U ovo doba godine, čim padne snijeg i stegne prava zima, ja se sjetim Žike Ristića, sarajevskoga dokumentarista i filmskoga zanesenjaka, kojega su jednog od ovakvih dana pronašli mrtvoga u njegovom stanu. Bio je rat, nije bilo ni struje, ni grijanja, Žika je bio star i smrznuo se. U zgradi preko puta nekad se nalazio muški frizerski salon Željo, kamo sam punih deset godina, svaka tri tjedna, dolazio na šišanje, “na keca”. Majstor Drago Šalipur bi mi nekoliko puta prešao mašinicom preko glave i to bi bilo to. Žika je sjedio u ćošku radnje, pored peći naftarice, pušio i komentirao smrtovnice s predzadnje stranice Oslobođenja. Za majstora Dragu on je bio penzioner iz komšiluka, s najčudnijom frizurom u Sarajevu toga vremena, kakvu sam viđao samo na fotografijama Bertolta Brechta. Ali Drago nije imao pojma o Brechtu, a ne vjerujem ni da je Žika Ristić ikada sjeo na njegovu stolicu.
Brico i umirovljeni filmski radnik bili su najrazličitiji ljudi pod kapom nebeskom. Jednako ih je razlikovalo ono što su imali u glavama i ono što su imali na glavama. Kao i ideje o tome što čovjek u životu treba raditi da bi bio poštovan i društveno koristan. Žika je imao svoj veliki filmski san, koji je trajao dok je trajao, a onda od njega nije ostalo skoro ništa, dok je Drago po vas dan kukao jer ranim jutrom, mamuran k’o čep, putuje od Ilidže do svoje radnje, da bi onda svakoj budali reckao i strugao oko ušiju i nosa i da bi mu svaki kreten urlao po radnji čim mu malo pusti krv. “A znaš li kako je kad ti tule u mamurnu glavu? Odjekuje k’o kamenac u trulom bojleru!” Žalio se tako Drago Šalipur Žiki Ristiću dok bi britvom reckao oko mojih ušiju. Režiser se smješkao, potvrdno klimao glavom, a onda nastavljao neku svoju priču. Mene kao da nikada nije ni bilo. Nisu me primjećivali, ni jedan, ni drugi.
Kada bih nakon rata prolazio ulicom u kojoj je nekada bio muški frizerski salon Željo i u kojoj je živio i smrznuo se filmski redatelj Žika Ristić, umjesto da me uhvati nostalgija, vraćala bi mi se, kao neki gorak osjećaj, basnica o cvrčku i mravu. Frizer je cijeloga svoga vijeka naporno radio, a redatelj je sviruckao slažući slike, da bi mu na kraju došla ona zima koja služi samo tome da potvrdi poantu jedne ružne i u biti korporativno-fašističke priče za djecu. Mravi su vrijedni i organizirani i rade cijeloga života kao konji, da nikada ne ostanu gladni i žedni. Mravlji svijet ne priznaje individualnost, a svoje ostvarenje nalazi u slobodnom i nezavisnom, samostalnom i suverenom mravinjaku, gdje su svi sretni i zadovoljni i svima je toplo. Cvrčak, međutim, pjeva i svojom pjesmom svijet učini ljepšim. U proljeće i ljeto čini ugodu i mravima, ali kad dođu jesen i zima, mravi ga tada ucjenjuju. Sve dok se ne smrzne. Zbilja ne razumijem kome je i zašto palo na pamet pričati djeci takve priče i u vrtiće i škole uvoditi ono što je sramota čovječanstva i čega se sramimo čim ratovi i diktature prođu.
Basna o cvrčku i mravu hoće nam reći da je svaka umjetnost oblik društvenoga parazitizma i da sve ono što je vrijedno i što želudce hrani nastaje kao djelo zajedništva. Biti sam i svirati svima isto je što i rugati se zajednici. Ako to radiš, moraš biti spreman na konsekvence. Možda ti vrijedni mrav daruje mrvicu kruha, a možda i ne. Sve je do njegove dobre volje. Ako te pusti da umreš od gladi i smrzneš se u prvom snijegu, basna mu to neće uzeti za zlo. Postupio je u skladu s pravilima mravinjaka i po kodeksu koji je zajednički i naciji i radničkoj klasi, što se vidi i po tome da je basna o cvrčku i mravu jednako omiljena i prihvatljiva za sva društveno-politička uređenja kroz koja smo prošli u proteklih sto godina. Njezin angažman je naprosto univerzalno prihvatljiv.
