćana prema drugom i drugačijem.
SLOBODA
U tim je godinama jedna riječ bila i vrlo skupa i vrlo jeftina. Plaćena je velikim žrtvama, preživjeli su je izgovarali vrlo često i u spomen njima. Izgovarala su je i djeca i starci, i u snu i na javi. Djeca su je sanjala kao domaću zadaću, starci su se pod težinom cijene plaćene za nju u minulom ratu u snovima trzali i budili. Na javi su stalno izgovarali njezino ime, da tako svog sugovornika upozore na njezinu veliku važnost. Toj je riječi bilo ime sloboda. Sva svoja stradanja, uspjehe i pobjede, u tim godinama, i od tih godina do danas, ovaj pripovjedač pripisuje upravo njoj. Ona ga i danas, u siječnju 2017., dvadeset dvije godine nakon drugog minulog rata, podsjeća na onaj dan kada je pri povratku iz škole u svoj dom, sa svjedodžbom završnog razreda, jedan od roditelja u pratnji jednog od njegovih parosnika govorio:
– Sloboda, sloboda, pa sloboda! Sve vrijeme do ove svjedodžbe i na svim časovima samo sloboda i sloboda. Ta riječ kao da je kalež na oltaru naše crkve. A naš učitelj o sirotinji i neimaštini ni danas ni riječi. Otkad je došla ta sloboda, dižemo se gladni, liježemo gladni, a o tome ništa.
– Ali, oslobođena je zemlja – protivio mu se drugi roditelj! – To je velika stvar.
Ali, konačno je stigla sloboda, ponavljao je i on u sebi! Sloboda, sloboda, pa sloboda! Govorilo se da je s njom na zemlju stigao napokon i posve novi čovjek i da će njegova vladavina biti vječna, otkad je svijeta i vijeka najpravednija, posebno za uboge i sirote.
Dok pada snijeg, tu riječ opet čuje jasno, ona ga i raduje i plaši. Što je za njega sloboda jučer i danas, pita se promatrajući kroz prozor tople sobe pad pahuljica na smrznutu zemlju. Biti u pravima izjednačen s odraslim, ne pješačiti najesen s dobivenom svjedodžbom iz Šomarta na upis u gimnaziju do Grada, otići od roditelja i obitelji nakon gimnazije na studij u Sarajevo i ondje biti bez ičijeg nadzora. To je za njega bila onda, a i danasje, ta riječ sloboda. Iako ga je i priželjkivao i sanjao, dolazak oca iz zatvora tada je doživljavao kao napad na svoju slobodu. Pojačavao se s njim broj onih koji su je na svakom koraku stalno nadzirali. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono! To se ne radi tako, to se radi ovako. To je grijeh, ne smiješ… S ocem, majkom, bratom, nevjestom i dvije sestre njegova je sloboda u to vrijeme imala i previše budnih stražara. Kako je rastao, u obitelji se osjećao sputanim i uskraćenim. Njegova je obitelj i tada bila cijeli svijet u koji je želio čim prije pobjeći da ispita sve njezine prostore. On ni tada nije želio imati samo jednu obitelj. On ni tada, čak, nije pripadao samo jednom prezimenu, prezimena njegovih prijatelja bila su i njegova, nije pripadao niti samo jednom mjestu, niti jednim roditeljima, roditelji njegovih prijatelja bili su i njegovi, kao i njihova vjera i nacionalnost.
