Godina je 1997. Mirsad je u kabini za presvlačenje u popularnoj američkoj prodavnici Kmart. Rabija je tridesetak metara udaljena od kabine, među policama i stalcima s robom, prebire i traži hlače i košulju za Mirsada. Dovikuju se na sav glas kao da nikoga mimo njih u prodavnici nema. Možda u njihovom svijetu i nema. Desetak metara od nje oko stalaka s robom trči njihov sedmogodišnji sin Haris i imitira zvuk trkaćih auta:”Rrrummm, rrummm, arrrrr!!!” I Mirsad i Rabija i Haris su krupni, golemi rekli bi negdje. Kod mene u Krajini bi rekli teretni. I Mirsad i Rabija (a valjda samim tim i Haris) su Krajišnici. I to iz onog dijela Krajine gdje se govori ikavica. Pa je tijesno tisno, a potijesno potisno. A “hani” ne znači medu, dušo, nego stani, čekaj.
Kada su moji došli u floridski gradić, bilo je tu tek nekoliko bosanskih familija, pa su se svi sa svima družili. Kasnije, kako su pristizali novi, došlo je do raslojavanja i pregrupiranja po interesima, sklonostima, geografskom porijeklu. Devedeset sedme još je malo naših porodica, ali novi ubrzano pristižu. Mirsad, Rabija i Haris su starosjedioci, tu su od devedeset šeste. Prvi put sam susreo ovu porodicu kod mojih roditelja na sijelu, nedugo po dolasku u Ameriku. Mirsad mi je govorio da ne pristajem na posao tamo gdje nema baja. Kaže, ako okolo ne hodaju baje, znači da su potrovane, to je čista hemija, tu nije dobro ni za ljude. “Ne idi đe nema baja.” Rabija klima glavom i govori: “On zna, on je hemičar.” Navodno je pohađao neku hemijsku tehničku školu, kako sam kasnije saznao. A da malo odlutam, podsjeti me to na jednu anegdotu. Jedan kaže: “On je pametan, školovat čovjek, on je biohemičar.” A drugi odgovara: “Šta je mene briga što je on bio hemičar, važno je šta je sad. Eno ga sad vuče daske po pilani k’o i ja.” No, da se ja vratim našim prijateljima, mali Haris je nemirno i bučno dijete, stalno trči okolo, imitira zvuke automobila i ruši sve pred sobom. Tako i tu noć, trči po stanu, viče: “Rrrummm, rrrummmm…”, zapuca u sto za kojim su ostali sjedili i prosu im kafu.” Rabija mu odmah opali šamar, a Mirsad zagalami na nju: “Rabija, pa jesi ti normalna? Znaš da su mu jutros stavili plombu u zub, ne udaraj ga po glavi, ho’š da mu ispadne plomba?”
Mirsad je radio kao kamiondžija, pa ga kao nekoga ko bi se trebao razumjeti u auta moj brat jednom upita: “Mirsade, curi mi ulje u autu. Vidio sam onu tečnost koja se dospe u motor da zaustavi curenje, bi li to valjalo staviti?” Mirsad bez razmišljanja odgovori: “Ti ako si budala, ti stavi.” A ja ga povedoh da pogleda auto koji sam htio kupiti. Dobro se sjećam, prodaju ga muž i žena, Poljak i Brazilka. Ona čim je čula da sam iz Bosne, pita za Međugorje. Elem, ja ostajem s vlasnikom auta, a Mirsad će provozati auto. Na hladan motor dodaje gas do daske, auto stenje, cvili, ja da bilo šta kažem, u neugodnoj situaciji pitam vlasnika kakve su kočnice. Utom Mirsad u punoj brzini svom snagom staje na kočnicu, gume škripe, ostavljaju crni trag na cesti. Vlasnik odgovara: “Bile su dobre dok tvoj prijatelj nije sjeo u auto.”
Vraćamo se na početak, u Kmart.
