Slavica, djevojka od nepunih sedamnaest godina, živijela je na periferiji jednog od mnogih gradića na Balkanu nad kojima se prijeteći naginju brda; natkapče se tako, pa kao da će se svaki čas sručiti i zatrpati sve do vrhova fabričkih dimnjaka, džamijskih munara i vrhova crkvenih krstova na zvonicima.
Jabukovo, tako se zove gradić na čijoj periferiji je živjela Slavica, kćerka Radivoja Tomaša zvanog Zašto, pa iako je počesto znao zaći u kafanu „Dva goluba“ i tu ostati do zore, važio je za uglednog žitelja gradića Jabukova kojega su svi, kako na ulici, tako i u kafani, žurili da pozdrave, da mu ruku pruže i tako se potvrde kao njegovi prijatelji i poznanici.
A nadimak Zašto prijenuo je za njega prije mnogo godina. Bio je poznat po pitanjima i potpitanjima; te zašto ovo, te zašto ono… Skoro da nije bilo susreta ni razgovora da nije postavljao pitanja, često i ne čekajući odgovor na prvo pitanje, postavljao je na drugo…
Porodica Radivoja Tomaša živjela je na zapadnoj strani kasabe, u naselju Zalaz. Od prije tačno tri mjeseca u njegovoj porodici više nije bilo njegove starije kćerke Slavice.
Jedne septembarske večeri zgrabila je prtljažić i pod okriljem noći napustila svoj dom i prešla u drugi, takođe svoj, u naselju Binježevo, cigar hoda udaljenog od Zalaza. Otišla je u kuću Haruna Zelena, postala njegova snaha i supruga njegovog sina Zijada.
Silna je radost zavladala u porodici Zelen kada se na vrata kuće pojavio prvo on, njihov sin Zijad, a za njim i Slavica.
– Ona je došla da ostane – rekao je Zijad, pomalo se stideći, a onda se pomjerio u stranu da svi ukućani dobro vide Slavicu, koja se zarumenjelih obraza pojavila ispred njih. Cijela porodica Zelen, a bjehu te večeri svi na okupu, krenuše prema vratima. Redali su se i ljubili joj zaplamtjele obraze, kosu, ruke… Nije šala, ko da sa neba pade, u kući se prinovi novo čeljade! Razgraja se kuća Harunova, pokulja radost sa svakog mjesta u kući.
A gradić Jabukovo, za onog ko ga prvi put vidi, izgleda kao džinovska šarena zmija koja se jedne noći ušunjala između dva visoka brda i tu zalegla. Od jutra do mraka svijet gazi njegovim ulicama, žureći svako za svojim poslom, svako sa svojom brigom koju, kao hamajliju, guči u svojim njedrima.
Kada se odozdo iz podnožja pogleda, brda iznad Jabukovo svojim vrhovima dodiruju nebo. Dodiruju nebo a nisu planine – brda su po kojima su razbacane kuće sa širokim avlijama u kojima cvjetaju i mirišu kadife i po kojima kifću štenad, a pijetli se ispenju na vrh avlijskog zida ispruže vratove i – pjevaju. Znaju se tako satima natpjevavati s drugim pijetlima u selu, a nekad bi njihov glas dolazio i do avlija s druge strane rijeke Gutavice, što se kao vena provlači kasabom Jabukovo, pa su i oni otud odgovarali.
Lijepa su sela razbacana po brdima oko Jabukova, sva su okićena baštama po kojima listaju, beharaju i rađaju raznovrsne voćke, pa i otud gdje ne zalaze ljudske noge – uvijek ponešto cvjeta i miriše.
Leži tako gradić Jabukovo između ta dva brda kao između dva stražara, prati i pamti na hiljade sudbina onih koji su njime hodili i koji njime hode. A brda ko brda, iako štite grad od raznih oluja – ona zaklanjaju vidike, pa ne samo da su stijesnila grad već i skratila poglede, te je za mnoge cijeli svijet i svi njegovi događaju tu – između ta dva brda. Drže ga slijeva i zdesna ko da su dvije snažne ljudske ruke stisle jerebicu, a ona se, svom snagom bori da se otme i uzleti. Eto takav je gradić Jabukovo i o njemu, u ovoj pripovijesti, toliko. Vraćamo se Slavici i Zijadu. I ovo jeste priča o njima, o dvije ptice koje su, igrom sudbine, sletjele u ovu kasabu i zavoljele se.
