Natalija Gorbanjevska Pjesnikinja daleko od doma ko aviončić od aerodroma
U petak, šestoga dana prosinca 2013, umrla je u Parizu Natalija Gorbanjevska. Gledao sam je četrnaest mjeseci ranije, sitnu i poletnu staricu u sivoj trenirci s ružičastim detaljima, kako za doručkom hitro promiče između hotelskih samovara i pladnjeva sa sirom i kriškama ananasa, a domaćini, Poljaci u Wroclawu, s nekom dragošću ponavljaju kao mantru: ono je madame Gorbanjevska! Ona je već godinama bila njihova, neki odgovorni političari sredili su joj poljsko državljanstvo, nakon što je barem dvadeset godina u Parizu živjela kao apatrid. Sovjeti su je izgnali i oduzeli joj državljanstvo, nakon što su je, pod pritiskom Zapada, morali pustiti iz ludnice, u kojoj su je držali jer je s dvojicom-trojicom drugova izašla kolovoza 1968. na Crveni trg da protestira protiv tenkovske invazije na Čehoslovačku. Ruska pjesnikinja jedva da je progovarala jezikom svoga pasoša, ali nitko za to nije mario. O, kako je samo ta dama govorila jezikom poljske kulture: kada su po uvođenju ratnoga stanja, dogodilo se to u onu gluhu nedjelju, na Svetu Luciju 1981, francuski Poljaci izašli na neki pariški trg da protestiraju, ona je bila s njima. Bila je tada mnogo mlađa, madame Gorbanjevska, i pušila je duhan na onaj dugi, dekadentni cigaršpic.
Bila je darovita, ostvarena pjesnikinja. Spominju je Sergej Dovlatov i Josif Brodski, ali u njenom je pjesništvu, kao i u životu, najvažnija bila ta samoodabrana ljudska samoća i ostrvljenost na Crvenom trgu, pod Brežnjevom. Upamtio sam jedan njezin četverostih u prijevodu Marka Vešovića: “Otišla daleko od doma,/ Ko aviončić od aerodroma,/ U gustoj magli u mrak otplivavam,/ Živa sam, mrtva, lišće ili trava?”
Stajao sam s njom u jesen 2012. na pozornici vroclavske opere, dok se oko nas poput cirkuskog ringišpila okretala dvorana, publika se dizala sa sjedala i pljeskala, a ja sam se, nevičan i nedarovit, učio vještini naklona. Ona je bila predsjednica mnogočlanog žirija koji mi je dodijelio Angelusa, a bila je predsjednica i dvije godine ranije, kada je moja knjiga bila u finalu, ali mene nije u Wroclawu bilo, jer me je sustigla neka jesenja infekcija. I govorila mi je, dok se dvorana praznila, a ispod pozornice su zujale i bljeskale fotografske kamere, o mojim knjigama, jednoj i drugoj, tako da sam ponovo znao zašto sam ih napisao. Za to vrijeme u Sarajevu je svojom posljednjom bolešću bolovala moja majka, te sam se, htio ne htio, tu u Wroclawu opraštao od nje, od onoga dalekog grada i od koječega drugog što sad nije važno. Čudno, ali čim mi se dogodi nešto lijepo i veliko, a taj mi je Angelus bio takav, ti trenuci zbunjenosti na velikoj pozornici, osjetim se kao da sam na nekom malo otmjenijem sprovodu. Majku će sahranjivati dva mjeseca kasnije, ali volim zamišljati da sam je sahranio u vroclavskoj operi. Mnogo ljepše mjesto za ukop od sarajevskih Bara.
Kada me je onako sitna zagrlila Natalija Gorbanjevska, tako da sam se morao pognuti kao poljski Jevrejin pred Bogom, bio sam u životu najbliže velikoj Rusiji, ruskoj poeziji, Sibiru, Gulagu, i onoj konačnoj ljudskoj ispravnosti.
Katarina Livljanić Glas anđela i heretika iz daleke prošlosti i budućnosti
Čini mi se da je još uvijek ljeto, ali ne želim provjeravati. Neka bude ljeto, ako mi se već tako čini. U Umjetničkom paviljonu smo, pjeva Katarina Livljanić, a okolo sviraju njeni glazbenici na svojim drevnim instrumentima, pjevaju Kantaduri Joška Ćalete, i pred nama se odvija tajanstveni, u se zatvoreni ceremonijal Anđela heretika. Njihova anđeoska hereza uvelike se sastojala u tome što nisu prihvaćali glas rimskoga biskupa, i što su vjerovali da na križu nikoga nema. Njihov križ nije bio sredstvo mučenja i pogubljenja, nego je bio znak i simbol vječnoga obnavljanja i kretanja sunca. A kako su poslati anđelima, ti Katarinini davni predšasnici, čiju glazbu nastoji rekonstruirati, udijevajući je u vlastitu svoju glazbu, koja je istovremeno starija i mlađa od njihove? Angelizirali su se, premda su jednom bili ljudi, tako što se o njima, o tim bosanskim krstjanima, nepravovjernicima, božjacima i čudacima ne zna ništa osim onoga što je upisano na golemim kamenim nadgrobnicima, na mramorovima kojim su pokriveni neki od njih. Podnaslov programa je: “Rituali i pučke pobožnosti iz srednjovjekovne Bosne i Hercegovine”.
Katarina Livljanić u sebi je sva proturječna na neki neobično skladan i plodonosan način. Njena je glazba veoma stara i sasvim nova. Na Sorbonni predaje jedno vrlo striktno pjevačko znanje i umijeće, ali je neortodoksna u izboru suradnika, motiva i glazbeno-književnih predložaka. Njena Judita najljepše je nešto što se Marku Maruliću Splićaninu dogodilo nakon njegove pradavne smrti. Pametna je i obrazovana vrlo temeljito, a lahka kao perce, kao neka anđeoski prostodušna prodavačica na ribljoj tržnici devetnaestoga stoljeća. Na pozornici i pred kamerom karizmatična je, izražajna ljepotica, dok se u zagrebačkom pothodniku njeno lice i figura svojom običnošću gube među stotinama žena koje s autobusne stanice žure prema gradu. Katarina Livljanić čudo je sačinjeno od dvojnosti, i jedna od onih rijetkih umjetnica današnjega doba koje u meni bude istinsko strahopoštovanje. Ona je diva i predvoditeljica molitve, papisa jednoga tajnovitoga vokalnog svijeta i cura koja bi mogla zapjevati i u vlaku što vozi prema jugu, eh kad bi takvih vlakova još bilo.
S jednim mojim prijateljem je studirala. Drugi je kod njenih u Zadru bio podstanar, kad su Katarini bile tri-četiri godine. Vrebao bi s vrha skalina, i zaskakao je rugalicom: “Kate, Kate, poseren se na te!” Njoj je to bila igra, šašavija i privlačnija od drugih igara. Taj uzorno iskovan deseterac, forma i mjera u koju se naš jezik slije kao mlijeko u bocu, bila je u neku ruku, makar i simbolično, ili samo u ovoj priči, prvi korak Katarine Livljanić prema onome čime će se u životu baviti, prema davnome i drevnom u ovome jeziku i u svim njegovim skrivenim i neoslobođenim arhajskim melodijama.
Nakon koncerta u Umjetničkom paviljonu obećao sam, nakon što mi se slegnu dojmovi, javiti joj se elektronskom poštom. Nisam se javio. Nestat će anđela izgovorim li nešto krivo.
Jaume Cabré Opro se olakoj podjeli na dobre i zle, i napisao roman o ratu
Jesenas u Krakovu, na Festivalu Josepha Conrada. Dan pred put stiže mi mail u kojem piše da bi mister Cabré želio ručati sa mnom, prihvaćam li? Zašto bi, zaboga, jedan katalonski pisac, veliki europski pisac, čije sam “Glasove Pamana” čitao tokom veljače – čiju svakogodišnju depresiju teško skrati i njenih dvadeset i osam dana, poželio ručati sa mnom? Da sam u sebi malo slobodniji, ili malo druželjubiviji, ili da laske prihvaćam s ljubaznošću franjevačkih prosjaka, moglo bi biti i da se hvalim tim pozivima na ručak. Ali nije tako. Lakše mi je ručavati sam, ili s ono malo čeljadi čije me koncelebriranje za sofrom ne plaši.
“Glasovi Pamana” virtuozan su roman koji se nekoliko puta naglavce izokrene, pa ono što je bilo gore biva dolje, nebo pada na zemlju, a zemlja se vine u nebesa: roman o domovini, o ideologiji, o odgovornosti za ono što se događalo u naše ime, i o tome koliko je riskantno suditi o odgovornosti drugih. Možda su nas spašavali upravo oni koje sad smatramo ništarijama ili zločincima? Nije to roman moralnoga relativizma ili izravnavanja fašista s antifašistima: upravo suprotno, to je priča koja je protiv svakoga relativizma, pa i onoga koji iz nas izbija kada relativiziramo sam relativizam.
U hotelu smo Grand, u Slawkowskoj 5, nekoliko stotina koraka od glavnoga gradskog trga u Krakowu, za koji mi govore da je najveći u Europi. Sjedimo u podnevna nedoba, u pustome hotelskom restoranu, moj mladi krakovski domaćin i ja, čekamo Cabréa. On žurno dolazi, u pratnji možda i tri dame, jedna je, čini mi se, iz španjolskoga konzulata, druga je njegova poljska prevoditeljica, a treća? Treće se i ne sjećam, možda treća nije ni bilo.