“Rrumm, arrrr..” Haris udara okrugli stalak s košuljama i stalak se ruši, košulje rasute svud po podu. Rabija galami na Harisa, sprema se na novi šamar, vjerovatno mali taj dan nije bio kod zubara. Utom se čuje Mirsad, viče iz kabine (Mirsad je teretan, teško mu napraviti korak-dva da proviri šta se dešava van kabine u kojoj su mu svake hlače koje proba “tisne” ili “potisne”): “Rabija, šta je to bilo?”
“Mali srušio stalak s košuljama.”
“Neka je, nisu tvoje košulje. Pokupiće ove što rade u prodavnici, to im je pos’o.”
“Kakve su ti te hlače.”
“Bolje, al’ i ove potisne.”
“Neka su, bolje da su tisne neg’ da vise. Doniću ti još da probaš.”
“Rrrummmm, rrrummm, arrrr…”
ADO I MIRA
1. Ado i Mira dobili posao u istoj firmi, ja prevodim razgovor s uposlenikom personalnog.
Kaže: ”Imate pravo na životno osiguranje u iznosu godišnjih primanja, kome dajete taj iznos u slučaju vaše smrti?”
Ado kaže: ”Njoj, naravno.”
“A vi gospođo?”
“Pola materi, pola sestri. Njemu ništa. Da umrem, sve bi potrošio na kafanu i na kurve.”
Ado gleda snuždeno, ne govori ništa. Izašli van, sve kako treba, posao dobili, počinju raditi u ponedjeljak.
Sjedamo u moje auto. On džentlmen, otvori joj prednja vrata, a sam sjede pozadi. Onda veli: “Mirče ljubavi, haj’ ti kući malo odmori, odspavaj, stresno je ovo bilo, a Meša i ja idemo na po jednu, da proslavimo što smo dobili posao.”
Pita mene: ”Može, Meša?”
“Ma može”, rekoh.
Mira me prostrijeli pogledom. “Jesam ti rekla”, veli ona. “Nama’ u kafanu. A i ti odma’ – “može”. Svi ste isti, ‘ebo vas ćaća.”
Dvije porodice
MIRSAD, RABIJA I HARIS
“Mirsadeee, kakve su ti hlače?”
“Dobre po dužini, al’ tisne oko pasa..”
“A košulja?”
“I ona potisna.”
“Hani, nemoj izlaziti, doniću ti ja veće.”
Godina je 1997. Mirsad je u kabini za presvlačenje u popularnoj američkoj prodavnici Kmart. Rabija je tridesetak metara udaljena od kabine, među policama i stalcima s robom, prebire i traži hlače i košulju za Mirsada. Dovikuju se na sav glas kao da nikoga mimo njih u prodavnici nema. Možda u njihovom svijetu i nema. Desetak metara od nje oko stalaka s robom trči njihov sedmogodišnji sin Haris i imitira zvuk trkaćih auta:”Rrrummm, rrummm, arrrrr!!!” I Mirsad i Rabija i Haris su krupni, golemi rekli bi negdje. Kod mene u Krajini bi rekli teretni. I Mirsad i Rabija (a valjda samim tim i Haris) su Krajišnici. I to iz onog dijela Krajine gdje se govori ikavica. Pa je tijesno tisno, a potijesno potisno. A “hani” ne znači medu, dušo, nego stani, čekaj.
Kada su moji došli u floridski gradić, bilo je tu tek nekoliko bosanskih familija, pa su se svi sa svima družili. Kasnije, kako su pristizali novi, došlo je do raslojavanja i pregrupiranja po interesima, sklonostima, geografskom porijeklu. Devedeset sedme još je malo naših porodica, ali novi ubrzano pristižu. Mirsad, Rabija i Haris su starosjedioci, tu su od devedeset šeste. Prvi put sam susreo ovu porodicu kod mojih roditelja na sijelu, nedugo po dolasku u Ameriku. Mirsad mi je govorio da ne pristajem na posao tamo gdje nema baja. Kaže, ako okolo ne hodaju baje, znači da su potrovane, to je čista hemija, tu nije dobro ni za ljude. “Ne idi đe nema baja.” Rabija klima glavom i govori: “On zna, on je hemičar.” Navodno je pohađao neku hemijsku tehničku školu, kako sam kasnije saznao. A da malo odlutam, podsjeti me to na jednu anegdotu. Jedan kaže: “On je pametan, školovat čovjek, on je biohemičar.” A drugi odgovara: “Šta je mene briga što je on bio hemičar, važno je šta je sad. Eno ga sad vuče daske po pilani k’o i ja.” No, da se ja vratim našim prijateljima, mali Haris je nemirno i bučno dijete, stalno trči okolo, imitira zvuke automobila i ruši sve pred sobom. Tako i tu noć, trči po stanu, viče: “Rrrummm, rrrummmm…”, zapuca u sto za kojim su ostali sjedili i prosu im kafu.” Rabija mu odmah opali šamar, a Mirsad zagalami na nju: “Rabija, pa jesi ti normalna? Znaš da su mu jutros stavili plombu u zub, ne udaraj ga po glavi, ho’š da mu ispadne plomba?”
