Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Duška Trifunovića
Еvo nas još jednom sa “Sudbonosnim dječacima”. Neću reći da je to posljednji put, jer to odlučuje samo nešto gotovo iracionalano, na primjer Šestoaprilska nagrada Sarajeva, 1967. godine. To je godina dana od velikog skupa pisaca na Sutjesci. Te 1967. godine, dobija nagradu i Duško Trifunović. Uz pisaca tu su još od poznatih: Vladimir Dedijer, Juraj Marek, Adi Mulabegović, Radivoje Spasić i Anđelko Vuletić. A bilo ih je još. Zanimljivo je da će iduće godine nagradu dobiti i knjižar Sadik Bučuk. Ima lista, pa koga zanima, može da je pronađe. Na toj listi nema Abdulaha Sidrana. I to je zanimljiva priča, jer i on je bio u organizaciji skupa na Sutjesci, naročito se trudio oko šapirografisane knjige. Više godina kasnije, Goran Babić pitaće hrvatskog partijskog rukovodioca koji je sve znao, Juru Bilića, zašto Sidran ne može da dobije Šestoaprilsku nagradu Sarajeva, a ovaj mu odgovara, u avionu što će ih iskrcati u Sarajevu, ne pitajući, dakle, nikoga: „Zato što Sidran nije prijatelj ove vlasti. On je među neprijateljima naroda.“ Ali ovo je priča o nagradi Dušku Trifunoviću, koji je, uz pomoć Socijalističkog saveza radnog naroda, organizovao veliki i tada značajan skup mladosti na Sutjesci, gdje se obilježavao “jubilej naše revolucije – 25-godišnjice, da to bude jedan naš mali prilog proslavi 60-godišnjice rođenja Veselina Masleša, književnika i borca koji je upravo prije 23 godine tu, na ovoj rijeci, završio svoj život. To će biti i sjećanje na Gorana i sve borce koji su ovdje pali, na tu sudbonosnu Sutjesku i tu dramu Sutjeske.” To je napisao ispred svih tekstova Miloš Spajić, sekretar Kulturno-prosvjetne zajednice Bosne i Hercegovine. E, sad je zanimljivo pročitati tekst Duška Trifunovića, koji uvodi mlade pjesnike u pjesnički posao, gotovo rilkeovski, jer ih ne uvodi baš u poeziju nego u čitanje. Da pogledamo šta je Duško rekao, u predgovoru “Sudbonosnih dječaka”, upravo ispred Ćamila Sijarića.
Njegovo obraćanje skupu nema početka, počinje sa tri tačke. Da li nije zabilježeno, ili ga je neko ili nešto izbrisalo. Prije toga da citiram stihove iz njegove pjesme „Časna dokolica“, jer ta tri stiha govore o životnom putu Duška Trifunovića, ali i o njegovoj poetici:
Na zidu rđaju moje tri diplome
Tri zdrava zanata
Neiskorištena
UVODNA REČ
…i nemojte se ljutiti što vam kažem da ste vi još uvek podjednako talentovani i za fudbal, i za atletiku, za viceve i tračeve kao i za pisanje pesama; još ste takvi da se pitate šta bi bilo dobro da postanete, ali šta to treba postati – još, većini, nije jasno. Tako su mnogi od vas počeli da pišu pesme. U vašim godinama čini se da je to najlakše. Pojavio se ljubavni jad i osećaj za pravdu u širem smislu, i to su vrlo jaki razlozi da se nešto konačno počne.
U vašim lepim glavama ima jedna buba od koje vi prepisujete svoje pesme, – ta buba zuji i vama baš fino.
Moja dilema je u tome kako usmeriti vaš interes na pravu stranu, i ima li neko pravo da stane na tu vašu vetrometinu pa da pokuša biti putokaz, a ne vetrokaz.
Vi znate kako sam vas ja pronalazio u vašim klubovima i školama po Bosni i Hercegovini i sećate se o čemu smo tada razgovarali. Sećate se onih odvratnih podataka o nepismenosti i tankom interesu za knjigu. Neka nam to bude putokaz.
Razmislite šta će se desiti sa vašim knjigama ako stanje ostane ovakvo i kad vaše knjige dođu na red.
