Pop Vasilije Mrkalj živio je mirnim životom seoskog popa koliko se to moglo nazvati mirnim životom. Često baš i nije, jer parohijane nije trebalo opsluživati samo u Trnovici nego i u petnaestak okolnih sela i zaselaka, razbacanih po krševitim pristrancima ispod Ljubišnje, a tvrdi i ćudljivi gorštaci nerijetko su svašta nešto stavljali iznad popa i crkve. Nikad im to nije uzimao za zlo, jer su rijetko šta radili kako bi mu napakostili, mada su stvari ponekad znale izgledati tako.
Tako bi pop Vasilije mirno proživio život, izgarajući za dobrobit svojih parohijana, da se, taman kad je jednom nogom pomalo nesigurno zakoračio u zrele četrdesete, pred njegove korake nije ispriječila jedna žena. Da je to bila koja od onih prpošnih djevojaka koje su u nezrelosti svojih godina bile u stanju učiniti mnogo toga što ne bi ni prije ni kasnije od te dobi ili, što je bilo još manje moguće, neka od udanih žena koju je nešto divlje i neiživljeno u damarima tjeralo na lude poteze, lako bi se obranio; smiješkom nezamjeranja, sigurnim odbijanjem, pogledom i s malo riječi, svojih, ali prekrivenih patinom vrijednosti i težine Svevišnjega. Ne, nepoznata žena došla je u snovima, ispočetka se pojavljujući tek ponekad, a onda gotovo svake noći. Gdje god da bi u snu krenuo, susretao bi nju. Nikad mu ništa nije rekla, ali je nikako nije uspijevao mimoići; samo se blago smiješila, gledajući ga pravo u oči. Uzalud mu je bilo skretati pogled; kud god bi ga odnio, vidio bi njene oči i osmijeh, i u krošnji hrasta, i na plastu sijena, i na goloj izbrazdanoj stijeni, baš svugdje.
Popa Vasilija je, još otkako se upisao u bogosloviju svetog Petra Cetinjskog, mučila porodična predaja koja je govorila o tome kako su njegovi preci bili katolici. Neki njegov predak za kojeg se pravo nije znalo ni kako se zove navodno je čak bio katolički pop glagoljaš; zagledao se u neku djevojku iz plemena Bratonožića i na kraju napustio sveti svećenički red i oženio se. Tako to biva kad ljudski nagoni postanu jači od Božje riječi pa suknu kao voda preko brane za koju su njeni graditelji mislili da će je dohvaćati samo mokrina kiše, a ne i ono što drži u svojim čvrstim njedrima. Jest da se radilo samo o predaji i da ništa nije bilo pouzdano, ali se u njegovom i okolnim selima oduvijek spominjalo pa nije nedostajalo ni poneke podrugljive riječi kad bi sa Cetinja došao kući na raspust, a kad bi dolazio na odmor sa studija u Beogradu, toga je bilo sve manje, da bi na kraju potpuno nestalo. Nije pop Vasilije dvojio da njegovi suseljani, a i mnogi drugi, i dalje katkad, između sebe, s podsmijehom spomenu predaju o njegovom podrijetlu, ali njemu na oči više nikad niko ništa nije rekao niti pokazao da mu je to u glavi. Tako se bez ikakvog napora, samom svojom popovskom dužnošću, koju je obavljao najrevnije što se moglo, riješio ljudi i njihove zlobe, ali se nikad nije uspio riješiti iste te nimalo drage predaje u samom sebi. Ponekad bi ga progonila toliko da ju je nalazio u mnogom pogledu svojih parohijana, iako je nikad niko od njih nije spomenuo pa je, da je imao snage za takvo što, komotno mogao uvjeriti samog sebe da je zauvijek ostala u njegovom podalekom selu, među onima s kojima je imao samo rođačke veze i dodira toliko koliko bi trajao njegov svakogodišnji posjet rodnom kraju. Ali snage nije imao, makar je sebe katkad znao uvjeravati da je sve to davno zaboravljeno, zakopano toliko duboko da ga se iskopati ne bi moglo ni kad bi njegovi parohijani napravili mobu pa kopali dok ne lipsaju.
Žena koju je sanjao bila je prelijepa, ali nekako i jest i nije bila žena. Bila jest, znao je to, ali na neki drugi način i nije, jer u njenom izgledu i pogledu nije nalazio ni trunke ženske strasti ili pohote, čak ni one prikrivene, kakve je bilo u gotovo svakoj njegovoj parohijanki, pogotovo otkad su došla nova vremena u kojim je izgledalo da je Lucifer preuzeo dirigentsku palicu, a u orkestru koji svira u uši i krstu i nekrstu nastupa sama glazbena reprezentacija pakla. Nije imalo smisla uspoređivati ženu iz snova s njegovom popadijom, šest godina starijom od njega, tustom i zakopčanom u vlastitom svijetu do kojeg su dopirale samo riječi koje su govorile o njihovom domaćinstvu, pokućstvu, zimnici, ušteđevini i sličnim stvarima. I da je popadija bila potpuno drugačija, opet bi bilo isto; lakše je bilo u istu ravan staviti ciču zimu i proljetni behar nego njih dvije. Vasilije se plašio samo jednog, da ta žena doista negdje postoji i da će je kad-tad sresti i na javi, možda na kakvom seoskom puteljku dok žuri dati bolesniku posljednju pomast ili je ugledati među masom na crkvenom saboru kako se uhvatila u kolo i, vrteći se tamo-amo, ne skida pogled s njega. Onda bi mu se mogla desiti gora stvar nego njegovom neznanom pretku, ne samo da se zaljubi, mada bi i samu takvu pomisao odmicao od sebe i mislima, a ponekad i rukama, iako se nije imalo šta odmaknuti, nego i da pogazi sveti sakrament braka i zavjete koje je dao ne samo popadiji nego i samom Gospodu. Takve misli spopadale su ga tek katkad, ali se ipak uzdao u svoju jaku vjeru, smijući se samom sebi što uopće troši dragocjene minute na takve besmislene i nemoguće teme.