Mirsad je radio kao kamiondžija, pa ga kao nekoga ko bi se trebao razumjeti u auta moj brat jednom upita: “Mirsade, curi mi ulje u autu. Vidio sam onu tečnost koja se dospe u motor da zaustavi curenje, bi li to valjalo staviti?” Mirsad bez razmišljanja odgovori: “Ti ako si budala, ti stavi.” A ja ga povedoh da pogleda auto koji sam htio kupiti. Dobro se sjećam, prodaju ga muž i žena, Poljak i Brazilka. Ona čim je čula da sam iz Bosne, pita za Međugorje. Elem, ja ostajem s vlasnikom auta, a Mirsad će provozati auto. Na hladan motor dodaje gas do daske, auto stenje, cvili, ja da bilo šta kažem, u neugodnoj situaciji pitam vlasnika kakve su kočnice. Utom Mirsad u punoj brzini svom snagom staje na kočnicu, gume škripe, ostavljaju crni trag na cesti. Vlasnik odgovara: “Bile su dobre dok tvoj prijatelj nije sjeo u auto.”
Vraćamo se na početak, u Kmart.
“Rrumm, arrrr..” Haris udara okrugli stalak s košuljama i stalak se ruši, košulje rasute svud po podu. Rabija galami na Harisa, sprema se na novi šamar, vjerovatno mali taj dan nije bio kod zubara. Utom se čuje Mirsad, viče iz kabine (Mirsad je teretan, teško mu napraviti korak-dva da proviri šta se dešava van kabine u kojoj su mu svake hlače koje proba “tisne” ili “potisne”): “Rabija, šta je to bilo?”
“Mali srušio stalak s košuljama.”
“Neka je, nisu tvoje košulje. Pokupiće ove što rade u prodavnici, to im je pos’o.”
“Kakve su ti te hlače.”
“Bolje, al’ i ove potisne.”
“Neka su, bolje da su tisne neg’ da vise. Doniću ti još da probaš.”
“Rrrummmm, rrrummm, arrrr…”
ADO I MIRA
1. Ado i Mira dobili posao u istoj firmi, ja prevodim razgovor s uposlenikom personalnog.
Kaže: ”Imate pravo na životno osiguranje u iznosu godišnjih primanja, kome dajete taj iznos u slučaju vaše smrti?”
Ado kaže: ”Njoj, naravno.”
“A vi gospođo?”
“Pola materi, pola sestri. Njemu ništa. Da umrem, sve bi potrošio na kafanu i na kurve.”
Ado gleda snuždeno, ne govori ništa. Izašli van, sve kako treba, posao dobili, počinju raditi u ponedjeljak.
Sjedamo u moje auto. On džentlmen, otvori joj prednja vrata, a sam sjede pozadi. Onda veli: “Mirče ljubavi, haj’ ti kući malo odmori, odspavaj, stresno je ovo bilo, a Meša i ja idemo na po jednu, da proslavimo što smo dobili posao.”
Pita mene: ”Može, Meša?”
“Ma može”, rekoh.
Mira me prostrijeli pogledom. “Jesam ti rekla”, veli ona. “Nama’ u kafanu. A i ti odma’ – “može”. Svi ste isti, ‘ebo vas ćaća.”