Drug Maršal, Andrić i ponešto još

Stalno su ga te dvije poruke prijatelja iz Beograda vraćale jednoj knjizi, objavljenoj davne sedamdeset sedme u tome gradu, ispod čijih je mnogih rečenica bilo bezbroj tragova njegove grafitne olovke. Njezin je autor punih sedam godina, od 1968. pa do 1975, u ulozi strpljivog slušatelja svoga mudrog sugovornika, bilježio sve što ga je karakteriziralo i kao čovjeka i kao pisca, i kao intelektualca, diplomatu, političara, zaljubljenika u Bosnu, njezine ljude i njezinu povijest. Ta mu je knjiga gotovo sve govorila o svom glavnom junaku, nobelovcu Andriću, kojega je njezin autor u tome razdoblju na taj način strpljivo portretirao isključivo njegovim riječima. Ali, u njoj nije bio samo portret njegova unutarnjeg života, već i portret njegove umjetnosti, živi izvor svih sadržaja njegovog ljudskog i stvaralačkog lika. Kad god se u ratu osjećao izgubljenim, tražio je izlaz u njoj, i na najteža pitanja nalazio je odgovore upravo u njoj.

Zaustavljen na tim porukama svog prijatelja koje su ga vraćale u godine nastanka i tiska te knjige, i toga je dana bio s njom. Neka je tajna veza postojala između tih poruka i te knjige, njezina autora, jasenovačkog stradalnika s Kozare, i njezina glavnog junaka, upravo u godini u kojoj je slavljena pedeseta obljetnica njegove Nobelove nagrade, ali nije znao koja. Odlučio je potražiti stranice kojih je u toj knjizi bilo najviše presavijenih, i dok je to činio postepeno je utvrđivao i tu vezu: njezin je autor sasvim zaboravljen kao Sarajlija, zajedno s prijateljem koji mu se, nakon toliko godina šutnje, iznenada javio mailom, a o njezinome glavnom junaku, Andriću, baš u toj njegovoj godini, svašta se opet piše i govori (još mu u ušima odzvanjaju u javnosti ponovno oživljeni pogrdni nadimci: fra Ivan-beg, drug, zakleti jugović, mason, izdajnik hrvatskog naroda, neprijatelj muslimana-Bošnjaka i sl.). Poruke mu, dakle, oživljavaju i prijatelja koji ih je poslao, i autora knjige i njezina glavnog junaka istovremeno. U momentima pretrage njezinih stranica knjigu je doživljavao i kao škrinju, prepunu dragocjenosti koje čuvaju sve osobine duha jednog velikog čovjeka, jedne stamene ličnosti, nesklone idolatriji. Zašto je tako gurnuta u stranu i posve zaboravljena, zajedno sa svojim autorom, još nije mogao utvrditi.

Na ekranu monitora već su bili ispisani i autor te knjige i njezin naslov:

Ljubo Jandrić

Sa Ivom Andrićem.

Zaustavivši se na 333. stranici prvo je pročitao Andrićeve riječi zabilježene u Beogradu, u petak, sedmoga srpnja 1974, koje su iskazivale njegov strah od publiciteta pred odlazak u Stockholm na dodjelu velikog priznanja, onda ih je i pretipkao:

– … Kad je 1961. godine trebalo da odem u Štokholm, ja sam bio posve propao. A i kako ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam bio u pitanju samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ‘Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu’.

Potražio je, potom, 388. stranicu na kojoj je taj dug Andrić još snažnije iskazivao, diktirajući Ljubi Jandriću 11. prosinca iste godine iz Beograda sadržaj svoga telegrama sudionicima Sabora kulture BiH, na koji neće doći zbog slabog zdravlja:

– Ja ću u mislima biti prisutan više nego mnogi drugi koji će tamo da sede – veli. – Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo. Ja sam, za razliku od vas mladih, progledao i počeo da mislim još u prošlom veku. Turci su Bosnu prozvali: tuhafli vilajet, što znači “budibogsnama zemlja”… Tek posle oslobodilačkog rata, taj tamni vilajet na Balkanu počeo je snažno da se razvija. To mora svakoga da raduje. Kad bi sada kojim slučajem banuli u Bosnu Evlija Čelebija, Evans, Giljferding, Kikle i drugi, ne bi mogli ni da poveruju da je to ona ista zemlja u kojoj su boravili nekad. Nije moje da kudim, ali na kulturnom planu moramo se brže kretati. Ja tu pre svega mislim na nepismenost. Samo nemojte sad da se zaletite, pa na Saboru usvojite zaključak: za sledeće četiri godine iskoreniti nepismenost. To treba da bude obaveza nekolikih generacija. Ne može se to odjednom…