Kad je jednog ranog bljutavog proljeća iz Trnovice iznenada premješten u Perast, stiglo ga je stotinu briga. Jest da je premještaj izgledao kao priznanje, ali je postojalo i mnogo toga što je valjalo prebrinuti: od udaljavanja daleko od rodnog kraja, preko prilagođavanja na novu sredinu, pa do toga kako će se popadija i djeca uklopiti u sasvim novi, dotad svima gotovo nepoznat ambijent. Za sebe je ipak brinuo najmanje; ima, mislio je, Onaj koji o tome brine, pa je brzo nakon dolaska riješio sve vezano za nesmetan rad u novoj sredini. Sa svojim prethodnikom, prestarjelim bogobojaznim popom Kostom, lako je riješio račune, a uskoro je upoznao i malobrojne parohijane ili barem one koji su nešto značili u životu parohije. Uskoro je život opet postao običan, čak i mnogo ugodniji od prethodnog, onog u trnovačkom kamenjaru, pa mu je na trenutke izgledalo da mu je Gospod, ničim izazvan, zaklonjen vlastitom nepomućenom svetošću, odlučio darovati prostrani plac za gradnju novoživotne kuće. Premještaji su bili rijetkost izuzev kad bi koji od popova zašao u godine pa više ne bi mogao fizički brinuti o parohiji. Uglavnom, sve je ukazivalo na to da će se pop Vasilije u perašćanskoj zavjetrini naživjeti i dočekati preseljenje u bolji svijet.
I sve je izgledalo gotovo idilično da jednog kasnosvibanjskog dana, dok se vraćao iz dućana gazde Luke Fišura, nije zamijetio neuobičajenu vrevu na ono malo gradskih uličica. Čim je vidio šarene narodne nošnje, znao je da se sprema nešto što nije imalo veze ni s njim ni s njegovom službom ni s njegovom parohijom. Riješio je svratiti kod parohijana Krste Mitrovića dok vreva ne prođe, ali je samo izgubio vremena dok se ispozdravljao s njegovom nagluhom starom majkom i dok su mu Jovina sitna dječica poljubila ruku; Jove nije bilo kući pa nije imalo smisla zadržavati se.
Prvo što je vidio kad se vratio na glavnu gradsku licu bila je žena iz snova. Lagano je, na crkvenom barjaku sa zlatnim obrubom, nošena na rukama stasitih muškaraca u narodnim nošnjama, plovila linijom u kojoj su se spajali morsko plavetnilo i nebeski svod. Pokušao se nekud skloniti, ali su sporedne ulice također bile zakrčene onima koji su čekali da se priključe procesiji, pa se zbunio; ako sklopi ruke na molitvu, neko od njegovih parohijana mogao bi ga vidjeti pa će puknuti bruka, a praviti se kako ne zna da je ona na barjaku Gospa, makar i ne bila njegova, značilo je ne poštovati druge i njihovu vjeru. Jedini spas vidio je u širom otvorenim vratima omalene i neugledne krčme ciganke Đulijete, iako je bio uvjeren da tu nikad neće ni zaviriti, pa makar bilo o glavu. Đulijeta je, naime, bila na zlom glasu, ako je i tako reći bilo dovoljno; nekoliko godina odležala je i u zatvoru, nakon što je nekog nasrtljivog mornara spucala štiklom u čelo, a on pao u more, onesvijestio se i utopio. Spas to i nije bio u pravom smislu, a to je najbolje vidio susrevši se sa začuđenim pogledom krčmarice koja također nikad nije ni pomislila da će je pop Vasilije počastiti svojim dolaskom. Znao je da Đulijeta nema ni vjere ni crkve, niti mari za svece i popove, ali je i to bilo bolje nego da neko pomisli da se našao u katoličkoj procesiji. Đulijeta ga je sa dvije-tri promukle riječi i zlokobnim pogledom zapitala šta treba, a on se ušeprtljao toliko da su riječi, penjući se uz grlo, tvrdoglavo proklizavale, pa je na kraju samo odmahnuo glavom, moleći u sebi Svevišnjeg da mu pokaže pravi put iz stupice u koju je nenadano upao. Sreća pa su u krčmi bila samo četvorica kartaša koji ga nisu ni primijetili, a i Đulijeta nije bila raspoložena za ispipavanje njegovih živaca.
