Ima tome dva ili tri tjedna, prilikom svog redovnog obilaska obližnje pijace, vidio sam malenu i zgrbljenu staricu čije mi je lice odnekud izgledalo poznato. Mora da se odnedavno pojavila u mom kraju, jer sam je sljedećih dana vidio još jednom, izdaleka, a kad sam se potom ponovno našao blizu nje, toliko da sam joj mogao nešto bolje osmotriti lice, sinulo mi je: Pa to je “drugarica Eh bien”, bivša profesorka, koja mi je predavala francuski kad sam bio u šestom razredu gimnazije! Prozvana je drugaricom “Eh bien” jer se učenicima obraćala počinjući skoro uvijek s te dvije riječi. Ta veoma lijepa žena uvijek je svojim ulaskom u učionicu naglo prekidala galamu u razredu: u nastaloj tišini, pogledi svih učenika (bila je to muška gimnazija) ostali bi prikovani za nju.
Sjećam se onog dana kasnog ljeta kad se prvi put našla pred nama, u lakoj haljini koja joj je, pripijena uz tijelo, isticala grudi, vitki stas, nepokrivena ramena i prelijepe linije golih ruku.
“Eh bien”, rekla je došavši za katedru, “jeste li zaboravili sve što ste dosad učili iz francuskog? Pamtite li bar neku riječ?”
“Ja pamtim”, odgovorio je jedan šeret iz posljednjeg reda klupa.
“Je li? Koja je to riječ?”
“Lamur.”
“Lamur? Dobro. Bi li izašao na tablu i napisao je?”
“Znam kako se izgovara”, odgovorio je šeret, “ali nemam pojma kako se piše.”
“Zna li to netko drugi?”
Tajac.
“Eh bien, ja ću je napisati, a vi ćete je prepisati u svoju teku i zapamtiti kako se piše.”
Uzela je kredu, okrenula se ka tabli, i dok je podignutom rukom pisala L’amour, u učionici se čulo jedno dugo aaah! Cilj šale bio je postignut: lijepa profesorka okrenula je učenicima stražnju fasadu svog veličanstvenog tijela.
“A tek njena ruka, ah, bogo moj!” uzdisao je poslije šeret. “Ljubio bih je od ramena do vrhova prstiju i obratno!”
Bilo je to neminovno: svi smo se zaljubili u nju. Ta kolektivna ljubav nije izazivala međusobne zavisti ni ljubomore. Za to nije bilo ni razloga: “drugarica Eh bien” nije pripadala nikome od nas, tako da je u maštanjima pripadala svakome. Obavezno oslovljavanje sa “drugarica” umjesto sa “gospođa” ili “gospođica” oduzimalo nam je mogućnost da saznamo njeno bračno stanje, o kojemu, uostalom, nismo ni htjeli da budemo obaviješteni: za nas je ona bila sušta nevinost pružena na milost i nemilost našim vatrenim snovima.
Na kraju te školske godine naš razred je imao lijepe ocjene iz francuskog. Nitko nije morao ići na popravni. Nije to bilo zbog popustljivosti ili dobrote “drugarice Eh bien”. Ljepota se pokazala kao uspješno pedagoško sredstvo.
Početkom sljedeće školske godine, međutim, veliko je bilo naše razočaranje kad se umjesto naše ljepotice, naše ljubavi, u razredu pojavila druga profesorka francuskog. Pokušavali smo saznati šta je bilo sa “drugaricom Eh bien”. Da li je premještena, ili se, ne daj Bože, razboljela? Uporno se raspitujući, saznali smo surovu istinu u koju dugo nismo htjeli povjerovati.
Ne, nije umrla, ali za nas bi bilo bolje da jeste. U vrijeme polaganja maturskih ispita zatečena je u jednoj školskoj prostoriji u sasvim nepriličnom položaju s jednim maturantom koji je bio na glasu kao izvanredno lijep i pametan mladić.
Uslijedila je oštra kazna, u našim očima sasvim zaslužena. “Drugarica Eh bien” izbačena je s posla i oduzeta joj je mogućnost da se zaposli u bilo kojoj drugoj školi. I, najgore od svega, glas o nemoralnoj profesorki raščuo se daleko izvan školske sredine.
No čim je vrijeme učinilo svoje, ublažavajući našu ogorčenost i razočaranost, počeli smo žaliti za svojom lijepom profesorkom. Štoviše, ponovno smo o njoj maštali. Sve dok druge ljepote i druge ljubavi nisu malo-pomalo izbrisale njenu sliku.
A sada, kad se poslije toliko godina desilo da povremeno viđam ostarjelu “drugaricu Eh bien”, radoznalost me tjera da je u tim prigodama promatram, ali izdaleka; da je pratim, ali tako da ona to ne primijeti. Ono što vidim, naime, u meni izaziva bojazan od tih susreta s njom, od mogućnosti da me ona prepozna i porazgovara sa mnom, pa da u tom razgovoru otkrijem mučnu istinu zbog koje bih morao osjetiti i kajanje. Vidim je zgrbljenu i jadnu, a uz to i veoma bijedno odjevenu; vidim je kako kupuje vrlo male količine najjeftinijeg povrća, a jednom sam je opazio kako sa mjesta gdje se odlažu pijačni otpaci uzima nešto što je njoj izgledalo kao hrana. Gledajući to, pitam se: je li to kazna? Je li moguće da ona cijelim svojim životom plaća surovu cijenu za jedan davni trenutak uzavrelosti čula, pa možda i za jednu ljubav koju društvo osuđuje, ali o čijoj mogućoj snazi i dubini, pa i ljepoti, mi ne znamo ništa?
