Zvanično ćemo se upoznati jednog popodneva na Slatkom ćošetu. Neuobičajeno, toga sam se dana, da bih izbjegao ljetnu vrelinu, zavukao u hladovinu, iza velikih izložbenih prozora. Bunovan, tek iz prnja ustao, otpijao sam dnevnu dozu korisnog crnila, bez naročitog užitka. Tek s drugim naručenim makjatom doći ću sebi, i tek ću ga tada primijetiti na drugoj strani, kako me velikim očima, probada. Ne skida pogled s mene, kao da me analizira, kao da gleda kroz mene, ili kao da se zatačkao u nešto što se nalazi baš u mom pravcu. Negdje iza mojih leđa.
Noga mu preko noge, tako da desna visi u zraku i klati se, s laktom lijeve ruke pobodenim na koljeno i cigaretom među prstima, koju čini mi se i nije primicao ustima, već se tu zadesila slučajno, kao dodatni detalj njegovoj cjelokupnoj pojavi. Svemu onome, s čime se predstavljao. A to sve je bilo, u hiljadu i jednu tajnu, obmotano, uvijeno, zakukuljeno, i zamumuljeno što bi Sidran rekao.
Njegova mršava figura, i neprirodno velike oči na upalom licu, ispod naročito visokog čela, figura je, reklo bi se, kakvog mističnog isposnika, koji se nakon mjeseci izbivanja vratio s proputovanja na Alamut. Tamo kao da se družio s ideološkim potomcima Hasana ibn Sabaha, tzv. (h)asasinima. To mi je zapravo prvo naumpalo, dok su nam se pogledi kosili, i dok su iskre sijevale između nas. A sve to zato što sam o njemu dosta toga čuo. Mala je čaršija da bi se krupne stvari sakrile. A i da nisu krupne, u malim se čaršijama, među sitnim dušama, studentima, besposličarima, šibicarima i čaršijanerima, o nečemu mora zapodjenuti razgovor. Čisto da se vrijeme ubije. Tako sam i ja u nekoliko navrata slušao o njemu. Zvali su ga Džinko. Što pošprdno, što oslikavajući prirodu njegova zanata. Da, govorilo se da on, baš taj naspram mene lik, liječi, i zapisuje, da čak vidi na čovjeku, onako od prve, ima li u njemu štagod, ili kogod, da bi ga trebalo “išćerati”.
O veoma unosnom zanatu, da ne kažem biznisu, “išćerivanja“ nisam puno znao. O nevidljivom svijetu, koji se s našim vidljljivim i opipljivim prepliće, učio sam, teoretski površno u toku svoje teološke naobrazbe. Znao sam za mogućnost liječenja koja se temelji na postulatima vjere, ali sam isto tako znao i za nebrojne šarlatane, koji koristeći neukost čovjeka u nevolji ogromne pare zgrću. Dok o tome razmišljam, Keno mi donosi novu kafu govoreći da je od gospodina s druge strane, koji me mahsuz selami. Zahvaljujem se, zatečen, prinoseći ruku na prsa, nevoljko se osmjehujući. To će biti dovoljno da se on istog momenta podigne sa svog mjesta u uputi se u mom pravcu.
Nazove selam i sjedne, kolutajući očima, i trepćući nekontorlisano. Govori lijepo, neusiljeno, čak mlađahno za muškarca njegovih godina. Onako od oka, zaključujem da mu se pedesete primiču. Gospodski je odmjeren, i načitan, iako o obrazovanju ne govori. Govori o tome kako posjeduje dar, koji mora s drugima podijeliti. To mu je dužnost, obaveza, i životni put. Tome se sav, ustvari predao.
Ako ga neko primijeti, mahom žene srednjih godina, zaustave se i uđu unutra da se poselame. Redom ga svi blagosiljaju, ponizno ga gledajući, a on ih napominje o njihovim terminima i sesijama. Raspored mu je prilično skučen, i popunjen, ako je suditi po onome što sam taj dan čuo i vidio. Na telefon kad se javi, a to se dešava vrlo često, javlja se u ulozi psihologa, utješitelja, onoga najbližnjega i najprisnijega, kome tajne otkrivamo. Uputi savjet, promrlja nešto na pokidanom arapskom, i kaže vidimo se tad i tad, ne sekiraj se.
Onda je u jednom trenutku, kad se naizgled sve utišalo, i kad smo sjedili a da nismo puno govorili, prokomentarisao nekoliko prolaznika govoreći; vidiš, u onom klipanu ih ima petorica, pet braće iz Kurdistana. Mati ih je napustila našavši nekog iz Jajca u kog se zaljubila, pa ga zajašila. A ona tamo, vidiš, ona gospođa tamo preko puta u Ramisu, ona u sebi ima četu. Ma šta četu, cijelo se jedno pleme, odozdo iz Etiopije, u nju smjestilo. Gluho bilo. I hajd ti budi pametan. Pa zakoluta očima, i nastavi priču, o džinima kopnenim, o džinima morskim, o plavim, bijelim, i crvenim, o onima iz zemlje, o onima iz zraka. O ovakvim, i onakvim. U čudu sam ga gledao, ne znajući šta reći, šta upitati, ne znajući je li uopšte pametno na sve to šutjeti. Kopkalo me, ponajviše, šta li vidi, kad mene, onim krupnim, kolutajućim očima pogleda. Strašna je pomisao da se u tebi nešto gnijezdi, praveći svoju meraju.
Sve ovo prenosim po sjećanju, a sjećanje je krhko, i vjerovatno puno toga što bih htio kazati, i prenijeti, ostat će nedorečeno. A sve rečeno, iako priča o jednoj popodnevnoj kafi, na neki je neobjašnjiv način, priča o nama.
