Tih godina školovanja, početkom osamdesetih, provedenih u buntovništvu zahvaljujući ”Novom valu” i glazbenim predvodnicima sa Zapada, uglavnom kontra naših staromodnih roditelja, prezahtjevnih nastavnika i preozbiljnih profesora-davitelja, pišući zadaće i učeći u kuhinji, jer zbog groznih ocjena bijah u prismotri, stavio bih na stol jedan mali mini-kazetofon puštajući muziku po svome ćeifu da mimučenje s lekcijama i gradivom olakša muku.
Mali uređaj Nordmendove proizvodnje s pripadajućim mikrofonom, kakvog bi novinari nosili sa sobom kada bi išli u akciju snimati osobu za intervju, imao je kabel za napajanje strujom, ali zbog kompliciranog rasporeda pokućstva i daljine do utičnice, meni bješe draži i svrsishodniji kada bi svirao na baterije štedeći tako roditeljima za vječito skupu struju novčane iznose. Potiho slušajući svoje glazbene idole, one stranjske i one domaće, nerijetko bi mi se događalo da uslijed odličnog pripjeva, fenomenalnih gitarskih solaža u trajanju od nekoliko minuta, razarajuće ritam sekcije ili izvanrednih stihova i smisla uopće, ne bih zapamtio prethodno pročitano pa bi se po nekoliko puta natrag vraćao sve dok kazeta ne bi odsvirala, a onda gotovo jednakim žarom sve isponova. Zadaću bih još nekako i napisao, ali ponoviti i utvrditi gradivo uz Stonese, Jamovce, Clashovce, Springsteena, Haustor, Azru i Pankrte bilo mi je teško moguće jer je u njihovom glazbenom i pjevačkom izričaju bilo toliko toga mislećega, ostrašćenog i rebelijskog, da ni mnogim visokoobrazovanim likovima, filozofima i glazbenim kritičarima ne bi bilo lako uhvatiti se u koštac s ponuđenim gradivom; pritom mislim na glazbu, tekstove, omote, fotografsko i likovnooblikovanje i poruke, a kamoli jednom prosječnom učeniku iznadprosječnog umijeća konzumiranja prethodno opisanih sadržaja.
I tako bih svakodnevno pisao zadaće i ponavljao gradivo u društvu omiljenih izvođača zajedno s maminim monolozima sastavljenim od prigovaranja, životnih savjeta, jednih te istih prispodoba, zamolbi i naputaka kako se učiti i postati netko i nešto mora, popraćenih zvonkim zvukovima tanjura i ranjgli, zveketima žlica, vilica i noževa te mirisima pečenki, juha, variva i salata. Na moju glazbenu pratnju, osim ako bi bila bučna, stara nije imala prigovora i jedino bi se ponekad začudila, prekriživši se poput opatice, kada bi joj po ušnom zvukovodu zagrebale:”Lublana je bulana”, ”Lokalne pizde”, ”Jak i glup”, ”Duhovi” ili ”Fa, fa, la” i ”Kurvini sinovi”. O stranim pjesmama, njihovim temama i porukama nije imala pojma, ili se samo pravila da ne razumije ništa?!
Opisana idila uredno je trajala sve dok ne bi, zatvorivši s unutarnje strane vrata od kuhinje, stigao on i sjeo za stol netom stigavši s posla ili fuša kao pas gladan a ponekad i malo ”rodan”. Tada bi, da mu hrana bolje sjedne, nastavivši veselo raspoloženje, jednostavno zapovjedio: – Sine, pusti ti meni ono!… Poput vojnika ”guštera” kad čuje zapovjednika čija je ”komanda izvršna”, smjesta bih se digao sa stolca jurnuvši u sobu kao da je zračna uzbuna, uzevši bilo koju, od dvije kazete, koje su stajale na posebnom mjestu posred stelaže okrenute tako da ih vidi svatko. Nešto poput malih, priručnih molitvenika postavljenih okomito. Metnuvši jednu u uređaj, stisnuo bih tipku iocu pustio sitnovezenu poskočicu il’ tradicijsku pismukoja bi mu potaknula adrenalin, dizala ponos i rasprskavala prkos donoseći u konačnici osjećaj neizmjernog zadovoljstva i radosti. S prvim zalogajima mamine už’ne dopunio bi svoje prohtjeve: – Deder sine, navini to malo jače, nek’ se čuje!… Tada bi stara, prethodno ga priupitavši jer još što na stolu fali ili treba, polagano prema sobi, vrteći glavom, odšetala.