U tuhafli vilajetu i na prostoru bivše države rat je iz temelja sve promijenio prema Andriću, zaključuje nakon pretipkavanja i ovoga ulomka. Autoritet njegove umjetnosti na svim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, čiji je simbol Tito, koji je tu državu vodio punih trideset pet godina čvrstom rukom, nije više jednak. Andrićevo je ime zamijenjeno imenima drugih u mnogim ulicama, školama i knjižnicama u gotovo svim gradovima gdje je ono bilo. Čitatelja njegovih djela, na sreću, i danas je značajan broj, to potvrđuju sve dosadašnje ankete, a oni koji ga kao pisca i dalje smatraju višepripadnim u nacionalnom smislu sve su češće sučeljeni s autorima izrazito nacionalistički ostrašćenih tekstova. Pripadnost nacionalnoj književnosti zakletoga jugoslavena, prema posljednjima, sada je nesporna samo u jednoj državi i u jednom narodu, svima drugima kao da je teret. U zemlji kojoj se zaklinjao, usprkos darovanja novčanog iznosa Nobelove nagrade za bibliotečki fond, sve je više nepismenih, ali i poluobrazovanih koji njegovu ličnost sotoniziraju a njegovome djelu ideološki sude.

Rat je protutnjao tuhafli vilajetom slično orkanu iza kojeg ostaje pustoš i u prostoru i u ljudskoj duši. Mir se još ljulja od njegova troipolgodišnjeg tutnja, u poratnoj svakodnevici slobodu napadaju razne bolesti koje se jedva savlađuju na nogama, gotovo u pravilu dugo se liječe u bolesničkom krevetu. Sve što je u Bosni prije nesigurnog mira izgrađeno, porušeno je. Njezini su mnogi predratni graditelji zajedno s djecom prognani i raseljeni po svijetu, vraćaju se tek rijetki, samo da obiđu starije i iznemogle.

Pita se što je to Bosna njezinim suvremenim piscima danas, dakle, i njemu, i što bi Andrić o svim tim promjenama u ovoj zemlji rekao da je sada živ? Kako bi preživio razne neumjetničke interpretacije svoga djela onih najgrlatijih koji i umjetnosti sude na politikantski način?

Kursorom miša bježi od naslova knjige ispisanog na ekranu monitora i unesenih ulomaka iz nje, na trenutak ga zaustavlja na danas pristigloj pošti, koju je već pročitao, onda traži onu mnogu stariju. Čita prvu sačuvanu poruku svog zaboravljenog predratnog prijatelja, koji ga je povezao i s Andrićem i s Jandrićem i s kojom bježi u daleku prošlost. I s predratnim prijateljem, kao i s njegovim porukama, kao i s Andrićem i Jandrićem, i on je rasut u prostoru vremena koji želi da osmisli. Prisjeća se Kluba kulturnih radnika, kultnog sarajevskog sastajališta i restorana iz dalekih šezdesetih godina nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do nedavnog, od čijih će se mina i stresova preživjeli još dugo, dugo oslobađati. U njega nisu navraćali samo pisci, likovnjaci, filmadžije, arhitekti, novinari, već i gotovo svi oni koji su ove poznavali i čiji su rad poštovali. Ulazna vrata te institucije spontanosti i slobodnijeg iskazivanja misli i duha gledala su u zgradu štamparije “Oslobođenja”, a kroz njih je najredovitije prolazio jedan čovjek s nadimkom visokog vojnog časnika – Maršal! Drug Maršal. Samo su rijetki znali njegovo pravo ime, Dragutin Ivošević, rodom iz Obrenovca, gotovo svi su, pak, znali njegovo zanimanje, poneki i njegovo djelo: keramičar. Šeret, šarmer, jednostavan i pristupačan svima, duhovit, posljednji je napuštao taj gradski prostor u kojemu je domaćin Kluba Janko, zajedno s jednim pjesnikom, partizanom s činom majora, bio zadužen za prihvat gostiju i blagovremeno suzbijanje prekoračenih normi ponašanja. U njemu je Maršal bio najnemirniji gost: obilazio je sve stolove, ispijao špricere u hodu, za šankom, pričao viceve od kojih su se i siti i gladni, i žedni i opijeni, budili u nekom novom svijetu, laganijem i lepršavijem od onoga koji je bio u njihovoj stvarnosti. Njih je darivao i nepoznatim, tek pridošlim, još nenaviklim na taj prostor i sve što se dešavalo u njemu na nekonvencionalan način, a s njima je razgarao svoje veze i sa starim znancima.

