Imam Krista vani na livadi,
stol i vrt.
Imam brončanoga Krista
na kojeg naslanjam uho pa slušam
vječnost kako se dokida.
Imam Krista i posvuda naokolo
dokaz o mojim odbrojenim danima.
Imam stol kao oltarnu sofru,
crveni stol nepromjenjiva podrijetla i sadržine.
Imam vrt ispod svojih koljena s proljeća
i znam, zorom se ljuljaju listovi blitve
a oduvijek rose mirišu na zeleno.
A to je vrt uvjeren da mu je praznik
između majčine dušice i makova.
Imam Krista postavljenog na vrhove prstiju
milošću dalekog uskrsnuća.
Imam Krista i sjećam se,
nije bilo iznenađenja u mojim očima kad je stigao,
niti sam kasnije osjećala zadovoljstvo zbog njegova prisustva.
A reći ću vam i ovo, nisam zahvalila na tom daru,
jer dar je bio pravi
a Krist očita pripadnost mome nauku.
Eto zašto je Krist vani na livadi moj
kao što su moji stol i vrt.
Jer su vjerni oblici tog mjesta.
Za me, da žvačem ubranu blitvu,
za stolom napravljenim od poznata drveta,
u sporazumu za molitvu pred ranjenim prsima.
*
Prijatelju moj 2
(Amico mio)
nemam ništa pouzdano što bih ti darovala,
osim činjenice što zajedno nastanjujemo ovaj život.
To je moje svjedočenje,
iskaz prikupljen tijekom godinâ te prosut tamo
gdje misao je bogata, rodna
pa plodi danju i noću.
Nastanjujemo Lois.
Glas je to koji izriče jamstvo prisnosti,
kao pohrana onoga što podržava glagol biti čovjek na zemlji,
pouzdanje i sigurnost da se može ostati.
Na ovoj njivi postali smo sjeme,
predani zemljištu i razvijeni u biljku.
Zajedno nastanjujemo livade u cvatu, zasniježene tišine,
jer nastanjivati je riječ koja sjedinjuje danas i sutra.
Nastanjivati, jer je to mjerna jedinica neprijeporno bogata
koja sažima cijelo jedno vrijeme unutar izbrojenih dana života.
Nastanjujemo poetično,
ne zato što je poezija dotjerivanje dodano stanovanju,
nego zato što je čin djelovanja, nas koji nastavamo mjesta tijela,
u akciji, na djelu i na poslu.
Unutra, tamo gdje se prepoznajemo,
nastanjujemo svečana mjesta a to su unutrašnja mjesta,
drugovi identiteta i otpora za odluku koja se dogodila
i odluku da se bude izložen u jednakoj mjeri sijenu i umjetnosti.
Nastanjujemo Lois.
Neizgovoren je to sporazum, nije zapisan. Nije proglašen
ni u jednoj knjizi ili bilježnici taj sporazum
između nas koji živimo i mjesta koje nas ugošćuje.
Ipak uvjeti. Oni potvrđuju.
Utvrđuju suštinu tog stanovanja,
uložene vrline, dosljednost i strogost.
A na koncu je ostanak. Stvarajući pripovijest
i u njoj zahvalnost pripadnosti.
Biti. U skrbi i obziru, tu je naš identitet.
Prema tome Lois, prijatelju moj u riječi stanovati,
to je moj iskaz, iznosim ga u svojstvu svjedoka,
da na ovome mjestu tako beskrajno malenom,
ja i ti nastavamo svijet.
*
1 Objavljeno u monografiji Peter Weiermair, Lois Anvidalfarei, izd. Kunstinitiative Tirol, 2004., str. 73; na str. 74-75 slijede prijevodi toga teksta na engleskom, ladinu i njemačkom; također i u autoričinoj zbirci poetskih tekstova La terra piú del paradiso, (Bibliotečni niz Collezione di poesia, sv. 369), izd. Giulio Einaudi editore, Torino 2008., str. 32.
U kratkom uvodnom tekstu autorica kaže: “Pišem o ovim skulpturama naopako, jer ih tako susrećem svakoga dana na majuru Ciaminades: bez pozdrava, ali s dušom prislonjenom između moga gluhog tijela i njihove zvonke kore. U skoro svakom uglu livade one su se preobrazile, obratile od laboratorijske artificijelnosti do normalne prirodnosti već očite prisutnosti između neba i zemlje, uspostavljajući posve nov prirodni red na ovom mjestu, a s iznenađujućom draži zakonitosti nečega što se čini da je oduvijek tako i ovdje. I upravo je to zaustavljeno vrijeme i njemu vjerni oblici ono što čini ‘izrecivim’ moje stanje kratkotrajnoga pripadanja pa odatle i moj zaključak, pred onim što me okružuje i ostaje ako išta onda zbog volje oprečne takvom postojanju. Mislim pritom, da što se više uspijeva dati čistiji smisao našem prolasku, više nam je dato povjerenje suglasnosti sa stvarima i čari onoga što je stvoreno da ostane. Poslije svega to je svrha bilo koje umjetničke forme pa tako i skulpture, posljednja a nedovršena aktivnost.”
2 Objavljeno u monografiji Philippe Daverio, Lois Anvidalfarei, izd. Skira, Genève-Milano, 2013., str. 36-37; na str. 38-39 prijevod toga teksta na njemačkom – prim. prev.
