Gost ulazi u hotel Bristol, na recepciji kaže da ima rezervaciju, recepcioner mu bez riječi pruža ključ sobe 1102.
U liftu pritišće dugme za jedanaesti kat.
Soba je uska i zagušljiva, kao da već mjesecima nitko nije ušao. Oštri rubovi posteljine, zategnute kao u vojničkoj spavaonici, požutjeli su od sunca.
Otvara prozor da se soba prozrači. Zaviruje u kupaonicu, kao da provjerava ima li koga, i odmah zatim izlazi na hodnik prekriven crvenim itisonom, po kojem se vide tragovi usisivača.
Otići će u grad, da se sretne s ljudima.
Dvaput je okrenuo ključ u bravi, podigao glavu, i ugledao dvojicu krupnih, oznojenih muškaraca, u konfekcijskim odijelima, kakva nose činovnici i niži partijski dužnosnici iz provincije, kada odlaze u glavni grad na sastanak. U rukama su im putne torbe. Izgledaju kao da će se srušiti, dok zajapureni, škripavoga pušačkog daha, spuštaju stvari, da bi iz džepa izvadili ključeve soba 1103 i 1104.
Što se dogodilo? – pita onoga bližeg.
Ama pusti – čovjek je već na ti, kao što je u Bosni i red nakon što se s nekim preživi kakva nevolja – ama pusti – kaže – ne radi lift.
Kako ne radi, pa ja sam maloprije došao liftom!
Nisi. Ili to nije bilo maloprije.
Jesam.
Nisi, bolan.
Tako se i rastanu. Gost odlazi do lifta, još uvijek je tu, ne mora ga čekati, ulazi i pritišće dugme uz koje piše Recepcija.
Gore su, na jedanaestom katu, neki ljudi. Pješke su se popeli. Misle da ne radi lift – objašnjava recepcioneru.
Dobro misle. Ne radi.
Ali ja sam se sad spustio liftom.
Niste – smiješi se recepcioner, kao da je čuo neobičnu, ali ne pretjerano duhovitu šalu.
Jesam, kako nisam, evo, sad sam iz lifta izašao.
Gojko – okreće se recepcioner kolegi koji nešto zapisuje u knjigu gostiju – koliko već dugo ne radi lift?
Dva dana.
Eto vidite, gospodine! Dva dana.
Gost slegnu ramenima i izađe van, na vrućinu, u svjetlo.
II
Vreli ljetni dan 1996.
U avionu koji je doletio iz Zagreba bila su samo četvorica putnika. Gost i trojica stranaca, koji ne znaju nijednu riječ domaćega jezika, pa se instinktivno vežu za njega, prate ga po pustoj aerodromskoj zgradi, dok pokušava otkriti gdje je stajalište s kojega vozi autobus za grad. Rat je nedavno završio, pa stranci uplašeno zagledaju kroz prozor, prema grudobranima načinjenim od vreća s pijeskom.
Gost uspijeva pronaći stajalište, ali nigdje autobusa.
Neće ni doći! – kaže žena koja nešto mete oko vrata, i ne podiže glavu.
On se vraća u zgradu, stranci ga i dalje prate, sada već na odstojanju, da ne ispadnu smiješni ili nametljivi. Za jednim stolićem gost ugleda mlađega čovjeka, zadubljenog u nekakve papire.
Hoće li doći autobus? – pita ga, ali mladić u modrom sakou, na kojem, iznad gornjeg džepa, piše Aerodrom Sarajevo, ne diže glavu.
Molim vas… – insistira.
Zar ne vidiš da pišem? – mladić ljutito poskoči. A zatim se vrati svome poslu, uvjeren da ga gost više neće ometati.
Tada se ispred aerodromske zgrade pojavi taksi, neki stari i prašnjavi predratni karavan.
Možemo li do grada? – upita ga, strepeći da ih neće primiti svu četvoricu.
Što ne bi moglo! – ljubazno mu odgovori čovjek.
Gost sjeda na prednje sjedište, a stranci se zguraju na stražnje. Tako je bolje, on zna jezik. Prtljažnik je do vrha pun torbi i kofera, a taksistu kao da je naročito drago zbog toga.
Znate li zašto nema autobusa? – nakon nekoga vremena nastoji zapodjenuti priču, valjda iz nelagode pred prizorom apokaliptičnih ruševina sarajevskog predgrađa.
Strašno je vruće – uzdahnu taksist – vidite li vi kako je samo vruće?
Vidim – odgovori mu, misleći da je taksist prečuo pitanje.
Je li tako da je vruće?
Pa jest.
Jašta je nego vruće. A Meho vam je ovoliki – pa diže ruke s upravljača, pokazujući koliki je Meho, i dodirne gosta po ramenu.
Toliki vam je Meho – ponavlja, da potvrdi – i kad je ovako vruće, on ne može. Ne vozi.
Kaže to, pa odmahuje glavom, kao da govori o tome da valja paziti da motor ne ostane bez ulja, ili o nečemu drugom što je po Božjoj volji tako, da čovjeku ni ne padne na pamet da bi moglo drukčije biti.
A je l’ vidite kako je vruće?
Vidim.
Jest, Boga mi, baš je vruće.
A trojica onih koji ne znaju jezik, sjede stisnuti na zadnjem sjedištu, šute, ne progovaraju ni riječi, nego kroz prozor gledaju što je rat učinio tome lijepom olimpijskom gradu, i lede se.