Čim se vreva s ulice udaljila, pop Vasilije je bez pozdrava preskočio dva kamena basamaka i našao se vani. Provirio je na glavnu ulicu i stotinjak metara dalje ugledao barjak, sada okrenut naopako od njegovog pogleda, kroz koji se lice žene koju je sanjao tek naziralo. Okrenuo je na suprotnu stranu pa se kroz uske sokake uskoro domogao kuće. Popadija ga je samo pogledala i uzela mu iz ruku pletenu torbu s kupljenom robom. Znala je da on tako odluta iz čista mira, za tolike godine naučila ga je barem u tom dijelu, pa se bez pitanja udaljila ka ljetnoj kuhinji u kojoj je ispod sača gorjela vatra.
Pop Vasilije požurio je u crkvu toliko brzo kao da o tome za koliko sekundi će se naći ispred ikonostasa ovisi ne samo njegov život već i opstanak čitavog svemira. Sav slomljen stao je pred fresku zaštitnice crkve i počeo moliti, ali ne kao uvijek nego izlomljeno i nesuvislo, zastajući između riječi i tražeći prave kao zarobljenik koji se upravo dokopao slobode, ali mu valja proći kroz gusto minsko polje. Nakon nekoliko minuta malo se smirio i molitve su počele ići iz njegovih usta, ali nešto opet nije valjalo i on je toga bio svjestan, jer su klizile kao iz automata, bez prave veze s onim koji ih izgovara. Zato je na kraju zašutio, rukama naslonjen na ikonostas, i ostao tako još dugo, pokušavajući spojiti pokidane konce klupka u koje se zapetljao.
Sutradan je, nakon još jedne noći u kojoj je više gledao u lik žene nego što je stvarno spavao, odlučio: hodočastit će pod Ostrog, svom zaštitniku i imenjaku, nadajući se da će mu on dati neki znak kako da povrati mir, izgubljen kao zvjezdica koja je iznenada, greškom nebeskog tipa zaduženog za održavanje i podmazivanje, otpala s kotača Velikih kola pa više ne zna naći ni svoj svemir, a kamoli parking na kojem stoji ono čiji je dio bila do maloprije.
Otkad zna za sebe, slušao je o čudima koja pravi sveti Vasilije Ostroški. On je za one koji su ga štovali i molili mu se nalazio izgubljene stvari, razvezivao zamršene ljubavne ili kurvanjske čvorove i otvarao dotad čvrsto zakovana vrata u željene svjetove. Pa kad čini tolika čuda, mislio je pop Vasilije, može valjda i meni uslišiti molitvu i napraviti jedno malo, malecko čudo.
Do Ostroga nije bilo daleko, za dan se iz Perasta moglo stići i laganim hodom, pa se pop Vasilije već narednog dana dao na put. Popadiji je rekao samo da ima neodložnog posla, a ona se ionako nije miješala u njegove dužnosti pa ni ovaj put ništa nije pitala. Usput je stalno mozgao što će točno reći svom svetom imenjaku, kao da Svetac prima stranke od 7 do 15 sati, a ljupki anđelčić diskretno sjedi za susjednim stolom i, povremeno brišući vrhovima krila znoj sa čela, zapisuje sve što Svetac i stranke izgovore. Mučilo ga je hoće li ga Svetac shvatiti; ipak se radilo o delikatnoj stvari – predaja o njegovom katoličkom podrijetlu, žena u snovima, usto još i tuđa svetica, sve je to davalo razloga za strah od neshvaćenosti koji je jurcao svakom popovom žilicom, od aorte pa do najsitnijeg kapilara, komešajući se i povremeno prijeteći da će zauzeti sav slobodni prostor u njegovim mislima.
Kad je napokon stigao pod Ostrog, ostavljajući iza sebe strmeniti uspon i dolinu punu prijatne izmaglice, dan se već počeo neprimjetno utapati u noć, ali je popu Vasiliju ostavio dovoljno vremena za uživanje u čarima mjesta pa bi, da je bio malo prisebniji, mogao vidjeti kako je nebo obgrlilo okomitu stijenu, teško dišući u neočekivanoj proljetnoj omari, dok su isprepleteni oblaci sličili kolu na jednom od stećaka na groblju kod Petrove crkve u Nikšiću. Ali pop Vasilije nije vidio ništa od svega toga. U oči su mu se povremeno zabadali tek nevoljnici koji su, provjetravajući dušu prije večernje službe na otvorenom, polako raspremali ko vuneno ćebe, ko presavijen gunj, ko pravu slamaricu, kako bi se oteli barem hladnoći koja će svakako naići u neko doba noći, kad se već nisu uspjeli oteti ovosvjetskim nevoljama. Sigurno bi se za njega našlo i neko mjesto u konaku, ali se već prije odlučio na bdijenje, pa se, osim na pozdrav, nikome nije ni javljao. Zapalio je svijeće i pomolio se, a potom se popeo poljubiti mjesto Svečeva upokojenja, nakon čega se vratio i, stojeći pri kraju oveće skupine vjernika, prisustvovao službi.
