Pascala Brucknera intervjuirala sam prije dvije godine, u njegovu krasnom stanu u pariškom Maraisu – amblematskoj bobo četvrti, bohemian bourgeois, koja pruža sve ono što suzdržani francuski snobizam 21. stoljeća može pružiti. Govorio je o tome kako nam je život strahovito podvalio: ostarjeli smo. Slobodi šezdesetih i sedamdesetih, pijanoj od sebe same (i Bruckner spada u nekoć opijene) nije presudio ni AIDS ni novi moralizam, nego tek biologija. To su bile riječi. Ali, ono što se događalo oko nas, Brucknerova pomno raspoređena kosa, njegova skupa majica, decentni interijer, i taj miris, miris koji je od njega dopirao… teško mi je reći, ali čini mi se da je to bio Comme de garcons s mirisom štrika na kojem se suši tek opran veš… dakle, sve oko nas govorilo je možda nije sve gotovo, možda nije kraj… Ako nisam bila jasna – tu se zbivala estetizacija starenja. Nešto slično događa se i u njegovu eseju Paradoks ljubavi (Algoritam, 2010, 119 kn). Taj je esej toliko fin, delikatan, tiho manirističan, da on, koliko god nas uvjeravao da smo poraženi starošću, cijelo vrijeme stvara osjećaj da to i nije tako strašno. No, vratimo se u Marais – ah, Marais, tko ga ne zna, kupio bi u jednom od preslatkih dućana, za 200 eura, lanene kratke hlačice, komadić krpice, tako je to apetitlih kvart. Dakle, u tom stanu u Maraisu meni se cijelo vrijeme ukazivao onaj drugi, perverzni pozer, s trbuhom izbačenim kao u gladnog djeteta iz Bijafre, masnokosi Houellebecq. Nema sumnje da je profitirao na ideji koju su Bruckner i Finkielkraut isfurali još 1977. u eseju Novi ljubavni nered, a i poslije: generacija koja je 60-ih proglasila potpunu nadmoć mladosti nad starošću ne treba se čuditi što njena prisutnost danas izaziva samo gađenje. Ali – Houellebecq je jače smečirao. Nema u njega neke posebne književnosti. On naprosto ustane, i, mozga pročišćena mamurklukom, zapiše što vidi. A vidi: “Muškarce koji stare u samoći ne treba žaliti kao žene u istoj situaciji. Oni piju jeftino vino, zaspu i smrdi im iz usta; potom se probude i počnu ispočetka; prilično brzo umru. Žene uzimaju sedative, idu na jogu, psiholozima; one dočekaju doboku starost. Prodaju onemoćalo, poružnjelo tijelo, to znaju i zbog toga pate…” (Elementarne čestice, Litteris, 2004, 108 kn). Dakle, jasno mi je zašto su uspjeli, i Bruckner i Houellebecq: obojica, iako dijametralno suprotno, odgovaraju na problem koji sve muči: pay back slobodi (kroz užas starenja). Ali zašto, kako je uspio onaj američki gnjavator, kako mu je pošlo za rukom da ga nazovu “američkim Tolstojem” kad mu u knjizi od petsto stranica valja samo dva i pol poglavlja? Kako je “Sloboda” (VBZ, 2011,137 kn) nazvana romanom stoljeća, kad u njoj likovi izgovaraju slapove banalnih dijaloga o financiranju ekoloških zaklada? I koga uopće, među ljudima koji vole knjige, zanimaju eskapade o kopanju ugljena, ornitologiji i studentskoj košarci? Zabrazdih, ovo nije tekst o Franzenu, spominjem ga zato što se i on uhvatio dijalektike slobode – što je po sebi dobro, jer pokazuje da i naše indulgentno doba ima svoje pukotine – ali, ako se ne varam, ono što nam on ima o slobodi reći je: u američkim korporacijama, američkim ratovima, američkom načinu života… ima nešto neslobodno. Da ti pamet stane. I kamo su se uopće djeli ti američki urednici – zna se, recimo, da je Gordon Lish kasapio Carverove priče dok nije od njih napravio ono što su danas. Nije mi jasno, a voljela bih da mi bude, jer taj sam tip, otvorena za argumente, ali do sad ih nisam čula.
