Prije nekoliko minuta potpuno nenadano zatekla me vijest da je u Amsterdamu preminula jedna od najvažnijih autorica ne samo naših prostora već i književni glas koji je obilježio posljednjih četrdeset godina svjetske književnosti. Umrla je Dubravka Ugrešić. Još uvijek mi je to teško i zamisliti i pomisliti da neću otići do nje u Utrine, do njezinog stana, da u miru razgovaramo o književnosti, politici, kolegama, a najviše od svega o njezinim knjigama, idejama… ili da to nećemo ponoviti u Amsterdamu u nekom od kafića u koje je zalazila. I sada mi je još više žao da se nismo uspjeli susresti u studenom prošle godine kada sam bio u Amsterdamu na par dana…
S Dubravkom sam počeo surađivati 2004. godine, kada smo za ediciju Večernjeg lista 20 hrvatskih romana dogovorili i objavili kultnu Šteficu Cvek u raljama života u danas nezamislivih 100.000 primjeraka. Njezin Napad na Minibar, i danas itekako britku i aktualnu knjigu eseja, objavili smo 2010. Za nju je, ako se ne varam, dobila svoju prvu nagradu u Hrvatskoj nakon što je početkom devedesetih grubo i ponižavajuće bila sklonjena sa svoga matičnoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu i nakon što je stekla svjetsku slavu svojim romanima, esejima, predavanjima… Bila je to Vjesnikova nagrada Ivan Goran Kovačić za književnost, koju je Dubravka u jednom intervjuu poklonila Ministarstvu kulture. Itekako sam bio ponosan što smo nastavili suradnju i što je Dubravka upravo Frakturu i mene kao urednika odabrala da budemo prvi koji ćemo objaviti njezin roman Lisica, koji je nagrađen t-portalovom nagradom i predveden na dvadesetak svjetskih jezika. Posljednja knjiga na kojoj smo zajedno radili bila je još jedna fantastična zbirka eseja Doba kože.
I dok pišem ove retke, pomalo sam izvan sebe zbog toga što Dubravke Ugrešić više nema, što se više nećemo zajedno smijati, što nećemo imati priliku čitati njezine nove britke, crnohumorne, političke eseje, njezine nove romane u kojima je uvijek tako točno znala pogoditi ovaj trenutak sada i dati im univerzalnu vrijednost prepoznatu diljem globusa. Utjeha je, iako slaba, barem u ovom trenutku, to što su njezine knjige ovdje s nama i sada kada nje više nema.
Dubravka Ugrešić (1949. – 2023.)
Prije nekoliko minuta potpuno nenadano zatekla me vijest da je u Amsterdamu preminula jedna od najvažnijih autorica ne samo naših prostora već i književni glas koji je obilježio posljednjih četrdeset godina svjetske književnosti. Umrla je Dubravka Ugrešić. Još uvijek mi je to teško i zamisliti i pomisliti da neću otići do nje u Utrine, do njezinog stana, da u miru razgovaramo o književnosti, politici, kolegama, a najviše od svega o njezinim knjigama, idejama… ili da to nećemo ponoviti u Amsterdamu u nekom od kafića u koje je zalazila. I sada mi je još više žao da se nismo uspjeli susresti u studenom prošle godine kada sam bio u Amsterdamu na par dana…
S Dubravkom sam počeo surađivati 2004. godine, kada smo za ediciju Večernjeg lista 20 hrvatskih romana dogovorili i objavili kultnu Šteficu Cvek u raljama života u danas nezamislivih 100.000 primjeraka. Njezin Napad na Minibar, i danas itekako britku i aktualnu knjigu eseja, objavili smo 2010. Za nju je, ako se ne varam, dobila svoju prvu nagradu u Hrvatskoj nakon što je početkom devedesetih grubo i ponižavajuće bila sklonjena sa svoga matičnoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu i nakon što je stekla svjetsku slavu svojim romanima, esejima, predavanjima… Bila je to Vjesnikova nagrada Ivan Goran Kovačić za književnost, koju je Dubravka u jednom intervjuu poklonila Ministarstvu kulture. Itekako sam bio ponosan što smo nastavili suradnju i što je Dubravka upravo Frakturu i mene kao urednika odabrala da budemo prvi koji ćemo objaviti njezin roman Lisica, koji je nagrađen t-portalovom nagradom i predveden na dvadesetak svjetskih jezika. Posljednja knjiga na kojoj smo zajedno radili bila je još jedna fantastična zbirka eseja Doba kože.
I dok pišem ove retke, pomalo sam izvan sebe zbog toga što Dubravke Ugrešić više nema, što se više nećemo zajedno smijati, što nećemo imati priliku čitati njezine nove britke, crnohumorne, političke eseje, njezine nove romane u kojima je uvijek tako točno znala pogoditi ovaj trenutak sada i dati im univerzalnu vrijednost prepoznatu diljem globusa. Utjeha je, iako slaba, barem u ovom trenutku, to što su njezine knjige ovdje s nama i sada kada nje više nema.
https://magazin.fraktura.hr/hr/umrla-je-dubravka-ugresic