Večerao je škrto, gotovo isposnički, gledajući lica oko sebe. Znao je da pod Ostrog dolaze bogodužnici i grešnici svih mogućih vrsta kako bi, nalik gubavcima prognanim u visoku rupu u stijeni, ovdje istisnuli gnojne rane svojih grijeha. Ljudskost je, znao je dobro pop Vasilije, potrošna kao ljetni izvor, a štedjeti vodu kad sunce zavodi i svaki kamen, a kamoli neće žednog, teško je, ma koliko se živ čovjek otimao. Koliko li bi bilo skladište ovdje istresenih grijeha, pitao se, kad bi se mogli spakovati u vreće, a kolika li bi tek karavana nastala kad bi vreće potrpali na konje ili kola da ih nekamo odnesu sa ovog svetog mjesta?! Mnogi bi, znao je, godinama i desetljećima umotani u grijeh, kad strah od kazne Onog koji sve vidi naraste do očajanja, najradije da ih svetost ovog mjesta sama od sebe obgrli kao bršljan grabovo stablo u najboljim godinama, a neki bi, shvativši da tako ne može, prikliješteni u zamci nemogućeg, radije pobjegli iz vlastitog živote nego se vratili tamo gdje ih čeka sve ono čemu su se, dolaskom ovdje, uzaludno trudili zametnuti trag. U pretponoćni mrak su mu, dok je smještanje u ležaje na golom kamenu ispred manastira još trajalo, sličili sjenkama koje su izgubile trag onog od čega su nastale i da upravo izvode generalnu probu da se u jednom čudesnom trenutku i same pretvore u kamen izgreban cokulama hiljada koje su ovuda prošle.
Noć je proveo u molitvi, na trenutke iskidanoj kao brojanica kad je se dočepa dvogodišnje dijete, na trenutke, pak, sabranoj i skrušenoj. Pred zoru je, sjedeći na dovratku konaka, učas utonuo u san, ali nije trajao dugo: pred očima mu se opet našla ona! Trznuo se iza sna sav zblanjen, čvrsto riješen da ostane budan. Potom se okrijepio s malo posne hrane pa je prisustvovao i jutarnjoj službi. Onda je došlo vrijeme i da stupi pred sveca.
Dolazio je pop Vasilije i prije pod Ostrog, znao je kako sve to izgleda, ali je ovaj dolazak bio ili je barem trebao biti posve drugačiji od prethodnih. Ispočetka je riješio sačekati da se mnoštvo raziđe, ne bi li dobio priliku zadržati se u svečevoj ćeliji koju minutu duže nego što je to bilo predviđeno redom koji su provodili oni koji su se brinuli o svetištu, ali je na kraju shvatio da će naroda koji želi do Sveca biti stalno i da, ustvari, samo odgađa suočenje s njim, jer mu, unatoč gotovo cjelonoćnoj molitvi, i dalje nije bilo posve jasno što bi mu rekao. Tako je i bilo: kad se našao u maloj pećini u kojoj je ispod debelog pokrivača ležalo Svečevo tijelo, zastao je, triput se prekrstio i zašutio. Mladi iskušenik gledao ga je pomalo blijedo, želeći mu, mimo ustaljenog reda, omogućiti da ostane malo duže i pomoli se, ali pop Vasilije nije znao što bi od svoje šutnje, pa je na kraju poljubio ponuđeni križ i zajedno s drugima izašao vani.
Čim se opet našao na danjem svjetlu, misli su mu se izbistrile. Shvatio je da je dolazio uzalud. Još jednom je svratio u crkvicu, još jednom pokušavši pomoliti se, ali je ubrzo odustao, prošao kroz portu i krenuo nizbrdo, ostavljajući manastir za leđima.
Mora da ga Svetac nije razumio ili nije želio čuti, mislio je. Iako je svetac, i on je muškarac i po tome bi ga, smatrao je, trebao razumjeti, ali nije. A ko zna, nastavljao je, možda samo nije dao znak, možda ću je prestati sanjati.
U neko doba u glavu mu je došla i pomisao da ode u Boljanićki džemat, čuvenom hodži Jusufu, poznatom po skidanju sihira, ali se i na samu pomisao triput prekrstio, pokušavajući je otjerati iz glave kao zloduha kojeg mu, eto, šalje niko drugi nego sam Lucifer. Em su Pljevlja daleko, em je on crkveni čovjek, još mu samo fali ta bruka, da se pročuje da je on, pop Vasilije, išao hodži da mu pomogne! U trenu ga je zahvatio očaj zbog takve pomisli, sam sebi se zgadio, pa je obećao Bogorodici da će svakog tjedna u narednih pet postiti dan više nego je običavao.
Koliko god je nastojao razmišljati pozitivno, trajalo bi prekratko, pa bi ga uzimala malodušnost, tolika da je na jednom raskršću skrenuo krivo, pa se morao vratiti nekoliko kilometara. A kad je, kasno navečer, stigao u Perast, nije, kako bi obično uradio, ušao u kuću nego je produžio u crkvu. Opet je stao pred Bogorodičinu ikonu i čim ju je pogledao, shvatio je: iako nisu sličile jedna drugoj, Bogorodičin tužni osmijeh i prodorni pogled bili su isti kao osmijeh i pogled žene koju je sanjao, Gospe od Škrpjela.