”Koncert” bi prosječno trajao sve dok stari ne bi staman’jo jelo uz produžetak koliko mu je bilo dostatno za popušiti jedan cigar.A onda bi, fizički umoran, ali duševno živahan, otišao u boravak leći na svoj otoman, sretan i zadovoljan što je uz omiljenu pjesmu utonuo u san – dok sam ja bio ponosan što sam svome dragom ocu i hranitelju obitelji ispunio želju, zadovoljno se smješkajući, jer me o školi i ocjenama nije se sjetio ništa pitati.
Bilo je dana kada bi se nešto duže dimila ta njegova cigara šaljući dimne signale u zrak i oko moje glave, koju je iz prikrajka pomno promatrao, kako uživljeno, poput budućeg studenta filozofije, pišem i s povremenim, dubokoumnim prekidima i kroz prozor pogledima učim, puštajući me da uživam u svojim izvođačima, dobacivši mi komentar o stranim bendovima i pjevačima koji su mu, zbog engleskog jezika išli na vrh nečega, jer je vjerovao da svojim pjesmama i kapitalističkim natruhama odvajaju djecu od naših običaja, napomenuvši da je za njih sve naš Slavonac najbolji pjevač i zabavljač!
Iako sam odmah izrazio sumnju u tu njegovu izjavu i podcjenjivanje Anglosaksonaca, on se pohvalio još svesrdnije, rekavši kako je svojeg omiljenog glazbenika onomad gledao u hotelu ”Slavonija” (kojega zbog bešćutnih virovitičkih političara i poduzetnika hohštaplera odavno više nema) kada je na Šumarskoj zabavi pjevao i šou imao?! Još je usput zajedljivo nabacio da: ”Dis’ bili ti tvoji kreštavci i čupavci dok je on k’o Elvis pjev’o i nastup’o – bolje i od samog Elvisa?!”Od tog iskaza sam se prenerazio do kraja zapitavši se otkud njemu, zadrtom Mikešu i stolaru, koji je volio našu tamburašku i onu meksikansku ”aj ja ja jaj” muziku, ta informacija misleći da stari lupeta tko zna šta. A nije lupetao, već mi je živu istinu otkrio jer je njegov pjevač u početku svoje karijere u rodnom Osijeku gradu bio pravi roker-začinjavac, soler i imitator, koji je ”skidao” i Toma Jonesa, a onda šezdesetih godina po tadašnjim plesnjacima i festivalima žario i palio sa ”Dinamitima”, nastupajući u zemlji i inozemstvu. Potom je imao zvjezdanu solo karijeru okrunjenu brojnim domaćim festivalskim uspjesima i eurovizija-nastupima, prije nego li je ”Zbog jedne divne crne žene” otišao pjevati u Ameriku, na izvorište!Vrativši se iz pečalbe okrenuo se svojojprvoj školskoj ljubavi, tamburici i narodnoj glazbi, po kojoj ga, zahvaljujući mom starom i njegovim izjavama te opisanimdogađajima pamtim za svagda.
U međuvremenu, stari je umro, a sljedeće godine njegov idol došao je da održi svoj humanitarni koncert povodom božićnog blagdana kada se duša nekako posebno razdraga mišlju na one usamljene, nesretne i potrebite, kojima udjeljujemo kupujući ulaznice, čestitke i ostale materijale. Nisam čekao ni trena, već sam kartu nabavio od šuba da na tribini ja i moj stari skupa sa pjevačem zlatnog glasa zapjevamo i tako se podružimo. Stvarno je veselo bilo i neopisivo dobro jer naš artist zna sve otpjevati i svakoga zabaviti na svoj osebujan način, gdje su publiku posebno razgalili njegovi svakojaki vicevi bez dlake na jeziku ili sklonosti ka nekakvoj patetici, šaleći se i na svoj račun ironijom i ”crnim humorom”.
