Vrijeme za Njega navodno nema nikakvo značenje. Pola sata ili pola eona, Njemu je svejedno.
Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ušao sam u crkvu. Katoličku. Kao što sam već u tisuću njih ušao. Ušao sam sa ciljem: da bih pogledao freske u interijeru koje su slikali pravoslavci. Bio je Božić.U Kotoru. I u crkvi je bila misa. I u jednoj od najvećih naših katedrala bilo je samo dvadesetak ljudi. Staraca. Ušao sam i sjeo sam. Tako sam razgledavao freske bez da hodam za vrijeme mise. Pribijanje Isusa za križ. Na freski uz Djevicu i onoga koji pribija Isusa jedan čovjek zamišljeno gleda u daljinu. Tako su i u crkvi svi gledali ispred sebe. Zamišljeno. Prema oltaru.
I gledao sam na zidovima i teškim svodovima freske i slušao svećenika koji govori tečnim jezikom. Sa naglaskom iz moga kraja. I bio sam okružen svojim mislima. I prvi puta sam osjetio. Da pripadam ovdje. Da pripadam u ovaj hram koji su gradili katolici, a oslikavali pravoslavci. Među ljude koje su progonili samo jer su ono što jesu. Usamljenih staraca čija djeca su otišla davno preko granice. I koji svaku večer dežuraju uz telefon. Čekajući da ih njihovi nazovu i pitaju za zdravlje.
Da pripadam toj manjini koja izumire. I koja će uskoro umrijeti. I ova će katedrala imati zaključana vrata kao katoličke crkve u okolnim selima. I moći ćeš pogledati njen interijerer samo ako nađeš svećenika. Koji tko zna gdje zbog uzaludnosti svoje misije pije liker. Od prošlogodišnje berbe oraha. I koji će ti nezainteresirano dati ključ. Da sam odeš u crkvu.
I da pripadam ovom našem zajedničkom labirintu krivnje i grijeha. Srednjovjekovnog labirinta koji je izrađen raznobojnim kamenjem poda ove katedrale, i na kojem je postavljena stolica na koju sam sjeo. Jer ovaj zamišljeni lik sa freske koji ne može gledati razapinjanje je glavni krivac za njega. On je taj koji je poljubio. I izdao. Mi nismo na tome stali. Mi smo uzeli i kamen u šaku kao Kain i zaprljali ruke do lakta.
I da pripadam među ove ljude. Koji svoju vjeru ne razvijaju kao zastavu. Nego ju čitavu godinu skrivaju. I jedino kada se otkrivaju je Božić. Kada na ulazna vrata svojih kuća stavljaju naranče.
I maslinove grančice.
***
*
Božićna priča… pravoslavna
Krenuti od Zagreba na istočni izlaz.
Voziti samo ravno.
Proći granicu.
Pa kroz Beograd.
I opet samo pravo.
Pa opet preći granicu.
I dalje voziti direktno.
Kroz Skopje.
Do Ohrida.
I onda nastaviti prema Bitoli.
Prije Resena skrenuti desno sa glavne ceste.
I proći pokraj jezera.
Prespanskog.
I onda voziti uzbrdo.
Onda parkirati.
Jer dalje se ne može autom.
I dalje ići pješke.
Da bi se došlo do njega.
Do najljepšeg anđela Balkana.
Anđeli na freskama Balkana su imali renesansnu ljepotu stoljećima prije nego što se renesansa rodila. No ovaj anđeo, on nije renesansan. On ne liči ni na barok. On već nagovješćuje slijedeću fazu. Fazu raspada baroka… manirizam. Izdužen je, do granica ljudske i anđeoske anatomije. Mirnog je izraza lica. Ali njegove halje su pune izlomljenih nabora. Pune nemira.
Njega želim vidjeti. Upoznati.
Čitam u vodiču: Kada pješke dođeš do početka sela, u prvoj kući nalijevo stati. Pokucati na prozor. I zamoliti na makedonskom ključ: kluč za Sveti Gjorgi.
I onda hodati po ledu uzbrdo. I grijati hladni ključ u ruci.
Izići izvan sela.
I gledati na lijevo kako ne bi crkvu promašili.
Doći do crkve.
Otključati crkvu. Sa već toplim ključem.
I susresti ga.
I on će prvo oči na trenutak zatvoriti. Zbog naleta svijetla kroz otvorena vrata. Onda će se predstaviti. I pitati vas odakle ste.
Iznenaditi će se kada mu odgovorite.
I onda će vam se ispričati. Radi svoje reakcije. I ispričati vam zašto se iznenadio.
Kako je već osamsto godina ovdje. U Kurbinovu. Ispod planine Pelister.
I da se samo jedamput maknuo odavde. Na godinu dana. Morao je. Kao i svi ljudi i anđeli odavde.