Ni Šomart u ono vrijeme, u toj svojoj prvoj slobodi, u svom administrativnom popisu nije imao isti broj kuća. Sve su bile od ćerpića čiji je vezivni materijal bila slama. I u temeljima i u zidovima. Malo je njih grede krovova prekrivao crijep. Tek kod najimućnijih, od kojih je nova vlast uzimala i crno ispod nokata, podovi su u sobama bili od hrastovine, kod većine su bili zemljani. U tim je kućama većina gladovala. Spavala je pod tankim pokrivačima, na slami i kukuruznom lišću, odmor u krevetima s dušecima ta većina mogla je samo sanjati. Zimi je cvokotala, da uštedi gorivo u petrolejskim lampama, rano je lijegala i rano ustajala. Proljeća, ljeta i jeseni bili su im domovi dulje od tih kuća. Na njivama su se mogli vidjeti s drvenim plugovima i volovima, tek rijetki sa željeznim i s konjima. Glavne ceste i razni prečaci od ranih proljeća do kasnih jeseni bili su blatnjavi i prašnjavi, zimi zatrpani snijegom, neprohodni i zavijani. Nikad nigdje nije toliko palo snijega i kiša, niti osvanulo niti zanoćilo magle, koliko u Šomartu u vrijeme te prve slobode. Gromovi su ubijali i ljude i stoku. Po livadama i ispod krošnji hrastova, lipa i dudova pronalaženi su i jedni i drugi.
Sloboda Šomarta danas, sedamdeset godina kasnije, konačni je poraz Šomarta. Današnjem je Šomartu ona sloboda odgojila rušitelje, pljačkaše, ubojice, palikuće, licemjere. Prema onome što su te ljudske rugobe odgojene u slobodi nakon sedamdeset godina ostavile iza sebe reklo bi se da sloboda ima više ružnih lica. Ima ih na milijune. I prema onoj prvoj, do koje su mnogi Šomarćani držali kao i njihov župnik do kaleža na oltaru, bio je nepovjerljiv, u stvarnosti ove koju je Šomart dočekao prije dvadeset i dvije godine još uvijek je zbunjen.
U onojprvoj slobodi, komunističkoj, ograničenoj i vrlo krutoj, Šomart je izgradio mnogo lijepih kuća, od sirotinjskog sela njemački, austrijski i švicarski gastarbajteri izgradili su grad. U onojprvoj slobodi Šomart je postao bogat, napredan i uzoran. Njezin novi čovjek vladao je gotovo punih pedeset godina. Ali, u njoj je, nažalost, u svojim prvim susjedima, stekao i svoje rušitelje, pljačkaše, ubojice, palikuće, licemjere. Tako je, eto, bila varljiva i skupa onaprva sloboda i tako je, eto, u njoj taj njezin novi čovjek pokazao svoju pravu ljudskost. Ruši, ubija, pali, odgaja prevarante i izrode i danas, u drugačijoj slobodi, taj stari novi čovjek, ispod posve druge maske na licu.
Ali, on, eto, ima dvije slobode. Je li bogat i je li sretan? Prva je stara gotovo pedeset godina, druga 22. Imao je samo dvanaest kad je čuo što roditelji njegovih parosnika sa svjedodžbama u rukama govore o onoj prvoj slobodi, danas mu je u drugoj, kapitalističkoj, divljoj i anarhističnoj, koju nazivaju i demokratskom, punih 77. Ni u jednoj slobodi, u stvari, nije bio doslovno slobodan.
Na obje slobode danas pada vrlo sitan snijeg. U njegovoj sedamdeset i sedmoj godini života prekriva i prvu i drugu njegovu slobodu. Na sadržaje tih sloboda baca svoj hladni prekrivač ispod kojeg će jednog dana možda osvanuti njezino neko posve novo značenje. On to, sigurno je, neće doživjeti; kakva li će biti ta nečija treća sloboda?
Dvije priče
PRAVDA I NEPRAVDA PO UČITELJU
Došao je u Šomart po zadatku iz okolice Bijeljine, cijelo selo je znalo da je Srbin, pravoslavac, ali on to nikad ni pred kim nije niti spomenuo. Pričalo se da je učiteljski tečaj završio u prvoj generaciji poratnih učitelja s odličnom ocjenom. Od prvih dana stanovao je u Kozićima kod Udovice, katolkinje, Hrvatice, čiji je muž s hrvatskom vojskom nestao u nekoj europskoj zemlji (a možda i u Argentini, domovini mnogih sličnih njemu, pričala je njegova udovica svakome). Svog je podstanara lijepo pazila u svome domu, kilometar-dva udaljenom od škole. Dugo vremena bili su za sve mještane samo gazdarica i podstanar, sve drugo vješto su skrivali, onda su ipak obznanili da su muž i žena u građanskom braku od 1956. godine u kojemu im se rodio i Sin. Prvi je u Šomartu započeo život u mješovitom braku, bio je svakome drag i bio mu je svatko drag. Uz drugog učitelja iste nacionalnosti bio je onaj koji je u Šomart došao po zadatku ondašnje vlasti da katolike Hrvate pouči životu i s drugima i drugačijim. Lijepo je primljen, nije mu nikad niotkoga stigla ružna riječ. Nije nikad nikome uputio pogrdno slovo.