Slušajući njegove narodne pjesme, nema slavonskoga sela ni kraja, potoka, rijeka, rosnih trava, livada i vinograda; đerama, bunara i čardaka; tavana, starih taraba i punih ambara, bunjišta i šljivika; konja vranih, bijelaca i dorata; golubica bijelih, udovica nesretnih, veselih mladenki i đuvegija ponosnih do svatovaca pijanih koji nisu opjevani u kiši, izmaglici, ljetu, jeseni i zimi. Od bećara, lola, dika, bekrija, starog dide, dada, brace i kumova; cura, snaša, strina, svekrva i vragolastih garavuša; kirijaša, odžačara, lugara i svinjara, čobana, seoskih mangupa, hulja i samoga vraga do zdravica, veselica, fašangi i poskočica uz slaninice, kobasice, kulina, šunkice, pećenice i gibanice; prevrnutog kazana i starog čiče što peče rakije sa svirkomtamburaša, berdaša i gajdaša do jutarnjih zora, popodnevnih divana i nakrivljenog mjeseca – sve je to dio jednog istog svijeta. A di su još Čačinci, Bačinci, Kukujevci, Martinci, Piškorevci, Šljivoševci, Slakovci, Gabjelovci, Batrovci, Budimci, Babina Gredaivesela Šokadija uz još mnoštvo toponima; od Daruvara, Pakraca, Našica i Vinkovaca do Županje, Iloka, Osika i Valpova… U svakom opjevanom stihu blista duša slavonska. Redaju se slike i prilike svijeta koji polako nestaje, ali i živi uz njegove vječne pisme…
***
Poslije nastupa, među oduševljenom publikom govorilo se da je toliko šaljiv i veseo ”da bi i mrtvoga probudio!”, a ja još i danas, kada ga čujem, sto posto u to vjerujem…
Duša slavonska
Tih godina školovanja, početkom osamdesetih, provedenih u buntovništvu zahvaljujući ”Novom valu” i glazbenim predvodnicima sa Zapada, uglavnom kontra naših staromodnih roditelja, prezahtjevnih nastavnika i preozbiljnih profesora-davitelja, pišući zadaće i učeći u kuhinji, jer zbog groznih ocjena bijah u prismotri, stavio bih na stol jedan mali mini-kazetofon puštajući muziku po svome ćeifu da mi mučenje s lekcijama i gradivom olakša muku.
Mali uređaj Nordmendove proizvodnje s pripadajućim mikrofonom, kakvog bi novinari nosili sa sobom kada bi išli u akciju snimati osobu za intervju, imao je kabel za napajanje strujom, ali zbog kompliciranog rasporeda pokućstva i daljine do utičnice, meni bješe draži i svrsishodniji kada bi svirao na baterije štedeći tako roditeljima za vječito skupu struju novčane iznose. Potiho slušajući svoje glazbene idole, one stranjske i one domaće, nerijetko bi mi se događalo da uslijed odličnog pripjeva, fenomenalnih gitarskih solaža u trajanju od nekoliko minuta, razarajuće ritam sekcije ili izvanrednih stihova i smisla uopće, ne bih zapamtio prethodno pročitano pa bi se po nekoliko puta natrag vraćao sve dok kazeta ne bi odsvirala, a onda gotovo jednakim žarom sve isponova. Zadaću bih još nekako i napisao, ali ponoviti i utvrditi gradivo uz Stonese, Jamovce, Clashovce, Springsteena, Haustor, Azru i Pankrte bilo mi je teško moguće jer je u njihovom glazbenom i pjevačkom izričaju bilo toliko toga mislećega, ostrašćenog i rebelijskog, da ni mnogim visokoobrazovanim likovima, filozofima i glazbenim kritičarima ne bi bilo lako uhvatiti se u koštac s ponuđenim gradivom; pritom mislim na glazbu, tekstove, omote, fotografsko i likovno oblikovanje i poruke, a kamoli jednom prosječnom učeniku iznadprosječnog umijeća konzumiranja prethodno opisanih sadržaja.