Razgovor teče preko posrednika, miješaju se za stolom jezici, od katalonskog i kastiljanskog, do poljskog i moga materinjeg, pa preko engleskog, koji služi kao vrsta babilonske ispomoći. Cabré opsesionirano govori o “Feelanderu”, čitao ga je u kastiljanskom prijevodu, i opisuje putovanje Karla Aduma, od Zagreba preko Bosne do Sarajeva, onako kako ga je on doživio, i spominje onu scenu s pokoljem konja tamo negdje oko Dervente. Kažem mu da je možda ljubazno, ali je i nekako neukusno, neslano i bljutavo uzvratiti komplimentima na komplimente, ali da sam o “Glasovima Pamana” pisao u hrvatskim novinama. Začudo, on to zna, iako tekst nije mogao čitati.
Osim što je briljantan romanopisac – u izlozima krakovskih knjižara ove su jeseni središnja mjesta rezervirana upravo za “Glasove Pamana”, ali tu je i još jedan njegov roman – Cabré je filolog, sveučilišni profesor, televizijski i filmski scenarist. Šezdeset osma mu je u životu, ali djeluje vrlo živahno i svježe, kao da se upravo zaputio na neko novootkriveno mjesto na kojemu će provesti život. Ima pisaca i slikara koji se i u sedamdesetima drže kao da su na početku. Nije to socijalna gesta, nego neka dublja istina. Književnost je najpouzdaniji, ako ne i jedini oblik besmrtnosti. Znala je to Šeherezada, znala je moja majka, kad mi je preko telefona u zadnjih šest mjeseci života započela pripovijedati desetak svojih i naših životnih priča. U priči se živi zauvijek, samo je važno po svršetku jedne odmah započeti drugu…
Sunčan je i topao čovjek Jaume Cabré. Pruža dami svoj mobitel, neka slika nas dvojicu. Fotografiju će poslati svojoj dobroj znanici, hrvatskoj glazbenici, kod koje se raspitivao za mene. Kako se ona zove, pitam. Katarina Livljanić, odgovara on.
Mahtias Énard Rečenica u kojoj se vidi sve, od Viteza i Vukovara pa do Libanona
Rujan je, jedan od onih dana kada se činilo da je kraj miholjskome ljetu i da bi ove godine moglo rano zazimiti. Pada kiša, i mi se sklanjamo pod nadstrešnice i svodove Kina Europa. Dani su Festivala svjetske književnosti, i Zagreb načas djeluje poput Krakowa, Lavova, Wroclawa, Münchena, Beča, u koje me u zadnje vrijeme nanosi put – kao što bi se to reklo u lažnoj i potrošenoj jezičnoj figuri – ili na čije me aerodrome ispljunu mlazni avioni – kako bi se mnogo tačnije reklo. Svjetska je, dakle, književnost, pa je i Zagreb tih dana svjetskiji. I nekako pitomiji.
Malo pred festival pročitao sam “Zonu”, francuskoga romanopisca Mathiasa Énarda, roman iz (skoro) jedne rečenice, koji vremenski i prostorno meandrira kroz naš dvadeseti vijek, između Pariza, Libanona, Bosne i Hrvatske, i tko zna još kojih i kakvih zemljopisnih i mentalnih predjela. Malo kad me je u posljednjih tridesetak godina neka knjiga tako ščepala i protresla, tako da jedva čekam vidjeti njezina pisca, i slušati ga kako govori.
Ali kako to već biva sa mnom, pred nastup Mathiasa Énarda naglo se predomislim, i odlučim da ne idem na književnu večer. Razložno objašnjavam kako je bolje pisca ne sresti, naročito ako je napisao knjigu do koje ti je toliko stalo. Ako je knjiga toliko dobra, on sasvim sigurno ne može njoj biti ravan. Dakle, ostat ću razočaran. Ako, pak, nije tako, nastavljam mudrovati, ako je Mathias Énard ravan, ili je ne daj Bože bolji od svoje knjige, tada je to još gore. Tada je to škodljivo po zdravlje. Valja se čuvati gurua, proroka i genija općenito. Treba tražiti ljude po vlastitoj mjeri, ili, bolje, malo preko te mjere, budalasto se pravdam što ne želim slušati Énarda. To je stvar raspoloženja. Da nije padala kiša, ili da mi je bioritam bio u skladu s njome, tvrdio bih da je, upravo suprotno, veoma važno i korisno čuti kako govori čovjek koji toliko dobro piše. Ako se i razočaraš u njega, ostaje ti njegov roman. Dobro je kada su pisci lošiji od svojih knjiga. A ne šteti ni kada su jednaki njima. Eto, Kovač ili Tišma, bili su ravni svojim romanima, i bio bih siromašniji da ih nisam znao, jednoga bolje, drugoga slabije…
Sutradan, Seid Serdarević zove na večeru na kojoj će biti i Énard. Ne idem, i imam dobro opravdanje: ranim jutrom letim za Ukrajinu. Ali na večeru odlazi Semezdin Mehmedinović, s kojim se sutradan nalazim na aerodromu, jer on leti nazad u Ameriku. Iako letimo različitim zrakoplovima, ponovo se nalazimo u Beču, gdje s iste nebeske kapije on polijeće za Washington, a ja, nekoliko sati kasnije, za Lavov.
Priča mi da je bilo vrlo ugodno s Énardom. Dugo su ostali skupa. Iznenadio se kada je shvatio s kim razgovara: “Pa čovječe, ja sam se spremao za ‘Zonu’ čitajući ‘Sarajevo Blues’!” Nekoliko dana kasnije, Énarda mi u elektronskom pismu spominje moj prijatelj i prevoditelj na francuski Aleksandar Grujičić. Obojica trenutno žive u Berlinu. Énard je tamo na dvogodišnjoj stipendiji. Prijatelji su odranije.
I tako, htio ne htio, s Mathiasom Énardom podijelio sam jednoga prijatelja i književnu fascinaciju mojim drugim prijateljem.
Magdalena Petrynska Autorica više romana koje sam napisao, rođena daleko od svog doma
Prvo je bila moja prevoditeljica na poljski. Danas su nam ona i njena sestra Ewa prijateljice. Viđamo ih barem jednom godišnje, obično sredinom rujna, kada njih dvije putuju na Jadran. Zastanu u Zagrebu na dva-tri dana, uvijek prekratko, kada obilaze grad, i redovno odu u Petrinjsku, gdje se fotografiraju ispod ploče s imenom ulice. One su sestre Petrinjske, i to je sitan, makar samo jezički, dio njihova vrlo dramatičnog, složenog identiteta.
Rođene u Lavovu, starinom Galicijke, zajedno s majkom izbjegle su tokom rata na zapad Poljske. Otac je ostao da čuva zavičaj, i nikad ga više nisu vidjele. Nakon 1945. Lavov je pripao Sovjetskom Savezu, tojest Ukrajini, a u sljedećih nekoliko godina nastupilo je munjevito i zastrašujuće etničko čišćenje, kada je Poljaka nestajalo s istoka, Ukrajinaca sa zapada, a Nijemaca gdje god ih je u tim krajevima bilo.
Odrastale su u šleskoj provinciji, u zgradama, na ulicama i na trgovima s kojih je nestalo njihova zavičajnog njemačkog stanovništva, kao što je i njih nestalo iz Lavova. Desetljećima bit će im zabranjeno, svim raseljenim, da posjećuju svoje zavičaje. Magdalenina i Ewina majka bila je liječnica. Jedne godine pacijenti sa sela krenuli su joj, u znak zahvalnosti, donositi vreće jabuka. Inače nisu bili tako darežljivi, niti dobri prema došljacima, taman i da su Poljaci. Kad im je rekla nemojte, ne treba, rekli su joj: “Neka, uzmite gospođo doktorice, previše nam je jabuka, ni naše ih svinje više ne jedu!”
Magdalena se u mladosti intenzivno bavila sportom, studirala je književnost i vrlo rano stigla u Jugoslaviju. Za nju bio je to neki malo drukčiji socijalizam. Ewa je studirala povijest umjetnosti i postala restaurator. I danas bavi se restauracijom crkvenih ukrasa i oltarnih slika po šleskoj provinciji. Mnogo je toga što treba spasiti od dima i vremena.
Odrana bile su društveno aktivne, a ta je aktivnost u njihovome naraštaju, i u Poljskoj, po logici povijesnih tokova morala biti oporbena. Kada je 13. prosinca 1982. proglašeno ratno stanje, Magdaleni je bilo zabranjeno da se bavi svojom strukom. Morala je ići na prekvalifikaciju, na zanat. Postala je stručna za dvije stvari. Prvu sam zaboravio, druga je – izrađivanje lutkica. Vedro i s puno humora priča o tome. Gnjavim je, tražeći da mi vrlo pomno izloži kako je sve to izgledalo, kakav je bio Jaruzelski i tko su, zapravo, bili komunisti u Poljskoj. Neke riječi u našim razgovorima imaju različita značenja. Recimo: antikomunizam. Poljski antikomunisti nisu nikad bili fašisti, ni vjerni suradnici Hitlerovih nacista. Nisu antisemiti, ne simpatiziraju europske ksenofobe i rasiste, neki od njih su vjernici, drugi su ateisti, ali nisu ovisnici o crkvenim učenjima i političkim napucima.
Devedesetih, Magdalena Petrynska radila je u poljskom veleposlanstvu u Beogradu. Surađivala je, i preko mjere koju joj je dopuštao njen diplomatski status, s tamošnjim disidentima, antinacionalistima i protivnicima Slobodana Miloševića. Od tog doba među njima je stekla vjerne prijatelje.
Magdalena je jedan od pet-šest sjajnih poljskih prevoditelja s naših jezika, iz moje perspektive najbolja. Ušla je u moj jezik i rečenicu kao da se u njima rodila – recimo, kao jedna od mojih nemogućih književnih junakinja, kuferašica i bezdomnica – a romane na kojima stoji moje ime stilizirala je u poljskome jeziku tako uvjerljivo da se učini kako ih je sama napisala. Magdalena Petrynska jedan je od onih prevoditelja koji moje knjige u svom jeziku znaju učiniti boljim nego što su u izvorniku.
