Dvije pjesme

KUJA

Laje kuja.
Cakli lavež kao svila.
U vijuge moždane joj
Vaš se crna ukotila.

Laje kuja…

Pa nek laje
Kuja kad je.

OČI

___________Redžepu Nuroviću, pjesniku

Otkud znaš da tek sad
Nisi progledao
I iz dubine svojih zjenica
Ugledao Nebo.

Nebo koje se tušti
I onda kada ga,
Skriveni u svoje haljine,
Prizivamo,
Strepeći za svoju nejač
I ono što se iz duše naše ispililo,
Ili će.

Evo noćas dok oči svoje
Ne skidam sa bjeline plafona
Na koji padaju svjetla grada
Vidim Homera u bijelim haljinama
Kako sa panja sred Rogozne tvoje
Doziva Odiseja i pjeva.

Njegov pomućeni vid preskaču srne
Koje četvoronoški uskaču u tamu
Koja ih skriva od puščane cijevi.
O, ljepotice, čiste ko suze djeteta
Koje doziva majku koje nema.

Redžepe brate, dolazi juni,
Tada miriše lipa cvat
I znam da vidiš svaki list
I laticu svaku koja odbacuje mirise –
Uzdaha naših slast.

Otkud znaš
Da tek sad nisi progledao
I dalo ti se vidjeti
Ono što nikom nije.

O, pjesmo moja,
Prišapni pjesniku da sam nije
I da me čak u daljini ovoj
Pogled njegov
Iz nevidjela grije.