Dvije pjesme

NEDELJA

Heklani komadi kao oblaci
Naslaguju se, jedan na drugi

U majčinoj ladici, gdje još ima
Prijeratnog papira i gdje su se

Dugmad osula, sa djetinjih
Košulja, na kojim rupice su

Zarasle, kao zacijeđene bubuljice.
U ladici, pokoji ključ

Prespo u hrpici mrva, pa zvecka
Dok očeva ruka, ladicu

Otvara i u njoj prstima
Tišinu prebira. Nedelja je

Zmija zvečarka.

24.4.2016.

OČIJU TVOJIH DA NIJE
NE BI BILO NEBA

Dodikove oči i kaput, plavi su
I njegovo tijelo razbreklo od meze, lijepo je.

Kaput i oči, kao uzorake neba
On unosi u sobu studentskog doma

Kao što krojačica iznosi, uzorke platna
Pred ženu – čiji sin jedini, treba da se ženi.

Dodik ne zna, da će ta soba 
Biti prostor studentskih

Nemira – da će buncati u temperaturi
I sanjati ruke majki kako ih pipaju po čelima.

Da će djevojčice, u tim sobama
Na Palama, razmičući noge prvi put

Razmaknuti svjetove, i da ćemo svi mi
Popadati kao stvarčice sa stola, kojeg majka gura

Da vidi gdje se lopta otkoturala. Da će dječaci masturbirati
Zagledani u vodokotliće, da će njihove bubuljice

Stisnute prstima, zaštrapati glatke zidove soba
Studentskog doma, na kojem se mramorna ploča

Posjekla slovima, imena
Radovana Karadžića.