Bio je među njegovim prvim učenicima. Došao je u šomartsku osnovnu školu mršav, već prve godine bio je dobro popunjen. Njegova gazdarica se hvalila da je vrlo slatkohran, kao što je bio i rječit, spreman za priču sa svakim u svakome trenutku. Jede što god mu ponudi, razvija priču o svemu što sugovornik dotakne, kao iz rukava. To prvo ljeto bilo je izdašno u njezinom vrtu, najesen je zaklala dobro uhranjenu svinju. Narednih ljeta opismenjivao je naraštaje i naraštaje, pripremao ih za odlazak u razne srednje škole u razna mjesta ondašnje države. Kao njegov učenik krenuo je prvo u realku u Gradu, potom na studij u Sarajevu gdje je osnovao obitelj i sa suprugom proveo sve godine opsade u posljednjem ratu.
Tijekom rata Učitelj je iz Šomarta preselio u Srednju Slatinu (u Slatinskom ljetopisu blogera Predraga Pajića pronašao ga je u arhivi pod nazivom Škola na dvije slike s učenicima razreda, a pod nazivom Vijesti iz sela za godinu 2011. pod datumom 16. IX. ćirilicom bloger Pajić je zabilježio da je umro njegov Učitelj, rođen 1929.
Ne zna kako ga je tko u Šomartu zapamtio, niti ga je to mnogo briga, u njegovom sjećanju živi kao plemenit čovjek. Ne zna kako se u minulom ratu ponašao prema onima koji su ga iz Šomarta premjestili u Srednju Slatinu, niti ga je to mnogo briga, vjeruje da mu je taj premještaj s njegovom Udovicom i Sinom bio najteži u životu. Zapravo, ne zna ni je li u Srednju Slatinu premješten zajedno sa svojom Udovicom, ne zna što je s njom, ni što je s njegovim Sinom, što s Kćerkom, gdje žive, koje su škole završili, imaju li svoje obitelji. Od rođaka u Rovinju s kojim je njegov Sin u Šomartu sjedio u istoj školskoj klupi, saznaje da je njegova Udovica umrla prije njega i da je sahranjena u groblju Okruglić, potom saznaje i još štošta. Rođak ga 19. travnja iz Rovinja gdje ga je sa sestrom na liječenju i njezi u Domu za starije i nemoćne osobe “Domenico Pergolis” smjestio brat, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj, svojom porukom na faceu vraća 25 godina unazad:
„Evo baš je danas 25 godina kako smo morali otići u neizvjesnost. I kad je počeo u Sloveniji, nisam vjerovao da će do rata uopće doći, ali, eto, dođe rat i u Hrvatsku i u BiH. Tada je Sin našega Učitelja bio na službi u Postojni, imao je čin kapetana JNA. Učitelj je zbog toga već bio omražen među nekim mještanima, ali u našu je kuću dolazio, pa su mi pojedinci počeli prigovarati zašto ga primamo. Pričao mi je da je Sinu savjetovao da priđe na stranu naroda slovenskog i priključi se njihovoj obrani. Sin mu je odgovarao da bi on to u krajnjem slučaju i uradio, ali ne pristaje na to njegova žena, koja je iz Uroševca. Kaže mu da neće da živi s ustašama. Tako se naš Učitelj našao u vrlo nezgodnoj situaciji. Jednom mi se povjerio: Kad odem u Bijeljinu, tamo sam ustaša jer mi je žena katolkinja, Hrvatica, kad se vratim iz Bijeljine, u Šomartu sam četnik. Ima Kćer udanu za Hrvata iz Turića, s kojim živi u Osijeku. Govorio sam mu da su mu naša vrata uvijek otvorena. Ja sam se tog proljeća 