I tako bih svakodnevno pisao zadaće i ponavljao gradivo u društvu omiljenih izvođača zajedno s maminim monolozima sastavljenim od prigovaranja, životnih savjeta, jednih te istih prispodoba, zamolbi i naputaka kako se učiti i postati netko i nešto mora, popraćenih zvonkim zvukovima tanjura i ranjgli, zveketima žlica, vilica i noževa te mirisima pečenki, juha, variva i salata. Na moju glazbenu pratnju, osim ako bi bila bučna, stara nije imala prigovora i jedino bi se ponekad začudila, prekriživši se poput opatice, kada bi joj po ušnom zvukovodu zagrebale: ”Lublana je bulana”, ”Lokalne pizde”, ”Jak i glup”, ”Duhovi” ili ”Fa, fa, la” i ”Kurvini sinovi”. O stranim pjesmama, njihovim temama i porukama nije imala pojma, ili se samo pravila da ne razumije ništa?!
Opisana idila uredno je trajala sve dok ne bi, zatvorivši s unutarnje strane vrata od kuhinje, stigao on i sjeo za stol netom stigavši s posla ili fuša kao pas gladan a ponekad i malo ”rodan”. Tada bi, da mu hrana bolje sjedne, nastavivši veselo raspoloženje, jednostavno zapovjedio: – Sine, pusti ti meni ono!… Poput vojnika ”guštera” kad čuje zapovjednika čija je ”komanda izvršna”, smjesta bih se digao sa stolca jurnuvši u sobu kao da je zračna uzbuna, uzevši bilo koju, od dvije kazete, koje su stajale na posebnom mjestu posred stelaže okrenute tako da ih vidi svatko. Nešto poput malih, priručnih molitvenika postavljenih okomito. Metnuvši jednu u uređaj, stisnuo bih tipku i ocu pustio sitnovezenu poskočicu il’ tradicijsku pismu koja bi mu potaknula adrenalin, dizala ponos i rasprskavala prkos donoseći u konačnici osjećaj neizmjernog zadovoljstva i radosti. S prvim zalogajima mamine už’ne dopunio bi svoje prohtjeve: – Deder sine, navini to malo jače, nek’ se čuje!… Tada bi stara, prethodno ga priupitavši jer još što na stolu fali ili treba, polagano prema sobi, vrteći glavom, odšetala.
”Koncert” bi prosječno trajao sve dok stari ne bi staman’jo jelo uz produžetak koliko mu je bilo dostatno za popušiti jedan cigar. A onda bi, fizički umoran, ali duševno živahan, otišao u boravak leći na svoj otoman, sretan i zadovoljan što je uz omiljenu pjesmu utonuo u san – dok sam ja bio ponosan što sam svome dragom ocu i hranitelju obitelji ispunio želju, zadovoljno se smješkajući, jer me o školi i ocjenama nije se sjetio ništa pitati.
Bilo je dana kada bi se nešto duže dimila ta njegova cigara šaljući dimne signale u zrak i oko moje glave, koju je iz prikrajka pomno promatrao, kako uživljeno, poput budućeg studenta filozofije, pišem i s povremenim, dubokoumnim prekidima i kroz prozor pogledima učim, puštajući me da uživam u svojim izvođačima, dobacivši mi komentar o stranim bendovima i pjevačima koji su mu, zbog engleskog jezika išli na vrh nečega, jer je vjerovao da svojim pjesmama i kapitalističkim natruhama odvajaju djecu od naših običaja, napomenuvši da je za njih sve naš Slavonac najbolji pjevač i zabavljač!