Drugarica Eh bien
Ima tome dva ili tri tjedna, prilikom svog redovnog obilaska obližnje pijace, vidio sam malenu i zgrbljenu staricu čije mi je lice odnekud izgledalo poznato. Mora da se odnedavno pojavila u mom kraju, jer sam je sljedećih dana vidio još jednom, izdaleka, a kad sam se potom ponovno našao blizu nje, toliko da sam joj mogao nešto bolje osmotriti lice, sinulo mi je: Pa to je “drugarica Eh bien”, bivša profesorka, koja mi je predavala francuski kad sam bio u šestom razredu gimnazije! Prozvana je drugaricom “Eh bien” jer se učenicima obraćala počinjući skoro uvijek s te dvije riječi. Ta veoma lijepa žena uvijek je svojim ulaskom u učionicu naglo prekidala galamu u razredu: u nastaloj tišini, pogledi svih učenika (bila je to muška gimnazija) ostali bi prikovani za nju.
Sjećam se onog dana kasnog ljeta kad se prvi put našla pred nama, u lakoj haljini koja joj je, pripijena uz tijelo, isticala grudi, vitki stas, nepokrivena ramena i prelijepe linije golih ruku.
“Eh bien”, rekla je došavši za katedru, “jeste li zaboravili sve što ste dosad učili iz francuskog? Pamtite li bar neku riječ?”
“Ja pamtim”, odgovorio je jedan šeret iz posljednjeg reda klupa.
“Je li? Koja je to riječ?”
“Lamur.”
“Lamur? Dobro. Bi li izašao na tablu i napisao je?”
“Znam kako se izgovara”, odgovorio je šeret, “ali nemam pojma kako se piše.”
“Zna li to netko drugi?”
Tajac.
“Eh bien, ja ću je napisati, a vi ćete je prepisati u svoju teku i zapamtiti kako se piše.”
Uzela je kredu, okrenula se ka tabli, i dok je podignutom rukom pisala L’amour, u učionici se čulo jedno dugo aaah! Cilj šale bio je postignut: lijepa profesorka okrenula je učenicima stražnju fasadu svog veličanstvenog tijela.
“A tek njena ruka, ah, bogo moj!” uzdisao je poslije šeret. “Ljubio bih je od ramena do vrhova prstiju i obratno!”
Bilo je to neminovno: svi smo se zaljubili u nju. Ta kolektivna ljubav nije izazivala međusobne zavisti ni ljubomore. Za to nije bilo ni razloga: “drugarica Eh bien” nije pripadala nikome od nas, tako da je u maštanjima pripadala svakome. Obavezno oslovljavanje sa “drugarica” umjesto sa “gospođa” ili “gospođica” oduzimalo nam je mogućnost da saznamo njeno bračno stanje, o kojemu, uostalom, nismo ni htjeli da budemo obaviješteni: za nas je ona bila sušta nevinost pružena na milost i nemilost našim vatrenim snovima.
Na kraju te školske godine naš razred je imao lijepe ocjene iz francuskog. Nitko nije morao ići na popravni. Nije to bilo zbog popustljivosti ili dobrote “drugarice Eh bien”. Ljepota se pokazala kao uspješno pedagoško sredstvo.
Početkom sljedeće školske godine, međutim, veliko je bilo naše razočaranje kad se umjesto naše ljepotice, naše ljubavi, u razredu pojavila druga profesorka francuskog. Pokušavali smo saznati šta je bilo sa “drugaricom Eh bien”. Da li je premještena, ili se, ne daj Bože, razboljela? Uporno se raspitujući, saznali smo surovu istinu u koju dugo nismo htjeli povjerovati.
Ne, nije umrla, ali za nas bi bilo bolje da jeste. U vrijeme polaganja maturskih ispita zatečena je u jednoj školskoj prostoriji u sasvim nepriličnom položaju s jednim maturantom koji je bio na glasu kao izvanredno lijep i pametan mladić.
Uslijedila je oštra kazna, u našim očima sasvim zaslužena. “Drugarica Eh bien” izbačena je s posla i oduzeta joj je mogućnost da se zaposli u bilo kojoj drugoj školi. I, najgore od svega, glas o nemoralnoj profesorki raščuo se daleko izvan školske sredine.
No čim je vrijeme učinilo svoje, ublažavajući našu ogorčenost i razočaranost, počeli smo žaliti za svojom lijepom profesorkom. Štoviše, ponovno smo o njoj maštali. Sve dok druge ljepote i druge ljubavi nisu malo-pomalo izbrisale njenu sliku.
A sada, kad se poslije toliko godina desilo da povremeno viđam ostarjelu “drugaricu Eh bien”, radoznalost me tjera da je u tim prigodama promatram, ali izdaleka; da je pratim, ali tako da ona to ne primijeti. Ono što vidim, naime, u meni izaziva bojazan od tih susreta s njom, od mogućnosti da me ona prepozna i porazgovara sa mnom, pa da u tom razgovoru otkrijem mučnu istinu zbog koje bih morao osjetiti i kajanje. Vidim je zgrbljenu i jadnu, a uz to i veoma bijedno odjevenu; vidim je kako kupuje vrlo male količine najjeftinijeg povrća, a jednom sam je opazio kako sa mjesta gdje se odlažu pijačni otpaci uzima nešto što je njoj izgledalo kao hrana. Gledajući to, pitam se: je li to kazna? Je li moguće da ona cijelim svojim životom plaća surovu cijenu za jedan davni trenutak uzavrelosti čula, pa možda i za jednu ljubav koju društvo osuđuje, ali o čijoj mogućoj snazi i dubini, pa i ljepoti, mi ne znamo ništa?