Služiti.
JNA.
I kako je služio vojsku baš u Zagrebu.
I dalje će sa sjetom pričati.
Kako se na početku bojao tramvaja.
I kako je njega zapalo da raznosi vojnu poštu. Njega, baš njega. Koji do tada automobil i asfalt u životu nije vidio.
Pričati će kako su se nadređeni htjeli sa njim našaliti. Jer su bili sigurni da će ih njegovo nesnalaženje dobro zabavljati. Ali su se začudili. Kako se jedno Makedonče koje ne zna čitati latinicu snalazi savršeno po Zagrebu.
I namignuti će vam i potiho reći: Budale nisu moja krila vidjele.
I nabrojati će napamet sve ulice Zagreba koje je 89-te prolazio.
A ja ću mu objašnjavati, kako te ulice više ne postoje.
A on će se čuditi.
Pa će me pitati i igru ćemo započeti.
On će reći: Trg Republike…
A ja: To je sad Trg bana Jelačića.
Pa će on reći: Lenjinov trg…
Ja ću nastaviti: Trg kralja Krešimira IV.
– Lenjingradska…
– … Nova cesta.
On: Vrijednosti Socijalističke Revolucije…
Ja: Kralja Zvonimira
– A Prilaz JNA? Tamo sam išao svaku subotu. U kinoteku. I gledao sam jedan lijepi film o anđelima u Berlinu.
– To je danas Prilaz Gjure Deželića.
Čudio se: Gjure? Baš tako? Gjure…
– Da Gjure. To je isto kao Gjorgi.
Pitao sam ga: A reci ti meni Gabrijele, kako to da anđeli služe zemaljsku vojsku?
– Služimo, služimo. Svi smo služili vojsku. Uvijek smo kuhari, svirači trube ili kao ja, poštari. To me zapalo za rod, biti poštar, još od one pošte Mariji. No ja sam bio ovdje, u najzbačenijem selu Balkana. I mene je zadnjeg od balkanskih anđela zapalo da služim vojsku. Klasa 89-te.
I još me na kraju pitao: Samo mi još ovo reci… tamo sam nedjeljom na liturgiju išao… Trg bratstva i jedinstva… I to su promjenili?
Dvije božićne priče
***
Božićna priča… katolička
Stvarno.
Jedamput sam bio katolik.
Najozbiljnije.
Doduše, trajalo je pola sata.
Ali i to se računa.
Vrijeme za Njega navodno nema nikakvo značenje. Pola sata ili pola eona, Njemu je svejedno.
Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ušao sam u crkvu. Katoličku. Kao što sam već u tisuću njih ušao. Ušao sam sa ciljem: da bih pogledao freske u interijeru koje su slikali pravoslavci. Bio je Božić.U Kotoru. I u crkvi je bila misa. I u jednoj od najvećih naših katedrala bilo je samo dvadesetak ljudi. Staraca. Ušao sam i sjeo sam. Tako sam razgledavao freske bez da hodam za vrijeme mise. Pribijanje Isusa za križ. Na freski uz Djevicu i onoga koji pribija Isusa jedan čovjek zamišljeno gleda u daljinu. Tako su i u crkvi svi gledali ispred sebe. Zamišljeno. Prema oltaru.
I gledao sam na zidovima i teškim svodovima freske i slušao svećenika koji govori tečnim jezikom. Sa naglaskom iz moga kraja. I bio sam okružen svojim mislima. I prvi puta sam osjetio. Da pripadam ovdje. Da pripadam u ovaj hram koji su gradili katolici, a oslikavali pravoslavci. Među ljude koje su progonili samo jer su ono što jesu. Usamljenih staraca čija djeca su otišla davno preko granice. I koji svaku večer dežuraju uz telefon. Čekajući da ih njihovi nazovu i pitaju za zdravlje.
Da pripadam toj manjini koja izumire. I koja će uskoro umrijeti. I ova će katedrala imati zaključana vrata kao katoličke crkve u okolnim selima. I moći ćeš pogledati njen interijerer samo ako nađeš svećenika. Koji tko zna gdje zbog uzaludnosti svoje misije pije liker. Od prošlogodišnje berbe oraha. I koji će ti nezainteresirano dati ključ. Da sam odeš u crkvu.
I da pripadam ovom našem zajedničkom labirintu krivnje i grijeha. Srednjovjekovnog labirinta koji je izrađen raznobojnim kamenjem poda ove katedrale, i na kojem je postavljena stolica na koju sam sjeo. Jer ovaj zamišljeni lik sa freske koji ne može gledati razapinjanje je glavni krivac za njega. On je taj koji je poljubio. I izdao. Mi nismo na tome stali. Mi smo uzeli i kamen u šaku kao Kain i zaprljali ruke do lakta.