1992. teško razbolio od tbc pluća. Učitelj mi je često navraćao da provjeri kako sam. Jednom prilikom me je upitao što bih mogao jesti da mi donese, zaželio sam kikiriki u ljusci. Nije ga bilo u Gradu. Otišao je u Brčko, nije ga našao ni tamo. Na koncu ga je kupio u Orašju, donio mi punu vrećicu. Tada je moj dobri brat na dva mjeseca napustio Njemačku da bi pomogao meni, sestri i majci. Tek s njegovim dolaskom počelo je moje liječenje, odmah je malo krenulo na bolje. Bio je 19. travanj, Uskrs, mama i brat se vratili iz crkve, kažu meni i sestri da su skoro svi mještani otišli, popodne smo krenuli i mi za Hrvatsku, kod tetke, u Gradište. Tu smo prenoćili, sutradan smo se zaputili s mojim dobrim bratom za Njemačku. Tih dana je s mještanima izbjegao i Učitelj sa svojom Udovicom u Špionicu gdje su bili izvjesno vrijeme i gdje su, potom, razmijenjeni za Pelagićevo. Odatle su prešli u Slatinu, gdje je naš Učitelj neko vrijeme i radio u školi. U naše napuštene kuće uselile su izbjeglice. Naša majka nije dočekala povratak u njih, umrla je i sahranjena je u Gradištu. (Nakon rata, moj dobri brat je njezine posmrtne ostatke prenio u groblje u Okrugliću, sahranio ih uz pokojnog oca.) Sestra i ja smo ostali u Rovinju, na liječenju, gdje smo i danas… Kad se, kasnije, situacija malo smirila, izbjeglice su iselile iz naših kuća… Umrla je Udovica i sahranjena je u groblju Okruglić. Učitelj se nakon toga vraća u Koziće, dobiva donaciju i obnavlja kuću u kojoj je živio do smrti svoje supruge. Sa svojim dobrim bratom tada sam se s njim i susreo. Moj dobri brat se vratio po mene i sestru, ostali smo u našoj kući petnaestak dana. Saznali smo da je Učiteljev Sin u ratu dobio čin generala, da je umirovljen i da živi u Crnoj Gori. Skup mu tamo stan, mala mirovina, doći će kod oca… Sada živi sa suprugom u Kozićima… (Njegova je sestra sa svojom obitelji, to sigurno znaš, i danas u Osijeku…) Saznao sam i kako je naš Učitelj završio svoj život: nekako pred smrt zaželio je da ode kod svojih u Bijeljinu, zaputi se sa Sinom, tamo ruča, popije nekoliko rakija, pa kaže Sinu: Eto, bio sam kod svojih, sve sam vidio, ajmo sad kući. Čekaj, stari, tek smo došli, ne idemo još kući. Ipak, vrate se. Nakon nekog vremena Učitelj se u svojoj kući u Kozićima razboli, iz brčanske bolnice sa Sinom opet ode u Bijeljinu, i tu umre. Po njegovoj želji sahranjen je u groblju Okruglić kraj svoje Udovice. Eto,to je ono što ja znam, u najkraćim crtama.“
Ne zna postoji li još neka istina o rođakovom i njegovom Učitelju. Oslanja se na ono što je zapamtio dok je bio njegov đak, od tog vremena dijele ga godine mira i godine jednog tragičnog rata. Bez obzira na nedostatak sigurnih podataka o njemu, Učitelj i njegova Udovica ga poučavaju da drugi i drugačiji mogu u ljubavi živjeti s drugim i drugačijim. Svaku ružnu priču o njemu, ako bi do njega ikad došla, prekinuo bi istog trena. O njemu kao svom Učitelju sve najbolje. Čuva za sebe i dalje pravo da od njega kao čovjeka tjera sve što huška, mrzi, olajava, progoni.
