U Frankopanskoj ugledam pjesnika, trči za tramvajem, i korak prije nego uskoči na stražnju platformu, vrata se zatvaraju.
Već je bio u tramvaju, zamišljao se unutra kako se vozi prema Muzeju za umjetnost i obrt, semafori prolaze jedan za drugim… Duh mu je, kažem, otputovao, i sad mu je da se prene, tu na pločniku, kao onaj tek probuđeni.
I onda ugleda mene.
U hajci je i on, premda manjinac, repetirao riječ ili dvije.
Pa gleda kako prema njemu idem.
Nasmiješi se nekako glupo, kao da se tu, nasred ulice, zatekao bos i u pidžami.
Prolazeći, čuo sam zvuk, ni riječ, ni kašalj, ni uzdah, nego sve to. Kao da mu je mrtvom netko usred prosekture skočio na grudi.
II
Primio sam stotinjak mailova, danas važno govori pjesnik, i u svakome od njih kolege išću i mole da se tog isključi iz javnoga života.
Taj sam, iz njegovih važnih riječi.
Prije sedam-osam godina, na Hvaru, na književnome festivalu, zatekao sam se u majici, na kojoj je pisalo nešto u korist islama. Ili je pisalo da sam musliman, ne sjećam se toga više.
Hvala ti, reče tada, misleći da sam zbog njega, ili njegove svojte, takvu navukao majicu.
Gledao me je pogledom skotne kuje, koja stoji nasred bulevara, dok tamo i ovamo jure automobili.
Dva pjesnika
I
Jutro, onoga dana kada je hajka već jenjavala.
U Frankopanskoj ugledam pjesnika, trči za tramvajem, i korak prije nego uskoči na stražnju platformu, vrata se zatvaraju.
Već je bio u tramvaju, zamišljao se unutra kako se vozi prema Muzeju za umjetnost i obrt, semafori prolaze jedan za drugim… Duh mu je, kažem, otputovao, i sad mu je da se prene, tu na pločniku, kao onaj tek probuđeni.
I onda ugleda mene.
U hajci je i on, premda manjinac, repetirao riječ ili dvije.
Pa gleda kako prema njemu idem.
Nasmiješi se nekako glupo, kao da se tu, nasred ulice, zatekao bos i u pidžami.
Prolazeći, čuo sam zvuk, ni riječ, ni kašalj, ni uzdah, nego sve to. Kao da mu je mrtvom netko usred prosekture skočio na grudi.
II
Primio sam stotinjak mailova, danas važno govori pjesnik, i u svakome od njih kolege išću i mole da se tog isključi iz javnoga života.
Taj sam, iz njegovih važnih riječi.
Prije sedam-osam godina, na Hvaru, na književnome festivalu, zatekao sam se u majici, na kojoj je pisalo nešto u korist islama. Ili je pisalo da sam musliman, ne sjećam se toga više.
Hvala ti, reče tada, misleći da sam zbog njega, ili njegove svojte, takvu navukao majicu.
Gledao me je pogledom skotne kuje, koja stoji nasred bulevara, dok tamo i ovamo jure automobili.
Taj pjesnik važni, s inboxom povelikim baš.