Dvije pjesme

ŽIVI SU MRTVI, MRTVI SU ŽIVI

Mrtvi su samo prividno mrtvi.
Živi su samo trenutno živi.
Prvi u drugima imaju svoj dom.
Drugi u prvima svoj konačni slom.

Mrtvima je smrt raj.
Živima je smrt kraj.
Mrtvi su, zapravo, ništa,
živi su, zapravo, išta.

U živima žive mrtvi.
U mrtvima mrtvuju inti.

I to je konac priče
čije vrijeme ističe.
Da nije života, smrt bi bila mrtva.
Da nije smrti,
život bi bio vlastita žrtva.

BLIZANCI

Ostavili su nam svoje živote
i bez njih otišli u prostore bez boli.
U svečanim odijelima
nastanili su se ispod križeva.
Goli počivaju ispod nišana.

Okupali smo ih svojim suzama
i tako preuzeli sve njihove patnje.
Što ćemo s njihovim životima?
Što ćemo s njihovim patnjama?

I sve naše uskoro će biti baština.
Sadržaj nečijih škrinja.
Svi naši životi preselit će u uspomene
kao i njihovi.

Bit ćemo jedno, što oduvijek i jesmo.
Smijeh i plač istovremeno.
Kretnja i mirovanje,
nova klica i sasušeni korijen.

Uzalud tuga,
radost je jača od boli.
Uzalud tama,
posrkala je svjetlost.

Na svakom se koraku križamo.
Svake se sekunde filtriramo.
Tečemo istim koritom čisti.
Kao blizanci, ne kao stranci.

Mi živi i oni
što su mrtvi.