U prvom razredu srednje škole Slavica se zaljubi u Zijada Zelena, momčića nemirne ćudi i kao nebo plavih očiju. Šta je sve uzrok da se Slavica tako zaljubi ni ona nikad nije saznala niti je o tome razmišljala, a nije, na kraju, ni važno. Cijelim svojim bićem Slavica je voljela Zijada. Volio je i Zijad Slavicu.
Pošto otpoče njihova ljubavna bajka – Zijad se smiri i skoro u potpunosti zaboravi na svoje sitne ispade u školi i na ulici. Najednom postade melek od djeteta. Završi se nastava u školi, a on, ako je sa Slavicom – sa njom je, ako nije sa njom – utišti krajem ulice, ko da ga neki nevidljivi motor skriven pod njegovom odjećem pogoni da tako hitro grabi prema svojoj kući. Kažem vam: Zijad Zelen se preko noći promijeni i uozbilji pa kada ga neko i pozdravi – on tako otpozdravi kao da se iz sna probudi, te jedva samog sebe čuje.
Nestaše nestašluci ko rukom odnešeni!
Nesta onog Zijada od ranije; nesta vike i dozivanja ulicama njihovog gradića. Više nije bio među dječacima koji se guraju i zadirkuju. Ni nalik na onog prije, kao da je neko iz njegove kože izvuko ono tijelo a zavuko drugo. Osim spoljnjeg izgleda na njemu i u njemu ništa više nije bilo isto. Volio je Slavicu; dječačka ljubav zahvatila je svaki njegov nerv i svaku poru njegove kože. Plamen ljubavi obujmio je dječaka od pete do kose na glavi. Pa i ona kosica što mu se hipkala dok je koračao, kao da je izgovarala: Sla – vi – ca, Sla – vi – ca, Sla – vi – ca…
A Slavica bješe jedna od najljepših djevojčica u cijeloj školi, a možda i u cijelom Jabukovu.
I, planu ljubav. I vatra ljubavi u prah pretvori sve njihove razlike, koje, istina, ni jedno ni drugo nisu nosili sa sobom.
Bili su dvoje djece; dječak i djevojčica koji su se silno voljeli.
On je za nju bio Zijad, ona za njega Slavica. Ni jednom drugom obilježju nije bilo mjesta u njihovim srcima.
Jedne septembarske večeri, tek bješe krenulo prokišnjavati i vjetar zavrtati tanke grane na redu breza pred kafanom „Dva goluba“, tamo na periferiji Jabukova , Radivoje Tomaš, poslije nekoliko ispijenih čašica, naču da njegova Slavica ide sa drugom vjerom. Baš mu je tako došapnuo njegov kum Miran:
– Slavica ti se, moj kuma-Rade, slaznula s drugom vjerom.
Radivoje promijeni boju, obrazi mu se, što od ljute rakije, što od iznenadne vijesti, zaplamteše. Kad ču nemilu vijest, zaturi glavu, napravi usta u obliku slova O i u njih sasu ostatak iz čašice, pa brzo skoči. Škrgutnu zdravim zubima, pa i ne pozdravljajući se sa svojom kafanskom družinom, udari na vrata. Kao da je prvi put uhvatio za ovu kvaku – prvo ih gurnu naprijed, pa pošto se nisu otvarala tako – trebalo ih je povući unutra, on se, kako ih bješe snažno gurnuo a ona se ne otvoriše, cijelim tijelom zalijepi za vrata i tada se sjeti kako ih treba otvoriti.
Čekaj, dozivao ga kum Miran; čekaj, dozivao ga Miranov kolega Zoran Prlj; čekaj, još je neko doviknuo iz poluzamračene birtije, ali se Radivoju ništa nije čekalo, blago se zavodeći, već je bio na ulici i kao pomamljen grabio naprijed.
Nije ni pozdravo nekoliko poznanika koje je ugledao na ulici. Žurio je da samo što prije dohvati za vrat svoju kćer, svoje najstarije dijete koje se zagledalo u drugovjerca.
Kada je uplahao u kuću i dreknuo ime svoje kćeri, ona je upravo stajala pored sudopere i prebrisavala tanjire. A kad on još jednom dreknu polupromuklim glasom – Slavici ispade tanjir iz ruku, udari o pločice i razbi se u stotinu komadića.