Dva kratka filma o Sarajevu
—————————————————————————-po Bogdanu Žižiću
I
Vreli ljetni dan 1983.
Gost ulazi u hotel Bristol, na recepciji kaže da ima rezervaciju, recepcioner mu bez riječi pruža ključ sobe 1102.
U liftu pritišće dugme za jedanaesti kat.
Soba je uska i zagušljiva, kao da već mjesecima nitko nije ušao. Oštri rubovi posteljine, zategnute kao u vojničkoj spavaonici, požutjeli su od sunca.
Otvara prozor da se soba prozrači. Zaviruje u kupaonicu, kao da provjerava ima li koga, i odmah zatim izlazi na hodnik prekriven crvenim itisonom, po kojem se vide tragovi usisivača.
Otići će u grad, da se sretne s ljudima.
Dvaput je okrenuo ključ u bravi, podigao glavu, i ugledao dvojicu krupnih, oznojenih muškaraca, u konfekcijskim odijelima, kakva nose činovnici i niži partijski dužnosnici iz provincije, kada odlaze u glavni grad na sastanak. U rukama su im putne torbe. Izgledaju kao da će se srušiti, dok zajapureni, škripavoga pušačkog daha, spuštaju stvari, da bi iz džepa izvadili ključeve soba 1103 i 1104.
Što se dogodilo? – pita onoga bližeg.
Ama pusti – čovjek je već na ti, kao što je u Bosni i red nakon što se s nekim preživi kakva nevolja – ama pusti – kaže – ne radi lift.
Kako ne radi, pa ja sam maloprije došao liftom!
Nisi. Ili to nije bilo maloprije.
Jesam.
Nisi, bolan.
Tako se i rastanu. Gost odlazi do lifta, još uvijek je tu, ne mora ga čekati, ulazi i pritišće dugme uz koje piše Recepcija.
Gore su, na jedanaestom katu, neki ljudi. Pješke su se popeli. Misle da ne radi lift – objašnjava recepcioneru.
Dobro misle. Ne radi.
Ali ja sam se sad spustio liftom.
Niste – smiješi se recepcioner, kao da je čuo neobičnu, ali ne pretjerano duhovitu šalu.
Jesam, kako nisam, evo, sad sam iz lifta izašao.
Gojko – okreće se recepcioner kolegi koji nešto zapisuje u knjigu gostiju – koliko već dugo ne radi lift?
Dva dana.
Eto vidite, gospodine! Dva dana.
Gost slegnu ramenima i izađe van, na vrućinu, u svjetlo.
II
Vreli ljetni dan 1996.
U avionu koji je doletio iz Zagreba bila su samo četvorica putnika. Gost i trojica stranaca, koji ne znaju nijednu riječ domaćega jezika, pa se instinktivno vežu za njega, prate ga po pustoj aerodromskoj zgradi, dok pokušava otkriti gdje je stajalište s kojega vozi autobus za grad. Rat je nedavno završio, pa stranci uplašeno zagledaju kroz prozor, prema grudobranima načinjenim od vreća s pijeskom.
Gost uspijeva pronaći stajalište, ali nigdje autobusa.
Neće ni doći! – kaže žena koja nešto mete oko vrata, i ne podiže glavu.
On se vraća u zgradu, stranci ga i dalje prate, sada već na odstojanju, da ne ispadnu smiješni ili nametljivi. Za jednim stolićem gost ugleda mlađega čovjeka, zadubljenog u nekakve papire.
Hoće li doći autobus? – pita ga, ali mladić u modrom sakou, na kojem, iznad gornjeg džepa, piše Aerodrom Sarajevo, ne diže glavu.
Molim vas… – insistira.
Zar ne vidiš da pišem? – mladić ljutito poskoči. A zatim se vrati svome poslu, uvjeren da ga gost više neće ometati.
Tada se ispred aerodromske zgrade pojavi taksi, neki stari i prašnjavi predratni karavan.
Možemo li do grada? – upita ga, strepeći da ih neće primiti svu četvoricu.
Što ne bi moglo! – ljubazno mu odgovori čovjek.
Gost sjeda na prednje sjedište, a stranci se zguraju na stražnje. Tako je bolje, on zna jezik. Prtljažnik je do vrha pun torbi i kofera, a taksistu kao da je naročito drago zbog toga.
Znate li zašto nema autobusa? – nakon nekoga vremena nastoji zapodjenuti priču, valjda iz nelagode pred prizorom apokaliptičnih ruševina sarajevskog predgrađa.
Strašno je vruće – uzdahnu taksist – vidite li vi kako je samo vruće?
Vidim – odgovori mu, misleći da je taksist prečuo pitanje.
Je li tako da je vruće?
Pa jest.
Jašta je nego vruće. A Meho vam je ovoliki – pa diže ruke s upravljača, pokazujući koliki je Meho, i dodirne gosta po ramenu.
Toliki vam je Meho – ponavlja, da potvrdi – i kad je ovako vruće, on ne može. Ne vozi.
Kaže to, pa odmahuje glavom, kao da govori o tome da valja paziti da motor ne ostane bez ulja, ili o nečemu drugom što je po Božjoj volji tako, da čovjeku ni ne padne na pamet da bi moglo drukčije biti.
A je l’ vidite kako je vruće?
Vidim.
Jest, Boga mi, baš je vruće.
A trojica onih koji ne znaju jezik, sjede stisnuti na zadnjem sjedištu, šute, ne progovaraju ni riječi, nego kroz prozor gledaju što je rat učinio tome lijepom olimpijskom gradu, i lede se.