Ako vas koji pišete i okupljani ste u svojim klubovima, ako vas sada ima oko dve hiljade, zar to nije dovoljan broj zainteresovanih na kojima može da se zasnuje aktivnost o kojoj sam vam pričao, aktivnost prijatelja književnosti.
Ta aktivnost je do sada životarila u paroli da je knjiga, kobajagi, veliki prijatelj čoveka. Vi ste sasvim pametni momci i dobro znate da je knjiga samo jedna šarena sprava i da je to mrtva stvar ako se čovjek ne odluči da on njoj bude prijatelj, parole su izlišne.
Pesnici su smešni rabotnici. A da bismo bili manje smešni, moramo imati čitaoca koji će nas spasiti od zle sudbine uzaludnog rada. Ali čitaoci nam nisu Ustavom zagarantovani. Moramo ih stvarati sami.
Za početak će biti dovoljno da svi koji pišu budu i čitaoci. Ne samo čitaoci naših pesama, nego dok pišeš svoje delo “kojem nema ravna u istoriji književnosti”, pročitaj usput koju knjigu iz te istorije.
O tome vam govorim.
Kad bi svi oni koji sada pišu osim školske lektire čitali i još ponešto, književna situacija u ovoj našoj užoj domovini bila bi manje sramotna. Vi znate da su se Bosna i Hercegovina u književnom pogledu uvek oslanjale na vlastite snage.
Zato se ja, vaš stariji kolega, obraćam baš vama.
Druga priča je priča o kvalitetu vaših pesama. Tu priču ostavljam za kasnije i ostavljam drugima. Po mome: vi ste odlično počeli. Podsećam vas samo da je bolje biti dobar čitalac i poznavalac književnosti nego loš pisac. Mene za sada više interesuje kulturno-prosvetna strana vašeg hobija literarnog, jer vidim da ste vi jedini kojima se čovek može obratiti, jer vi, mladi pisci, i jeste jedini koje zanima nekomercijalna strana književnosti. Jedina snaga.
I kao budući intelektualci, ako sada ne počnete stvarati osnov za povoljniju kulturnu klimu – okanite se ćorava posla i pisanja; vaše pesme nikome neće biti potrebne…
Duško Trifunović: Sudbonosni dječaci
Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Duška Trifunovića
Еvo nas još jednom sa “Sudbonosnim dječacima”. Neću reći da je to posljednji put, jer to odlučuje samo nešto gotovo iracionalano, na primjer Šestoaprilska nagrada Sarajeva, 1967. godine. To je godina dana od velikog skupa pisaca na Sutjesci. Te 1967. godine, dobija nagradu i Duško Trifunović. Uz pisaca tu su još od poznatih: Vladimir Dedijer, Juraj Marek, Adi Mulabegović, Radivoje Spasić i Anđelko Vuletić. A bilo ih je još. Zanimljivo je da će iduće godine nagradu dobiti i knjižar Sadik Bučuk. Ima lista, pa koga zanima, može da je pronađe. Na toj listi nema Abdulaha Sidrana. I to je zanimljiva priča, jer i on je bio u organizaciji skupa na Sutjesci, naročito se trudio oko šapirografisane knjige. Više godina kasnije, Goran Babić pitaće hrvatskog partijskog rukovodioca koji je sve znao, Juru Bilića, zašto Sidran ne može da dobije Šestoaprilsku nagradu Sarajeva, a ovaj mu odgovara, u avionu što će ih iskrcati u Sarajevu, ne pitajući, dakle, nikoga: „Zato što Sidran nije prijatelj ove vlasti. On je među neprijateljima naroda.“ Ali ovo je priča o nagradi Dušku Trifunoviću, koji je, uz pomoć Socijalističkog saveza radnog naroda, organizovao veliki i tada značajan skup mladosti na Sutjesci, gdje se obilježavao “jubilej naše revolucije – 25-godišnjice, da to bude jedan naš mali prilog proslavi 60-godišnjice rođenja Veselina Masleša, književnika i borca koji je upravo prije 23 godine tu, na ovoj rijeci, završio svoj život. To će biti i sjećanje na Gorana i sve borce koji su ovdje pali, na tu sudbonosnu Sutjesku i tu dramu Sutjeske.” To je napisao ispred svih tekstova Miloš Spajić, sekretar Kulturno-prosvjetne zajednice Bosne i Hercegovine. E, sad je zanimljivo pročitati tekst Duška Trifunovića, koji uvodi mlade pjesnike u pjesnički posao, gotovo rilkeovski, jer ih ne uvodi baš u poeziju nego u čitanje. Da pogledamo šta je Duško rekao, u predgovoru “Sudbonosnih dječaka”, upravo ispred Ćamila Sijarića.
