(Uvodna autorova napomena: Pismo upućeno Nicoletti Dosio, umirovljenoj nastavnici latinskog i grčkog, osuđenoj na godinu dana zatvora zbog borbe protiv tunela u Val Susi, već tri mjeseca zatočenoj u Torinu)
Draga Nicoletta,
ovih dana iznova čitam. Opet su mi na koljenima pisma Rose Luxemburg iz zatvora u Berlinu. U jednome od tih, upućenom Mathildi Jacob 7. veljače 1917., Rosa joj priča o cvrkutu velike sjenice: tss vì, tss vì, koju ona zna tako dobro oponašati da se velika sjenica približi sve do rešetaka. Rosa piše: “Snijegu usprkos, studeni i samoći, mi vjerujemo, velika sjenica i ja, da proljeće dolazi.”
Evo nas u danima kad izjavljuju da je zima prošla. Ti si zatočena, a zbog tajnovite solidarnosti u kuću se zatvorio sav narod. Okreću se malobrojni kotači, sjever seli na jug, napuštene balkone popunjavaju naslonjene obitelji. Ne čuje se da govori ijedan ekonomist, sva vlast i sve riječi – liječnicima.
Ja sam u svom ataru i vidim kako na stablima napreduju pupoljci. Pa mi drago što na talijanskom riječ GEMMA vrijedi i za dragi kamen. Tako je proljeće draguljarnica pod otvorenim nebom za sve one koji mu se dive.
Ovdje se ljudi u znak pažnje izbjegavaju. Tamo kod vas u ćelijama nema mjesta ni za okrenuti se. Oboljelima od upale pluća nedostaje zraka, a vi ga morate udisati u grupi. Prepuni zatvori postali su laboratoriji zagušljivosti zbog pretjeranih kazni.
Ali Tvoja dolina, za koju si se borila i za koju robijaš, i dalje proizvodi i ubrizgava politički kisik – onaj koji nastaje unutar zajednice koja iza brave stavlja svoje uglednike – saziva okupljanja, ispunjava ceste i daje pravo građanstva svakome koga se tretira podanikom nekog feudalca. Vaša dolina, opkoljena kao pokrajina pobunjenih, i dalje u ulozi zapreke silovanja vlastitoga teritorija. Tvoj nepomućeni i nepopustljivi mir isti je onaj kao i u Tvojoj zajednici.Manifestira se kada se narod pobuni.
Ponosan sam što ti se mogu obraćati zamjenicom Ti, ponosan što sam jedan od vaših. Očekujem Te ovdje i obećavam da ćeš na izlasku zateći isto jedinstvo, isto proljeće.
Draga Nicoletta
(Uvodna autorova napomena: Pismo upućeno Nicoletti Dosio, umirovljenoj nastavnici latinskog i grčkog, osuđenoj na godinu dana zatvora zbog borbe protiv tunela u Val Susi, već tri mjeseca zatočenoj u Torinu)
Draga Nicoletta,
ovih dana iznova čitam. Opet su mi na koljenima pisma Rose Luxemburg iz zatvora u Berlinu. U jednome od tih, upućenom Mathildi Jacob 7. veljače 1917., Rosa joj priča o cvrkutu velike sjenice: tss vì, tss vì, koju ona zna tako dobro oponašati da se velika sjenica približi sve do rešetaka. Rosa piše: “Snijegu usprkos, studeni i samoći, mi vjerujemo, velika sjenica i ja, da proljeće dolazi.”
Evo nas u danima kad izjavljuju da je zima prošla. Ti si zatočena, a zbog tajnovite solidarnosti u kuću se zatvorio sav narod. Okreću se malobrojni kotači, sjever seli na jug, napuštene balkone popunjavaju naslonjene obitelji. Ne čuje se da govori ijedan ekonomist, sva vlast i sve riječi – liječnicima.
Ja sam u svom ataru i vidim kako na stablima napreduju pupoljci. Pa mi drago što na talijanskom riječ GEMMA vrijedi i za dragi kamen. Tako je proljeće draguljarnica pod otvorenim nebom za sve one koji mu se dive.
Ovdje se ljudi u znak pažnje izbjegavaju. Tamo kod vas u ćelijama nema mjesta ni za okrenuti se. Oboljelima od upale pluća nedostaje zraka, a vi ga morate udisati u grupi. Prepuni zatvori postali su laboratoriji zagušljivosti zbog pretjeranih kazni.
Ali Tvoja dolina, za koju si se borila i za koju robijaš, i dalje proizvodi i ubrizgava politički kisik – onaj koji nastaje unutar zajednice koja iza brave stavlja svoje uglednike – saziva okupljanja, ispunjava ceste i daje pravo građanstva svakome koga se tretira podanikom nekog feudalca. Vaša dolina, opkoljena kao pokrajina pobunjenih, i dalje u ulozi zapreke silovanja vlastitoga teritorija. Tvoj nepomućeni i nepopustljivi mir isti je onaj kao i u Tvojoj zajednici. Manifestira se kada se narod pobuni.
Ponosan sam što ti se mogu obraćati zamjenicom Ti, ponosan što sam jedan od vaših. Očekujem Te ovdje i obećavam da ćeš na izlasku zateći isto jedinstvo, isto proljeće.
Grlim Te snažno, Erri
Preveo i priredio Tvrtko Klarić