U Klub su mogli ući samo članovi umjetničkih i kulturnih društava, ali to se pravilo kršilo stalno: niti jedna večer nije bila bez onih koji u tu kategoriju gostiju nisu pripadali. Niti jedna večer nije prolazila bez najznačajnijih pjesnika, prozaika, redatelja, arhitekata, novinara.

Svoje keramičke radove sa suprugom Olgom, Jandrićevom zemljakinjom, Maršal nije izlagao samo u Sarajevu. Iz njihove zajedničke grbavičke keramičke peći odlazili su u svijet, na međunarodne izložbe, najoriginalnije vaze, pepeljare, različiti upotrebni predmeti svakojakih oblika i veličina. Svojim autorima i njihovome gradu donosili su najznačajnije nagrade.

Nestao je iz Sarajeva pred Olimpijske igre, a njegova je Olga ostala s keramičkom peći na Grbavici, u stanu na Ciglanama, neko vrijeme i sa sinom Mladenom. Bila je i u svakodnevno granatiranom Sarajevu sve do smrti.

Javio mu se iznenada iz virtualnog svijeta, s molbom da bude njegov prijatelj na facebooku. Dugo je provjeravao njegov profil i albume u njemu, samo da se tako uvjeri da je to baš On, Maršal. Onda su počele da mu stižu i njegove poruke, čije su mu rečenice, onako grubo, vraćale te davne dane, provedene s njim u Klubu, s njima i jedan zaboravljeni detalj vezan za odlazak Andrića s ovoga svijeta, čiji je glavni kreator bio upravo On, Maršal. Opisivale su mu jednu obitelj, čiji je početak bio u Sarajevu, nastavak u Beogradu, a kojoj je na čelu i dalje bio samo On, Maresalo numero uno, e!

Sačuvao je te dvije kojima se vraćao često.

I u njima su, začudo, nešto življe nego u njegovome sjećanju, bile pohranjene mnoge sarajevske priče toga vremena, čiji su junaci bili pisci, filmadžije, likovnjaci svih disciplina, političari, arhitekti, viđeniji građani i građanke Sarajeva. Kad god se od obnove prijateljstva zapućivao u virtualni svijet, skoknuo bi i do njegova profila i zavirio bi i u njegove albume. Otkrivao je u njima velikoga majstora keramike, inventivnog crtača, raskošnog koloristu, u svemu tome mladalački duh, iako je njihov autor u 2011. godini već bio u osamdeset prvoj. Svaka njegova sačuvana fotografija u tim albumima vraćala ga je ljudima s kojima je ondašnje Sarajevo živjelo i drugarski i gospodski, i provincijski i velegradski, i europski i svjetski, premda je bilo ukliješteno u komunističke okvire u kojima je sloboda imala strogo zadat prostor i svoje nevidljive čuvare. Iako je svaka kritička riječ za te čuvare bila opasnost, Maršalu je i ona opraštana, jer je toliko sličio Brozu, čiji je vojni čin nosio tako nonšalantno i po kojemu ga i danas mnogi više pamte nego po imenu i djelu. Bilo je to neko Brozovo posve novo, nepoznato izdanje, ono neslužbeno, ljudsko, mekano i toplo u svakoj situaciji.

U prvoj poruci je pisalo ovo:

“Godine 1975. sam uz odobrenje B. Mikulića i R. Čolakovića napravio za Ivu Andrića urnu i tada je sva yu štampa pisala kako je Ivo sahranjen ‘na plodnom beogradskom tlu gde je godinama živeo i radio, ali u urni od svoje bosanske zemlje’. Zemlja iz okoline Travnika a ornamentika sa bogumilskih stećaka! I od tada sam postao ‘dvorski grobar’ po protokolu za sahrane javnih ličnosti. Za 30 godina uradio sam oko 30. 000 urni.”