Ali ima nešto od toga važnije. Preko nje i njene sestre zavolio sam Poljsku više nego što bih mogao povjerovati da je moguće voljeti neku zemlju.
Olga Tokarczuk Žena čvrstog zagrljaja, veliki europski književni glas
Upoznali smo se one večeri od Angelusa, kada sam joj htio reći koliko volim njene romane. Bio sam u raspoloženju da mogu takvo što učiniti. Žena je vrlo čvrstog zagrljaja, lijepa na neki pankerski način, s njegovanim dredloksima. Svojedobno bila je klinička psihologinja, ali je zbog književnosti od toga odustala. I ona stanuje negdje na poljskome jugu, tamo gdje se živi od mrtvih razlikuju po jeziku i kulturi, te po nacionalnosti kao stadiju prostaštva svakoga jezika i kulture, nakon kojeg slijedi – etničko čišćenje.
Njezini romani su, lijep zvuk jedne slovenske riječi – čudoviti, što bi značilo divni, ali u našem jeziku to zvuči – čudnovato divni. U njima se susretnu povijest i intima, realizam i zaumlje, i priča koja se uskovitla u narativne uragane u kojima se, međutim, čitatelj nikada ne izgubi. Jedan od mojih dražih identiteta je ovaj – čitatelj Olge Tokarczuk.
Ove me je jeseni u Krakowu u izlozima dočekao njen novi roman. Preko tisuću stranica o Jakubu Franku, ili Ja’akowu Josefu ben Judi Lejbu Franku, rabinu, vjerskom reformatoru, proroku, astrologu i alkemičaru, čovjeku osamnaestog stoljeća, nad čijom je biografijom Olga Tokarczuk ispisala roman “Knjige Jakubove”, čija paginicija teče unatrag, od posljednje ka prvoj stranici.
Tih dana gledala me je sivo-modrim pogledom s naslovnica svih poljskih novina i magazina, o njoj se govorilo u nekim smrtno ozbiljnim emisijama, kao da je cijela Poljska zastala da pročita “Knjige Jakubove”, ne sumnjajući baš nimalo u njihovu važnost. Biva tako kad neki jezik i zajednica imaju svoga pisca… Bila je na Festivalu Josepha Conrada, ali smo se u dan mimoišli.
Vojo Stanić Slikar čiste vedrine, koji je svojom čašću branio Dubrovnik
Njegovo ime sklanjam po crnogorsku i po konavosku: Vojo, Voja, Voju… Da je odnekud a ne iz Crne Gore, i da je drugi a ne on, i ime bih mu drukčije sklanjao. Pravopis se ponekad mora intimizirati, jer bez toga riječi počinju da lažu.
Rođen 1924, danas mu je devedeset, jedan od važnijih slikara posljednjih jugoslavenskih desetljeća, po školovanju kipar, Andrićev hercegnovski drug u šetnjama i šutnjama, upoznao sam ga prije pet-šest godina, i od tada ga viđam u njegovoj kući u portu. Ljeti sjedimo na uskome sjenovitom dvoru, između kuće i strmine iz koje kao iz zida raste naranča, koju nitko ne bere, a zimi smo u salonu, među stotinama potrebnih i bespotrebnih sitnica. Po zidovima su njegove slike, one koje je pokojna gospođa Njake sačuvala pred kolekcionarima i ljubiteljima Vojova slikarstva.
On slika iz neke djetinje radosti i u nekom netipičnom stilsko-tematskom kontinuitetu. Nadograđuje davno zamišljeni svijet, nadozidava i nadoslikava svoj onirični Mediteran, pjace i kalete naseljene muškarcima u renegotima, umirovljenicima, djecom, psima, cirkuskim impresarijima, vlasnicima vrtuljaka, sverodnim ženama i djevojkama, čarobnjacima, čudacima i onima kojima ne znamo imena ni mjesta, a viđamo ih samo u snovima. Ponekad slika uboga i pitoma svratišta na kontinentu, prašnjave puteve po kojima se lijeno vuku zadimljeni autobusi. Vojo Stanić je, zapravo, prirođeni Mediteranac. Rođen je gore iza brda, u Podgorici. Ponekad slika i jedrilice kako plove po bokokotorskom zaljevu. Bio je, do prije nekoliko godina, pasionirani jedriličar. I Andrića je izvodio na more. Ali onda je došlo vrijeme da s tim prestane. Bez imalo žalosti poklonio je brod onome tko će nakon njega ploviti.
Devedesete provodio je u nekoj vrsti klauzure. Javno je i vrlo glasno osudio napade na Dubrovnik. Sramio se umjesto drugih. To su mu zamjerili, i nije mu bilo lako. Poslije su se stvari promijenile.
Danas u Herceg Novom postoje prometni znakovi i službeni putokazi koji vode prema njegovoj kući kao prema kulturno-povijesnoj znamenitosti. Ono što je bilo prošlo je, i nema se što o tome govoriti. A pogotovo se ne treba hvaliti svojim izuzimanjem iz stada i moralnim prosudbama. Vojo to ne radi, ne treba mu.
Volim njegove slike, i to kako pripovijeda. Uživo, glasom. I na slikama.
Bora Ćosić Avangardist, romanopisac, jezikotvorac koji se penje uz stube
Gledam ga s leđa, kako se ovog prosinca penje uza stube austrougarske oficirske kasine u Puli. Kasina je sagrađena u nedoba, 1913. godine, i nije se u njoj puno toga događalo. Ni ceremonijala, ni svečanih zabava gospode mornaričkih oficira, ni mira, nego rat, tjeskoba, povijest raspadanja i selidbi, gdje svaka ptica svome jatu leti, dok u Puli ostaju samo grobovi na starome mornaričkom groblju, da svjedoče o jezicima i osjećajima onih koji više nisu tu.
Gledam Boru Ćosića, i pomišljam kako više ne znam nikoga tko bi među živima imao od njega veće izvorno pravo da se ovim stepenicama penje. Njima se barem jednom uspeo i posljednji zapovjednik austrougarske mornarice Vitéz nagybányai Horthy Miklós, koji će 1918. našima predati svoje brodove, da na njima razviju svoje barjake i otpjevaju svoje narodne himne, a zatim će postati regent krune bez glave i nevoljni Hitlerov podčinjenik, prvi kondolir u dugom stoljeću mađarskoga žalovanja nad Trianonom. Nakon njega, Horthy Miklósa penjali su se tim stubama mnogi koji su se u ovu oficirsku kasinu uselili na osnovu teritorijalno-državnih prava i stjecajem okolnosti što se jedna zgrada ni kriva ni dužna zatekla u njihovoj domaji, ali jedva da je itko od njih razumio te stube i tu zgradu, i da je baštinio kulturu svijeta koji ju je 1913. sagradio. Tu je Bora Ćosić veliki izuzetak.
Autor četrdesetak knjiga, uglavnom proznih i esejističkih. Rođen u Zvonimirovoj, odrastao na Zelenom vencu, skrasio se u Berlinu, zadnje ratove prekoračio u Rovinju, postnadrealist, avangardist, rođeni pripovijedač, pisac koji se lako i rado presvlači u druge pisce, autor pod maskama, krležijanac bez krležijanskih sinekura. Njegove neprevodive “Tutore”, knjigu od sedamsto i nešto stranica, uporna i briljantna Brigitte Döbert prevodi na njemački.
Tu veliku priču bez priče, ispisivanu u više glasova, dvaput sam čitao: sa sedamnaest, u naponu neke divlje adolescencije, u gimnaziji kojom je palio i žario moj školski drug Gavrilo Princip, i zamalo mi je ta knjiga pomutila razum i navela me na puteve kojim ne bih išao. “Tutori” su, uz Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, bili moja škola umjetničke avangarde. Ponovo ću je pročitati trideset godina kasnije, kada “Tutori” budu knjiga jednoga izgubljenog jezika hrvatskih Srba. Ili općenito jednoga izgubljenog hrvatskog jezika, koji se susreće sa srpskim onako kako su to određivale porodične okolnosti. Danas, “Tutori” su srpskohrvatska porodična povijest, ispričana kroz jezik. Mislim da ovu knjigu u Zagrebu osim mene nije čitao nitko. (Navodim ovu rečenicu s uvjerenjem, ali i s nadom da bi mogla razgnjeviti kakvu budaletinu…)
Mark Thompson Najbolji prijatelj kojeg je stekao Kiš nakon što je umro
Istoga dana, dok se Bora penjao uza stepenice, u prizemlju oficirske kasine Mark Thompson je na svome zavičajnom, oksvordskom engleskom obrazlagao povijest krivnji za izbijanje Velikog rata. Govorio je lako i duhovito, spomenuo poimence svaku od zemalja sudionica, i svakoj ustanovio doprinos, manji ili veći, u izazivanju pokolja čije se posljedice osjećaju i danas, u Europi i u Puli, na ovome mjestu i baš u ovome historijskom trenutku, u kojemu Bora Ćosić ide uza stepenice, Magdalena Petrynska strpljivo odgovara na moja pitanja o porodičnom progonstvu, Vojo Stanić slika svoju placu iz sna, Olga Tokarczuk njemačkoj publici predstavlja svoju predzadnju knjigu, Mathias Énard njuška po Berlinu i istražuje terorističke prakse, Jaume Cabré se smiješi pred ogledalom nekoga europskog hotela, Katarina Livljanić proučava srednjovjekovne spise, i pokušava iz njih naslutiti glazbu, a Natalija Gorbanjevska mrtva je već godinu cijelu, i tome nema utjehe.