Dvije Bogorodice
Pop Vasilije Mrkalj živio je mirnim životom seoskog popa koliko se to moglo nazvati mirnim životom. Često baš i nije, jer parohijane nije trebalo opsluživati samo u Trnovici nego i u petnaestak okolnih sela i zaselaka, razbacanih po krševitim pristrancima ispod Ljubišnje, a tvrdi i ćudljivi gorštaci nerijetko su svašta nešto stavljali iznad popa i crkve. Nikad im to nije uzimao za zlo, jer su rijetko šta radili kako bi mu napakostili, mada su stvari ponekad znale izgledati tako.
Tako bi pop Vasilije mirno proživio život, izgarajući za dobrobit svojih parohijana, da se, taman kad je jednom nogom pomalo nesigurno zakoračio u zrele četrdesete, pred njegove korake nije ispriječila jedna žena. Da je to bila koja od onih prpošnih djevojaka koje su u nezrelosti svojih godina bile u stanju učiniti mnogo toga što ne bi ni prije ni kasnije od te dobi ili, što je bilo još manje moguće, neka od udanih žena koju je nešto divlje i neiživljeno u damarima tjeralo na lude poteze, lako bi se obranio; smiješkom nezamjeranja, sigurnim odbijanjem, pogledom i s malo riječi, svojih, ali prekrivenih patinom vrijednosti i težine Svevišnjega. Ne, nepoznata žena došla je u snovima, ispočetka se pojavljujući tek ponekad, a onda gotovo svake noći. Gdje god da bi u snu krenuo, susretao bi nju. Nikad mu ništa nije rekla, ali je nikako nije uspijevao mimoići; samo se blago smiješila, gledajući ga pravo u oči. Uzalud mu je bilo skretati pogled; kud god bi ga odnio, vidio bi njene oči i osmijeh, i u krošnji hrasta, i na plastu sijena, i na goloj izbrazdanoj stijeni, baš svugdje.
Popa Vasilija je, još otkako se upisao u bogosloviju svetog Petra Cetinjskog, mučila porodična predaja koja je govorila o tome kako su njegovi preci bili katolici. Neki njegov predak za kojeg se pravo nije znalo ni kako se zove navodno je čak bio katolički pop glagoljaš; zagledao se u neku djevojku iz plemena Bratonožića i na kraju napustio sveti svećenički red i oženio se. Tako to biva kad ljudski nagoni postanu jači od Božje riječi pa suknu kao voda preko brane za koju su njeni graditelji mislili da će je dohvaćati samo mokrina kiše, a ne i ono što drži u svojim čvrstim njedrima. Jest da se radilo samo o predaji i da ništa nije bilo pouzdano, ali se u njegovom i okolnim selima oduvijek spominjalo pa nije nedostajalo ni poneke podrugljive riječi kad bi sa Cetinja došao kući na raspust, a kad bi dolazio na odmor sa studija u Beogradu, toga je bilo sve manje, da bi na kraju potpuno nestalo. Nije pop Vasilije dvojio da njegovi suseljani, a i mnogi drugi, i dalje katkad, između sebe, s podsmijehom spomenu predaju o njegovom podrijetlu, ali njemu na oči više nikad niko ništa nije rekao niti pokazao da mu je to u glavi. Tako se bez ikakvog napora, samom svojom popovskom dužnošću, koju je obavljao najrevnije što se moglo, riješio ljudi i njihove zlobe, ali se nikad nije uspio riješiti iste te nimalo drage predaje u samom sebi. Ponekad bi ga progonila toliko da ju je nalazio u mnogom pogledu svojih parohijana, iako je nikad niko od njih nije spomenuo pa je, da je imao snage za takvo što, komotno mogao uvjeriti samog sebe da je zauvijek ostala u njegovom podalekom selu, među onima s kojima je imao samo rođačke veze i dodira toliko koliko bi trajao njegov svakogodišnji posjet rodnom kraju. Ali snage nije imao, makar je sebe katkad znao uvjeravati da je sve to davno zaboravljeno, zakopano toliko duboko da ga se iskopati ne bi moglo ni kad bi njegovi parohijani napravili mobu pa kopali dok ne lipsaju.
Žena koju je sanjao bila je prelijepa, ali nekako i jest i nije bila žena. Bila jest, znao je to, ali na neki drugi način i nije, jer u njenom izgledu i pogledu nije nalazio ni trunke ženske strasti ili pohote, čak ni one prikrivene, kakve je bilo u gotovo svakoj njegovoj parohijanki, pogotovo otkad su došla nova vremena u kojim je izgledalo da je Lucifer preuzeo dirigentsku palicu, a u orkestru koji svira u uši i krstu i nekrstu nastupa sama glazbena reprezentacija pakla. Nije imalo smisla uspoređivati ženu iz snova s njegovom popadijom, šest godina starijom od njega, tustom i zakopčanom u vlastitom svijetu do kojeg su dopirale samo riječi koje su govorile o njihovom domaćinstvu, pokućstvu, zimnici, ušteđevini i sličnim stvarima. I da je popadija bila potpuno drugačija, opet bi bilo isto; lakše je bilo u istu ravan staviti ciču zimu i proljetni behar nego njih dvije. Vasilije se plašio samo jednog, da ta žena doista negdje postoji i da će je kad-tad sresti i na javi, možda na kakvom seoskom puteljku dok žuri dati bolesniku posljednju pomast ili je ugledati među masom na crkvenom saboru kako se uhvatila u kolo i, vrteći se tamo-amo, ne skida pogled s njega. Onda bi mu se mogla desiti gora stvar nego njegovom neznanom pretku, ne samo da se zaljubi, mada bi i samu takvu pomisao odmicao od sebe i mislima, a ponekad i rukama, iako se nije imalo šta odmaknuti, nego i da pogazi sveti sakrament braka i zavjete koje je dao ne samo popadiji nego i samom Gospodu. Takve misli spopadale su ga tek katkad, ali se ipak uzdao u svoju jaku vjeru, smijući se samom sebi što uopće troši dragocjene minute na takve besmislene i nemoguće teme.
