Šest godina prije minulog rata, razgovarao sam s ocem o vječnosti na zemlji. Prošarani hladom vinove loze, branili smo se od muha. Bilo je sparno, na njivama sve spaljeno od suše. Govorio mi je da vječnosti nema, da su to samo prazne priče. Pili smo popodnevnu kavu i udisali miris đubreta iz štale, iz koje se kopitom oglašavao konj.
Te nestvarno mirne i sigurne 1986. godine, bila je nedjelja, čista poput stakla. Otac je govorio da o vječnosti neće uopće da razmišlja, da mi ni moje škole neće osigurati put do njezine kuće. Muhe su nas žestoko ujedale, a mirisi sparušene prirode ometali su nas da se udaljimo od stvarnosti.
Otac je ponekad mogao da izađe iz svoga tijela i da leti iznad svega kao duh. Da osjeti vječnost života samo u jednom srku pića. Tog nedjeljnog popodneva, međutim, mogao je samo da pije kavu i da sluša moje brbljarije. Vječnost je šupljina, govorio je, u njoj nema rakije, posne zemlje, mukanja krava, roktanja svinja, njiske konja, i zato je ne voli.
Govorio sam mu da je vječnost duh čovjekov, a on je odgovarao da se u to ništa ne razumije, da mu je tek sada krivo što je toliko novaca utrošio u moje školovanje. Zar sam u Sarajevu od svojih znanosti toliko ošupljoglavio, zar sam zaboravio kako miriše trava, kolika je muka čovjekova kad ga ujede komarac?
Vječnost na zemlji je to, sve drugo je koješta. Koješta. Na zemlji je vječan samo rat, uz vječno nesigurni mir. A duh čovjekov? Ah, uh, uh. Pij kavu, rekoh, i udiši miris zemlje, sine! I šuti!
Od danas
Od danas započinje razdoblje u kojem će sunce izlaziti na zapadu, a zalaziti na istoku. Jer, tako je to u ratu.
Sjeverni pol u njegovome razdoblju preseljava na južni, a južni na sjeverni. Afrika će u Europu, Europa na njezino mjesto.
Australija u Ameriku, Amerika u Sibir. Da se sve vrati na početak stvaranja svijeta. Jer, tako je to u ratu.
Potresi preseljavaju na nebo, neka gore ruše sve dok nam nebo ne pokaže svaki svoj skriveni kutak.
Vode će ubuduće teći uvis, a ne prema dolje. Lako im je do sada bilo teći tako.
Jer, sve je u ratu naopačke: divlje životinje će pripitomljavati divlje ljude. Podne će biti u ponoć.
Spavanje će biti zabranjeno i umornim i bolesnim, dozvoljeno samo odmornim i zdravim. Svaki odmor liječit će specijalisti.
Učenje će biti kažnjavano, zaglupljivanje nagrađivano. Dosta nam je više svega što je normalno.
Samo za nenormalne sve je ovo i napisano. Amen i amin!
Dvije pjesme
Obiteljski razgovor o vječnosti
Šest godina prije minulog rata,
razgovarao sam s ocem o vječnosti na zemlji.
Prošarani hladom vinove loze, branili smo se od muha.
Bilo je sparno, na njivama sve spaljeno od suše.
Govorio mi je da vječnosti nema, da su to samo prazne
priče.
Pili smo popodnevnu kavu i udisali miris đubreta iz štale,
iz koje se kopitom oglašavao konj.
Te nestvarno mirne i sigurne 1986. godine,
bila je nedjelja, čista poput stakla.
Otac je govorio da o vječnosti neće uopće da razmišlja,
da mi ni moje škole neće osigurati put do njezine kuće.
Muhe su nas žestoko ujedale, a mirisi sparušene prirode
ometali su nas da se udaljimo od stvarnosti.
Otac je ponekad mogao da izađe iz svoga tijela
i da leti iznad svega kao duh. Da osjeti vječnost života
samo u jednom srku pića.
Tog nedjeljnog popodneva, međutim, mogao je samo
da pije kavu i da sluša moje brbljarije.
Vječnost je šupljina, govorio je, u njoj nema
rakije, posne zemlje, mukanja krava, roktanja svinja,
njiske konja, i zato je ne voli.
Govorio sam mu da je vječnost duh čovjekov, a on je
odgovarao da se u to ništa ne razumije, da mu je tek sada
krivo što je toliko novaca utrošio u moje školovanje.
Zar sam u Sarajevu od svojih znanosti toliko
ošupljoglavio,
zar sam zaboravio kako miriše trava, kolika je muka
čovjekova kad ga ujede komarac?
Vječnost na zemlji je to, sve drugo je koješta.
Koješta.
Na zemlji je vječan samo rat,
uz vječno nesigurni mir.
A duh čovjekov? Ah, uh, uh.
Pij kavu, rekoh,
i udiši miris zemlje, sine!
I šuti!
Od danas
Od danas započinje razdoblje u kojem će
sunce izlaziti na zapadu,
a zalaziti na istoku.
Jer, tako je to u ratu.
Sjeverni pol u njegovome razdoblju
preseljava na južni,
a južni na sjeverni.
Afrika će u Europu,
Europa na njezino mjesto.
Australija u Ameriku,
Amerika u Sibir.
Da se sve vrati na početak
stvaranja svijeta.
Jer, tako je to u ratu.
Potresi preseljavaju na nebo,
neka gore ruše sve dok
nam nebo ne pokaže svaki
svoj skriveni kutak.
Vode će ubuduće teći uvis,
a ne prema dolje.
Lako im je do sada bilo teći tako.
Jer, sve je u ratu naopačke:
divlje životinje će pripitomljavati
divlje ljude.
Podne će biti u ponoć.
Spavanje će biti zabranjeno
i umornim i bolesnim,
dozvoljeno samo odmornim i zdravim.
Svaki odmor liječit će specijalisti.
Učenje će biti kažnjavano,
zaglupljivanje nagrađivano.
Dosta nam je više svega
što je normalno.
Samo za nenormalne
sve je ovo i napisano.
Amen i amin!
Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.