U tome snu, a sniću dok ne iščilim,
Sa zavičajnog začuo sam küka,
Pticu koja, moćno, mogla bi, bilo čiju,
Sudbinu da otkuka.
I snježne pahulje ili iz ili
Od glasa toga počeše meko viju.
Nije. Nego opet su probeharale
Djedove jabuke kolačare.
Činilo mi se da su ko svijet stare.
I nisu bile tu da bi ti oči varale.
Potom tišina, davna, kakva dođe od zore.
Ako nešto iz njine krune i zacvrkuće,
To je poziv da, u toj tišini, zaboravim
Sve tupe kusture što su me parale,
Svaki slomivrat i bespuće,
Sve svoje, čak i buduće, more,
Sve grozote koja dvonožac bez perja pravi,
Sve vojske koje su ovdje vječno harale.
Zatim hodam, kao pop, od kuće do kuće,
I otvaram sva vrata, sve prozore,
Čak sve ormare,
I one kojih više nije,
Da kâd behara posvuda dospije,
U sve zasvagda uđe
I da kuće prestanu biti stare,
Prestanu biti mi tuđe,
Da ne gledaju ko sa Sinajske gore
I da od toga nisam smućen.
I da nad njima ona ptica sa kuka
Zavičajnoga više ne kuka.
<1. jun 2015
*
ZRIKAVCI SU BILI IKAVCI
Živim neživot kao da je pravi,
stog pjesma, kašto, sama se napravi:
ni noćas među Gospodom i Vragom,
stog je pred okom sve toliko nago,
sužbeno plitko, ko s poštanske marke,
nisu prestale vajkadašnje čarke,
jer ima svaki svoje akindžije.
Tako je i u knjigama indžije-
lima, otkako za se znam, pisalo:
Jedan drugoga vječito vijaju
da jedan drugom, po ledini, salo
proliju. I da prometnu u zjalo
do zjala sve sa tog tobož bijelog
svijeta, zdanog od cicane varke.
I tada moje javlja mi tijelo
da uspomene sve su bolničarke
što vrijeđaju kad te previjaju.
Sjutra će njuške biti mi ko s daće
da su tek stigle: sve njih su majstori
iz Holandije narisali, i to
činiće da su, ko u noćnoj mori,
stvarne, i bićeš sježen kao da ćeš,
vaj, među njima ostati vječito.
Ali se sjetih, u noći besanoj,
da mome uhu svaki je zrikavac –
što je kurzivom u um upisano –
umilan bio skoro ko ikavac.
Tad krenu k meni iz sviju pravaca
da obasja mi polu-žiće tmično
blist davnih dana kad poj zrikavaca
obraćao se, jeste, meni lično!
Dvije lipanjske
JABUKOV BEHAR
U tome snu, a sniću dok ne iščilim,
Sa zavičajnog začuo sam küka,
Pticu koja, moćno, mogla bi, bilo čiju,
Sudbinu da otkuka.
I snježne pahulje ili iz ili
Od glasa toga počeše meko viju.
Nije. Nego opet su probeharale
Djedove jabuke kolačare.
Činilo mi se da su ko svijet stare.
I nisu bile tu da bi ti oči varale.
Potom tišina, davna, kakva dođe od zore.
Ako nešto iz njine krune i zacvrkuće,
To je poziv da, u toj tišini, zaboravim
Sve tupe kusture što su me parale,
Svaki slomivrat i bespuće,
Sve svoje, čak i buduće, more,
Sve grozote koja dvonožac bez perja pravi,
Sve vojske koje su ovdje vječno harale.
Zatim hodam, kao pop, od kuće do kuće,
I otvaram sva vrata, sve prozore,
Čak sve ormare,
I one kojih više nije,
Da kâd behara posvuda dospije,
U sve zasvagda uđe
I da kuće prestanu biti stare,
Prestanu biti mi tuđe,
Da ne gledaju ko sa Sinajske gore
I da od toga nisam smućen.
I da nad njima ona ptica sa kuka
Zavičajnoga više ne kuka.
<1. jun 2015
*
ZRIKAVCI SU BILI IKAVCI
Živim neživot kao da je pravi,
stog pjesma, kašto, sama se napravi:
ni noćas među Gospodom i Vragom,
stog je pred okom sve toliko nago,
sužbeno plitko, ko s poštanske marke,
nisu prestale vajkadašnje čarke,
jer ima svaki svoje akindžije.
Tako je i u knjigama indžije-
lima, otkako za se znam, pisalo:
Jedan drugoga vječito vijaju
da jedan drugom, po ledini, salo
proliju. I da prometnu u zjalo
do zjala sve sa tog tobož bijelog
svijeta, zdanog od cicane varke.
I tada moje javlja mi tijelo
da uspomene sve su bolničarke
što vrijeđaju kad te previjaju.
Sjutra će njuške biti mi ko s daće
da su tek stigle: sve njih su majstori
iz Holandije narisali, i to
činiće da su, ko u noćnoj mori,
stvarne, i bićeš sježen kao da ćeš,
vaj, među njima ostati vječito.
Ali se sjetih, u noći besanoj,
da mome uhu svaki je zrikavac –
što je kurzivom u um upisano –
umilan bio skoro ko ikavac.
Tad krenu k meni iz sviju pravaca
da obasja mi polu-žiće tmično
blist davnih dana kad poj zrikavaca
obraćao se, jeste, meni lično!
<6. jun 2015>