Duševno oboljela lijepa susjeda, žena od nekih pedesetak godina, živi sama, ima negdje sina i bivšeg muža. Uporno, na devetom katu solitera, minuciozno, polako, zalijeva dvije svježom zemljom ispunjene boje cigle saksije. U svakoj po sad, mlada nekog cvijeta. Jutro je proljetno, scena krajnje osvijetljena, gotovo blješti. Ponekad, ona ima te dane, kad vrišti, bude agresivna, užasno uznemirena. Tada je odvezu. Bude obavezno policajac ili čak i po dvojica. Nema je onda tjedan, možda mjesec, pa se vrati mirna, još užasnije mirna od užasne uznemirenosti. Šeta, ide u ribolov, ima kompletnu ribolovačku opremu, bicikl.
Možda dvaput sam vidio, za desetak godina, da ju je posjetio vjerojatno sin, noseći joj brašno.
Uzvodno je brašno raspršeno u snijeg, jedan anđeo brašna.
Kronika svakog života – polazi od ubijanja mladenke ka natrag, ka zaljubljivosti.
Što će biti sa sadom mladog oraha, u cigle boje saksijama? Ništa.
Javila mi se A. T., mlada žena iz Engleske, ima odraslog već sina, piše da je pročitala romane, da je se sigurno ne sjećam, sa šestog je kata, uspjela je u nekom izbjegličkom konvoju napusti grad 1993. kao dvanestogodišnja djevojčica. Majka je umrla mlada, kad je imala sedam, a oca su ubili u nekom logoru.
Užasno se isplakala čitajući neke slike, u romanima, koje i ona pamti, kad je još preskakala lastiš o-li-pi-jada-iza-bije-la-gra-da, piše mi.
Jedan angeo brašna, koji se osjeća snješkom bijelićem, pa se smrzava, usred postanka kruhom.
Pita me sjećam li se zajedničkog komšije, imena nekog, koji joj je oca odveo u logor?
Ti ljudi su je čuvali kad joj je majka umrla. Da, sjećam se, kažem, i da je umro ulaskom u stoljeće, dodam.
E, on. Vodio me na terasu zgrade, da mi pokaže kako se odozgo vidi rijeka. I danas osjetim njegove prste pod majicom i njegovih zadahtanih riječi – baš su kao dva orašćića, smrznuta.
A ti, na kom si sada katu, pita me.
Mora da ste me zamijenili, ja nisam napisao nikakve romane, pišem joj.
Dva oraha, orašar
/Milošu Sofrenoviću,
po Stravinskom/
Duševno oboljela lijepa susjeda, žena od nekih pedesetak godina, živi sama, ima negdje sina i bivšeg muža. Uporno, na devetom katu solitera, minuciozno, polako, zalijeva dvije svježom zemljom ispunjene boje cigle saksije. U svakoj po sad, mlada nekog cvijeta. Jutro je proljetno, scena krajnje osvijetljena, gotovo blješti. Ponekad, ona ima te dane, kad vrišti, bude agresivna, užasno uznemirena. Tada je odvezu. Bude obavezno policajac ili čak i po dvojica. Nema je onda tjedan, možda mjesec, pa se vrati mirna, još užasnije mirna od užasne uznemirenosti. Šeta, ide u ribolov, ima kompletnu ribolovačku opremu, bicikl.
Možda dvaput sam vidio, za desetak godina, da ju je posjetio vjerojatno sin, noseći joj brašno.
Uzvodno je brašno raspršeno u snijeg, jedan anđeo brašna.
Kronika svakog života – polazi od ubijanja mladenke ka natrag, ka zaljubljivosti.
Što će biti sa sadom mladog oraha, u cigle boje saksijama? Ništa.
Javila mi se A. T., mlada žena iz Engleske, ima odraslog već sina, piše da je pročitala romane, da je se sigurno ne sjećam, sa šestog je kata, uspjela je u nekom izbjegličkom konvoju napusti grad 1993. kao dvanestogodišnja djevojčica. Majka je umrla mlada, kad je imala sedam, a oca su ubili u nekom logoru.
Užasno se isplakala čitajući neke slike, u romanima, koje i ona pamti, kad je još preskakala lastiš o-li-pi-jada-iza-bije-la-gra-da, piše mi.
Jedan angeo brašna, koji se osjeća snješkom bijelićem, pa se smrzava, usred postanka kruhom.
Pita me sjećam li se zajedničkog komšije, imena nekog, koji joj je oca odveo u logor?
Ti ljudi su je čuvali kad joj je majka umrla. Da, sjećam se, kažem, i da je umro ulaskom u stoljeće, dodam.
E, on. Vodio me na terasu zgrade, da mi pokaže kako se odozgo vidi rijeka. I danas osjetim njegove prste pod majicom i njegovih zadahtanih riječi – baš su kao dva orašćića, smrznuta.
A ti, na kom si sada katu, pita me.
Mora da ste me zamijenili, ja nisam napisao nikakve romane, pišem joj.