Na kraju, nakon što je pobrojao sve krivnje, presudio je, bez imalo strogosti, možda melankolično, da je, ipak, najveća krivnja na njoj, na Austro-Ugarskoj. U to se iz publike javio jedan, koji nikako nije mogao otrpiti da za sva zla ovoga svijeta nije kriva Srbija, ona manja, i Rusija, ona Srbija veća, i svi drugi koji sa Srbijom, manjom i većom, imaju ikakva posla. Pritom, naglasio da je Thompson “naš dragi gost”, što na hrvatskome metajeziku znači – treba da pazi što priča, jer bi mogao da prestane biti drag. Te su me hrvatske riječi protjerale, pa sam se zaputio prema zahodu prije nego što je Thompson stigao da odgovori. Dijarejičan utjecaj ovakvih trabunjanja pripisujem Mussolinijevim eksperimentima s ricinusom, i njegovim utjecajem na formiranje ustaškoga pokreta, tog vrhunaravnog izraza domoljubnoga hrvatstva, kakvim se danas smatra u širim intelektualnim krugovima od Josipa Šimunića do gospoje KGK.
Poslije smo uz čaj razgovarali o ulozi britanske tajne službe u događajima od 27. marta 1941. u Beogradu, kojim je razvrgnuto jugoslavensko pristupanje Trojnom paktu. Iako, radije bih Thompsonu nešto rekao o njegovoj knjizi o Danilu Kišu.
Javier Cercas Zbog njega Španjolsku razumijemo bolje nego sebe same
Jesmo li se upoznali u Milanu ili u Napulju, to se, pravo govoreći, više ne sjećam. Cercas kaže da je to bilo u Milanu, pa neka mu bude. “Vojnici iz Salamine” u srpskome ili “Salaminski vojnici” u hrvatskome prijevodu jedna je od najdražih mojih knjiga o ratovima. Okupljena je oko jedne nerješive intrige: nakon što je Republika već pala, skupina poraženih je, negdje blizu granice s Francuskom, opkolila Rafaela Sáncheza Mazasa, pisca i osnivača Falange. Ako ga uhvate, strijeljat će ga. U jednom trenutku ugleda ga jedan od vojnika, sretnu im se pogledi, ali umjesto da ga ščepa, vojnik vikne: “Nije tu!”
Zašto je to učinio? Na pitanje nema odgovora, niti ga ikad može biti, ali takva pitanja stvorena su za veliku priču. Onu priču koja se čitatelja najviše tiče i iz koje niče ona književnost koja se bavi samom suštinom ljudske naravi, ali i naravima velikih prevrata, revolucija i revolucionarnih pobjeda i poraza.
Cercasovi “Vojnici iz Salamine” – ipak je taj naslov više u duhu jezika kojim govorimo i pišemo – knjiga je o Španjolskoj, zemlji čija se himna ne pjeva, jer nema riječi koje bi mogli pjevati i jedni i drugi Španjolci. O tome, pak, govori Cercasov nonfikcionalni roman, ili dokumentarna reportaža, “Anatomija jedne pobune”. U ovom piscu nalazimo istraživača i razotkrivatelja španjolske sudbine, čija je istraga uzbudljiva i poučna čak i ako počnemo gubiti interes za njen predmet.
Mladoliki ljevičar, koji se ne libi da bivšem frankistu Adolfu Suárezu gradi spomenik u svojoj knjizi, svjesni Katalonac koji se protiv svakom pa i katalonskom nacionalizmu, a referendum o samostalnosti smatra nedostojnom manipulacijom, Cercas je jedan od najvažnijih europskih pisaca današnjice. U rujnu je dolazio u Zagreb, da govori o “Anatomiji jedne pobune” i 23. veljači 1982, o noći u kojoj se Španjolska lomila između demokracije i neke varijante fašizma. Tada sam se sakrio negdje u zadnje redove male dvorane Kina Evrope, i sa strepnjom osluškivao razumiju li ga ovi ljudi. Mislim da ga nisu razumjeli.
Oksana Zabužko Ratovi uvijek započinju spaljivanjem knjiga na tuđem jeziku
Ove jeseni u Lavovu nisam sreo Oksanu Zabužko. Srest ću je dva mjeseca kasnije, opet u Puli, kada ću vrlo kriptično govoriti o njenoj knjizi “Muzej zabačenih tajna”. Pokušavao sam da pred publikom sakrijem sve ono što bi bilo važno da čitatelj ne sazna prije nego što uzme roman u ruke, ali Oksana čim je dobila riječ ispričala je sve, uključujući i kraj.
U svojoj zemlji i u Poljskoj ona je veliki pisac, svakako jedan od najvećih u današnjoj istočnoj Europi. U Njemačkoj nedavno je proizvela mali skandal, kada je replicirala jednom domaćem ministru, koji je govorio da bi trebalo saslušati Vladimira Vladimiroviča Putina. Netko joj je tada isključio mikrofon, jer ono što Oksana Zabužko ima za reći još uvijek nije za finije europske uši. Rat je počeo ruskim spaljivanjem ukrajinskih knjiga. Ali je počeo, i ne možemo o njemu govoriti kao o nečemu što bi se tek moglo dogoditi. Zašto svi misle da je rat, tek kada se zarati u njihovoj zemlji, njihovom gradu, ulici, zgradi? Zašto svi misle da je rat tek kada njih pogodi metak?
U Lavovu su se usporedo odvijali sajam knjiga i književni festival. To je neko pravilo i na Istoku i na Zapadu: književni sajmovi i festivali zbivaju se u isto vrijeme. Tada se sa svih strana u Krakow, Lavov, Leipzig sliju europski i svjetski pisci. Govore o knjigama, onima koje pišu ili koje su čitali, ali i o onome drugom što je njima važno. U Ukrajini se, naravno, govorilo o ratu, kao što bi se o ratu govorilo u Sarajevu 1992., e da su kojom srećom tog proljeća mogli biti održani Sarajevski dani poezije. Istina, na Lavov ne padaju granate, velika je Ukrajina, puca se i gine dvije tisuće kilometara daleko, ali ponešto me, i to samo u pozitivnom smislu, podsjeti na ono davno, danas izgubljeno Sarajevo iz 1992.
Oksana Zabužko stvara narativnu platformu velike ukrajinske priče dvadesetog stoljeća. Dobro bi bilo čitati je.
Marko Vešović Poezija je kad čovjek osjeti da je more ljepše nego katedrale
S nekim netipičnim ponosom gledam ljude za stolom, i one sa susjednih stolova, kako snebljivo, skoro uplašeno gledaju u njega, dok onako krupan, raščupane sijede glave, nerazgovjetno mrsi o poeziji i o politici, o Mandeljšamu, Brodskom i Andriću istovremeno kad i o sitnim i krupnim srpskim i crnogorskim zlikovcima, huljama bosanskim i sarajevskim, čija imena ovi što se čude nikada prije nisu čuli. Na što sam ponosan teško je reći, jer nemam nikakvih zasluga za ono što Marko Vešović jest. Ali dok sjedi za stolom pulskoga Farabuta on je moja zastava i moj grb.
U ratu je svakoj nijemoj žrtvi Sarajeva dao svoj glas. To je bilo u knjizi “Poljska konjica” i u onoj prethodnoj “Smrt je majstor iz Srbije”, nad čijom se protusrpskom brutalnošću početkom dvijetisućitih sablaznuo i ogorčio jedan moj zagrebački prijatelj. Pokušavao sam mu nešto objasniti, ali bilo je uzalud. Nekoliko godina kasnije, kada se isti izmakao i propustio na mene jednu od sezonskih hajki – ta se ticala istovremene optužbe za antisemitizam i mržnju prema Zagrebu, shvatio sam da je meni, a ne njemu trebalo objašnjavati stvari. Njemu je sve oduvijek bilo jasno, naročito po pitanju hrvatskih i metropolskih oportuniteta. O tome ja nisam imao pojma. Nemam ga ni danas, pa je Marko moja zastava na istarskoj buri.
Najbolji tumač poezije kojega znam, pjesnik i prevoditelj, koji tuđe stihove skuplja i pamti kao dragocjenosti. Rastajamo se pred put, on se vraća u Sarajevo, ja u Zagreb. Upravo se vratio sa šetnje uz more, nakon koje će u jednome svom eseju o poeziji dopisati ovakav fragment: “Kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu gotovo svagda vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova:
La mer est plus belle
Que les cathedrals.
More je ljepše
Nego katedrale.
Ove stihove godinama nosim sa sobom kao svoj trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono bar mnogo dublje ih prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima mnogo više ljepote, jer more od tebe ništa ne zahtijeva, ništa ti ne nameće i ne propisuje, jer ne zna ni da te ima.”
U ovakvim riječima razlika je između pjesnika, ili pisca općenito, i čovjeka koji nijemo gleda. On zna što vidi, more je za svakoga more, vjerojatno zna i čemu se divi, ali ostat će trajno uskraćen i nesretan, a da ne zna ni zašto je nesretan, ako se ne nađe onaj koji će mu opisati i opričati to u što gleda. Bez toga ni more, ni išta drugo, nemaju smisla.
Netko bi trebao telefonirati Marku Vešoviću u Sarajevo, platiti mu avionsku kartu do Pule, smjestiti ga u hotel, dati mu dnevnice i bonove za svakodnevnu ishranu u Farabutu, a on da šeta s kraja na kraj luke i da opisuje more. Veliki je to projekt, važan poput izgradnje lukobrana, osvjetljenja lučkih kranova, dostave kruha i mlijeka po dućanima na periferiji… To je književnost, to je bura na kojoj vihore zastave, kao da će se potrgati s jarbola i baciti se, poput samoubojice, prema pučini.