Kad je jednog ranog bljutavog proljeća iz Trnovice iznenada premješten u Perast, stiglo ga je stotinu briga. Jest da je premještaj izgledao kao priznanje, ali je postojalo i mnogo toga što je valjalo prebrinuti: od udaljavanja daleko od rodnog kraja, preko prilagođavanja na novu sredinu, pa do toga kako će se popadija i djeca uklopiti u sasvim novi, dotad svima gotovo nepoznat ambijent. Za sebe je ipak brinuo najmanje; ima, mislio je, Onaj koji o tome brine, pa je brzo nakon dolaska riješio sve vezano za nesmetan rad u novoj sredini. Sa svojim prethodnikom, prestarjelim bogobojaznim popom Kostom, lako je riješio račune, a uskoro je upoznao i malobrojne parohijane ili barem one koji su nešto značili u životu parohije. Uskoro je život opet postao običan, čak i mnogo ugodniji od prethodnog, onog u trnovačkom kamenjaru, pa mu je na trenutke izgledalo da mu je Gospod, ničim izazvan, zaklonjen vlastitom nepomućenom svetošću, odlučio darovati prostrani plac za gradnju novoživotne kuće. Premještaji su bili rijetkost izuzev kad bi koji od popova zašao u godine pa više ne bi mogao fizički brinuti o parohiji. Uglavnom, sve je ukazivalo na to da će se pop Vasilije u perašćanskoj zavjetrini naživjeti i dočekati preseljenje u bolji svijet.
I sve je izgledalo gotovo idilično da jednog kasnosvibanjskog dana, dok se vraćao iz dućana gazde Luke Fišura, nije zamijetio neuobičajenu vrevu na ono malo gradskih uličica. Čim je vidio šarene narodne nošnje, znao je da se sprema nešto što nije imalo veze ni s njim ni s njegovom službom ni s njegovom parohijom. Riješio je svratiti kod parohijana Krste Mitrovića dok vreva ne prođe, ali je samo izgubio vremena dok se ispozdravljao s njegovom nagluhom starom majkom i dok su mu Jovina sitna dječica poljubila ruku; Jove nije bilo kući pa nije imalo smisla zadržavati se.
Prvo što je vidio kad se vratio na glavnu gradsku licu bila je žena iz snova. Lagano je, na crkvenom barjaku sa zlatnim obrubom, nošena na rukama stasitih muškaraca u narodnim nošnjama, plovila linijom u kojoj su se spajali morsko plavetnilo i nebeski svod. Pokušao se nekud skloniti, ali su sporedne ulice također bile zakrčene onima koji su čekali da se priključe procesiji, pa se zbunio; ako sklopi ruke na molitvu, neko od njegovih parohijana mogao bi ga vidjeti pa će puknuti bruka, a praviti se kako ne zna da je ona na barjaku Gospa, makar i ne bila njegova, značilo je ne poštovati druge i njihovu vjeru. Jedini spas vidio je u širom otvorenim vratima omalene i neugledne krčme ciganke Đulijete, iako je bio uvjeren da tu nikad neće ni zaviriti, pa makar bilo o glavu. Đulijeta je, naime, bila na zlom glasu, ako je i tako reći bilo dovoljno; nekoliko godina odležala je i u zatvoru, nakon što je nekog nasrtljivog mornara spucala štiklom u čelo, a on pao u more, onesvijestio se i utopio. Spas to i nije bio u pravom smislu, a to je najbolje vidio susrevši se sa začuđenim pogledom krčmarice koja također nikad nije ni pomislila da će je pop Vasilije počastiti svojim dolaskom. Znao je da Đulijeta nema ni vjere ni crkve, niti mari za svece i popove, ali je i to bilo bolje nego da neko pomisli da se našao u katoličkoj procesiji. Đulijeta ga je sa dvije-tri promukle riječi i zlokobnim pogledom zapitala šta treba, a on se ušeprtljao toliko da su riječi, penjući se uz grlo, tvrdoglavo proklizavale, pa je na kraju samo odmahnuo glavom, moleći u sebi Svevišnjeg da mu pokaže pravi put iz stupice u koju je nenadano upao. Sreća pa su u krčmi bila samo četvorica kartaša koji ga nisu ni primijetili, a i Đulijeta nije bila raspoložena za ispipavanje njegovih živaca.
