Na strmim basamacima u sunčanom delu grada ugažene smokve leže a po njima armija pčela, bumbara i mrava svoj zunzarski ples pleše.
Ostavljaju rane te smokve na kaldrmi Mostara, a ranjene su i fasade zgrada zujanjem granata sa druge strane Neretve gde prvo akšam pada.
Ja kao sledbenik Hamze Bali Orlovića, kao kakav naslednik hamzevijskog tarikata sve to gledam, pamtim i zapisujem u svoj crni tefter sa petokrakom…
Jer znam, u gradu u kome su pisali Musa, Jovan, Aleksa i Skender jednom će pobediti pravda kad dođe zlatan vakat,
vakat u kome će jedino zujanje biti kada zapuca ruter i tvoj računar prestane internet da hvata.
Dud
Taj dud, sa koga i danju i noću po čitavo ljeto kaplju plodovi koji ostavljaju neizbrisive mrlje po svemu što dotaknu,
taj stari dud u tijesnom sokaku pokraj kamene ćuprije posjekao je čovjek.
Odneo je par suhih grančica njegovih u svoje čekmedže, zamandalio ih, i ostavio da trunu u sjećanje.
Godinama kasnije kod tog duda pucali su mu u prsa, i njemu i njegovoj ženi za vrijeme užasnog građanskog rata.
Samo je sin njihov znao da je u čekmedžetu ostalo par suhih grančica, te je u spomen na oca i majku čekmedže otvorio, i grančice na njihove grudi položio.
Tješio je sebe da su im to po haljinama mrlje od plodova što danju i noću po čitavo ljeto kaplju i ostavljaju neizbrisive tragove.
Tješio je sebe, te je netom poslije dženaze dud ponovo posadio, iz tijesnog sokaka preko kamene ćuprije korak usmjerio ka širokim bulevarima, i kao fleka oprana vodom i pepelom iz zemlje gdje dudovi kaplju zauvijek odmaglio. Nek kaplju, kaplju, al na nečije tuđe rane tiho je rekao u tuđini.
Dve pesme
Ugažene smokve u Hamida Vuka
Semiru Behramu
Na strmim basamacima
u sunčanom delu grada
ugažene smokve
leže
a po njima armija pčela, bumbara i mrava
svoj zunzarski ples pleše.
Ostavljaju rane te smokve
na kaldrmi Mostara,
a ranjene su i fasade zgrada
zujanjem granata
sa druge strane Neretve gde prvo akšam pada.
Ja kao sledbenik Hamze Bali Orlovića,
kao kakav naslednik hamzevijskog tarikata
sve to gledam, pamtim i zapisujem
u svoj crni tefter sa petokrakom…
Jer znam, u gradu u kome su pisali Musa, Jovan,
Aleksa i Skender
jednom će pobediti
pravda
kad dođe zlatan vakat,
vakat u kome će jedino zujanje biti
kada zapuca ruter
i tvoj računar
prestane internet
da hvata.
Dud
Taj dud, sa koga i danju i noću
po čitavo ljeto kaplju plodovi koji
ostavljaju neizbrisive mrlje po svemu
što dotaknu,
taj stari dud u tijesnom sokaku pokraj kamene ćuprije
posjekao je čovjek.
Odneo je par suhih grančica njegovih
u svoje čekmedže, zamandalio ih,
i ostavio da trunu u sjećanje.
Godinama kasnije kod tog duda
pucali su mu u prsa, i njemu i njegovoj ženi
za vrijeme užasnog građanskog rata.
Samo je sin njihov znao da je u čekmedžetu
ostalo par suhih grančica, te je u spomen na oca i majku
čekmedže otvorio, i grančice na njihove grudi položio.
Tješio je sebe da su im to po haljinama mrlje od plodova
što danju i noću po čitavo ljeto kaplju
i ostavljaju neizbrisive tragove.
Tješio je sebe, te je netom poslije dženaze
dud ponovo posadio, iz tijesnog sokaka
preko kamene ćuprije korak usmjerio
ka širokim bulevarima, i kao fleka oprana vodom i pepelom
iz zemlje gdje dudovi kaplju
zauvijek odmaglio.
Nek kaplju, kaplju,
al na nečije tuđe rane
tiho je rekao u tuđini.