Ono što se kasnije desilo u kući Radivoja Tomaša u naselju Zalaz zapisano je u izvještaju Hitne službe u Jabukovu, gdje je stajalo da je Slavica Tomaš, u večernjim satima, primljena na odjeljenju ove službe, da je imala više modrica po tijelu, te da je bila pod snažnim stresom i jedva uspjela ispričati šta joj se desilo.
Kako i nalažu pravila službe, iz Hitne pomoći, gdje ju je u polusvjesnom stanju dovezo komšija Miraš koji je jedva oteo iz ruku njenog oca, obavijestili su policiju. Slavicu su, poslije ukazane pomoći, prevezli u bolnicu, jer je doktor Gavran iz Hitne procijenio da se neke povrede mogu iskomplikovat i da je obavezno da bar dvadesetčetiri sata ostane u bolnici, pod budnim okom medicinskog osoblja.
Policajci Zoran Konatar i Adis Alajbegović bili su jako ljubazni policijski službenici; sačekali su da se djevojčica još malo smiri, da omali nakupljeni strah, a onda su napravili zapisnik u kojem je stajalo da je na djevojčicu Slavicu Tomaš, staru sedamnaest godina, pošto je pripit došao iz kafane, nasrnuo otac Radivoje zvani Zašto, po zanimanju šumski tehničar i nanio joj više povreda po cijelo tijelu.
Iste večeri Radivoje je priveden u stanicu policije, saslušan i po nalogu dežurnog sudije Adama Lisca, smješten u prostoriji za zadržavanje, to jest u podrumu policijske stanice u kojoj je bilo nekoliko malih soba sa debelim betonskim zidovima i teškim metalnim vratima. U jednoj od njih Radivoje Tomaš je svu noć presjedio na tvrdom metalnom krevetu držeći glavu međ dlanove. Kao da pet para nije davao što je svoje rođeno dijete krvnički izudarao, ali – nije bilo tako, sjećajući se njenog odrastanja i njenog trčkaranja za njim – oči bi mu zasuzile. Ali, kada bi mu opet na um palo da je zagrlila drugu vjeru, zažalio bi što joj zauvijek ne presudi.
Na lijevoj nogavici svojih pantalona korila se velika krvava mrlja, no, ni za to pet para nije davao.
Negdje pred zoru spustio je glavu na jastuk i ubrzo zaspao.
Sanjao je kako na stotine svatova, baš kao nekad u stara vremena, jašu na udržanim konjima preko gutavičkog mosta; jašu i pjevaju. Na konjima svitkaju toke i đerdani, pretrčavaju jedan drugog, a među njima, na jednom na kojem se presijava kratka dlaka ko lojem namazana, u zlatnom sedlu sjedi njegova Slavica i maše svilenom maramom. I to baš njemu maše, njemu koji joj se zakleo krstom i zvonom crkvenijem:
– Odeš li za Turčina odreći ću te se za sva vremena i bićeš najsretnija na svijetu ako ti još ne svežem ruke niz tijelo i ko cjepanicu ne bacim sa gutavičkog mosta.
Skoči Radivoje ko kopljem proboden, maši se za džep, ali se sjeti da su mu i cigare i upaljač i sve iz džepova povadili u prijavnici i sada je jedino mogao, zijevati, sekirati se i cipelama bez vezica cupkati o betonski pod.
Zora se već bješe počela javkati i Radivoje, kroz mali koliko podlanica, prašnjav i zamuzan prozor, ugleda zidove visokih zgrada uz obalu rijeke Gutavice, pa iako od rođenja živi u blizini ovoga dijela grada, po prvi put vidi ovu stranu zgrada i učiniše mu se nepoznate kao da to ne bješe njegov rođeni grad, već daleka tuđina.
No Radivoju je jutros sve tuđe: i ovaj krevet na kojemu je ležao do maločas, sivi hladni zidovi, tuđe ga misli pohode, i koža u kojoj je, kao da je tuđa. I ono dijete koje je sinoć jedva živo ostalo u njegovim rukama – i ono kao da je tuđe i kao da ga nikada nije poveo za ručicu. No ipak, s vrha srca piri želja da zagrli svoju Slavicu, uzme je u naručje i poljubi kao nekada…
Smjenjuju se slike ispred njegovih zatvorenih očiju, a dolje iz ševara pokraj rijeke krekeću žabe kao da ga dozivaju i rugaju se.