Naravno, majstor Drago Šalipur i maestro Žika Ristić slučajno su, samo u mojoj glavi, pretvoreni u Mrava i Cvrčka. Neka druga sila, a ne ona koja je basnu učinila takvom, poigrala se s njihovom sudbinama. Uostalom, ja niti ne znam što se dogodilo s mojim bricom. Možda se i on smrznuo ili je poginuo od metka. Zapravo, uopće ne znam s koje su mu strane u ratu stizali neprijateljski meci, niti to želim saznati, jer mi ne treba da u skladu s rasporedom agresora i žrtve naknadno određujem svoje mišljenje o čovjeku čija me britva nikada nije porezala. Dragu doživljavam kao mrava iz samo jednoga razloga: previše je kukao što mora mamuran raditi! A Žika Ristić mu se dobrodušno smješkao, kao što to samo Cvrčak zna.
Prije nekoliko večeri, baš kad je zazimilo i zabijelilo, na televiziji sam prvi put vidio reklamu za jednu osiguravajuću kuću; zgodan spot s našim poznatim glumcima i glumicama, u kojemu je nanovo ispričana basna o cvrčku i mravu. Mrav je i ovoga puta vodio računa o svojoj egzistenciji, dok je cvrčak pizdio okolo i ponašao se u skladu s vlastitom prirodom i talentom. Debeli premaz glamura i duhovita igra možda će drugima izmamiti simpatije, ali meni je opet sve bilo tako gorko. Tisućiti put ispričana basna jednako je pogrešna i uvredljiva po sve cvrčke ovoga svijeta, žive i one koji su se smrznuli. I opet ju je lako srušiti i dovesti u pitanje onoga tko ju koristi. Osiguravajuća kuća je, razumije se, jako ugledna, budući da na ovome svijetu još nije postojala nijedna neugledna osiguravajuća kuća, kao što nije bilo ni nesigurnih banaka, ni država koje ne bi trajale vječno. Ali što se događa s mravima, koji vode računa o “osiguravanju imovine i lica” i priključuju se baš svakom mirovinskom fondu koji se reklamira na televiziji, kada propadnu osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, banke i države? Tada mravi uz dursku cvrčkovu svirku sanjaju snove o staroj deviznoj štednji. Nemam namjeru ljude plašiti ili ih odgovarati od pokušaja da osiguraju starost koja će im možda doći, jer ću se i sam priključiti nekom fondu, a možda se i osigurati od životnih katastrofa, ali bih svakome sugerirao da svoje povjerenje ukaže onima čija mu se televizijska reklama najviše svidi i koja najprije bude u skladu s njegovim unutarnjim, moralnim i cvrčkovskim, načelima. Ako u takvoj vrsti izbora propadneš, barem ćeš znati zašto si propao i što si svojim novcem kupio. Nije mudro padati na riječi i slike do kojih ne držiš, ali su društveno probitačne. Krivo je vjerovati u one koji vam govore da iza njih stoji poštenje i tradicija u poštenju. To je stajalo i iza Slovenaca, pa se više zajebao onaj tko je devize držao u Ljubljanskoj banci, nego onaj koji ih je čuvao u Privrednoj banci Sarajevo ili u Jugobanci. Isto tako, pogrešno je vjerovati u one koji vam u svojim reklamama podvaljuju djecu. Ako mene pitate, čim mi netko pokaže klinca ili kućnog ljubimca, a prodao bi mi karnišu ili getribu za audija, ja bježim glavom bez obzira. Ne vjerujem ni onima koji mi se obraćaju u lokalnome slengu. To me podsjeća na zemljaka iz vojske. Rekao sam mu da sam iz Sarajeva, a on je bio isto iz Sarajeva. Iz kojega dijela Sarajeva? Pa iz Čekrčića? Znate li gdje su Čekrčići? Lijepo, ne znam ni ja. Ali ipak od svega mi najviše idu na živce Cvrčak i mrav. Gore bi bilo samo da su pokazali djevojčicu sa žigicama. Da je na vrijeme počela uplaćivati u naš mirovinski fond, danas bi bila dama s kamelijama.
Ali da se još jednom vratim starom Žiki Ristiću, umirovljenom redatelju s frizurom Bertolta Brechta. Snimao je kratke filmove o obnovi i izgradnji, organizirao smotre filmskoga stvaralaštva i amaterska druženja, nagovarao mlade da se bave filmom i radio priloge za Filmske novosti. Iza sebe ostavio je više života, nego umjetnosti. Mali hommage napravio mu je Emir Kusturica u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”. Sjećate se onog sijedog promuklog čovjeka, koji kao predstavnik Mjesne zajednice Crni vrh na početku filma govori o potrebi kulturnoga uzdizanja mladih i formiranja orkestra? E, to je bio Žika Ristić. Između uloge i glumca nije bilo nikakve razlike. Da su ga mogla grijati srca onih koji su iskreno voljeli “Sjećaš li se Dolly Bell”, stari se penzioner ne bi smrznuo.