Iako sam odmah izrazio sumnju u tu njegovu izjavu i podcjenjivanje Anglosaksonaca, on se pohvalio još svesrdnije, rekavši kako je svojeg omiljenog glazbenika onomad gledao u hotelu ”Slavonija” (kojega zbog bešćutnih virovitičkih političara i poduzetnika hohštaplera odavno više nema) kada je na Šumarskoj zabavi pjevao i šou imao?! Još je usput zajedljivo nabacio da: ”Dis’ bili ti tvoji kreštavci i čupavci dok je on k’o Elvis pjev’o i nastup’o – bolje i od samog Elvisa?!” Od tog iskaza sam se prenerazio do kraja zapitavši se otkud njemu, zadrtom Mikešu i stolaru, koji je volio našu tamburašku i onu meksikansku ”aj ja ja jaj” muziku, ta informacija misleći da stari lupeta tko zna šta. A nije lupetao, već mi je živu istinu otkrio jer je njegov pjevač u početku svoje karijere u rodnom Osijeku gradu bio pravi roker-začinjavac, soler i imitator, koji je ”skidao” i Toma Jonesa, a onda šezdesetih godina po tadašnjim plesnjacima i festivalima žario i palio sa ”Dinamitima”, nastupajući u zemlji i inozemstvu. Potom je imao zvjezdanu solo karijeru okrunjenu brojnim domaćim festivalskim uspjesima i eurovizija-nastupima, prije nego li je ”Zbog jedne divne crne žene” otišao pjevati u Ameriku, na izvorište! Vrativši se iz pečalbe okrenuo se svojoj prvoj školskoj ljubavi, tamburici i narodnoj glazbi, po kojoj ga, zahvaljujući mom starom i njegovim izjavama te opisanim događajima pamtim za svagda.
U međuvremenu, stari je umro, a sljedeće godine njegov idol došao je da održi svoj humanitarni koncert povodom božićnog blagdana kada se duša nekako posebno razdraga mišlju na one usamljene, nesretne i potrebite, kojima udjeljujemo kupujući ulaznice, čestitke i ostale materijale. Nisam čekao ni trena, već sam kartu nabavio od šuba da na tribini ja i moj stari skupa sa pjevačem zlatnog glasa zapjevamo i tako se podružimo. Stvarno je veselo bilo i neopisivo dobro jer naš artist zna sve otpjevati i svakoga zabaviti na svoj osebujan način, gdje su publiku posebno razgalili njegovi svakojaki vicevi bez dlake na jeziku ili sklonosti ka nekakvoj patetici, šaleći se i na svoj račun ironijom i ”crnim humorom”.
Slušajući njegove narodne pjesme, nema slavonskoga sela ni kraja, potoka, rijeka, rosnih trava, livada i vinograda; đerama, bunara i čardaka; tavana, starih taraba i punih ambara, bunjišta i šljivika; konja vranih, bijelaca i dorata; golubica bijelih, udovica nesretnih, veselih mladenki i đuvegija ponosnih do svatovaca pijanih koji nisu opjevani u kiši, izmaglici, ljetu, jeseni i zimi. Od bećara, lola, dika, bekrija, starog dide, dada, brace i kumova; cura, snaša, strina, svekrva i vragolastih garavuša; kirijaša, odžačara, lugara i svinjara, čobana, seoskih mangupa, hulja i samoga vraga do zdravica, veselica, fašangi i poskočica uz slaninice, kobasice, kulina, šunkice, pećenice i gibanice; prevrnutog kazana i starog čiče što peče rakije sa svirkom tamburaša, berdaša i gajdaša do jutarnjih zora, popodnevnih divana i nakrivljenog mjeseca – sve je to dio jednog istog svijeta. A di su još Čačinci, Bačinci, Kukujevci, Martinci, Piškorevci, Šljivoševci, Slakovci, Gabjelovci, Batrovci, Budimci, Babina Greda ivesela Šokadija uz još mnoštvo toponima; od Daruvara, Pakraca, Našica i Vinkovaca do Županje, Iloka, Osika i Valpova… U svakom opjevanom stihu blista duša slavonska. Redaju se slike i prilike svijeta koji polako nestaje, ali i živi uz njegove vječne pisme…
***
Poslije nastupa, među oduševljenom publikom govorilo se da je toliko šaljiv i veseo ”da bi i mrtvoga probudio!”, a ja još i danas, kada ga čujem, sto posto u to vjerujem…