Taj je detalj iz života Maršala s kojim je bio povezan s Andrićem bio posve zaboravio. Čija je ideja bila da oblikuje njegovu urnu na taj način, nije znao. Odmah je zamolio Maršala da mu nastanak Andrićeve urne malo detaljnije opiše, odgovorio je da će to učiniti, ali je na opis još uvijek čekao.

Stigla mu je druga poruka u kojoj mu je opisivao događaje pred rat i u ratu u svojoj obitelji:

“Mladen se zatekao u Austriji u nekoj firmi za izradu bilboarda, bio neki šef, a tamo imao curu Austrijanku u Salcburgu, upoznao je na našem moru. Kad je puklo u Rajvosa, Olga mu javi: ne dolazi, ovdje je gadno! Posle par meseci mu se u toj firmi zahvale na saradnji. On se zaposli kod katoličke dobrotvorne organizacije Karitas kao vozač. Posle osam godina Austrija nastoji da se reši pridošlica, ma koje fele bili iz BiH, pa i njih. On se prijavi za iselenje u Australiju, ne vrati se u Sarajevo. Dobije Melburn, ali mu to nije odgovaralo zbog posla (on je u Sarajevu diplomirao na Akademiji grafiku), piše meni imam li koga u Sidneju. Tamo sam imao iz školskih dana drugare od pre 50 godina. Pitam ih telefonom, oni vele neka krene prvim avionom u Sidnej, čekamo ga, nema da brineš. Tamo ga sačekaju četvora kola od prijatelja tog mog drugara i odmah se s njim ušikaju na Aerodromu svi skupa.

Olga i ja smo se ranije razišli, majka mi ostala sama posle smrti oca, ali sam ja s njom i dalje bio u dobrim odnosima tako da sam 15 dana boravio kući u Sarajevu, a 15 dana u Obrenovcu, odnosno u Beogradu. Gotovo sve do iza Olimpijade.

Kada je ‘počelo’, Mladen mi je slao neke vitamine i konzerve a ja prepakivao i slao Olgi u paketima, ali i mnogoj drugoj raji koja mi se javljala sa molbom, bez obzira je li Mujo, Franjo ili Jovan, oko četrdesetak paketa po 10 kg. Satima sam prestajao u redovima za broj pred Adrom, Dobrotvorom, Karitasom i Merhametom!

U međuvremenu sam pravio i decu sa svojom novom ženom – Marka, Mariju i Miloša, što je sa Mladenom 4 x M ! Majka im je opet Sarajčica sa Kovačića, nisam joj mogao to odbiti!

Sa Mladenom sam se prvi put video posle 12 godina, kada je sa svojom Austrijankom došao meni u posetu i sada svake druge godine dolazi, i ove u junu će doći.”

Istoj poruci bio je dodano i nekoliko fotografija s potpisima:

1) Mladen i Marija u kući kod mene u Bgd.

2) Marko je arhitekta, ima privatni studio za ukrasnu keramiku i suvenire (rođen 1977.)

3) Marija je diplomirala državnu Akademiju lepih umetnosti, odsek dizajn, “Brera”, Milano, sada je na Akademiji u Berlinu, odsek filmske i pozorišne scenografije i kostima (rođena 1980.)

4) Miloš, dizajn, odsek ambalaže i grafička škola, a sada radi kao producent na snimanju reklamnih TV spotova za jednu stranu firmu; tata-mata za kompjutere (r. 1984.)