I da pripadam među ove ljude. Koji svoju vjeru ne razvijaju kao zastavu. Nego ju čitavu godinu skrivaju. I jedino kada se otkrivaju je Božić. Kada na ulazna vrata svojih kuća stavljaju naranče.
I maslinove grančice.
***
*
Božićna priča… pravoslavna
Krenuti od Zagreba na istočni izlaz.
Voziti samo ravno.
Proći granicu.
Pa kroz Beograd.
I opet samo pravo.
Pa opet preći granicu.
I dalje voziti direktno.
Kroz Skopje.
Do Ohrida.
I onda nastaviti prema Bitoli.
Prije Resena skrenuti desno sa glavne ceste.
I proći pokraj jezera.
Prespanskog.
I onda voziti uzbrdo.
Onda parkirati.
Jer dalje se ne može autom.
I dalje ići pješke.
Da bi se došlo do njega.
Do najljepšeg anđela Balkana.
Anđeli na freskama Balkana su imali renesansnu ljepotu stoljećima prije nego što se renesansa rodila. No ovaj anđeo, on nije renesansan. On ne liči ni na barok. On već nagovješćuje slijedeću fazu. Fazu raspada baroka… manirizam. Izdužen je, do granica ljudske i anđeoske anatomije. Mirnog je izraza lica. Ali njegove halje su pune izlomljenih nabora. Pune nemira.
Njega želim vidjeti. Upoznati.
Čitam u vodiču: Kada pješke dođeš do početka sela, u prvoj kući nalijevo stati. Pokucati na prozor. I zamoliti na makedonskom ključ: kluč za Sveti Gjorgi.
I onda hodati po ledu uzbrdo. I grijati hladni ključ u ruci.
Izići izvan sela.
I gledati na lijevo kako ne bi crkvu promašili.
Doći do crkve.
Otključati crkvu. Sa već toplim ključem.
I susresti ga.
I on će prvo oči na trenutak zatvoriti. Zbog naleta svijetla kroz otvorena vrata. Onda će se predstaviti. I pitati vas odakle ste.
Iznenaditi će se kada mu odgovorite.
I onda će vam se ispričati. Radi svoje reakcije. I ispričati vam zašto se iznenadio.
Kako je već osamsto godina ovdje. U Kurbinovu. Ispod planine Pelister.
I da se samo jedamput maknuo odavde. Na godinu dana. Morao je. Kao i svi ljudi i anđeli odavde.
Služiti.
JNA.
I kako je služio vojsku baš u Zagrebu.
I dalje će sa sjetom pričati.
Kako se na početku bojao tramvaja.
I kako je njega zapalo da raznosi vojnu poštu. Njega, baš njega. Koji do tada automobil i asfalt u životu nije vidio.
Pričati će kako su se nadređeni htjeli sa njim našaliti. Jer su bili sigurni da će ih njegovo nesnalaženje dobro zabavljati. Ali su se začudili. Kako se jedno Makedonče koje ne zna čitati latinicu snalazi savršeno po Zagrebu.
I namignuti će vam i potiho reći: Budale nisu moja krila vidjele.
I nabrojati će napamet sve ulice Zagreba koje je 89-te prolazio.
A ja ću mu objašnjavati, kako te ulice više ne postoje.
A on će se čuditi.
Pa će me pitati i igru ćemo započeti.
On će reći: Trg Republike…
A ja: To je sad Trg bana Jelačića.
Pa će on reći: Lenjinov trg…
Ja ću nastaviti: Trg kralja Krešimira IV.
– Lenjingradska…
– … Nova cesta.
On: Vrijednosti Socijalističke Revolucije…
Ja: Kralja Zvonimira
– A Prilaz JNA? Tamo sam išao svaku subotu. U kinoteku. I gledao sam jedan lijepi film o anđelima u Berlinu.
– To je danas Prilaz Gjure Deželića.
Čudio se: Gjure? Baš tako? Gjure…
– Da Gjure. To je isto kao Gjorgi.
Pitao sam ga: A reci ti meni Gabrijele, kako to da anđeli služe zemaljsku vojsku?
– Služimo, služimo. Svi smo služili vojsku. Uvijek smo kuhari, svirači trube ili kao ja, poštari. To me zapalo za rod, biti poštar, još od one pošte Mariji. No ja sam bio ovdje, u najzbačenijem selu Balkana. I mene je zadnjeg od balkanskih anđela zapalo da služim vojsku. Klasa 89-te.
I još me na kraju pitao: Samo mi još ovo reci… tamo sam nedjeljom na liturgiju išao… Trg bratstva i jedinstva… I to su promjenili?
– Jesu…
– Pa kad?
– 90-te. Kada su tebe i tvoju klasu skinuli.