Drink
Zvanično ćemo se upoznati jednog popodneva na Slatkom ćošetu. Neuobičajeno, toga sam se dana, da bih izbjegao ljetnu vrelinu, zavukao u hladovinu, iza velikih izložbenih prozora. Bunovan, tek iz prnja ustao, otpijao sam dnevnu dozu korisnog crnila, bez naročitog užitka. Tek s drugim naručenim makjatom doći ću sebi, i tek ću ga tada primijetiti na drugoj strani, kako me velikim očima, probada. Ne skida pogled s mene, kao da me analizira, kao da gleda kroz mene, ili kao da se zatačkao u nešto što se nalazi baš u mom pravcu. Negdje iza mojih leđa.
Noga mu preko noge, tako da desna visi u zraku i klati se, s laktom lijeve ruke pobodenim na koljeno i cigaretom među prstima, koju čini mi se i nije primicao ustima, već se tu zadesila slučajno, kao dodatni detalj njegovoj cjelokupnoj pojavi. Svemu onome, s čime se predstavljao. A to sve je bilo, u hiljadu i jednu tajnu, obmotano, uvijeno, zakukuljeno, i zamumuljeno što bi Sidran rekao.
Njegova mršava figura, i neprirodno velike oči na upalom licu, ispod naročito visokog čela, figura je, reklo bi se, kakvog mističnog isposnika, koji se nakon mjeseci izbivanja vratio s proputovanja na Alamut. Tamo kao da se družio s ideološkim potomcima Hasana ibn Sabaha, tzv. (h)asasinima. To mi je zapravo prvo naumpalo, dok su nam se pogledi kosili, i dok su iskre sijevale između nas. A sve to zato što sam o njemu dosta toga čuo. Mala je čaršija da bi se krupne stvari sakrile. A i da nisu krupne, u malim se čaršijama, među sitnim dušama, studentima, besposličarima, šibicarima i čaršijanerima, o nečemu mora zapodjenuti razgovor. Čisto da se vrijeme ubije. Tako sam i ja u nekoliko navrata slušao o njemu. Zvali su ga Džinko. Što pošprdno, što oslikavajući prirodu njegova zanata. Da, govorilo se da on, baš taj naspram mene lik, liječi, i zapisuje, da čak vidi na čovjeku, onako od prve, ima li u njemu štagod, ili kogod, da bi ga trebalo “išćerati”.
O veoma unosnom zanatu, da ne kažem biznisu, “išćerivanja“ nisam puno znao. O nevidljivom svijetu, koji se s našim vidljljivim i opipljivim prepliće, učio sam, teoretski površno u toku svoje teološke naobrazbe. Znao sam za mogućnost liječenja koja se temelji na postulatima vjere, ali sam isto tako znao i za nebrojne šarlatane, koji koristeći neukost čovjeka u nevolji ogromne pare zgrću. Dok o tome razmišljam, Keno mi donosi novu kafu govoreći da je od gospodina s druge strane, koji me mahsuz selami. Zahvaljujem se, zatečen, prinoseći ruku na prsa, nevoljko se osmjehujući. To će biti dovoljno da se on istog momenta podigne sa svog mjesta u uputi se u mom pravcu.
Nazove selam i sjedne, kolutajući očima, i trepćući nekontorlisano. Govori lijepo, neusiljeno, čak mlađahno za muškarca njegovih godina. Onako od oka, zaključujem da mu se pedesete primiču. Gospodski je odmjeren, i načitan, iako o obrazovanju ne govori. Govori o tome kako posjeduje dar, koji mora s drugima podijeliti. To mu je dužnost, obaveza, i životni put. Tome se sav, ustvari predao.
Ako ga neko primijeti, mahom žene srednjih godina, zaustave se i uđu unutra da se poselame. Redom ga svi blagosiljaju, ponizno ga gledajući, a on ih napominje o njihovim terminima i sesijama. Raspored mu je prilično skučen, i popunjen, ako je suditi po onome što sam taj dan čuo i vidio. Na telefon kad se javi, a to se dešava vrlo često, javlja se u ulozi psihologa, utješitelja, onoga najbližnjega i najprisnijega, kome tajne otkrivamo. Uputi savjet, promrlja nešto na pokidanom arapskom, i kaže vidimo se tad i tad, ne sekiraj se.
Onda je u jednom trenutku, kad se naizgled sve utišalo, i kad smo sjedili a da nismo puno govorili, prokomentarisao nekoliko prolaznika govoreći; vidiš, u onom klipanu ih ima petorica, pet braće iz Kurdistana. Mati ih je napustila našavši nekog iz Jajca u kog se zaljubila, pa ga zajašila. A ona tamo, vidiš, ona gospođa tamo preko puta u Ramisu, ona u sebi ima četu. Ma šta četu, cijelo se jedno pleme, odozdo iz Etiopije, u nju smjestilo. Gluho bilo. I hajd ti budi pametan. Pa zakoluta očima, i nastavi priču, o džinima kopnenim, o džinima morskim, o plavim, bijelim, i crvenim, o onima iz zemlje, o onima iz zraka. O ovakvim, i onakvim. U čudu sam ga gledao, ne znajući šta reći, šta upitati, ne znajući je li uopšte pametno na sve to šutjeti. Kopkalo me, ponajviše, šta li vidi, kad mene, onim krupnim, kolutajućim očima pogleda. Strašna je pomisao da se u tebi nešto gnijezdi, praveći svoju meraju.
Sve ovo prenosim po sjećanju, a sjećanje je krhko, i vjerovatno puno toga što bih htio kazati, i prenijeti, ostat će nedorečeno. A sve rečeno, iako priča o jednoj popodnevnoj kafi, na neki je neobjašnjiv način, priča o nama.