Čim se vreva s ulice udaljila, pop Vasilije je bez pozdrava preskočio dva kamena basamaka i našao se vani. Provirio je na glavnu ulicu i stotinjak metara dalje ugledao barjak, sada okrenut naopako od njegovog pogleda, kroz koji se lice žene koju je sanjao tek naziralo. Okrenuo je na suprotnu stranu pa se kroz uske sokake uskoro domogao kuće. Popadija ga je samo pogledala i uzela mu iz ruku pletenu torbu s kupljenom robom. Znala je da on tako odluta iz čista mira, za tolike godine naučila ga je barem u tom dijelu, pa se bez pitanja udaljila ka ljetnoj kuhinji u kojoj je ispod sača gorjela vatra.
Pop Vasilije požurio je u crkvu toliko brzo kao da o tome za koliko sekundi će se naći ispred ikonostasa ovisi ne samo njegov život već i opstanak čitavog svemira. Sav slomljen stao je pred fresku zaštitnice crkve i počeo moliti, ali ne kao uvijek nego izlomljeno i nesuvislo, zastajući između riječi i tražeći prave kao zarobljenik koji se upravo dokopao slobode, ali mu valja proći kroz gusto minsko polje. Nakon nekoliko minuta malo se smirio i molitve su počele ići iz njegovih usta, ali nešto opet nije valjalo i on je toga bio svjestan, jer su klizile kao iz automata, bez prave veze s onim koji ih izgovara. Zato je na kraju zašutio, rukama naslonjen na ikonostas, i ostao tako još dugo, pokušavajući spojiti pokidane konce klupka u koje se zapetljao.
Sutradan je, nakon još jedne noći u kojoj je više gledao u lik žene nego što je stvarno spavao, odlučio: hodočastit će pod Ostrog, svom zaštitniku i imenjaku, nadajući se da će mu on dati neki znak kako da povrati mir, izgubljen kao zvjezdica koja je iznenada, greškom nebeskog tipa zaduženog za održavanje i podmazivanje, otpala s kotača Velikih kola pa više ne zna naći ni svoj svemir, a kamoli parking na kojem stoji ono čiji je dio bila do maloprije.
Otkad zna za sebe, slušao je o čudima koja pravi sveti Vasilije Ostroški. On je za one koji su ga štovali i molili mu se nalazio izgubljene stvari, razvezivao zamršene ljubavne ili kurvanjske čvorove i otvarao dotad čvrsto zakovana vrata u željene svjetove. Pa kad čini tolika čuda, mislio je pop Vasilije, može valjda i meni uslišiti molitvu i napraviti jedno malo, malecko čudo.
Do Ostroga nije bilo daleko, za dan se iz Perasta moglo stići i laganim hodom, pa se pop Vasilije već narednog dana dao na put. Popadiji je rekao samo da ima neodložnog posla, a ona se ionako nije miješala u njegove dužnosti pa ni ovaj put ništa nije pitala. Usput je stalno mozgao što će točno reći svom svetom imenjaku, kao da Svetac prima stranke od 7 do 15 sati, a ljupki anđelčić diskretno sjedi za susjednim stolom i, povremeno brišući vrhovima krila znoj sa čela, zapisuje sve što Svetac i stranke izgovore. Mučilo ga je hoće li ga Svetac shvatiti; ipak se radilo o delikatnoj stvari – predaja o njegovom katoličkom podrijetlu, žena u snovima, usto još i tuđa svetica, sve je to davalo razloga za strah od neshvaćenosti koji je jurcao svakom popovom žilicom, od aorte pa do najsitnijeg kapilara, komešajući se i povremeno prijeteći da će zauzeti sav slobodni prostor u njegovim mislima.
Kad je napokon stigao pod Ostrog, ostavljajući iza sebe strmeniti uspon i dolinu punu prijatne izmaglice, dan se već počeo neprimjetno utapati u noć, ali je popu Vasiliju ostavio dovoljno vremena za uživanje u čarima mjesta pa bi, da je bio malo prisebniji, mogao vidjeti kako je nebo obgrlilo okomitu stijenu, teško dišući u neočekivanoj proljetnoj omari, dok su isprepleteni oblaci sličili kolu na jednom od stećaka na groblju kod Petrove crkve u Nikšiću. Ali pop Vasilije nije vidio ništa od svega toga. U oči su mu se povremeno zabadali tek nevoljnici koji su, provjetravajući dušu prije večernje službe na otvorenom, polako raspremali ko vuneno ćebe, ko presavijen gunj, ko pravu slamaricu, kako bi se oteli barem hladnoći koja će svakako naići u neko doba noći, kad se već nisu uspjeli oteti ovosvjetskim nevoljama. Sigurno bi se za njega našlo i neko mjesto u konaku, ali se već prije odlučio na bdijenje, pa se, osim na pozdrav, nikome nije ni javljao. Zapalio je svijeće i pomolio se, a potom se popeo poljubiti mjesto Svečeva upokojenja, nakon čega se vratio i, stojeći pri kraju oveće skupine vjernika, prisustvovao službi.
