Dvije pjesme

POTJERA

Pozvao me: potrči! – zov taj u opojnom, neodoljivom glasu,
i ja ga slijedim posvećeno, kao šaman što je uvijek u transu

Kroz šikaru basam suludo, preko pješčare i oštroga stijenja;
zaostanem li, još jače pohitam, a krajolik se ovaj ne mijenja

Okrvavljene su krhke noge, već se raspadaju i bosa stopala,
ali, duh je neznana energija zamamno i nepovratno spopala

I ne odustajem, jurim bjesomučno, da nipošto ne izostanem,
uplašen kako tad bih mogao neljudskim nečim da postanem

U kretnju za kakvu ne zna kinetika posve sam se preobrazio,
hitajući za njime, sve zakonitosti fizike srušio sam i porazio

No ipak mi je dalek konstantno, održava istovjetnu distancu,
i teška se sumnja zameće: pa kakvu ja to pratim instancu…?

Čak i kada se iznureno tijelo toj sablasti nadomak primakne,
kad mísli mojoj nadohvat je, u nedokučivo se opet izmakne

U strašnom trku i dalje sam, imperativnō me obuzelo načelo,
i dok se koljena slamaju, krše se rebra i kukovi, izdaje tijelo,

i mračna se luča u tami pokreće: da već se bliži moje opijelo,
a očajnu sam potjeru cjeloživotnu u praznini proveo zacijelo

NAJDUBLJI SMISAO

Još jednom: papir i olovku primi, pa pokušaj opisati radost!
Mnoštvo je srokova divnih, ali naumpada ti odmah gadost…

I tebe ona je pohoditi znala, doživio si i ti, upoznao si sreću,
ipak, kad si poželio da je zabilježiš, opjevao si tugu najveću

Najdraže prijatelje uvijek si svesrdno u zagrljaje dočekivao,
a najturobnije stihove vlastite njima si nerijetko posvećivao

Utočište od svijeta žena i sinovi su ti značili, od zla katarzu,
vrelinu srca, a ti, opet i iznova, zboriš jedino o ledu i mrazu

O patnji Bosne i jadu u tvome rodnom gradu hvale ti verse,
podržava te i to u osjećanju da se pred Muzu veseo ne smije

Stizala su i tebi zanosna svitanja, prepuna epifanije blažene,
no, pjesme koje si obnoć sricao s Bogom su jarosno sražene

Trajat ćeš do kraja u tom da se izražavaš u stihu najgrubljem,
jer ćutiš kako smislu si najbliži kad si u besmislu najdubljem