Ova je Maršalova poruka završavala ovako:

“Ništa nije bilo jednostavno, sve je bilo otežano, sankcije, rat, NATO bombardovanje, bre, i još je uvek vrlo teško, isto kao i kod tebe, jebi ga! Umorih se…”

Od tada je Maršal zašutio. Nedavno ga je podsjetio na obećanje i zamolio ga da mu opiše kako je nastala urna Ive Andrića, jesu li njezina ornamentika stećaka i zemlja od koje je oblikovana bile njegova ideja ili Mikulićeva i Čolakovićeva. Upitao ga je kako se spašava od ekstremnih ljetnih vrućina i poželio mu da ih što lakše izdrži, da ne ispija previše one svoje špricere. Njegov današnji odgovor bio je naslovljen i na njega i na njegovu suprugu (“pobogu”, pisao mu je, “zar si zaboravio da sam ti nesuđeni kum, od trenutka kad ste preda mnom u Klubu započeli priču o svome vjenčanju?”):

“Dragi naši, hvala na lepim željama, nisam zaboravio obećanje vezano za urnu Ive Andrića i moj odlazak iz Sarajeva. Ovih sam dana bio zauzet, jer mi je došao sin iz Sidneja sa svojom Bečlijkom. Svake druge godine dođu u posetu, kod njenih par dana u Beču i onda kod mene petnaestak dana. Danas mi se javili da su konačno opet kući, u Sidneju. Eto, sad razumeš koliko sam bio zauzet. Čim se malo oporavim, napisaću ti obećano.

I ovde su, u Beogradu, velike vrućine, eto danas je bilo 36, kažu i sutra će, i više… Što se tiče čašice, nisam je nikada cenio, ali čašu jesam, onu nešto veću, špricersku. Čitao sam negde da je Gustav Krklec za noć u Skadarliji ispijao i 50 špricera. A onda smo Gusti i ja to probali kod mene u stanu, u Sarajevu, u vreme kad sam pravio keramiku za njegovu ćerku Katarinu, sa posvetom. Onda smo to, kasnije, opet pokušali i u Gajevoj u Zagrebu prilikom predaje poklona Katarini, ali nije nam uspelo. Keramiku za njegovu kćerku sam pripremao u danima kongresa književnika u Sarajevu, kada je Meša Selimović izabran za predsednika, a u našem Klubu se boksali G. Krklec i V. Desnica, a Adi Mulabegović i ja navijali. Bila je to pjanska gurka, sedeli smo skupa u onoj niši Kluba desno, u manjoj sali. Tada mi je Kiko Sarajlić na salveti napisao: Maršale, dok nisi prešao u manir, davaj brzo jedan tanjir. Mislio je na moju keramiku, jer u to doba sam imao prvu samostalnu izložbu slikane keramike u našem Klubu. I sa nekim eksponatima sa te izložbe sam dobio srebrnu medalju na internacionalnoj izložbi umetničke keramike u Pragu 1962. god. Zahvaljujući tome su Sarajevo i BiH, zajedno sa mnom, upisani u svetsku akademiju za umetničku keramiku u Ženevi kao nagrađeni srebrnom medaljom. A onda me nakon 20 godina izbacili iz udruženja po nalogu onoga sekretara (ma, sad bi se reklo ministra), jer sam u isto vreme bio i član ULUPUS-a (kako ću, pobogu, biti član dva udruženja istovremeno?)… Ma, duga je to priča! Pokojni Cindra me pozvao da mi to saopšti kao predsednik Udruženja primenjenih umetnika SR BiH, te se nas dva, kao dobri stari drugari, rasplačemo, i logično, ušikamo tim povodom, u podrumu hotela Evropa… I moj drugar iz okupacije (1941.), Ante Sučić je probao da me vrati u Udruženje, ali ništa se nije tu moglo, pokupim dokumenta i prebacim se u Beograd, gde iduće godine dobijem status istaknutog umetnika sa uvećanom penzionom osnovicom i pređem na republičku uplatu zdravstvenog i penzionog, itd! I nehotice sam, eto, počeo ono što si tražio, a mislio sam da ti se samo izvinem, ali ima toga još, i mnogo više lepših događanja, iz vremena koje i ti i tvoja lepa ženica pamtite, kao i ja… Ipak me opet podseti na obećanje…

Cmok vam oboma! Maresalo numero uno, e!”

