Sitan i suhonjav dječak, vazda gladan i u potrazi za tim što bi se moglo izjesti, gluh na jednu uho, tako da glavu vazda drži malo nahero, loveći onim uhom na koje čuje što se oko njega govori. Nije od velike pameti za školu, ali je s urođenim talentom za obijanje brava i turanje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Dule Dabić Hajduk, zvani De-De-Ha, jedan od junaka romana “Magareće godine”.
Kada bi ovog čitatelja slalo na onaj već odavno prenaseljeni pusti otok i dalo mu da sa sobom ponese sabrana djela tri pisca njegova jezika, uz Ivu Andrića i Miroslava Krležu on bi bez puno razmišljanja odabrao Branka Ćopića. Tu trojicu rado bi do vijeka čitao, a pogotovu trećeg, koji mu zbog kratkoće djetinjstva, ili zbog otupljivanja odrasle glave, punjene bespotrebnim informacijama, sve više izmiče. A kako odrastao čovjek da bez pustoga otoka pročita ispočetka Branka Ćopića?
Nego mi je i sad da govorim po sjećanju, varljivom i sklonom krađi i prekrajanju, i da se sjećam Duleta Dabića Hajduka i “Magarećih godina”, koje sam vjerojatno pročitao i pet-šest puta, ali prije skoro četrdest godina. Strah me je ponoviti da se ne bih razočarao. Ali ne u Branka Ćopića, nego u sebe. Ima knjiga koje se tokom vremena troše, nestaju i gube na vrijednosti, ali ima i takvih do kojih više ne možemo doprijeti zato što smo se kao čitatelji potrošili, nestali, izgubili na vrijednosti. Bojim se susreta s takvim knjigama. Zato i o Duletu Dabiću Hajduku pričam ovako na daljinu.
Živjelo se u bihaćkom konviktu. Tojest đačkom domu za srpsko-pravoslavnu djecu. A tu je negdje bio i dom za muslimansku djecu. Ali Ćopić to ne izgovara tako. Naprosto se podrazumijeva. I nije na taj način važno da bi bilo izgovoreno. Branko Ćopić je, lovrenovićevski rečeno, pisac sve Bosne, ali mu to nije tema.
U njemu, u Duletu Dabiću Hajduku, razvija se fascinantni osjećajno-doživljajni luk Ćopićeva svijeta. Obavija ga, kao i cijelu knjigu, atmosfera melankolije i one teške, oljuđene tuge, koja čovjekovu životu i djetinjstvu daje sav smisao, iako je njegov život sačinjen od sve samih humorističkih gegova. Sve što mu se događalo bilo je smiješno, zasmijavalo je njegove drugove, zasmijavalo je nas, desetogodišnje čitatelje, a zasmijava, evo, desetljećima kasnije i čitatelja koji se sjeća. Natapanje humora nepodnošljivom tugom osnova je književnih strategija Branka Ćopića. Ako smo odrasli u tužne ljude, ovaj je pisac za to najzaslužniji.
Na satu vjeronauka kateheta đacima objašnjavao Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog je triličan!, rekao im je. Sljedeći sat prozvao je Duleta Dabića Hajduka, da ga ispita o Božjoj naravi. Ovaj, naravno, nema pojma kakav je Bog. Drugovi iz klupa mu šapću – tri-li-čan, tri-li-čan, on ih, onako gluh, jedva nekako i čuje.
“De-De-Ha se prokašlja i glasno blekne:
– Gospodin-katiheta, Bog je priličan!”
Osim što je u ona i u svaka druga doba urnebesna bila scena s priličnim Bogom iz “Magarećih godina”, Dule Dabić Hajduk naveo me je da se prvi put u životu – kažem da mi je bilo devet ili deset godina – pozabavim kompliciranim teološkim pitanjem o trostrukoj naravi kršćanskoga Boga. Kako mi je matematika slabo išla, i nisam uspijevao razumjeti svijet izražen u egzaktnim brojevima, veličinama i odnosima, otprve mi je bilo jasno – naravno u okvirima djetinjih jasnoća – kako je Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Ali da nije bio priličan, ne samo da ne bih upamtio, nego me ne bi ni zanimalo da je Bog triličan.
Što bi, gdje nestadoše, Ćopićevi likovi? Hodam ponekad Ilicom, zagledam ljude kroz stakla sunčanih naočala, i među starcima seoskih figura i fizionomija tražim, i ponekad nađem, Duleta Dabića Hajduka.