Drago i Žika, prispodoba o cvrčku i mravu
Esej iz 2003. godine
U ovo doba godine, čim padne snijeg i stegne prava zima, ja se sjetim Žike Ristića, sarajevskoga dokumentarista i filmskoga zanesenjaka, kojega su jednog od ovakvih dana pronašli mrtvoga u njegovom stanu. Bio je rat, nije bilo ni struje, ni grijanja, Žika je bio star i smrznuo se. U zgradi preko puta nekad se nalazio muški frizerski salon Željo, kamo sam punih deset godina, svaka tri tjedna, dolazio na šišanje, “na keca”. Majstor Drago Šalipur bi mi nekoliko puta prešao mašinicom preko glave i to bi bilo to. Žika je sjedio u ćošku radnje, pored peći naftarice, pušio i komentirao smrtovnice s predzadnje stranice Oslobođenja. Za majstora Dragu on je bio penzioner iz komšiluka, s najčudnijom frizurom u Sarajevu toga vremena, kakvu sam viđao samo na fotografijama Bertolta Brechta. Ali Drago nije imao pojma o Brechtu, a ne vjerujem ni da je Žika Ristić ikada sjeo na njegovu stolicu.
Brico i umirovljeni filmski radnik bili su najrazličitiji ljudi pod kapom nebeskom. Jednako ih je razlikovalo ono što su imali u glavama i ono što su imali na glavama. Kao i ideje o tome što čovjek u životu treba raditi da bi bio poštovan i društveno koristan. Žika je imao svoj veliki filmski san, koji je trajao dok je trajao, a onda od njega nije ostalo skoro ništa, dok je Drago po vas dan kukao jer ranim jutrom, mamuran k’o čep, putuje od Ilidže do svoje radnje, da bi onda svakoj budali reckao i strugao oko ušiju i nosa i da bi mu svaki kreten urlao po radnji čim mu malo pusti krv. “A znaš li kako je kad ti tule u mamurnu glavu? Odjekuje k’o kamenac u trulom bojleru!” Žalio se tako Drago Šalipur Žiki Ristiću dok bi britvom reckao oko mojih ušiju. Režiser se smješkao, potvrdno klimao glavom, a onda nastavljao neku svoju priču. Mene kao da nikada nije ni bilo. Nisu me primjećivali, ni jedan, ni drugi.
Kada bih nakon rata prolazio ulicom u kojoj je nekada bio muški frizerski salon Željo i u kojoj je živio i smrznuo se filmski redatelj Žika Ristić, umjesto da me uhvati nostalgija, vraćala bi mi se, kao neki gorak osjećaj, basnica o cvrčku i mravu. Frizer je cijeloga svoga vijeka naporno radio, a redatelj je sviruckao slažući slike, da bi mu na kraju došla ona zima koja služi samo tome da potvrdi poantu jedne ružne i u biti korporativno-fašističke priče za djecu. Mravi su vrijedni i organizirani i rade cijeloga života kao konji, da nikada ne ostanu gladni i žedni. Mravlji svijet ne priznaje individualnost, a svoje ostvarenje nalazi u slobodnom i nezavisnom, samostalnom i suverenom mravinjaku, gdje su svi sretni i zadovoljni i svima je toplo. Cvrčak, međutim, pjeva i svojom pjesmom svijet učini ljepšim. U proljeće i ljeto čini ugodu i mravima, ali kad dođu jesen i zima, mravi ga tada ucjenjuju. Sve dok se ne smrzne. Zbilja ne razumijem kome je i zašto palo na pamet pričati djeci takve priče i u vrtiće i škole uvoditi ono što je sramota čovječanstva i čega se sramimo čim ratovi i diktature prođu.
Basna o cvrčku i mravu hoće nam reći da je svaka umjetnost oblik društvenoga parazitizma i da sve ono što je vrijedno i što želudce hrani nastaje kao djelo zajedništva. Biti sam i svirati svima isto je što i rugati se zajednici. Ako to radiš, moraš biti spreman na konsekvence. Možda ti vrijedni mrav daruje mrvicu kruha, a možda i ne. Sve je do njegove dobre volje. Ako te pusti da umreš od gladi i smrzneš se u prvom snijegu, basna mu to neće uzeti za zlo. Postupio je u skladu s pravilima mravinjaka i po kodeksu koji je zajednički i naciji i radničkoj klasi, što se vidi i po tome da je basna o cvrčku i mravu jednako omiljena i prihvatljiva za sva društveno-politička uređenja kroz koja smo prošli u proteklih sto godina. Njezin angažman je naprosto univerzalno prihvatljiv.