I ova ga je poruka, kao i sve prethodne, i nasmijala i rastužila. Dobri, plemeniti Maršal! Tko ga to danas pamti kao Sarajliju, kao i Ljubu Jandrića i Ivu Andrića, koji je u ovome gradu jedno vrijeme živio s majkom, u njemu se sve do fakulteta i školovao, a u njemu je nakon onoga rata jedno vrijeme i službovao? Oba su zaboravljeni. Andrić se u ovome gradu, uostalom, davne 1911. godine, s dvije pjesme (U sumrak, Blaga dobra mesečina) u Bosanskoj vili, prije stotinu godina, prvi puta i oglasio kao pisac. Dakle, Andrić je stari Sarajlija. I što to, onda, i Andrića i Jandrića s autorom tih sačuvanih poruka povezuje? Upravo ta riječ: Sarajlije, koja nije jednoznačna i koja ima više svojih lica, utvrđuje konačno! Upravo taj odnos grada prema onima koji su u njemu nekada nešto značili i u kojemu su živjeli kao u svojoj katedrali.

Ništa neobično.

Grad je prepun novih stanovnika koji sve življe guraju u pozadinu domicilne. Jednoga dana, pak, i te sadašnje nove, koji su na njegovoj pozornici trenutno glavni, potisnut će neki drugi novi, i to je tako otkad je svijeta i vijeka. Novi zaboravljaju stare, onda i ti novi postaju stari, u jednu riječ: posve prirodan proces. Ništa neobično! Tako svi gradovi svijeta obnavljaju svoj organizam. Tako jačaju svoj život.

Ali, ipak!

Je li upravo to ono što ga muči? Što ga to, onda, u duši uznemirava i boli? Nešto je prazno i bijelo. Bez smisla. Što?

S tom drugom ponovno pročitanom Maršalovom porukom, eto, pročitana je i ta tajna veza. Ona mu nije govorila samo to što je već zapisao, već i ono što je tek trebao zapisati: s njezinim otkrićem u njegovim su mislima još čvršće bili povezani i Ljubo, kao jasenovački stradalnik, i Maršalova Olga, kao njegova zemljakinja, ali i tek minuli rat i onaj rat.

U prostoru vremena izrešetanom oružjem i oruđem, s riječju Sarajlije povezan je, dakle, i on s tom knjigom kraj tipkovnice, pažljivo pročitanom u godini objavljivanja, i njezinim autorom i njezinim glavnim junakom, ali i s Maršalom i Olgom, kao s nečim neizbrisivim, još uvijek živim usprkos drastičnim poratnim promjenama u tuhafli vilajetu. Bolje je da te promjene nije doživio nitko, mislio je, nitko za koga je taj tuhafli vilajet uvijek bio jedinstven i s kojim je i on potvrđivao svoj identitet, kao i Andrić i Jandrić, kao i Maršal i njegova Olga. Jer je sada taj identitet tuhafli vilajeta raspolućen na dva entiteta, kao majka s dvoje djece od kojih ga jedno dijete priznaje, a drugo oporiče.

Tako je toga dana doživljavao i te promjene u godini obilježavanja pedesete obljetnice Andrićeva Nobela. Tko to ovdje tu obljetnicu slavi i, uopće, koliko Andrića danas ovdje cijene? Srušeno mu je u ovoj zemlji sve u što je čvrsto vjerovao kao zakleti jugoslaven. Ako ne slave i ne cijene njega, tako velikoga, kako će slaviti i cijeniti one male, među koje je svrstavao i sebe?

Pročitao je da će se u rujnu o Andrićevom djelu raspravljati u Travniku, za studeni je najavljen međunarodni skup u Mostaru, onda i u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu, bit će o njemu govora i u Fojnici i u Banjaluci, a u Višegradu će graditi i njegov grad! Andrić-grad/Kamengrad. (Još uvijek ga taj projekt zbunjuje, dvoji hoće li mu se tim gradom, čiju je maketu, objavljenu u entitetskim novinama, nedavno promatrao dugo, njegov idejni začetnik i financijer narugati ili će ga zajedno slaviti u duhu načela za koja je ovaj pisac živio svim svojim bićem?! Maketom je njegovo djelo “uskladišteno” u nekakva tri povijesna tematska razdoblja (otomansko, austrougarsko, današnje), po njemu, za univerzalni duh toga djela to je nedopustivo, jer je čaršijski. Svaka konzervacija toga djela uvredljiva je i za Andrića i za poznavatelje njegova djela i njegove ličnosti koja je cijeloga života odbijala i glorifikaciju i petrifikaciju. A u to ga najsnažnije uvjerava upravo Jandrićeva knjiga.)