Bistre se misli Radivojeve kao što se bistri jutro u Jabukovu, otkrivajući detalje na zgradama koje se naziru tamo, nedaleko od rijeke.
– Hajde, začulo se iz zvučnika iznad vrata sobe – složite tu deku, zategnite krevet i spremite se za izlazak, sada će doći dežurni policajac da vas izvede.
Radivoje Tomaš zvani Zašto, udari prstima uz tjeme glave, složi razbarušeno pramenje kose, zijevnu, pa ustade i stade raspremati krevet. Kada se začuše koraci, a onda i ključ u bravi, Radivoje je stajao uz vrata i čekao da iskorači na hodnik iz sobe u kojoj je vonjalo na znoj i prljavštinu.
Iz policijskog kombija s metalnim rešetkama na prozorima, u kojem su ga sprovodili prema sudu, Radivoje ugleda grupu djevojčica koje su se primicale školi. Među njima nije bilo njegove Slavice i tada klonu kao kuršumom pogođen. A kada se vratio kući na pragu ga dočeka uplakana i neispavana supruga Vera. Ništa nisu progovorili, prošao je mimo nje kao i da ne postoji, kao da bješe trup drveta oslonjen o okvir kućnih vrata.
Unutra nije bilo nikoga, sručio se na krevet ispod prozora i zatražio bocu. Pio je cijeli dan, a naveče mu dođe vijest da je Slavica napustila bolnicu i otišla sa Zijadom. Malaksao od rakije i nespavanja Radivoje Tomaš promrlja nekoliko nerazumljivih riječi, leže na krevet i zaspa. Sutradan, iscrpljen i mahmuran, stade pred krst i ikonu Svetog Arhangela Mihaila i zakle se da nikada više, dok je on u životu, Slavica neće prekoračiti prag njegove kuće. Da je zauvijek otpisuje i zaboravlja. I dok se on tako danima kleo i potezao za rakijom, Slavica i Zijad su jednoga jutra, sretni kao nikad, krenuli na dalek put. U švedskom gradu Malmeu čekala ih je Munevera, sestra Zijadove majke Nermine.
Druga vjera
Slavica, djevojka od nepunih sedamnaest godina, živijela je na periferiji jednog od mnogih gradića na Balkanu nad kojima se prijeteći naginju brda; natkapče se tako, pa kao da će se svaki čas sručiti i zatrpati sve do vrhova fabričkih dimnjaka, džamijskih munara i vrhova crkvenih krstova na zvonicima.
Jabukovo, tako se zove gradić na čijoj periferiji je živjela Slavica, kćerka Radivoja Tomaša zvanog Zašto, pa iako je počesto znao zaći u kafanu „Dva goluba“ i tu ostati do zore, važio je za uglednog žitelja gradića Jabukova kojega su svi, kako na ulici, tako i u kafani, žurili da pozdrave, da mu ruku pruže i tako se potvrde kao njegovi prijatelji i poznanici.
A nadimak Zašto prijenuo je za njega prije mnogo godina. Bio je poznat po pitanjima i potpitanjima; te zašto ovo, te zašto ono… Skoro da nije bilo susreta ni razgovora da nije postavljao pitanja, često i ne čekajući odgovor na prvo pitanje, postavljao je na drugo…
Porodica Radivoja Tomaša živjela je na zapadnoj strani kasabe, u naselju Zalaz. Od prije tačno tri mjeseca u njegovoj porodici više nije bilo njegove starije kćerke Slavice.
Jedne septembarske večeri zgrabila je prtljažić i pod okriljem noći napustila svoj dom i prešla u drugi, takođe svoj, u naselju Binježevo, cigar hoda udaljenog od Zalaza. Otišla je u kuću Haruna Zelena, postala njegova snaha i supruga njegovog sina Zijada.
Silna je radost zavladala u porodici Zelen kada se na vrata kuće pojavio prvo on, njihov sin Zijad, a za njim i Slavica.
– Ona je došla da ostane – rekao je Zijad, pomalo se stideći, a onda se pomjerio u stranu da svi ukućani dobro vide Slavicu, koja se zarumenjelih obraza pojavila ispred njih. Cijela porodica Zelen, a bjehu te večeri svi na okupu, krenuše prema vratima. Redali su se i ljubili joj zaplamtjele obraze, kosu, ruke…
Nije šala, ko da sa neba pade, u kući se prinovi novo čeljade! Razgraja se kuća Harunova, pokulja radost sa svakog mjesta u kući.