Dvanaest
Natalija Gorbanjevska
Pjesnikinja daleko od doma ko aviončić od aerodroma
U petak, šestoga dana prosinca 2013, umrla je u Parizu Natalija Gorbanjevska. Gledao sam je četrnaest mjeseci ranije, sitnu i poletnu staricu u sivoj trenirci s ružičastim detaljima, kako za doručkom hitro promiče između hotelskih samovara i pladnjeva sa sirom i kriškama ananasa, a domaćini, Poljaci u Wroclawu, s nekom dragošću ponavljaju kao mantru: ono je madame Gorbanjevska! Ona je već godinama bila njihova, neki odgovorni političari sredili su joj poljsko državljanstvo, nakon što je barem dvadeset godina u Parizu živjela kao apatrid. Sovjeti su je izgnali i oduzeli joj državljanstvo, nakon što su je, pod pritiskom Zapada, morali pustiti iz ludnice, u kojoj su je držali jer je s dvojicom-trojicom drugova izašla kolovoza 1968. na Crveni trg da protestira protiv tenkovske invazije na Čehoslovačku. Ruska pjesnikinja jedva da je progovarala jezikom svoga pasoša, ali nitko za to nije mario. O, kako je samo ta dama govorila jezikom poljske kulture: kada su po uvođenju ratnoga stanja, dogodilo se to u onu gluhu nedjelju, na Svetu Luciju 1981, francuski Poljaci izašli na neki pariški trg da protestiraju, ona je bila s njima. Bila je tada mnogo mlađa, madame Gorbanjevska, i pušila je duhan na onaj dugi, dekadentni cigaršpic.
Bila je darovita, ostvarena pjesnikinja. Spominju je Sergej Dovlatov i Josif Brodski, ali u njenom je pjesništvu, kao i u životu, najvažnija bila ta samoodabrana ljudska samoća i ostrvljenost na Crvenom trgu, pod Brežnjevom. Upamtio sam jedan njezin četverostih u prijevodu Marka Vešovića: “Otišla daleko od doma,/ Ko aviončić od aerodroma,/ U gustoj magli u mrak otplivavam,/ Živa sam, mrtva, lišće ili trava?”
Stajao sam s njom u jesen 2012. na pozornici vroclavske opere, dok se oko nas poput cirkuskog ringišpila okretala dvorana, publika se dizala sa sjedala i pljeskala, a ja sam se, nevičan i nedarovit, učio vještini naklona. Ona je bila predsjednica mnogočlanog žirija koji mi je dodijelio Angelusa, a bila je predsjednica i dvije godine ranije, kada je moja knjiga bila u finalu, ali mene nije u Wroclawu bilo, jer me je sustigla neka jesenja infekcija. I govorila mi je, dok se dvorana praznila, a ispod pozornice su zujale i bljeskale fotografske kamere, o mojim knjigama, jednoj i drugoj, tako da sam ponovo znao zašto sam ih napisao. Za to vrijeme u Sarajevu je svojom posljednjom bolešću bolovala moja majka, te sam se, htio ne htio, tu u Wroclawu opraštao od nje, od onoga dalekog grada i od koječega drugog što sad nije važno. Čudno, ali čim mi se dogodi nešto lijepo i veliko, a taj mi je Angelus bio takav, ti trenuci zbunjenosti na velikoj pozornici, osjetim se kao da sam na nekom malo otmjenijem sprovodu. Majku će sahranjivati dva mjeseca kasnije, ali volim zamišljati da sam je sahranio u vroclavskoj operi. Mnogo ljepše mjesto za ukop od sarajevskih Bara.
Kada me je onako sitna zagrlila Natalija Gorbanjevska, tako da sam se morao pognuti kao poljski Jevrejin pred Bogom, bio sam u životu najbliže velikoj Rusiji, ruskoj poeziji, Sibiru, Gulagu, i onoj konačnoj ljudskoj ispravnosti.
Katarina Livljanić
Glas anđela i heretika iz daleke prošlosti i budućnosti
Čini mi se da je još uvijek ljeto, ali ne želim provjeravati. Neka bude ljeto, ako mi se već tako čini. U Umjetničkom paviljonu smo, pjeva Katarina Livljanić, a okolo sviraju njeni glazbenici na svojim drevnim instrumentima, pjevaju Kantaduri Joška Ćalete, i pred nama se odvija tajanstveni, u se zatvoreni ceremonijal Anđela heretika. Njihova anđeoska hereza uvelike se sastojala u tome što nisu prihvaćali glas rimskoga biskupa, i što su vjerovali da na križu nikoga nema. Njihov križ nije bio sredstvo mučenja i pogubljenja, nego je bio znak i simbol vječnoga obnavljanja i kretanja sunca. A kako su poslati anđelima, ti Katarinini davni predšasnici, čiju glazbu nastoji rekonstruirati, udijevajući je u vlastitu svoju glazbu, koja je istovremeno starija i mlađa od njihove? Angelizirali su se, premda su jednom bili ljudi, tako što se o njima, o tim bosanskim krstjanima, nepravovjernicima, božjacima i čudacima ne zna ništa osim onoga što je upisano na golemim kamenim nadgrobnicima, na mramorovima kojim su pokriveni neki od njih. Podnaslov programa je: “Rituali i pučke pobožnosti iz srednjovjekovne Bosne i Hercegovine”.
Katarina Livljanić u sebi je sva proturječna na neki neobično skladan i plodonosan način. Njena je glazba veoma stara i sasvim nova. Na Sorbonni predaje jedno vrlo striktno pjevačko znanje i umijeće, ali je neortodoksna u izboru suradnika, motiva i glazbeno-književnih predložaka. Njena Judita najljepše je nešto što se Marku Maruliću Splićaninu dogodilo nakon njegove pradavne smrti. Pametna je i obrazovana vrlo temeljito, a lahka kao perce, kao neka anđeoski prostodušna prodavačica na ribljoj tržnici devetnaestoga stoljeća. Na pozornici i pred kamerom karizmatična je, izražajna ljepotica, dok se u zagrebačkom pothodniku njeno lice i figura svojom običnošću gube među stotinama žena koje s autobusne stanice žure prema gradu. Katarina Livljanić čudo je sačinjeno od dvojnosti, i jedna od onih rijetkih umjetnica današnjega doba koje u meni bude istinsko strahopoštovanje. Ona je diva i predvoditeljica molitve, papisa jednoga tajnovitoga vokalnog svijeta i cura koja bi mogla zapjevati i u vlaku što vozi prema jugu, eh kad bi takvih vlakova još bilo.
S jednim mojim prijateljem je studirala. Drugi je kod njenih u Zadru bio podstanar, kad su Katarini bile tri-četiri godine. Vrebao bi s vrha skalina, i zaskakao je rugalicom: “Kate, Kate, poseren se na te!” Njoj je to bila igra, šašavija i privlačnija od drugih igara. Taj uzorno iskovan deseterac, forma i mjera u koju se naš jezik slije kao mlijeko u bocu, bila je u neku ruku, makar i simbolično, ili samo u ovoj priči, prvi korak Katarine Livljanić prema onome čime će se u životu baviti, prema davnome i drevnom u ovome jeziku i u svim njegovim skrivenim i neoslobođenim arhajskim melodijama.
Nakon koncerta u Umjetničkom paviljonu obećao sam, nakon što mi se slegnu dojmovi, javiti joj se elektronskom poštom. Nisam se javio. Nestat će anđela izgovorim li nešto krivo.
Jaume Cabré
Opro se olakoj podjeli na dobre i zle, i napisao roman o ratu
Jesenas u Krakovu, na Festivalu Josepha Conrada. Dan pred put stiže mi mail u kojem piše da bi mister Cabré želio ručati sa mnom, prihvaćam li? Zašto bi, zaboga, jedan katalonski pisac, veliki europski pisac, čije sam “Glasove Pamana” čitao tokom veljače – čiju svakogodišnju depresiju teško skrati i njenih dvadeset i osam dana, poželio ručati sa mnom? Da sam u sebi malo slobodniji, ili malo druželjubiviji, ili da laske prihvaćam s ljubaznošću franjevačkih prosjaka, moglo bi biti i da se hvalim tim pozivima na ručak. Ali nije tako. Lakše mi je ručavati sam, ili s ono malo čeljadi čije me koncelebriranje za sofrom ne plaši.
“Glasovi Pamana” virtuozan su roman koji se nekoliko puta naglavce izokrene, pa ono što je bilo gore biva dolje, nebo pada na zemlju, a zemlja se vine u nebesa: roman o domovini, o ideologiji, o odgovornosti za ono što se događalo u naše ime, i o tome koliko je riskantno suditi o odgovornosti drugih. Možda su nas spašavali upravo oni koje sad smatramo ništarijama ili zločincima? Nije to roman moralnoga relativizma ili izravnavanja fašista s antifašistima: upravo suprotno, to je priča koja je protiv svakoga relativizma, pa i onoga koji iz nas izbija kada relativiziramo sam relativizam.
U hotelu smo Grand, u Slawkowskoj 5, nekoliko stotina koraka od glavnoga gradskog trga u Krakowu, za koji mi govore da je najveći u Europi. Sjedimo u podnevna nedoba, u pustome hotelskom restoranu, moj mladi krakovski domaćin i ja, čekamo Cabréa. On žurno dolazi, u pratnji možda i tri dame, jedna je, čini mi se, iz španjolskoga konzulata, druga je njegova poljska prevoditeljica, a treća? Treće se i ne sjećam, možda treća nije ni bilo.