Ima ga, tu je, a nema ga. U njegovoj duši nešto mu Andrićevo i dalje nedostaje, praznina kojoj ne zna ime nadjačava svaki podatak koji ga razuvjerava da ipak nije zaboravljen ni kao Sarajlija, ni kao Bosanac. Tako se samo tješi.

Nastavio je listati knjigu koja ga je podsjećala na davne godine u kojima je majka Bosna nastojala jednaku ljubav iskazivati prema svakom svome djetetu, iako nikad nije u tome uspijevala, ali čije je svako dijete jednako cijenilo velikog pisca. Zaključio je da ga tako više ne cijene ni oni koji ga prisvajaju samo za sebe, uskraćujući pravo drugima na njegova djela, jer ga upravo tako vrijeđaju kao ličnost koja je željela pripadati svima, samo svima, o čemu najuvjerljivije svjedoči upravo ta Jandrićeva knjiga.

Spustio je pogled s njezina naslova ispisanog na ekranu monitora i zaustavio ga na njegovoj donjoj traci u čijem je desnom uglu bilo označeno vrijeme: 20:30 sati. Kad je na tom mjestu smirio kursor miša pročitao je i datum: 20. kolovoz 2011.

Svoju vezu sa svim što je opisao osjećao je kao tugu. Hoće li se danas javljati Maršalu i hoće li ga podsjećati na njegovo obećanje, uopće, ima li smisla tražiti od njega detalje o nastanku Andrićeve urne? Jer, posve je nevažno na temelju čije je ideje ona nastala s ornamentikom stećka, važno je da djelo jednoga od najvećih u tuhafli vilajetu, ponovno vraćenog u neka davna vremena, usprkos svemu, i dalje slavi svoga autora i njegovu misao!

Prišao je s knjigom prozoru, nikoga nije vidio na pregrijanom asfaltu, iako je sunce već bilo na počinku. U svojoj radnoj sobi znojio se od vrućine, za izlazak iz nje još nije bilo vrijeme. Vratio je knjigu u vitrinu, sjeo ispred monitora i utipkao točku na ispisanu posljednju rečenicu ove priče.

Ispod nje je bjelina papira blještala kad god joj se vraćao sve do 3. studenog 2011. Tada je stigla prva Maršalova dopuna: dvije fotografije urne Ive Andrića. Sutradan je stigao i tekst:

“Dragi moj nesuđeni kumašine, kada sam neko veče, kasno, našao tvoju poruku i pročitao tvoju priču, prijatno me u njoj iznenadila ideja povezivanja sudbina nekadašnjih Sarajlija, Andrića, Jandrića i mene. Kasnije sam se, međutim, i uozbiljio s pitanjem: zar je moguće da nikakvog traga mog života i rada nema više u Sarajevu… Trideset i šest velikih dekoracija izvedenih u umetničkoj, slikanoj ili reljefnoj keramici, u Sarajevu, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, preko zadruge ‘Lik’ ili samostalno preko Autorske agencije, dobitnik Šestoaprilske nagrade, nagrade ULUPUBiH-a… Pre mene BiH i nije imala diplomiranog keramičara… svejedno, kao da nisam ni živeo tamo, a proveo sam trideset i još koju godinu u tom gradu, s bezbroj drugova, prijatelja… Onda sam sebe prekorio, setio sam se devedesetih, onoga besmislenog i strašnog stradanja Sarajeva, svih svojih prijatelja u njemu, s nekima sam i danas u kontaktu, kao i s onim rasutim po svetu… Tako je, valjda, svugde posle rata…