Naravno, majstor Drago Šalipur i maestro Žika Ristić slučajno su, samo u mojoj glavi, pretvoreni u Mrava i Cvrčka. Neka druga sila, a ne ona koja je basnu učinila takvom, poigrala se s njihovom sudbinama. Uostalom, ja niti ne znam što se dogodilo s mojim bricom. Možda se i on smrznuo ili je poginuo od metka. Zapravo, uopće ne znam s koje su mu strane u ratu stizali neprijateljski meci, niti to želim saznati, jer mi ne treba da u skladu s rasporedom agresora i žrtve naknadno određujem svoje mišljenje o čovjeku čija me britva nikada nije porezala. Dragu doživljavam kao mrava iz samo jednoga razloga: previše je kukao što mora mamuran raditi! A Žika Ristić mu se dobrodušno smješkao, kao što to samo Cvrčak zna.
Prije nekoliko večeri, baš kad je zazimilo i zabijelilo, na televiziji sam prvi put vidio reklamu za jednu osiguravajuću kuću; zgodan spot s našim poznatim glumcima i glumicama, u kojemu je nanovo ispričana basna o cvrčku i mravu. Mrav je i ovoga puta vodio računa o svojoj egzistenciji, dok je cvrčak pizdio okolo i ponašao se u skladu s vlastitom prirodom i talentom. Debeli premaz glamura i duhovita igra možda će drugima izmamiti simpatije, ali meni je opet sve bilo tako gorko. Tisućiti put ispričana basna jednako je pogrešna i uvredljiva po sve cvrčke ovoga svijeta, žive i one koji su se smrznuli. I opet ju je lako srušiti i dovesti u pitanje onoga tko ju koristi. Osiguravajuća kuća je, razumije se, jako ugledna, budući da na ovome svijetu još nije postojala nijedna neugledna osiguravajuća kuća, kao što nije bilo ni nesigurnih banaka, ni država koje ne bi trajale vječno. Ali što se događa s mravima, koji vode računa o “osiguravanju imovine i lica” i priključuju se baš svakom mirovinskom fondu koji se reklamira na televiziji, kada propadnu osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, banke i države? Tada mravi uz dursku cvrčkovu svirku sanjaju snove o staroj deviznoj štednji. Nemam namjeru ljude plašiti ili ih odgovarati od pokušaja da osiguraju starost koja će im možda doći, jer ću se i sam priključiti nekom fondu, a možda se i osigurati od životnih katastrofa, ali bih svakome sugerirao da svoje povjerenje ukaže onima čija mu se televizijska reklama najviše svidi i koja najprije bude u skladu s njegovim unutarnjim, moralnim i cvrčkovskim, načelima. Ako u takvoj vrsti izbora propadneš, barem ćeš znati zašto si propao i što si svojim novcem kupio. Nije mudro padati na riječi i slike do kojih ne držiš, ali su društveno probitačne. Krivo je vjerovati u one koji vam govore da iza njih stoji poštenje i tradicija u poštenju. To je stajalo i iza Slovenaca, pa se više zajebao onaj tko je devize držao u Ljubljanskoj banci, nego onaj koji ih je čuvao u Privrednoj banci Sarajevo ili u Jugobanci. Isto tako, pogrešno je vjerovati u one koji vam u svojim reklamama podvaljuju djecu. Ako mene pitate, čim mi netko pokaže klinca ili kućnog ljubimca, a prodao bi mi karnišu ili getribu za audija, ja bježim glavom bez obzira. Ne vjerujem ni onima koji mi se obraćaju u lokalnome slengu. To me podsjeća na zemljaka iz vojske. Rekao sam mu da sam iz Sarajeva, a on je bio isto iz Sarajeva. Iz kojega dijela Sarajeva? Pa iz Čekrčića? Znate li gdje su Čekrčići? Lijepo, ne znam ni ja. Ali ipak od svega mi najviše idu na živce Cvrčak i mrav. Gore bi bilo samo da su pokazali djevojčicu sa žigicama. Da je na vrijeme počela uplaćivati u naš mirovinski fond, danas bi bila dama s kamelijama.
Ali da se još jednom vratim starom Žiki Ristiću, umirovljenom redatelju s frizurom Bertolta Brechta. Snimao je kratke filmove o obnovi i izgradnji, organizirao smotre filmskoga stvaralaštva i amaterska druženja, nagovarao mlade da se bave filmom i radio priloge za Filmske novosti. Iza sebe ostavio je više života, nego umjetnosti. Mali hommage napravio mu je Emir Kusturica u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”. Sjećate se onog sijedog promuklog čovjeka, koji kao predstavnik Mjesne zajednice Crni vrh na početku filma govori o potrebi kulturnoga uzdizanja mladih i formiranja orkestra? E, to je bio Žika Ristić. Između uloge i glumca nije bilo nikakve razlike. Da su ga mogla grijati srca onih koji su iskreno voljeli “Sjećaš li se Dolly Bell”, stari se penzioner ne bi smrznuo.