Razgovor teče preko posrednika, miješaju se za stolom jezici, od katalonskog i kastiljanskog, do poljskog i moga materinjeg, pa preko engleskog, koji služi kao vrsta babilonske ispomoći. Cabré opsesionirano govori o “Feelanderu”, čitao ga je u kastiljanskom prijevodu, i opisuje putovanje Karla Aduma, od Zagreba preko Bosne do Sarajeva, onako kako ga je on doživio, i spominje onu scenu s pokoljem konja tamo negdje oko Dervente. Kažem mu da je možda ljubazno, ali je i nekako neukusno, neslano i bljutavo uzvratiti komplimentima na komplimente, ali da sam o “Glasovima Pamana” pisao u hrvatskim novinama. Začudo, on to zna, iako tekst nije mogao čitati.
Osim što je briljantan romanopisac – u izlozima krakovskih knjižara ove su jeseni središnja mjesta rezervirana upravo za “Glasove Pamana”, ali tu je i još jedan njegov roman – Cabré je filolog, sveučilišni profesor, televizijski i filmski scenarist. Šezdeset osma mu je u životu, ali djeluje vrlo živahno i svježe, kao da se upravo zaputio na neko novootkriveno mjesto na kojemu će provesti život. Ima pisaca i slikara koji se i u sedamdesetima drže kao da su na početku. Nije to socijalna gesta, nego neka dublja istina. Književnost je najpouzdaniji, ako ne i jedini oblik besmrtnosti. Znala je to Šeherezada, znala je moja majka, kad mi je preko telefona u zadnjih šest mjeseci života započela pripovijedati desetak svojih i naših životnih priča. U priči se živi zauvijek, samo je važno po svršetku jedne odmah započeti drugu…
Sunčan je i topao čovjek Jaume Cabré. Pruža dami svoj mobitel, neka slika nas dvojicu. Fotografiju će poslati svojoj dobroj znanici, hrvatskoj glazbenici, kod koje se raspitivao za mene. Kako se ona zove, pitam. Katarina Livljanić, odgovara on.
Mahtias Énard
Rečenica u kojoj se vidi sve, od Viteza i Vukovara pa do Libanona
Rujan je, jedan od onih dana kada se činilo da je kraj miholjskome ljetu i da bi ove godine moglo rano zazimiti. Pada kiša, i mi se sklanjamo pod nadstrešnice i svodove Kina Europa. Dani su Festivala svjetske književnosti, i Zagreb načas djeluje poput Krakowa, Lavova, Wroclawa, Münchena, Beča, u koje me u zadnje vrijeme nanosi put – kao što bi se to reklo u lažnoj i potrošenoj jezičnoj figuri – ili na čije me aerodrome ispljunu mlazni avioni – kako bi se mnogo tačnije reklo. Svjetska je, dakle, književnost, pa je i Zagreb tih dana svjetskiji. I nekako pitomiji.
Malo pred festival pročitao sam “Zonu”, francuskoga romanopisca Mathiasa Énarda, roman iz (skoro) jedne rečenice, koji vremenski i prostorno meandrira kroz naš dvadeseti vijek, između Pariza, Libanona, Bosne i Hrvatske, i tko zna još kojih i kakvih zemljopisnih i mentalnih predjela. Malo kad me je u posljednjih tridesetak godina neka knjiga tako ščepala i protresla, tako da jedva čekam vidjeti njezina pisca, i slušati ga kako govori.
Ali kako to već biva sa mnom, pred nastup Mathiasa Énarda naglo se predomislim, i odlučim da ne idem na književnu večer. Razložno objašnjavam kako je bolje pisca ne sresti, naročito ako je napisao knjigu do koje ti je toliko stalo. Ako je knjiga toliko dobra, on sasvim sigurno ne može njoj biti ravan. Dakle, ostat ću razočaran. Ako, pak, nije tako, nastavljam mudrovati, ako je Mathias Énard ravan, ili je ne daj Bože bolji od svoje knjige, tada je to još gore. Tada je to škodljivo po zdravlje. Valja se čuvati gurua, proroka i genija općenito. Treba tražiti ljude po vlastitoj mjeri, ili, bolje, malo preko te mjere, budalasto se pravdam što ne želim slušati Énarda. To je stvar raspoloženja. Da nije padala kiša, ili da mi je bioritam bio u skladu s njome, tvrdio bih da je, upravo suprotno, veoma važno i korisno čuti kako govori čovjek koji toliko dobro piše. Ako se i razočaraš u njega, ostaje ti njegov roman. Dobro je kada su pisci lošiji od svojih knjiga. A ne šteti ni kada su jednaki njima. Eto, Kovač ili Tišma, bili su ravni svojim romanima, i bio bih siromašniji da ih nisam znao, jednoga bolje, drugoga slabije…
Sutradan, Seid Serdarević zove na večeru na kojoj će biti i Énard. Ne idem, i imam dobro opravdanje: ranim jutrom letim za Ukrajinu. Ali na večeru odlazi Semezdin Mehmedinović, s kojim se sutradan nalazim na aerodromu, jer on leti nazad u Ameriku. Iako letimo različitim zrakoplovima, ponovo se nalazimo u Beču, gdje s iste nebeske kapije on polijeće za Washington, a ja, nekoliko sati kasnije, za Lavov.
Priča mi da je bilo vrlo ugodno s Énardom. Dugo su ostali skupa. Iznenadio se kada je shvatio s kim razgovara: “Pa čovječe, ja sam se spremao za ‘Zonu’ čitajući ‘Sarajevo Blues’!” Nekoliko dana kasnije, Énarda mi u elektronskom pismu spominje moj prijatelj i prevoditelj na francuski Aleksandar Grujičić. Obojica trenutno žive u Berlinu. Énard je tamo na dvogodišnjoj stipendiji. Prijatelji su odranije.
I tako, htio ne htio, s Mathiasom Énardom podijelio sam jednoga prijatelja i književnu fascinaciju mojim drugim prijateljem.
Magdalena Petrynska
Autorica više romana koje sam napisao, rođena daleko od svog doma
Prvo je bila moja prevoditeljica na poljski. Danas su nam ona i njena sestra Ewa prijateljice. Viđamo ih barem jednom godišnje, obično sredinom rujna, kada njih dvije putuju na Jadran. Zastanu u Zagrebu na dva-tri dana, uvijek prekratko, kada obilaze grad, i redovno odu u Petrinjsku, gdje se fotografiraju ispod ploče s imenom ulice. One su sestre Petrinjske, i to je sitan, makar samo jezički, dio njihova vrlo dramatičnog, složenog identiteta.
Rođene u Lavovu, starinom Galicijke, zajedno s majkom izbjegle su tokom rata na zapad Poljske. Otac je ostao da čuva zavičaj, i nikad ga više nisu vidjele. Nakon 1945. Lavov je pripao Sovjetskom Savezu, tojest Ukrajini, a u sljedećih nekoliko godina nastupilo je munjevito i zastrašujuće etničko čišćenje, kada je Poljaka nestajalo s istoka, Ukrajinaca sa zapada, a Nijemaca gdje god ih je u tim krajevima bilo.
Odrastale su u šleskoj provinciji, u zgradama, na ulicama i na trgovima s kojih je nestalo njihova zavičajnog njemačkog stanovništva, kao što je i njih nestalo iz Lavova. Desetljećima bit će im zabranjeno, svim raseljenim, da posjećuju svoje zavičaje. Magdalenina i Ewina majka bila je liječnica. Jedne godine pacijenti sa sela krenuli su joj, u znak zahvalnosti, donositi vreće jabuka. Inače nisu bili tako darežljivi, niti dobri prema došljacima, taman i da su Poljaci. Kad im je rekla nemojte, ne treba, rekli su joj: “Neka, uzmite gospođo doktorice, previše nam je jabuka, ni naše ih svinje više ne jedu!”
Magdalena se u mladosti intenzivno bavila sportom, studirala je književnost i vrlo rano stigla u Jugoslaviju. Za nju bio je to neki malo drukčiji socijalizam. Ewa je studirala povijest umjetnosti i postala restaurator. I danas bavi se restauracijom crkvenih ukrasa i oltarnih slika po šleskoj provinciji. Mnogo je toga što treba spasiti od dima i vremena.
Odrana bile su društveno aktivne, a ta je aktivnost u njihovome naraštaju, i u Poljskoj, po logici povijesnih tokova morala biti oporbena. Kada je 13. prosinca 1982. proglašeno ratno stanje, Magdaleni je bilo zabranjeno da se bavi svojom strukom. Morala je ići na prekvalifikaciju, na zanat. Postala je stručna za dvije stvari. Prvu sam zaboravio, druga je – izrađivanje lutkica. Vedro i s puno humora priča o tome. Gnjavim je, tražeći da mi vrlo pomno izloži kako je sve to izgledalo, kakav je bio Jaruzelski i tko su, zapravo, bili komunisti u Poljskoj. Neke riječi u našim razgovorima imaju različita značenja. Recimo: antikomunizam. Poljski antikomunisti nisu nikad bili fašisti, ni vjerni suradnici Hitlerovih nacista. Nisu antisemiti, ne simpatiziraju europske ksenofobe i rasiste, neki od njih su vjernici, drugi su ateisti, ali nisu ovisnici o crkvenim učenjima i političkim napucima.
Devedesetih, Magdalena Petrynska radila je u poljskom veleposlanstvu u Beogradu. Surađivala je, i preko mjere koju joj je dopuštao njen diplomatski status, s tamošnjim disidentima, antinacionalistima i protivnicima Slobodana Miloševića. Od tog doba među njima je stekla vjerne prijatelje.
Magdalena je jedan od pet-šest sjajnih poljskih prevoditelja s naših jezika, iz moje perspektive najbolja. Ušla je u moj jezik i rečenicu kao da se u njima rodila – recimo, kao jedna od mojih nemogućih književnih junakinja, kuferašica i bezdomnica – a romane na kojima stoji moje ime stilizirala je u poljskome jeziku tako uvjerljivo da se učini kako ih je sama napisala. Magdalena Petrynska jedan je od onih prevoditelja koji moje knjige u svom jeziku znaju učiniti boljim nego što su u izvorniku.