A o urni Ive Andrića koju sam ti jučer poslao reći ću ti ovo: kada sam u martu 75. pročitao u novinama da će Andrić biti kremiran i da će njegova urna biti položena u Aleji zaslužnih građana na groblju u Ruzveltovoj ulici, sinula mi je ideja da bi ona morala biti od bosanske zemlje, iz njegova zavičaja… Neko mi je tu moju ideju, međutim, morao i podržati. Saznao sam da je predsednik odbora za sahranu Andrića Rodoljub Čolaković, da su u odboru mnogi ugledni ljudi, ali da o svemu odlučuje on, s Brankom Mikulićem. Kremiranje je obavljeno, urna je u Krematoriju čekala svečano polaganje, a ja susret s Čolakovićem i Mikulićem. Šestog aprila te godine, na dan oslobođenja Sarajeva, bila je u Domu JNA dodjela nagrada i svečano primanje, na njemu i ja, kao ranije nagrađeni. Sa čašom u ruci priđem Roćku i kažem mu da sam napravio za Ivu urnu od bosanske zemlje (gline) iz okoline njegovog Travnika…. On će meni: Boga ti, Vujoševiću, to ti je dobra ideja (kad god sam mu se sa nekom molbom obraćao, uvek mi je davao neko novo ime, slično mome, toga sam put, eto, bio neki Vujošević!), samo, nastavio je Roćko, ja ti to odobravam, ali ako ti i Branko odobri! U sali za prijem ugledam i Branka Mikulića u društvu generala Džemila Šarca, tada sekretara partije u JNA. Priđem im i Branku kažem da sam napravio urnu za Andrića. On se oduševi i prihvati moju ideju, ali me ipak ponovo uputi na Roćka. Ja mu kažem da se Roćko s mojom idejom slaže ako se i on s njom slaže. On mi onda reče: Majore, dogovoreno (znao je da me zovu Maršal, ali valjda mu ta ‘moja’ vojna titula nije bila prihvatljiva pred generalom Šarcem) i tako dobijem saglasnost sa pravog mesta.

U zakazano vreme dođem u zgradu Federacije u Beogradu i donesem u Čolakovićev kabinet urnu za Andrića. Tu su već bili članovi Saveta Federacije iz odbora za sahranu, među njima i Gvozden Jovanić, sekretar za kulturu Srbije. Stavim urnu na stol oko kojega su članovi Saveta i Jovanić, odatle promatramo Roćka kako nekome telefonira… Prilazi stolu, sa obe ruke uzima urnu i govori: E baš je lijepa, ovakvu ćeš jednu i meni… Objasnio sam mu da su elementi dekora na urni uzeti sa stećaka nekropole iz okoline Travnika… A on me pita: Pa, koliko to košta, Tomaševiću? Ništa, odgovaram mu kratko ne ispravljajući ga, urna je moj skromni poklon velikome Andriću. Svečanom polaganju urne prisustvovala je i delegacija rodnoga Travnika. I to ti je ta priča, moj kumašine! Tačka, moj kumašine.”

Nakon Maršalove točke ovoj priči nije dodavao i svoju. Njegova točka sve je zaustavila na dvanaestom retku teksta, ispod nje je bila bjelina za još toliko redaka. I od te bjeline udaljio se kao od nečega što je bilo dominantnije od onoga što je već bilo rečeno iznad nje. Je li ona značila zaborav ili prostor koji je tražio novi sadržaj što će zaborav ukloniti, to nije znao. Nije znao ni odgovor na pitanje koliko je u ovome gradu onih čiji je status u njemu sličan onima koje je od zaborava čuvala samo ta knjiga s kojom se ponovno povezao nakon primljenih Maršalovih poruka? Ni koliko je takvih, sličnih njima, umrlih, ali i živih rasutih po svijetu, a koliko novih, pridošlih, koji ih se i ne sjećaju? Koliko će ih, i jednih i drugih, u budućnosti biti? Zaboravljene će braniti njihovo djelo, čime će se od zaborava braniti oni koji ih zaboravljaju?

Neka to sve riješi upravo ta bjelina, mislio je promatrajući fotografije urne velikoga pisca. On je u bjelinu utisnuo dosta toga što je već bilo zaboravljeno, neka ona od zaborava čuva ono što ne bi smjelo biti zaboravljeno nikad!

Da, nakon svakoga rata nastaju praznine u sjećanjima preživjelih. Tako je, valjda, svugdje poslije rata, i protiv toga se ne može ništa, baš ništa. A koliko je pravde u tome, nije pravedno ni suditi. Ljudski je samo pravedno čuditi se i žaliti.

A jednoga dana, i zaboravljene i one koji ih zaboravljaju, koristeći privilegiju živih, povezat će pepeo urne i tako će ih izjednačiti u svemu.

I točka i tačka.

(Iz zbirke priča “Čuvar obiteljske katedrale”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.)

Mirko Marjanović 20. 08. 2013.