A gradić Jabukovo, za onog ko ga prvi put vidi, izgleda kao džinovska šarena zmija koja se jedne noći ušunjala između dva visoka brda i tu zalegla. Od jutra do mraka svijet gazi njegovim ulicama, žureći svako za svojim poslom, svako sa svojom brigom koju, kao hamajliju, guči u svojim njedrima.
Kada se odozdo iz podnožja pogleda, brda iznad Jabukovo svojim vrhovima dodiruju nebo. Dodiruju nebo a nisu planine – brda su po kojima su razbacane kuće sa širokim avlijama u kojima cvjetaju i mirišu kadife i po kojima kifću štenad, a pijetli se ispenju na vrh avlijskog zida ispruže vratove i – pjevaju. Znaju se tako satima natpjevavati s drugim pijetlima u selu, a nekad bi njihov glas dolazio i do avlija s druge strane rijeke Gutavice, što se kao vena provlači kasabom Jabukovo, pa su i oni otud odgovarali.
Lijepa su sela razbacana po brdima oko Jabukova, sva su okićena baštama po kojima listaju, beharaju i rađaju raznovrsne voćke, pa i otud gdje ne zalaze ljudske noge – uvijek ponešto cvjeta i miriše.
Leži tako gradić Jabukovo između ta dva brda kao između dva stražara, prati i pamti na hiljade sudbina onih koji su njime hodili i koji njime hode. A brda ko brda, iako štite grad od raznih oluja – ona zaklanjaju vidike, pa ne samo da su stijesnila grad već i skratila poglede, te je za mnoge cijeli svijet i svi njegovi događaju tu – između ta dva brda. Drže ga slijeva i zdesna ko da su dvije snažne ljudske ruke stisle jerebicu, a ona se, svom snagom bori da se otme i uzleti. Eto takav je gradić Jabukovo i o njemu, u ovoj pripovijesti, toliko. Vraćamo se Slavici i Zijadu. I ovo jeste priča o njima, o dvije ptice koje su, igrom sudbine, sletjele u ovu kasabu i zavoljele se.
U prvom razredu srednje škole Slavica se zaljubi u Zijada Zelena, momčića nemirne ćudi i kao nebo plavih očiju. Šta je sve uzrok da se Slavica tako zaljubi ni ona nikad nije saznala niti je o tome razmišljala, a nije, na kraju, ni važno. Cijelim svojim bićem Slavica je voljela Zijada. Volio je i Zijad Slavicu.
Pošto otpoče njihova ljubavna bajka – Zijad se smiri i skoro u potpunosti zaboravi na svoje sitne ispade u školi i na ulici. Najednom postade melek od djeteta. Završi se nastava u školi, a on, ako je sa Slavicom – sa njom je, ako nije sa njom – utišti krajem ulice, ko da ga neki nevidljivi motor skriven pod njegovom odjećem pogoni da tako hitro grabi prema svojoj kući. Kažem vam: Zijad Zelen se preko noći promijeni i uozbilji pa kada ga neko i pozdravi – on tako otpozdravi kao da se iz sna probudi, te jedva samog sebe čuje.
Nestaše nestašluci ko rukom odnešeni!
Nesta onog Zijada od ranije; nesta vike i dozivanja ulicama njihovog gradića. Više nije bio među dječacima koji se guraju i zadirkuju. Ni nalik na onog prije, kao da je neko iz njegove kože izvuko ono tijelo a zavuko drugo. Osim spoljnjeg izgleda na njemu i u njemu ništa više nije bilo isto. Volio je Slavicu; dječačka ljubav zahvatila je svaki njegov nerv i svaku poru njegove kože. Plamen ljubavi obujmio je dječaka od pete do kose na glavi. Pa i ona kosica što mu se hipkala dok je koračao, kao da je izgovarala: Sla – vi – ca, Sla – vi – ca, Sla – vi – ca…
A Slavica bješe jedna od najljepših djevojčica u cijeloj školi, a možda i u cijelom Jabukovu.
I, planu ljubav. I vatra ljubavi u prah pretvori sve njihove razlike, koje, istina, ni jedno ni drugo nisu nosili sa sobom.