Večerao je škrto, gotovo isposnički, gledajući lica oko sebe. Znao je da pod Ostrog dolaze bogodužnici i grešnici svih mogućih vrsta kako bi, nalik gubavcima prognanim u visoku rupu u stijeni, ovdje istisnuli gnojne rane svojih grijeha. Ljudskost je, znao je dobro pop Vasilije, potrošna kao ljetni izvor, a štedjeti vodu kad sunce zavodi i svaki kamen, a kamoli neće žednog, teško je, ma koliko se živ čovjek otimao. Koliko li bi bilo skladište ovdje istresenih grijeha, pitao se, kad bi se mogli spakovati u vreće, a kolika li bi tek karavana nastala kad bi vreće potrpali na konje ili kola da ih nekamo odnesu sa ovog svetog mjesta?! Mnogi bi, znao je, godinama i desetljećima umotani u grijeh, kad strah od kazne Onog koji sve vidi naraste do očajanja, najradije da ih svetost ovog mjesta sama od sebe obgrli kao bršljan grabovo stablo u najboljim godinama, a neki bi, shvativši da tako ne može, prikliješteni u zamci nemogućeg, radije pobjegli iz vlastitog živote nego se vratili tamo gdje ih čeka sve ono čemu su se, dolaskom ovdje, uzaludno trudili zametnuti trag. U pretponoćni mrak su mu, dok je smještanje u ležaje na golom kamenu ispred manastira još trajalo, sličili sjenkama koje su izgubile trag onog od čega su nastale i da upravo izvode generalnu probu da se u jednom čudesnom trenutku i same pretvore u kamen izgreban cokulama hiljada koje su ovuda prošle.
Noć je proveo u molitvi, na trenutke iskidanoj kao brojanica kad je se dočepa dvogodišnje dijete, na trenutke, pak, sabranoj i skrušenoj. Pred zoru je, sjedeći na dovratku konaka, učas utonuo u san, ali nije trajao dugo: pred očima mu se opet našla ona! Trznuo se iza sna sav zblanjen, čvrsto riješen da ostane budan. Potom se okrijepio s malo posne hrane pa je prisustvovao i jutarnjoj službi. Onda je došlo vrijeme i da stupi pred sveca.
Dolazio je pop Vasilije i prije pod Ostrog, znao je kako sve to izgleda, ali je ovaj dolazak bio ili je barem trebao biti posve drugačiji od prethodnih. Ispočetka je riješio sačekati da se mnoštvo raziđe, ne bi li dobio priliku zadržati se u svečevoj ćeliji koju minutu duže nego što je to bilo predviđeno redom koji su provodili oni koji su se brinuli o svetištu, ali je na kraju shvatio da će naroda koji želi do Sveca biti stalno i da, ustvari, samo odgađa suočenje s njim, jer mu, unatoč gotovo cjelonoćnoj molitvi, i dalje nije bilo posve jasno što bi mu rekao. Tako je i bilo: kad se našao u maloj pećini u kojoj je ispod debelog pokrivača ležalo Svečevo tijelo, zastao je, triput se prekrstio i zašutio. Mladi iskušenik gledao ga je pomalo blijedo, želeći mu, mimo ustaljenog reda, omogućiti da ostane malo duže i pomoli se, ali pop Vasilije nije znao što bi od svoje šutnje, pa je na kraju poljubio ponuđeni križ i zajedno s drugima izašao vani.
Čim se opet našao na danjem svjetlu, misli su mu se izbistrile. Shvatio je da je dolazio uzalud. Još jednom je svratio u crkvicu, još jednom pokušavši pomoliti se, ali je ubrzo odustao, prošao kroz portu i krenuo nizbrdo, ostavljajući manastir za leđima.
Mora da ga Svetac nije razumio ili nije želio čuti, mislio je. Iako je svetac, i on je muškarac i po tome bi ga, smatrao je, trebao razumjeti, ali nije. A ko zna, nastavljao je, možda samo nije dao znak, možda ću je prestati sanjati.
U neko doba u glavu mu je došla i pomisao da ode u Boljanićki džemat, čuvenom hodži Jusufu, poznatom po skidanju sihira, ali se i na samu pomisao triput prekrstio, pokušavajući je otjerati iz glave kao zloduha kojeg mu, eto, šalje niko drugi nego sam Lucifer. Em su Pljevlja daleko, em je on crkveni čovjek, još mu samo fali ta bruka, da se pročuje da je on, pop Vasilije, išao hodži da mu pomogne! U trenu ga je zahvatio očaj zbog takve pomisli, sam sebi se zgadio, pa je obećao Bogorodici da će svakog tjedna u narednih pet postiti dan više nego je običavao.
Koliko god je nastojao razmišljati pozitivno, trajalo bi prekratko, pa bi ga uzimala malodušnost, tolika da je na jednom raskršću skrenuo krivo, pa se morao vratiti nekoliko kilometara. A kad je, kasno navečer, stigao u Perast, nije, kako bi obično uradio, ušao u kuću nego je produžio u crkvu. Opet je stao pred Bogorodičinu ikonu i čim ju je pogledao, shvatio je: iako nisu sličile jedna drugoj, Bogorodičin tužni osmijeh i prodorni pogled bili su isti kao osmijeh i pogled žene koju je sanjao, Gospe od Škrpjela.