Ali ima nešto od toga važnije. Preko nje i njene sestre zavolio sam Poljsku više nego što bih mogao povjerovati da je moguće voljeti neku zemlju.
Olga Tokarczuk
Žena čvrstog zagrljaja, veliki europski književni glas
Upoznali smo se one večeri od Angelusa, kada sam joj htio reći koliko volim njene romane. Bio sam u raspoloženju da mogu takvo što učiniti. Žena je vrlo čvrstog zagrljaja, lijepa na neki pankerski način, s njegovanim dredloksima. Svojedobno bila je klinička psihologinja, ali je zbog književnosti od toga odustala. I ona stanuje negdje na poljskome jugu, tamo gdje se živi od mrtvih razlikuju po jeziku i kulturi, te po nacionalnosti kao stadiju prostaštva svakoga jezika i kulture, nakon kojeg slijedi – etničko čišćenje.
Njezini romani su, lijep zvuk jedne slovenske riječi – čudoviti, što bi značilo divni, ali u našem jeziku to zvuči – čudnovato divni. U njima se susretnu povijest i intima, realizam i zaumlje, i priča koja se uskovitla u narativne uragane u kojima se, međutim, čitatelj nikada ne izgubi. Jedan od mojih dražih identiteta je ovaj – čitatelj Olge Tokarczuk.
Ove me je jeseni u Krakowu u izlozima dočekao njen novi roman. Preko tisuću stranica o Jakubu Franku, ili Ja’akowu Josefu ben Judi Lejbu Franku, rabinu, vjerskom reformatoru, proroku, astrologu i alkemičaru, čovjeku osamnaestog stoljeća, nad čijom je biografijom Olga Tokarczuk ispisala roman “Knjige Jakubove”, čija paginicija teče unatrag, od posljednje ka prvoj stranici.
Tih dana gledala me je sivo-modrim pogledom s naslovnica svih poljskih novina i magazina, o njoj se govorilo u nekim smrtno ozbiljnim emisijama, kao da je cijela Poljska zastala da pročita “Knjige Jakubove”, ne sumnjajući baš nimalo u njihovu važnost. Biva tako kad neki jezik i zajednica imaju svoga pisca… Bila je na Festivalu Josepha Conrada, ali smo se u dan mimoišli.
Vojo Stanić
Slikar čiste vedrine, koji je svojom čašću branio Dubrovnik
Njegovo ime sklanjam po crnogorsku i po konavosku: Vojo, Voja, Voju… Da je odnekud a ne iz Crne Gore, i da je drugi a ne on, i ime bih mu drukčije sklanjao. Pravopis se ponekad mora intimizirati, jer bez toga riječi počinju da lažu.
Rođen 1924, danas mu je devedeset, jedan od važnijih slikara posljednjih jugoslavenskih desetljeća, po školovanju kipar, Andrićev hercegnovski drug u šetnjama i šutnjama, upoznao sam ga prije pet-šest godina, i od tada ga viđam u njegovoj kući u portu. Ljeti sjedimo na uskome sjenovitom dvoru, između kuće i strmine iz koje kao iz zida raste naranča, koju nitko ne bere, a zimi smo u salonu, među stotinama potrebnih i bespotrebnih sitnica. Po zidovima su njegove slike, one koje je pokojna gospođa Njake sačuvala pred kolekcionarima i ljubiteljima Vojova slikarstva.
On slika iz neke djetinje radosti i u nekom netipičnom stilsko-tematskom kontinuitetu. Nadograđuje davno zamišljeni svijet, nadozidava i nadoslikava svoj onirični Mediteran, pjace i kalete naseljene muškarcima u renegotima, umirovljenicima, djecom, psima, cirkuskim impresarijima, vlasnicima vrtuljaka, sverodnim ženama i djevojkama, čarobnjacima, čudacima i onima kojima ne znamo imena ni mjesta, a viđamo ih samo u snovima. Ponekad slika uboga i pitoma svratišta na kontinentu, prašnjave puteve po kojima se lijeno vuku zadimljeni autobusi. Vojo Stanić je, zapravo, prirođeni Mediteranac. Rođen je gore iza brda, u Podgorici. Ponekad slika i jedrilice kako plove po bokokotorskom zaljevu. Bio je, do prije nekoliko godina, pasionirani jedriličar. I Andrića je izvodio na more. Ali onda je došlo vrijeme da s tim prestane. Bez imalo žalosti poklonio je brod onome tko će nakon njega ploviti.
Devedesete provodio je u nekoj vrsti klauzure. Javno je i vrlo glasno osudio napade na Dubrovnik. Sramio se umjesto drugih. To su mu zamjerili, i nije mu bilo lako. Poslije su se stvari promijenile.
Danas u Herceg Novom postoje prometni znakovi i službeni putokazi koji vode prema njegovoj kući kao prema kulturno-povijesnoj znamenitosti. Ono što je bilo prošlo je, i nema se što o tome govoriti. A pogotovo se ne treba hvaliti svojim izuzimanjem iz stada i moralnim prosudbama. Vojo to ne radi, ne treba mu.
Volim njegove slike, i to kako pripovijeda. Uživo, glasom. I na slikama.
Bora Ćosić
Avangardist, romanopisac, jezikotvorac koji se penje uz stube
Gledam ga s leđa, kako se ovog prosinca penje uza stube austrougarske oficirske kasine u Puli. Kasina je sagrađena u nedoba, 1913. godine, i nije se u njoj puno toga događalo. Ni ceremonijala, ni svečanih zabava gospode mornaričkih oficira, ni mira, nego rat, tjeskoba, povijest raspadanja i selidbi, gdje svaka ptica svome jatu leti, dok u Puli ostaju samo grobovi na starome mornaričkom groblju, da svjedoče o jezicima i osjećajima onih koji više nisu tu.
Gledam Boru Ćosića, i pomišljam kako više ne znam nikoga tko bi među živima imao od njega veće izvorno pravo da se ovim stepenicama penje. Njima se barem jednom uspeo i posljednji zapovjednik austrougarske mornarice Vitéz nagybányai Horthy Miklós, koji će 1918. našima predati svoje brodove, da na njima razviju svoje barjake i otpjevaju svoje narodne himne, a zatim će postati regent krune bez glave i nevoljni Hitlerov podčinjenik, prvi kondolir u dugom stoljeću mađarskoga žalovanja nad Trianonom. Nakon njega, Horthy Miklósa penjali su se tim stubama mnogi koji su se u ovu oficirsku kasinu uselili na osnovu teritorijalno-državnih prava i stjecajem okolnosti što se jedna zgrada ni kriva ni dužna zatekla u njihovoj domaji, ali jedva da je itko od njih razumio te stube i tu zgradu, i da je baštinio kulturu svijeta koji ju je 1913. sagradio. Tu je Bora Ćosić veliki izuzetak.
Autor četrdesetak knjiga, uglavnom proznih i esejističkih. Rođen u Zvonimirovoj, odrastao na Zelenom vencu, skrasio se u Berlinu, zadnje ratove prekoračio u Rovinju, postnadrealist, avangardist, rođeni pripovijedač, pisac koji se lako i rado presvlači u druge pisce, autor pod maskama, krležijanac bez krležijanskih sinekura. Njegove neprevodive “Tutore”, knjigu od sedamsto i nešto stranica, uporna i briljantna Brigitte Döbert prevodi na njemački.
Tu veliku priču bez priče, ispisivanu u više glasova, dvaput sam čitao: sa sedamnaest, u naponu neke divlje adolescencije, u gimnaziji kojom je palio i žario moj školski drug Gavrilo Princip, i zamalo mi je ta knjiga pomutila razum i navela me na puteve kojim ne bih išao. “Tutori” su, uz Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, bili moja škola umjetničke avangarde. Ponovo ću je pročitati trideset godina kasnije, kada “Tutori” budu knjiga jednoga izgubljenog jezika hrvatskih Srba. Ili općenito jednoga izgubljenog hrvatskog jezika, koji se susreće sa srpskim onako kako su to određivale porodične okolnosti. Danas, “Tutori” su srpskohrvatska porodična povijest, ispričana kroz jezik. Mislim da ovu knjigu u Zagrebu osim mene nije čitao nitko. (Navodim ovu rečenicu s uvjerenjem, ali i s nadom da bi mogla razgnjeviti kakvu budaletinu…)
Mark Thompson
Najbolji prijatelj kojeg je stekao Kiš nakon što je umro
Istoga dana, dok se Bora penjao uza stepenice, u prizemlju oficirske kasine Mark Thompson je na svome zavičajnom, oksvordskom engleskom obrazlagao povijest krivnji za izbijanje Velikog rata. Govorio je lako i duhovito, spomenuo poimence svaku od zemalja sudionica, i svakoj ustanovio doprinos, manji ili veći, u izazivanju pokolja čije se posljedice osjećaju i danas, u Europi i u Puli, na ovome mjestu i baš u ovome historijskom trenutku, u kojemu Bora Ćosić ide uza stepenice, Magdalena Petrynska strpljivo odgovara na moja pitanja o porodičnom progonstvu, Vojo Stanić slika svoju placu iz sna, Olga Tokarczuk njemačkoj publici predstavlja svoju predzadnju knjigu, Mathias Énard njuška po Berlinu i istražuje terorističke prakse, Jaume Cabré se smiješi pred ogledalom nekoga europskog hotela, Katarina Livljanić proučava srednjovjekovne spise, i pokušava iz njih naslutiti glazbu, a Natalija Gorbanjevska mrtva je već godinu cijelu, i tome nema utjehe.