Bili su dvoje djece; dječak i djevojčica koji su se silno voljeli.
On je za nju bio Zijad, ona za njega Slavica. Ni jednom drugom obilježju nije bilo mjesta u njihovim srcima.
Jedne septembarske večeri, tek bješe krenulo prokišnjavati i vjetar zavrtati tanke grane na redu breza pred kafanom „Dva goluba“, tamo na periferiji Jabukova , Radivoje Tomaš, poslije nekoliko ispijenih čašica, naču da njegova Slavica ide sa drugom vjerom. Baš mu je tako došapnuo njegov kum Miran:
– Slavica ti se, moj kuma-Rade, slaznula s drugom vjerom.
Radivoje promijeni boju, obrazi mu se, što od ljute rakije, što od iznenadne vijesti, zaplamteše. Kad ču nemilu vijest, zaturi glavu, napravi usta u obliku slova O i u njih sasu ostatak iz čašice, pa brzo skoči. Škrgutnu zdravim zubima, pa i ne pozdravljajući se sa svojom kafanskom družinom, udari na vrata. Kao da je prvi put uhvatio za ovu kvaku – prvo ih gurnu naprijed, pa pošto se nisu otvarala tako – trebalo ih je povući unutra, on se, kako ih bješe snažno gurnuo a ona se ne otvoriše, cijelim tijelom zalijepi za vrata i tada se sjeti kako ih treba otvoriti.
Čekaj, dozivao ga kum Miran; čekaj, dozivao ga Miranov kolega Zoran Prlj; čekaj, još je neko doviknuo iz poluzamračene birtije, ali se Radivoju ništa nije čekalo, blago se zavodeći, već je bio na ulici i kao pomamljen grabio naprijed.
Nije ni pozdravo nekoliko poznanika koje je ugledao na ulici. Žurio je da samo što prije dohvati za vrat svoju kćer, svoje najstarije dijete koje se zagledalo u drugovjerca.
Kada je uplahao u kuću i dreknuo ime svoje kćeri, ona je upravo stajala pored sudopere i prebrisavala tanjire. A kad on još jednom dreknu polupromuklim glasom – Slavici ispade tanjir iz ruku, udari o pločice i razbi se u stotinu komadića.
Ono što se kasnije desilo u kući Radivoja Tomaša u naselju Zalaz zapisano je u izvještaju Hitne službe u Jabukovu, gdje je stajalo da je Slavica Tomaš, u večernjim satima, primljena na odjeljenju ove službe, da je imala više modrica po tijelu, te da je bila pod snažnim stresom i jedva uspjela ispričati šta joj se desilo.
Kako i nalažu pravila službe, iz Hitne pomoći, gdje ju je u polusvjesnom stanju dovezo komšija Miraš koji je jedva oteo iz ruku njenog oca, obavijestili su policiju. Slavicu su, poslije ukazane pomoći, prevezli u bolnicu, jer je doktor Gavran iz Hitne procijenio da se neke povrede mogu iskomplikovat i da je obavezno da bar dvadesetčetiri sata ostane u bolnici, pod budnim okom medicinskog osoblja.
Policajci Zoran Konatar i Adis Alajbegović bili su jako ljubazni policijski službenici; sačekali su da se djevojčica još malo smiri, da omali nakupljeni strah, a onda su napravili zapisnik u kojem je stajalo da je na djevojčicu Slavicu Tomaš, staru sedamnaest godina, pošto je pripit došao iz kafane, nasrnuo otac Radivoje zvani Zašto, po zanimanju šumski tehničar i nanio joj više povreda po cijelo tijelu.
Iste večeri Radivoje je priveden u stanicu policije, saslušan i po nalogu dežurnog sudije Adama Lisca, smješten u prostoriji za zadržavanje, to jest u podrumu policijske stanice u kojoj je bilo nekoliko malih soba sa debelim betonskim zidovima i teškim metalnim vratima. U jednoj od njih Radivoje Tomaš je svu noć presjedio na tvrdom metalnom krevetu držeći glavu međ dlanove. Kao da pet para nije davao što je svoje rođeno dijete krvnički izudarao, ali – nije bilo tako, sjećajući se njenog odrastanja i njenog trčkaranja za njim – oči bi mu zasuzile. Ali, kada bi mu opet na um palo da je zagrlila drugu vjeru, zažalio bi što joj zauvijek ne presudi.