Njegovo obraćanje skupu nema početka, počinje sa tri tačke. Da li nije zabilježeno, ili ga je neko ili nešto izbrisalo. Prije toga da citiram stihove iz njegove pjesme „Časna dokolica“, jer ta tri stiha govore o životnom putu Duška Trifunovića, ali i o njegovoj poetici:
Na zidu rđaju moje tri diplome
Tri zdrava zanata
Neiskorištena
UVODNA REČ
…i nemojte se ljutiti što vam kažem da ste vi još uvek podjednako talentovani i za fudbal, i za atletiku, za viceve i tračeve kao i za pisanje pesama; još ste takvi da se pitate šta bi bilo dobro da postanete, ali šta to treba postati – još, većini, nije jasno. Tako su mnogi od vas počeli da pišu pesme. U vašim godinama čini se da je to najlakše. Pojavio se ljubavni jad i osećaj za pravdu u širem smislu, i to su vrlo jaki razlozi da se nešto konačno počne.
U vašim lepim glavama ima jedna buba od koje vi prepisujete svoje pesme, – ta buba zuji i vama baš fino.
Moja dilema je u tome kako usmeriti vaš interes na pravu stranu, i ima li neko pravo da stane na tu vašu vetrometinu pa da pokuša biti putokaz, a ne vetrokaz.
Vi znate kako sam vas ja pronalazio u vašim klubovima i školama po Bosni i Hercegovini i sećate se o čemu smo tada razgovarali. Sećate se onih odvratnih podataka o nepismenosti i tankom interesu za knjigu. Neka nam to bude putokaz.
Razmislite šta će se desiti sa vašim knjigama ako stanje ostane ovakvo i kad vaše knjige dođu na red.
Ako vas koji pišete i okupljani ste u svojim klubovima, ako vas sada ima oko dve hiljade, zar to nije dovoljan broj zainteresovanih na kojima može da se zasnuje aktivnost o kojoj sam vam pričao, aktivnost prijatelja književnosti.
Ta aktivnost je do sada životarila u paroli da je knjiga, kobajagi, veliki prijatelj čoveka. Vi ste sasvim pametni momci i dobro znate da je knjiga samo jedna šarena sprava i da je to mrtva stvar ako se čovjek ne odluči da on njoj bude prijatelj, parole su izlišne.
Pesnici su smešni rabotnici. A da bismo bili manje smešni, moramo imati čitaoca koji će nas spasiti od zle sudbine uzaludnog rada. Ali čitaoci nam nisu Ustavom zagarantovani. Moramo ih stvarati sami.
Za početak će biti dovoljno da svi koji pišu budu i čitaoci. Ne samo čitaoci naših pesama, nego dok pišeš svoje delo “kojem nema ravna u istoriji književnosti”, pročitaj usput koju knjigu iz te istorije.
O tome vam govorim.
Kad bi svi oni koji sada pišu osim školske lektire čitali i još ponešto, književna situacija u ovoj našoj užoj domovini bila bi manje sramotna. Vi znate da su se Bosna i Hercegovina u književnom pogledu uvek oslanjale na vlastite snage.
Zato se ja, vaš stariji kolega, obraćam baš vama.
Druga priča je priča o kvalitetu vaših pesama. Tu priču ostavljam za kasnije i ostavljam drugima. Po mome: vi ste odlično počeli. Podsećam vas samo da je bolje biti dobar čitalac i poznavalac književnosti nego loš pisac. Mene za sada više interesuje kulturno-prosvetna strana vašeg hobija literarnog, jer vidim da ste vi jedini kojima se čovek može obratiti, jer vi, mladi pisci, i jeste jedini koje zanima nekomercijalna strana književnosti. Jedina snaga.
I kao budući intelektualci, ako sada ne počnete stvarati osnov za povoljniju kulturnu klimu – okanite se ćorava posla i pisanja; vaše pesme nikome neće biti potrebne…
Duško Trifunović
Priredio Ranko Risojević