Na kraju, nakon što je pobrojao sve krivnje, presudio je, bez imalo strogosti, možda melankolično, da je, ipak, najveća krivnja na njoj, na Austro-Ugarskoj. U to se iz publike javio jedan, koji nikako nije mogao otrpiti da za sva zla ovoga svijeta nije kriva Srbija, ona manja, i Rusija, ona Srbija veća, i svi drugi koji sa Srbijom, manjom i većom, imaju ikakva posla. Pritom, naglasio da je Thompson “naš dragi gost”, što na hrvatskome metajeziku znači – treba da pazi što priča, jer bi mogao da prestane biti drag. Te su me hrvatske riječi protjerale, pa sam se zaputio prema zahodu prije nego što je Thompson stigao da odgovori. Dijarejičan utjecaj ovakvih trabunjanja pripisujem Mussolinijevim eksperimentima s ricinusom, i njegovim utjecajem na formiranje ustaškoga pokreta, tog vrhunaravnog izraza domoljubnoga hrvatstva, kakvim se danas smatra u širim intelektualnim krugovima od Josipa Šimunića do gospoje KGK.
Poslije smo uz čaj razgovarali o ulozi britanske tajne službe u događajima od 27. marta 1941. u Beogradu, kojim je razvrgnuto jugoslavensko pristupanje Trojnom paktu. Iako, radije bih Thompsonu nešto rekao o njegovoj knjizi o Danilu Kišu.
Javier Cercas
Zbog njega Španjolsku razumijemo bolje nego sebe same
Jesmo li se upoznali u Milanu ili u Napulju, to se, pravo govoreći, više ne sjećam. Cercas kaže da je to bilo u Milanu, pa neka mu bude. “Vojnici iz Salamine” u srpskome ili “Salaminski vojnici” u hrvatskome prijevodu jedna je od najdražih mojih knjiga o ratovima. Okupljena je oko jedne nerješive intrige: nakon što je Republika već pala, skupina poraženih je, negdje blizu granice s Francuskom, opkolila Rafaela Sáncheza Mazasa, pisca i osnivača Falange. Ako ga uhvate, strijeljat će ga. U jednom trenutku ugleda ga jedan od vojnika, sretnu im se pogledi, ali umjesto da ga ščepa, vojnik vikne: “Nije tu!”
Zašto je to učinio? Na pitanje nema odgovora, niti ga ikad može biti, ali takva pitanja stvorena su za veliku priču. Onu priču koja se čitatelja najviše tiče i iz koje niče ona književnost koja se bavi samom suštinom ljudske naravi, ali i naravima velikih prevrata, revolucija i revolucionarnih pobjeda i poraza.
Cercasovi “Vojnici iz Salamine” – ipak je taj naslov više u duhu jezika kojim govorimo i pišemo – knjiga je o Španjolskoj, zemlji čija se himna ne pjeva, jer nema riječi koje bi mogli pjevati i jedni i drugi Španjolci. O tome, pak, govori Cercasov nonfikcionalni roman, ili dokumentarna reportaža, “Anatomija jedne pobune”. U ovom piscu nalazimo istraživača i razotkrivatelja španjolske sudbine, čija je istraga uzbudljiva i poučna čak i ako počnemo gubiti interes za njen predmet.
Mladoliki ljevičar, koji se ne libi da bivšem frankistu Adolfu Suárezu gradi spomenik u svojoj knjizi, svjesni Katalonac koji se protiv svakom pa i katalonskom nacionalizmu, a referendum o samostalnosti smatra nedostojnom manipulacijom, Cercas je jedan od najvažnijih europskih pisaca današnjice. U rujnu je dolazio u Zagreb, da govori o “Anatomiji jedne pobune” i 23. veljači 1982, o noći u kojoj se Španjolska lomila između demokracije i neke varijante fašizma. Tada sam se sakrio negdje u zadnje redove male dvorane Kina Evrope, i sa strepnjom osluškivao razumiju li ga ovi ljudi. Mislim da ga nisu razumjeli.
Oksana Zabužko
Ratovi uvijek započinju spaljivanjem knjiga na tuđem jeziku
Ove jeseni u Lavovu nisam sreo Oksanu Zabužko. Srest ću je dva mjeseca kasnije, opet u Puli, kada ću vrlo kriptično govoriti o njenoj knjizi “Muzej zabačenih tajna”. Pokušavao sam da pred publikom sakrijem sve ono što bi bilo važno da čitatelj ne sazna prije nego što uzme roman u ruke, ali Oksana čim je dobila riječ ispričala je sve, uključujući i kraj.
U svojoj zemlji i u Poljskoj ona je veliki pisac, svakako jedan od najvećih u današnjoj istočnoj Europi. U Njemačkoj nedavno je proizvela mali skandal, kada je replicirala jednom domaćem ministru, koji je govorio da bi trebalo saslušati Vladimira Vladimiroviča Putina. Netko joj je tada isključio mikrofon, jer ono što Oksana Zabužko ima za reći još uvijek nije za finije europske uši. Rat je počeo ruskim spaljivanjem ukrajinskih knjiga. Ali je počeo, i ne možemo o njemu govoriti kao o nečemu što bi se tek moglo dogoditi. Zašto svi misle da je rat, tek kada se zarati u njihovoj zemlji, njihovom gradu, ulici, zgradi? Zašto svi misle da je rat tek kada njih pogodi metak?
U Lavovu su se usporedo odvijali sajam knjiga i književni festival. To je neko pravilo i na Istoku i na Zapadu: književni sajmovi i festivali zbivaju se u isto vrijeme. Tada se sa svih strana u Krakow, Lavov, Leipzig sliju europski i svjetski pisci. Govore o knjigama, onima koje pišu ili koje su čitali, ali i o onome drugom što je njima važno. U Ukrajini se, naravno, govorilo o ratu, kao što bi se o ratu govorilo u Sarajevu 1992., e da su kojom srećom tog proljeća mogli biti održani Sarajevski dani poezije. Istina, na Lavov ne padaju granate, velika je Ukrajina, puca se i gine dvije tisuće kilometara daleko, ali ponešto me, i to samo u pozitivnom smislu, podsjeti na ono davno, danas izgubljeno Sarajevo iz 1992.
Oksana Zabužko stvara narativnu platformu velike ukrajinske priče dvadesetog stoljeća. Dobro bi bilo čitati je.
Marko Vešović
Poezija je kad čovjek osjeti da je more ljepše nego katedrale
S nekim netipičnim ponosom gledam ljude za stolom, i one sa susjednih stolova, kako snebljivo, skoro uplašeno gledaju u njega, dok onako krupan, raščupane sijede glave, nerazgovjetno mrsi o poeziji i o politici, o Mandeljšamu, Brodskom i Andriću istovremeno kad i o sitnim i krupnim srpskim i crnogorskim zlikovcima, huljama bosanskim i sarajevskim, čija imena ovi što se čude nikada prije nisu čuli. Na što sam ponosan teško je reći, jer nemam nikakvih zasluga za ono što Marko Vešović jest. Ali dok sjedi za stolom pulskoga Farabuta on je moja zastava i moj grb.
U ratu je svakoj nijemoj žrtvi Sarajeva dao svoj glas. To je bilo u knjizi “Poljska konjica” i u onoj prethodnoj “Smrt je majstor iz Srbije”, nad čijom se protusrpskom brutalnošću početkom dvijetisućitih sablaznuo i ogorčio jedan moj zagrebački prijatelj. Pokušavao sam mu nešto objasniti, ali bilo je uzalud. Nekoliko godina kasnije, kada se isti izmakao i propustio na mene jednu od sezonskih hajki – ta se ticala istovremene optužbe za antisemitizam i mržnju prema Zagrebu, shvatio sam da je meni, a ne njemu trebalo objašnjavati stvari. Njemu je sve oduvijek bilo jasno, naročito po pitanju hrvatskih i metropolskih oportuniteta. O tome ja nisam imao pojma. Nemam ga ni danas, pa je Marko moja zastava na istarskoj buri.
Najbolji tumač poezije kojega znam, pjesnik i prevoditelj, koji tuđe stihove skuplja i pamti kao dragocjenosti. Rastajamo se pred put, on se vraća u Sarajevo, ja u Zagreb. Upravo se vratio sa šetnje uz more, nakon koje će u jednome svom eseju o poeziji dopisati ovakav fragment: “Kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu gotovo svagda vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova:
La mer est plus belle
Que les cathedrals.
More je ljepše
Nego katedrale.
Ove stihove godinama nosim sa sobom kao svoj trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono bar mnogo dublje ih prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima mnogo više ljepote, jer more od tebe ništa ne zahtijeva, ništa ti ne nameće i ne propisuje, jer ne zna ni da te ima.”
U ovakvim riječima razlika je između pjesnika, ili pisca općenito, i čovjeka koji nijemo gleda. On zna što vidi, more je za svakoga more, vjerojatno zna i čemu se divi, ali ostat će trajno uskraćen i nesretan, a da ne zna ni zašto je nesretan, ako se ne nađe onaj koji će mu opisati i opričati to u što gleda. Bez toga ni more, ni išta drugo, nemaju smisla.
Netko bi trebao telefonirati Marku Vešoviću u Sarajevo, platiti mu avionsku kartu do Pule, smjestiti ga u hotel, dati mu dnevnice i bonove za svakodnevnu ishranu u Farabutu, a on da šeta s kraja na kraj luke i da opisuje more. Veliki je to projekt, važan poput izgradnje lukobrana, osvjetljenja lučkih kranova, dostave kruha i mlijeka po dućanima na periferiji… To je književnost, to je bura na kojoj vihore zastave, kao da će se potrgati s jarbola i baciti se, poput samoubojice, prema pučini.