Na lijevoj nogavici svojih pantalona korila se velika krvava mrlja, no, ni za to pet para nije davao.
Negdje pred zoru spustio je glavu na jastuk i ubrzo zaspao.
Sanjao je kako na stotine svatova, baš kao nekad u stara vremena, jašu na udržanim konjima preko gutavičkog mosta; jašu i pjevaju. Na konjima svitkaju toke i đerdani, pretrčavaju jedan drugog, a među njima, na jednom na kojem se presijava kratka dlaka ko lojem namazana, u zlatnom sedlu sjedi njegova Slavica i maše svilenom maramom. I to baš njemu maše, njemu koji joj se zakleo krstom i zvonom crkvenijem:
– Odeš li za Turčina odreći ću te se za sva vremena i bićeš najsretnija na svijetu ako ti još ne svežem ruke niz tijelo i ko cjepanicu ne bacim sa gutavičkog mosta.
Skoči Radivoje ko kopljem proboden, maši se za džep, ali se sjeti da su mu i cigare i upaljač i sve iz džepova povadili u prijavnici i sada je jedino mogao, zijevati, sekirati se i cipelama bez vezica cupkati o betonski pod.
Zora se već bješe počela javkati i Radivoje, kroz mali koliko podlanica, prašnjav i zamuzan prozor, ugleda zidove visokih zgrada uz obalu rijeke Gutavice, pa iako od rođenja živi u blizini ovoga dijela grada, po prvi put vidi ovu stranu zgrada i učiniše mu se nepoznate kao da to ne bješe njegov rođeni grad, već daleka tuđina.
No Radivoju je jutros sve tuđe: i ovaj krevet na kojemu je ležao do maločas, sivi hladni zidovi, tuđe ga misli pohode, i koža u kojoj je, kao da je tuđa. I ono dijete koje je sinoć jedva živo ostalo u njegovim rukama – i ono kao da je tuđe i kao da ga nikada nije poveo za ručicu. No ipak, s vrha srca piri želja da zagrli svoju Slavicu, uzme je u naručje i poljubi kao nekada…
Smjenjuju se slike ispred njegovih zatvorenih očiju, a dolje iz ševara pokraj rijeke krekeću žabe kao da ga dozivaju i rugaju se.
Bistre se misli Radivojeve kao što se bistri jutro u Jabukovu, otkrivajući detalje na zgradama koje se naziru tamo, nedaleko od rijeke.
– Hajde, začulo se iz zvučnika iznad vrata sobe – složite tu deku, zategnite krevet i spremite se za izlazak, sada će doći dežurni policajac da vas izvede.
Radivoje Tomaš zvani Zašto, udari prstima uz tjeme glave, složi razbarušeno pramenje kose, zijevnu, pa ustade i stade raspremati krevet. Kada se začuše koraci, a onda i ključ u bravi, Radivoje je stajao uz vrata i čekao da iskorači na hodnik iz sobe u kojoj je vonjalo na znoj i prljavštinu.
Iz policijskog kombija s metalnim rešetkama na prozorima, u kojem su ga sprovodili prema sudu, Radivoje ugleda grupu djevojčica koje su se primicale školi. Među njima nije bilo njegove Slavice i tada klonu kao kuršumom pogođen. A kada se vratio kući na pragu ga dočeka uplakana i neispavana supruga Vera. Ništa nisu progovorili, prošao je mimo nje kao i da ne postoji, kao da bješe trup drveta oslonjen o okvir kućnih vrata.
Unutra nije bilo nikoga, sručio se na krevet ispod prozora i zatražio bocu. Pio je cijeli dan, a naveče mu dođe vijest da je Slavica napustila bolnicu i otišla sa Zijadom.
Malaksao od rakije i nespavanja Radivoje Tomaš promrlja nekoliko nerazumljivih riječi, leže na krevet i zaspa. Sutradan, iscrpljen i mahmuran, stade pred krst i ikonu Svetog Arhangela Mihaila i zakle se da nikada više, dok je on u životu, Slavica neće prekoračiti prag njegove kuće. Da je zauvijek otpisuje i zaboravlja. I dok se on tako danima kleo i potezao za rakijom, Slavica i Zijad su jednoga jutra, sretni kao nikad, krenuli na dalek put. U švedskom gradu Malmeu čekala ih je Munevera, sestra Zijadove majke Nermine.