Jergovićevo pripovijedanje zarazno je kao gripa. Prelazi s čitaoca na čitaoca, da bi u njega ubacilo virus beskrajnog niza sjećanja. Htio ne htio, počinješ da katalogišeš svoje sjećanje, da pretražuješ po stvarnim i fantomskim ladicama svojih zemaljskih boravišta, da ih potom podvrgavaš svim vrstama analiza o kojima ranije nisi ni mislio. Velika životna inventura je počela. Činilo ti se da u tvom svakodnevnom životu i nema šta da se pamti, nema šta da se čuva, da je sjećanje beskorisno trošenje vremena i ko zna kakve energije. A Jergović nema namjeru da stane. On je odlučio da potpuno katalogiše svoj svijet, da ga opiše, da ga pretvori u slikovnicu koju mi razgledamo kao dijete što se divi čudima iscrtanim ili naslikanim samo za njega. Uzrast tu zaista nije važan. Kad krenu krugovi/kolobari sjećanja iz centra koji te je pogodio u živac a potiče od Jergovićevih literarnih “uspomena”, ti si već uhvaćen ozbiljnim virusom koji tvoj dojučerašnji prošli svijet pretvara u nekakav Eldorado čudesa. Magijom čistog pripovijedanja Jergović ti je sivu svakodnevicu obojio bojama koje samo književnik ili slikar vidi. Naravno, od toga nikako nećeš postati bolji čovjek nego što si bio, niti ćeš prihvatiti svoje greške, ali virus je učinio svoje. Neko će reći da je to prije droga nego virus, i neću mu oponirati, može i tako, samo što droga ne prelazi na ovaj način.
Gdje je mene prebacila davna pjesma Gabi Novak, o kojoj je Jergović u svojoj redovnoj subotnjoj kolumni Jutarnjeg lista objavio svoj izvrsni esej-priču? U novembar i decembar 1969. godine, poslije velikog banjalučkog potresa. Tek sam poslije odsluženja vojnog roka bio počeo da radim kao profesor matematike u Gimnaziji kad nas je pogodio zemljotres. Sve je stalo. Kao da se sudnji dan ukazao nama grešnicima. Nastalo je neko epsko vrijeme. Seljene su škole u gradove koji su prihvatali postradale. Željeznička stanica podsjećala je na ratna vremena. Tako je Gimnazija preseljena u Crikvenicu i Selce. U starom hotelu “Slaven” živjeli smo kao u nekom engleskom koledžu, đaci i nastavnici zajedno 24 sata dnevno. Bilo smo im istovremeno i profesori i vaspitači, što nije bilo nimalo lako. Ali, išlo je. Novu godinu slavili smo skupa, našla se i muzika, plesalo se i pjevalo. Neka profesorica je zapjevala, u pauzi svirke, tadašnji veliki hit Gabi Novak, “Duga je duga noć”. Odjednom su tu pjesmu prihvatili svi, prvo mi profesori, potom i učenici. Djelovalo je to istovremeno i oslobađajuće i sablasno. Vidjele su se suze u očima pjevača, kao u nekom španskom filmu sa Saritom Montijel. Sutradan je stigla vijest, novi potres pogodio je Banjaluku. Suze na sve strane, jednako u Banjaluci i u izbjeglištvu.
Duga je duga noć
Jergovićevo pripovijedanje zarazno je kao gripa. Prelazi s čitaoca na čitaoca, da bi u njega ubacilo virus beskrajnog niza sjećanja. Htio ne htio, počinješ da katalogišeš svoje sjećanje, da pretražuješ po stvarnim i fantomskim ladicama svojih zemaljskih boravišta, da ih potom podvrgavaš svim vrstama analiza o kojima ranije nisi ni mislio. Velika životna inventura je počela. Činilo ti se da u tvom svakodnevnom životu i nema šta da se pamti, nema šta da se čuva, da je sjećanje beskorisno trošenje vremena i ko zna kakve energije. A Jergović nema namjeru da stane. On je odlučio da potpuno katalogiše svoj svijet, da ga opiše, da ga pretvori u slikovnicu koju mi razgledamo kao dijete što se divi čudima iscrtanim ili naslikanim samo za njega. Uzrast tu zaista nije važan. Kad krenu krugovi/kolobari sjećanja iz centra koji te je pogodio u živac a potiče od Jergovićevih literarnih “uspomena”, ti si već uhvaćen ozbiljnim virusom koji tvoj dojučerašnji prošli svijet pretvara u nekakav Eldorado čudesa. Magijom čistog pripovijedanja Jergović ti je sivu svakodnevicu obojio bojama koje samo književnik ili slikar vidi. Naravno, od toga nikako nećeš postati bolji čovjek nego što si bio, niti ćeš prihvatiti svoje greške, ali virus je učinio svoje. Neko će reći da je to prije droga nego virus, i neću mu oponirati, može i tako, samo što droga ne prelazi na ovaj način.
Gdje je mene prebacila davna pjesma Gabi Novak, o kojoj je Jergović u svojoj redovnoj subotnjoj kolumni Jutarnjeg lista objavio svoj izvrsni esej-priču? U novembar i decembar 1969. godine, poslije velikog banjalučkog potresa. Tek sam poslije odsluženja vojnog roka bio počeo da radim kao profesor matematike u Gimnaziji kad nas je pogodio zemljotres. Sve je stalo. Kao da se sudnji dan ukazao nama grešnicima. Nastalo je neko epsko vrijeme. Seljene su škole u gradove koji su prihvatali postradale. Željeznička stanica podsjećala je na ratna vremena. Tako je Gimnazija preseljena u Crikvenicu i Selce. U starom hotelu “Slaven” živjeli smo kao u nekom engleskom koledžu, đaci i nastavnici zajedno 24 sata dnevno. Bilo smo im istovremeno i profesori i vaspitači, što nije bilo nimalo lako. Ali, išlo je. Novu godinu slavili smo skupa, našla se i muzika, plesalo se i pjevalo. Neka profesorica je zapjevala, u pauzi svirke, tadašnji veliki hit Gabi Novak, “Duga je duga noć”. Odjednom su tu pjesmu prihvatili svi, prvo mi profesori, potom i učenici. Djelovalo je to istovremeno i oslobađajuće i sablasno. Vidjele su se suze u očima pjevača, kao u nekom španskom filmu sa Saritom Montijel. Sutradan je stigla vijest, novi potres pogodio je Banjaluku. Suze na sve strane, jednako u Banjaluci i u izbjeglištvu.