Dule Dabić Hajduk
Imaginarni prijatelj/18
Sitan i suhonjav dječak, vazda gladan i u potrazi za tim što bi se moglo izjesti, gluh na jednu uho, tako da glavu vazda drži malo nahero, loveći onim uhom na koje čuje što se oko njega govori. Nije od velike pameti za školu, ali je s urođenim talentom za obijanje brava i turanje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Dule Dabić Hajduk, zvani De-De-Ha, jedan od junaka romana “Magareće godine”.
Kada bi ovog čitatelja slalo na onaj već odavno prenaseljeni pusti otok i dalo mu da sa sobom ponese sabrana djela tri pisca njegova jezika, uz Ivu Andrića i Miroslava Krležu on bi bez puno razmišljanja odabrao Branka Ćopića. Tu trojicu rado bi do vijeka čitao, a pogotovu trećeg, koji mu zbog kratkoće djetinjstva, ili zbog otupljivanja odrasle glave, punjene bespotrebnim informacijama, sve više izmiče. A kako odrastao čovjek da bez pustoga otoka pročita ispočetka Branka Ćopića?
Nego mi je i sad da govorim po sjećanju, varljivom i sklonom krađi i prekrajanju, i da se sjećam Duleta Dabića Hajduka i “Magarećih godina”, koje sam vjerojatno pročitao i pet-šest puta, ali prije skoro četrdest godina. Strah me je ponoviti da se ne bih razočarao. Ali ne u Branka Ćopića, nego u sebe. Ima knjiga koje se tokom vremena troše, nestaju i gube na vrijednosti, ali ima i takvih do kojih više ne možemo doprijeti zato što smo se kao čitatelji potrošili, nestali, izgubili na vrijednosti. Bojim se susreta s takvim knjigama. Zato i o Duletu Dabiću Hajduku pričam ovako na daljinu.
Živjelo se u bihaćkom konviktu. Tojest đačkom domu za srpsko-pravoslavnu djecu. A tu je negdje bio i dom za muslimansku djecu. Ali Ćopić to ne izgovara tako. Naprosto se podrazumijeva. I nije na taj način važno da bi bilo izgovoreno. Branko Ćopić je, lovrenovićevski rečeno, pisac sve Bosne, ali mu to nije tema.
U njemu, u Duletu Dabiću Hajduku, razvija se fascinantni osjećajno-doživljajni luk Ćopićeva svijeta. Obavija ga, kao i cijelu knjigu, atmosfera melankolije i one teške, oljuđene tuge, koja čovjekovu životu i djetinjstvu daje sav smisao, iako je njegov život sačinjen od sve samih humorističkih gegova. Sve što mu se događalo bilo je smiješno, zasmijavalo je njegove drugove, zasmijavalo je nas, desetogodišnje čitatelje, a zasmijava, evo, desetljećima kasnije i čitatelja koji se sjeća. Natapanje humora nepodnošljivom tugom osnova je književnih strategija Branka Ćopića. Ako smo odrasli u tužne ljude, ovaj je pisac za to najzaslužniji.
Na satu vjeronauka kateheta đacima objašnjavao Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog je triličan!, rekao im je. Sljedeći sat prozvao je Duleta Dabića Hajduka, da ga ispita o Božjoj naravi. Ovaj, naravno, nema pojma kakav je Bog. Drugovi iz klupa mu šapću – tri-li-čan, tri-li-čan, on ih, onako gluh, jedva nekako i čuje.
“De-De-Ha se prokašlja i glasno blekne:
– Gospodin-katiheta, Bog je priličan!”
Osim što je u ona i u svaka druga doba urnebesna bila scena s priličnim Bogom iz “Magarećih godina”, Dule Dabić Hajduk naveo me je da se prvi put u životu – kažem da mi je bilo devet ili deset godina – pozabavim kompliciranim teološkim pitanjem o trostrukoj naravi kršćanskoga Boga. Kako mi je matematika slabo išla, i nisam uspijevao razumjeti svijet izražen u egzaktnim brojevima, veličinama i odnosima, otprve mi je bilo jasno – naravno u okvirima djetinjih jasnoća – kako je Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Ali da nije bio priličan, ne samo da ne bih upamtio, nego me ne bi ni zanimalo da je Bog triličan.
Što bi, gdje nestadoše, Ćopićevi likovi? Hodam ponekad Ilicom, zagledam ljude kroz stakla sunčanih naočala, i među starcima seoskih figura i fizionomija tražim, i ponekad nađem, Duleta Dabića Hajduka.