Dug slobodi i američki gnjavator Franzen
Pascala Brucknera intervjuirala sam prije dvije godine, u njegovu krasnom stanu u pariškom Maraisu – amblematskoj bobo četvrti, bohemian bourgeois, koja pruža sve ono što suzdržani francuski snobizam 21. stoljeća može pružiti. Govorio je o tome kako nam je život strahovito podvalio: ostarjeli smo. Slobodi šezdesetih i sedamdesetih, pijanoj od sebe same (i Bruckner spada u nekoć opijene) nije presudio ni AIDS ni novi moralizam, nego tek biologija. To su bile riječi. Ali, ono što se događalo oko nas, Brucknerova pomno raspoređena kosa, njegova skupa majica, decentni interijer, i taj miris, miris koji je od njega dopirao… teško mi je reći, ali čini mi se da je to bio Comme de garcons s mirisom štrika na kojem se suši tek opran veš… dakle, sve oko nas govorilo je možda nije sve gotovo, možda nije kraj… Ako nisam bila jasna – tu se zbivala estetizacija starenja. Nešto slično događa se i u njegovu eseju Paradoks ljubavi (Algoritam, 2010, 119 kn). Taj je esej toliko fin, delikatan, tiho manirističan, da on, koliko god nas uvjeravao da smo poraženi starošću, cijelo vrijeme stvara osjećaj da to i nije tako strašno. No, vratimo se u Marais – ah, Marais, tko ga ne zna, kupio bi u jednom od preslatkih dućana, za 200 eura, lanene kratke hlačice, komadić krpice, tako je to apetitlih kvart. Dakle, u tom stanu u Maraisu meni se cijelo vrijeme ukazivao onaj drugi, perverzni pozer, s trbuhom izbačenim kao u gladnog djeteta iz Bijafre, masnokosi Houellebecq. Nema sumnje da je profitirao na ideji koju su Bruckner i Finkielkraut isfurali još 1977. u eseju Novi ljubavni nered, a i poslije: generacija koja je 60-ih proglasila potpunu nadmoć mladosti nad starošću ne treba se čuditi što njena prisutnost danas izaziva samo gađenje. Ali – Houellebecq je jače smečirao. Nema u njega neke posebne književnosti. On naprosto ustane, i, mozga pročišćena mamurklukom, zapiše što vidi. A vidi: “Muškarce koji stare u samoći ne treba žaliti kao žene u istoj situaciji. Oni piju jeftino vino, zaspu i smrdi im iz usta; potom se probude i počnu ispočetka; prilično brzo umru. Žene uzimaju sedative, idu na jogu, psiholozima; one dočekaju doboku starost. Prodaju onemoćalo, poružnjelo tijelo, to znaju i zbog toga pate…” (Elementarne čestice, Litteris, 2004, 108 kn). Dakle, jasno mi je zašto su uspjeli, i Bruckner i Houellebecq: obojica, iako dijametralno suprotno, odgovaraju na problem koji sve muči: pay back slobodi (kroz užas starenja). Ali zašto, kako je uspio onaj američki gnjavator, kako mu je pošlo za rukom da ga nazovu “američkim Tolstojem” kad mu u knjizi od petsto stranica valja samo dva i pol poglavlja? Kako je “Sloboda” (VBZ, 2011,137 kn) nazvana romanom stoljeća, kad u njoj likovi izgovaraju slapove banalnih dijaloga o financiranju ekoloških zaklada? I koga uopće, među ljudima koji vole knjige, zanimaju eskapade o kopanju ugljena, ornitologiji i studentskoj košarci? Zabrazdih, ovo nije tekst o Franzenu, spominjem ga zato što se i on uhvatio dijalektike slobode – što je po sebi dobro, jer pokazuje da i naše indulgentno doba ima svoje pukotine – ali, ako se ne varam, ono što nam on ima o slobodi reći je: u američkim korporacijama, američkim ratovima, američkom načinu života… ima nešto neslobodno. Da ti pamet stane. I kamo su se uopće djeli ti američki urednici – zna se, recimo, da je Gordon Lish kasapio Carverove priče dok nije od njih napravio ono što su danas. Nije mi jasno, a voljela bih da mi bude, jer taj sam tip, otvorena za argumente, ali do sad ih nisam čula.