U poraću je pola katoličkog Šomarta, nažalost, pripalo pravoslavnim Srbima koje su do tog rata predstavljali samo njegov Učitelj i još jedan njegov kolega. Nepravda. Obojica bi mu potvrdili, siguran je, da je to velika Nepravda. U Šomart je Učitelj došao mlad, u njoj je formirao sve svoje ljudske osobine, mnoge su imale sjaj i zlata i srebra. Šomart je s njim dobio čovjeka spremna da sasluša svakog i svakakvog Šomarćana. Velika je Nepravda što sa svojom Udovicom nije umro u mjestu u kojem je s njom izrastao u takvog ljudinu. Velika je Pravda što je u groblju Okruglić sahranjen sa svojom Udovicom. Ali Pravda pripada samo njegovoj posljednjoj želji. A njegov je grob u groblju Okruglić najrječitiji svjedok i otvorenosti Šomarćana prema drugom i drugačijem.
SLOBODA
U tim je godinama jedna riječ bila i vrlo skupa i vrlo jeftina. Plaćena je velikim žrtvama, preživjeli su je izgovarali vrlo često i u spomen njima. Izgovarala su je i djeca i starci, i u snu i na javi. Djeca su je sanjala kao domaću zadaću, starci su se pod težinom cijene plaćene za nju u minulom ratu u snovima trzali i budili. Na javi su stalno izgovarali njezino ime, da tako svog sugovornika upozore na njezinu veliku važnost. Toj je riječi bilo ime sloboda. Sva svoja stradanja, uspjehe i pobjede, u tim godinama, i od tih godina do danas, ovaj pripovjedač pripisuje upravo njoj. Ona ga i danas, u siječnju 2017., dvadeset dvije godine nakon drugog minulog rata, podsjeća na onaj dan kada je pri povratku iz škole u svoj dom, sa svjedodžbom završnog razreda, jedan od roditelja u pratnji jednog od njegovih parosnika govorio:
– Sloboda, sloboda, pa sloboda! Sve vrijeme do ove svjedodžbe i na svim časovima samo sloboda i sloboda. Ta riječ kao da je kalež na oltaru naše crkve. A naš učitelj o sirotinji i neimaštini ni danas ni riječi. Otkad je došla ta sloboda, dižemo se gladni, liježemo gladni, a o tome ništa.
– Ali, oslobođena je zemlja – protivio mu se drugi roditelj! – To je velika stvar.
Ali, konačno je stigla sloboda, ponavljao je i on u sebi! Sloboda, sloboda, pa sloboda! Govorilo se da je s njom na zemlju stigao napokon i posve novi čovjek i da će njegova vladavina biti vječna, otkad je svijeta i vijeka najpravednija, posebno za uboge i sirote.
Dok pada snijeg, tu riječ opet čuje jasno, ona ga i raduje i plaši. Što je za njega sloboda jučer i danas, pita se promatrajući kroz prozor tople sobe pad pahuljica na smrznutu zemlju. Biti u pravima izjednačen s odraslim, ne pješačiti najesen s dobivenom svjedodžbom iz Šomarta na upis u gimnaziju do Grada, otići od roditelja i obitelji nakon gimnazije na studij u Sarajevo i ondje biti bez ičijeg nadzora. To je za njega bila onda, a i danasje, ta riječ sloboda. Iako ga je i priželjkivao i sanjao, dolazak oca iz zatvora tada je doživljavao kao napad na svoju slobodu. Pojačavao se s njim broj onih koji su je na svakom koraku stalno nadzirali. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono! To se ne radi tako, to se radi ovako. To je grijeh, ne smiješ… S ocem, majkom, bratom, nevjestom i dvije sestre njegova je sloboda u to vrijeme imala i previše budnih stražara. Kako je rastao, u obitelji se osjećao sputanim i uskraćenim. Njegova je obitelj i tada bila cijeli svijet u koji je želio čim prije pobjeći da ispita sve njezine prostore. On ni tada nije želio imati samo jednu obitelj. On ni tada, čak, nije pripadao samo jednom prezimenu, prezimena njegovih prijatelja bila su i njegova, nije pripadao niti samo jednom mjestu, niti jednim roditeljima, roditelji njegovih prijatelja bili su i njegovi, kao i njihova vjera i nacionalnost.