Dvije pjesme za Loisa
Lois Anvidalfarei: Raspelo
*
vjerni oblici 1
(le forme fedeli)
Imam Krista vani na livadi,
stol i vrt.
Imam brončanoga Krista
na kojeg naslanjam uho pa slušam
vječnost kako se dokida.
Imam Krista i posvuda naokolo
dokaz o mojim odbrojenim danima.
Imam stol kao oltarnu sofru,
crveni stol nepromjenjiva podrijetla i sadržine.
Imam vrt ispod svojih koljena s proljeća
i znam, zorom se ljuljaju listovi blitve
a oduvijek rose mirišu na zeleno.
A to je vrt uvjeren da mu je praznik
između majčine dušice i makova.
Imam Krista postavljenog na vrhove prstiju
milošću dalekog uskrsnuća.
Imam Krista i sjećam se,
nije bilo iznenađenja u mojim očima kad je stigao,
niti sam kasnije osjećala zadovoljstvo zbog njegova prisustva.
A reći ću vam i ovo, nisam zahvalila na tom daru,
jer dar je bio pravi
a Krist očita pripadnost mome nauku.
Eto zašto je Krist vani na livadi moj
kao što su moji stol i vrt.
Jer su vjerni oblici tog mjesta.
Za me, da žvačem ubranu blitvu,
za stolom napravljenim od poznata drveta,
u sporazumu za molitvu pred ranjenim prsima.
*
Prijatelju moj 2
(Amico mio)
nemam ništa pouzdano što bih ti darovala,
osim činjenice što zajedno nastanjujemo ovaj život.
To je moje svjedočenje,
iskaz prikupljen tijekom godinâ te prosut tamo
gdje misao je bogata, rodna
pa plodi danju i noću.
Nastanjujemo Lois.
Glas je to koji izriče jamstvo prisnosti,
kao pohrana onoga što podržava glagol biti čovjek na zemlji,
pouzdanje i sigurnost da se može ostati.
Na ovoj njivi postali smo sjeme,
predani zemljištu i razvijeni u biljku.
Zajedno nastanjujemo livade u cvatu, zasniježene tišine,
jer nastanjivati je riječ koja sjedinjuje danas i sutra.
Nastanjivati, jer je to mjerna jedinica neprijeporno bogata
koja sažima cijelo jedno vrijeme unutar izbrojenih dana života.
Nastanjujemo poetično,
ne zato što je poezija dotjerivanje dodano stanovanju,
nego zato što je čin djelovanja, nas koji nastavamo mjesta tijela,
u akciji, na djelu i na poslu.
Unutra, tamo gdje se prepoznajemo,
nastanjujemo svečana mjesta a to su unutrašnja mjesta,
drugovi identiteta i otpora za odluku koja se dogodila
i odluku da se bude izložen u jednakoj mjeri sijenu i umjetnosti.
Nastanjujemo Lois.
Neizgovoren je to sporazum, nije zapisan. Nije proglašen
ni u jednoj knjizi ili bilježnici taj sporazum
između nas koji živimo i mjesta koje nas ugošćuje.
Ipak uvjeti. Oni potvrđuju.
Utvrđuju suštinu tog stanovanja,
uložene vrline, dosljednost i strogost.
A na koncu je ostanak. Stvarajući pripovijest
i u njoj zahvalnost pripadnosti.
Biti. U skrbi i obziru, tu je naš identitet.
Prema tome Lois, prijatelju moj u riječi stanovati,
to je moj iskaz, iznosim ga u svojstvu svjedoka,
da na ovome mjestu tako beskrajno malenom,
ja i ti nastavamo svijet.
*
1 Objavljeno u monografiji Peter Weiermair, Lois Anvidalfarei, izd. Kunstinitiative Tirol, 2004., str. 73; na str. 74-75 slijede prijevodi toga teksta na engleskom, ladinu i njemačkom; također i u autoričinoj zbirci poetskih tekstova La terra piú del paradiso, (Bibliotečni niz Collezione di poesia, sv. 369), izd. Giulio Einaudi editore, Torino 2008., str. 32.
U kratkom uvodnom tekstu autorica kaže: “Pišem o ovim skulpturama naopako, jer ih tako susrećem svakoga dana na majuru Ciaminades: bez pozdrava, ali s dušom prislonjenom između moga gluhog tijela i njihove zvonke kore. U skoro svakom uglu livade one su se preobrazile, obratile od laboratorijske artificijelnosti do normalne prirodnosti već očite prisutnosti između neba i zemlje, uspostavljajući posve nov prirodni red na ovom mjestu, a s iznenađujućom draži zakonitosti nečega što se čini da je oduvijek tako i ovdje. I upravo je to zaustavljeno vrijeme i njemu vjerni oblici ono što čini ‘izrecivim’ moje stanje kratkotrajnoga pripadanja pa odatle i moj zaključak, pred onim što me okružuje i ostaje ako išta onda zbog volje oprečne takvom postojanju. Mislim pritom, da što se više uspijeva dati čistiji smisao našem prolasku, više nam je dato povjerenje suglasnosti sa stvarima i čari onoga što je stvoreno da ostane. Poslije svega to je svrha bilo koje umjetničke forme pa tako i skulpture, posljednja a nedovršena aktivnost.”
2 Objavljeno u monografiji Philippe Daverio, Lois Anvidalfarei, izd. Skira, Genève-Milano, 2013., str. 36-37; na str. 38-39 prijevod toga teksta na njemačkom – prim. prev.
*
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić