U polufinalu turnira u Montrealu Novak Đoković pobijedio je Rafaela Nadala, da bi u finalu dobio i samog nepobjedivog Rogera Federera. Nije to bilo iznenađenje jer je prije Montreala Novak ipak bio četvrti igrač svijeta, ali jest bilo čudo jer koji god čovjek pobijedi Federera, napravio je čudo koje se može mjeriti s osvajanjem Roland Garrosa.
Naime, Švicarac je ono što su bili malobrojni u povijesti sporta – Borg, Edwin Moses, Sergej Bubka, možda Pietro Menea – onaj s kime se drugi ne mjere, pa će u njegovoj eri svaka rang-lista počinjati tek od drugoga mjesta.
Pobijediti Federera znači učiniti nešto po čemu će te tvoja generacija doista pamtiti. Zato je, metaforički govoreći, Roger Federer, osim što je najusamljeniji, i najnesretniji tenisač današnjice: jedino se njemu ne može dogoditi čudo da pobijedi Federera.
A onda se dogodilo to da je na dodjeli nagrada službeni spiker najavio Đokovića kao hrvatskog tenisača. Ovaj mu je savršeno mirno, pristojno i gospodstveno odgovorio: “Ja, naime, nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije. Nema veze, ne ljutim se. To je ionako isto”. Zvučao je taman tako kao da tješi spikera i kao da mu je neugodno što će sad toliki svijet znati da je čovjek pogriješio.
Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da su nekog našeg sportaša proglasili za predstavnika Srbije. Taj bi nesretnik za početak morao dati sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego da mu se ovako nešto dogodi.
Ne treba sumnjati da bi se uvrijeđenom sportašu u prosvjedu pridružilo i nadležno ministarstvo, je li vanjskih poslova ili znanosti, to nismo sigurni, a premijera bi se u intervjuima pitalo kako je doživio “najnoviju provokaciju” iz Montreala. Sigurno ima hrvatskih sportaša, znam barem za dvojicu ili trojicu, koji su gospoda poput Novaka Đokovića, no bi li se i oni odvažili reagirati poput njega?
Tenis je gospodski sport, u kojem publika ima biti tiho dok se igrač koncentrira. Netko je prije sedam-osam godina, u vrijeme Gorana Ivaniševića, rekao da je upravo tenis, a ne recimo nogomet, sport po kojem se Hrvati razlikuju od Srba. Htio je reći kako Srbi nikada ne mogu biti veliki tenisači jer nisu gospoda. Nema ništa slađe, barem kada je riječ o domoljubnoj oholosti, nego kada nam živi život zvekne šamarčinu.
Pa nabrajajmo: Novak Đoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, i na našu žalost, tu nije kraj! Srbi su u odnosu na Hrvate teniska velesila. Znaju ti simpatični i pametni momci i te moćne a lijepe cure kako se pobjeđuje i kako se u bijelome sportu biva gospodin. Kao što to, uostalom, zna i Ivan Ljubičić, pa je zato, nakon što je sam samcat osvojio Davis Cup, u Večernjem listu bio na listi najnepopularnijih Hrvata.
I onda, možemo li mi Hrvati podnijeti to da su Srbi najednom veća gospoda od nas? Teško, skoro nikako, s mukom, a onda i s ignoriranjem. Pravit ćemo se da tenisa više nema! Ili ćemo dobrome Novaku psovati mater jer je rekao golu istinu, da su Srbi i Hrvati isto. Kad ne bi bili isto, tada bi nas radovao Đokovićev uspjeh.
Srpska ekonomija/podlistak Tačka, jun 2019.
Slobodan čovjek
U posljednjih trideset godina, nakon neslavne propasti državnog projekta bratstva&jedinstva, od mržnje prema drugoj vjeri i naciji nijedan mrzitelj na području bivše Jugoslavije nije imao lične štete. Olajavanje komšiluka, huškanje na manjinca, zapišavanje njegova hrama ili tarabe samo bi donijelo ugled velikog Srbina (Hrvata, Bošnjaka, Makedonca, Albanca…), dobrog vjernika i miljenika vladajućih političkih, stranačkih, crkvenih, džamijskih, mjesnozajedničkih struktura. Ako bi, pak, mrzitelju ustrebalo nešto iz komšijske avlije, ako bi da, recimo, po komšiluku prodaje fudbalere, vegetu, koštice, dovoljno bi bilo da jednom riječju, ili čak bez riječi, demantira svoje prethodno zastupane stavove, i da mu poteku med i mlijeko. Tako je Ivica Todorić, čiji je koncern godinama bio glavni finansijer klero-fašističke i protusrpske desnice u Hrvatskoj, a u čijim su se dućanima i trgovačkim centrima, odmah ispred blagajni, potpisivale peticije protiv ćirilice, mogao u hipu postati vlasnik maloprodajnog prehrambenog lanca, te glavni i ovlašteni bakalin vascele Srbije, koji će pred svjetska prvenstva i olimpijade na dvije strane granice širiti dva međusobno suprotstavljena i jednako toksična patriotizma. Nešto slično događalo se sa Zdravkom Mamićem, koji će kao bjegunac pred hrvatskim zakonom u Bosni i Hercegovini između ostaloga postati i veliki poštovalac Aleksandra Vučića. Ne pitajte se kakva bi mogla biti uzročno-posljedična veza između hrvatskog kriminala, hercegovačkog egzila i srpskog predsjednika. Čim jedan patriotizam uđe u svoju posljednju fazu, dakle u bijeg pred sudskim i policijskim progonom zbog klasičnog lopovluka, Balkanac će se, ako mu je to ikako moguće, okrenuti drugom patriotizmu. Nitko kao ti ljudi, mrzitelji i progonitelji drugih i drukčijih, ne zna koliko je, zapravo, isto i koliko je blisko biti Srbin i biti Hrvat. I biti Albanac, Makedonac, Bošnjak… To je kao da igraš u Zvezdi, pa se preprodaš u Dinamo.
Suprotno tome, oni relativno rijetki sportisti, preduzetnici i poduzetnici, kapitalisti ove ili one vrste, koji bi javno krenuli suprotnim putem, pa bi umjesto mržnje i prezira susjedski svijet dočekivali i ispraćali s empatijom i dragošću, da ne kažemo s ljubavlju, od toga bi imali samo štete. Eto, recimo Novak Đoković. Kad ga je ono, već poodavno, nakon neke pobjede službeni spiker predstavio kao Hrvata, nije se uvrijedio, niti je to doživio kao najgoru provokaciju na svijetu, nego je rekao da nije Hrvat, ali da je “to isto”. Kako može biti isto, sigurno su se pitali začuđeni stranci. Pa Francuz i Nijemac nisu isto, čak ni Kanađanin i Amerikanac nisu isto, i kako bi onda Srbin i Hrvat bili isto? Ili se ništa nisu pitali, nije ih bilo briga. A Đoković je samo nasekirao one čiji je patriotizam izdao, a da ni one druge nije jako usrećio. Da su Srbi i Hrvati isto jednaka je uvreda i za jedne i za druge. I upravo po tome su isto. (Iako je Novak mislio nešto drugo…)
Ni poslije on nikad, ali baš nikad, nije propuštao priliku da o komšijama nešto lijepo kaže. O cijelim narodima ili o njihovim sportistima, o Marinu Čiliću, hrvatskim fudbalerima, Damiru Džumhuru… I zato su svi, ni zbog čega drugog, s onom zluradošću, koja je graničila s oduševljenjem, dočekali prvu njegovu veliku krizu. Da bi odmah sve zaboravili čim je iz te krize izašao. I sad ga opet čekaju da konačno počne gubiti, pa da mu ispostave njegove simpatije za one koje se ne smije voljeti.
Novak Đoković se, međutim, ponaša kao slobodan čovjek. Jedini slobodan među bivšim Jugoslavenima i njihovom postjugoslavenskom djecom. Nikoga on, na žalost, time neće učiniti boljim, ali će se u njegovoj ispravnosti kao u zrcalu ogledati svo zlo našega patriotskog svijeta. Odličan je to razlog da ga se sa svih strana mrzi. Novak Đoković je ono što smo svi mi mogli biti, ali nam je ovako jednostavnije.
Dva teksta o Đokoviću
Jutarnji list, 16.08. 2007.
Tenisač koji se nije uvrijedio jer je gospodin
U polufinalu turnira u Montrealu Novak Đoković pobijedio je Rafaela Nadala, da bi u finalu dobio i samog nepobjedivog Rogera Federera. Nije to bilo iznenađenje jer je prije Montreala Novak ipak bio četvrti igrač svijeta, ali jest bilo čudo jer koji god čovjek pobijedi Federera, napravio je čudo koje se može mjeriti s osvajanjem Roland Garrosa.
Naime, Švicarac je ono što su bili malobrojni u povijesti sporta – Borg, Edwin Moses, Sergej Bubka, možda Pietro Menea – onaj s kime se drugi ne mjere, pa će u njegovoj eri svaka rang-lista počinjati tek od drugoga mjesta.
Pobijediti Federera znači učiniti nešto po čemu će te tvoja generacija doista pamtiti. Zato je, metaforički govoreći, Roger Federer, osim što je najusamljeniji, i najnesretniji tenisač današnjice: jedino se njemu ne može dogoditi čudo da pobijedi Federera.
A onda se dogodilo to da je na dodjeli nagrada službeni spiker najavio Đokovića kao hrvatskog tenisača. Ovaj mu je savršeno mirno, pristojno i gospodstveno odgovorio: “Ja, naime, nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije. Nema veze, ne ljutim se. To je ionako isto”. Zvučao je taman tako kao da tješi spikera i kao da mu je neugodno što će sad toliki svijet znati da je čovjek pogriješio.
Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da su nekog našeg sportaša proglasili za predstavnika Srbije. Taj bi nesretnik za početak morao dati sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego da mu se ovako nešto dogodi.
Ne treba sumnjati da bi se uvrijeđenom sportašu u prosvjedu pridružilo i nadležno ministarstvo, je li vanjskih poslova ili znanosti, to nismo sigurni, a premijera bi se u intervjuima pitalo kako je doživio “najnoviju provokaciju” iz Montreala. Sigurno ima hrvatskih sportaša, znam barem za dvojicu ili trojicu, koji su gospoda poput Novaka Đokovića, no bi li se i oni odvažili reagirati poput njega?
Pa nabrajajmo: Novak Đoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, i na našu žalost, tu nije kraj! Srbi su u odnosu na Hrvate teniska velesila. Znaju ti simpatični i pametni momci i te moćne a lijepe cure kako se pobjeđuje i kako se u bijelome sportu biva gospodin. Kao što to, uostalom, zna i Ivan Ljubičić, pa je zato, nakon što je sam samcat osvojio Davis Cup, u Večernjem listu bio na listi najnepopularnijih Hrvata.
I onda, možemo li mi Hrvati podnijeti to da su Srbi najednom veća gospoda od nas? Teško, skoro nikako, s mukom, a onda i s ignoriranjem. Pravit ćemo se da tenisa više nema! Ili ćemo dobrome Novaku psovati mater jer je rekao golu istinu, da su Srbi i Hrvati isto. Kad ne bi bili isto, tada bi nas radovao Đokovićev uspjeh.
Srpska ekonomija/podlistak Tačka, jun 2019.
Slobodan čovjek
U posljednjih trideset godina, nakon neslavne propasti državnog projekta bratstva&jedinstva, od mržnje prema drugoj vjeri i naciji nijedan mrzitelj na području bivše Jugoslavije nije imao lične štete. Olajavanje komšiluka, huškanje na manjinca, zapišavanje njegova hrama ili tarabe samo bi donijelo ugled velikog Srbina (Hrvata, Bošnjaka, Makedonca, Albanca…), dobrog vjernika i miljenika vladajućih političkih, stranačkih, crkvenih, džamijskih, mjesnozajedničkih struktura. Ako bi, pak, mrzitelju ustrebalo nešto iz komšijske avlije, ako bi da, recimo, po komšiluku prodaje fudbalere, vegetu, koštice, dovoljno bi bilo da jednom riječju, ili čak bez riječi, demantira svoje prethodno zastupane stavove, i da mu poteku med i mlijeko. Tako je Ivica Todorić, čiji je koncern godinama bio glavni finansijer klero-fašističke i protusrpske desnice u Hrvatskoj, a u čijim su se dućanima i trgovačkim centrima, odmah ispred blagajni, potpisivale peticije protiv ćirilice, mogao u hipu postati vlasnik maloprodajnog prehrambenog lanca, te glavni i ovlašteni bakalin vascele Srbije, koji će pred svjetska prvenstva i olimpijade na dvije strane granice širiti dva međusobno suprotstavljena i jednako toksična patriotizma. Nešto slično događalo se sa Zdravkom Mamićem, koji će kao bjegunac pred hrvatskim zakonom u Bosni i Hercegovini između ostaloga postati i veliki poštovalac Aleksandra Vučića. Ne pitajte se kakva bi mogla biti uzročno-posljedična veza između hrvatskog kriminala, hercegovačkog egzila i srpskog predsjednika. Čim jedan patriotizam uđe u svoju posljednju fazu, dakle u bijeg pred sudskim i policijskim progonom zbog klasičnog lopovluka, Balkanac će se, ako mu je to ikako moguće, okrenuti drugom patriotizmu. Nitko kao ti ljudi, mrzitelji i progonitelji drugih i drukčijih, ne zna koliko je, zapravo, isto i koliko je blisko biti Srbin i biti Hrvat. I biti Albanac, Makedonac, Bošnjak… To je kao da igraš u Zvezdi, pa se preprodaš u Dinamo.
Suprotno tome, oni relativno rijetki sportisti, preduzetnici i poduzetnici, kapitalisti ove ili one vrste, koji bi javno krenuli suprotnim putem, pa bi umjesto mržnje i prezira susjedski svijet dočekivali i ispraćali s empatijom i dragošću, da ne kažemo s ljubavlju, od toga bi imali samo štete. Eto, recimo Novak Đoković. Kad ga je ono, već poodavno, nakon neke pobjede službeni spiker predstavio kao Hrvata, nije se uvrijedio, niti je to doživio kao najgoru provokaciju na svijetu, nego je rekao da nije Hrvat, ali da je “to isto”. Kako može biti isto, sigurno su se pitali začuđeni stranci. Pa Francuz i Nijemac nisu isto, čak ni Kanađanin i Amerikanac nisu isto, i kako bi onda Srbin i Hrvat bili isto? Ili se ništa nisu pitali, nije ih bilo briga. A Đoković je samo nasekirao one čiji je patriotizam izdao, a da ni one druge nije jako usrećio. Da su Srbi i Hrvati isto jednaka je uvreda i za jedne i za druge. I upravo po tome su isto. (Iako je Novak mislio nešto drugo…)
Ni poslije on nikad, ali baš nikad, nije propuštao priliku da o komšijama nešto lijepo kaže. O cijelim narodima ili o njihovim sportistima, o Marinu Čiliću, hrvatskim fudbalerima, Damiru Džumhuru… I zato su svi, ni zbog čega drugog, s onom zluradošću, koja je graničila s oduševljenjem, dočekali prvu njegovu veliku krizu. Da bi odmah sve zaboravili čim je iz te krize izašao. I sad ga opet čekaju da konačno počne gubiti, pa da mu ispostave njegove simpatije za one koje se ne smije voljeti.
Novak Đoković se, međutim, ponaša kao slobodan čovjek. Jedini slobodan među bivšim Jugoslavenima i njihovom postjugoslavenskom djecom. Nikoga on, na žalost, time neće učiniti boljim, ali će se u njegovoj ispravnosti kao u zrcalu ogledati svo zlo našega patriotskog svijeta. Odličan je to razlog da ga se sa svih strana mrzi. Novak Đoković je ono što smo svi mi mogli biti, ali nam je ovako jednostavnije.