Ni Šomart u ono vrijeme, u toj svojoj prvoj slobodi, u svom administrativnom popisu nije imao isti broj kuća. Sve su bile od ćerpića čiji je vezivni materijal bila slama. I u temeljima i u zidovima. Malo je njih grede krovova prekrivao crijep. Tek kod najimućnijih, od kojih je nova vlast uzimala i crno ispod nokata, podovi su u sobama bili od hrastovine, kod većine su bili zemljani. U tim je kućama većina gladovala. Spavala je pod tankim pokrivačima, na slami i kukuruznom lišću, odmor u krevetima s dušecima ta većina mogla je samo sanjati. Zimi je cvokotala, da uštedi gorivo u petrolejskim lampama, rano je lijegala i rano ustajala. Proljeća, ljeta i jeseni bili su im domovi dulje od tih kuća. Na njivama su se mogli vidjeti s drvenim plugovima i volovima, tek rijetki sa željeznim i s konjima. Glavne ceste i razni prečaci od ranih proljeća do kasnih jeseni bili su blatnjavi i prašnjavi, zimi zatrpani snijegom, neprohodni i zavijani. Nikad nigdje nije toliko palo snijega i kiša, niti osvanulo niti zanoćilo magle, koliko u Šomartu u vrijeme te prve slobode. Gromovi su ubijali i ljude i stoku. Po livadama i ispod krošnji hrastova, lipa i dudova pronalaženi su i jedni i drugi.
Sloboda Šomarta danas, sedamdeset godina kasnije, konačni je poraz Šomarta. Današnjem je Šomartu ona sloboda odgojila rušitelje, pljačkaše, ubojice, palikuće, licemjere. Prema onome što su te ljudske rugobe odgojene u slobodi nakon sedamdeset godina ostavile iza sebe reklo bi se da sloboda ima više ružnih lica. Ima ih na milijune. I prema onoj prvoj, do koje su mnogi Šomarćani držali kao i njihov župnik do kaleža na oltaru, bio je nepovjerljiv, u stvarnosti ove koju je Šomart dočekao prije dvadeset i dvije godine još uvijek je zbunjen.
U onoj prvoj slobodi, komunističkoj, ograničenoj i vrlo krutoj, Šomart je izgradio mnogo lijepih kuća, od sirotinjskog sela njemački, austrijski i švicarski gastarbajteri izgradili su grad. U onoj prvoj slobodi Šomart je postao bogat, napredan i uzoran. Njezin novi čovjek vladao je gotovo punih pedeset godina. Ali, u njoj je, nažalost, u svojim prvim susjedima, stekao i svoje rušitelje, pljačkaše, ubojice, palikuće, licemjere. Tako je, eto, bila varljiva i skupa ona prva sloboda i tako je, eto, u njoj taj njezin novi čovjek pokazao svoju pravu ljudskost. Ruši, ubija, pali, odgaja prevarante i izrode i danas, u drugačijoj slobodi, taj stari novi čovjek, ispod posve druge maske na licu.
Ali, on, eto, ima dvije slobode. Je li bogat i je li sretan? Prva je stara gotovo pedeset godina, druga 22. Imao je samo dvanaest kad je čuo što roditelji njegovih parosnika sa svjedodžbama u rukama govore o onoj prvoj slobodi, danas mu je u drugoj, kapitalističkoj, divljoj i anarhističnoj, koju nazivaju i demokratskom, punih 77. Ni u jednoj slobodi, u stvari, nije bio doslovno slobodan.
Na obje slobode danas pada vrlo sitan snijeg. U njegovoj sedamdeset i sedmoj godini života prekriva i prvu i drugu njegovu slobodu. Na sadržaje tih sloboda baca svoj hladni prekrivač ispod kojeg će jednog dana možda osvanuti njezino neko posve novo značenje. On to, sigurno je, neće doživjeti; kakva li će biti ta nečija treća sloboda?
(Iz rukopisne knjige Od zaborava za zaborav)