Dozrijevanje fotografije

(1928. –1999.)

 

Moja baka kaže da u svakom pogledu postoji komadić zemlje, ali to shvatiš tek kada pogleda više nema. Volim kad mi priča o takvim stvarima koje ne razumijem na prvu. Ona nije baka poput drugih s kojima pričaš o životnim stvarima.

Moja baka je baka za smrtne stvari. Vjerujem joj sve – i za tu zemlju u pogledu – osam pogleda pred očima joj je otišlo.

Ona ima zavjesu na očima. Kao mala sam mislila da je to zato što je puno plakala. Sada znam da je ima jer je prestala gledati život. Sigurno još plače, samo se ne vidi jer joj suze ostaju iza zavjese.

Noću pere uvijek jedne te iste zavjese. Ne zato što su prljave – nikad ih nije ni koristila. To su zavjese iz njezina miraza. U bakinoj prvoj kući nije bilo prozora. Kad su izgradili drugu, došla je snaha i stavila zavjese po svome ukusu. Sada mi priča o onoj kući bez prozora u koju na kraju svi odlazimo, a zavjese pere u spomen na svoje unučice. Potom ih slaže u jedan sanduk s puno naftalina i na taj način se podsjeća da je sve njezino unutra, u tom sanduku.

To sve znači jedan sloj odjeće i đerdan, ali baka zbog toga ne postaje sujetna poput drugih baka iz sela koje govore da s tom haljinom, tim cipelama i tim rupcem žele otići s ovoga svijeta. Ne postaje sujetna. Dok govori o smrti, postaje živahna. Ponekad pomislim da jedino tada i živi.

Baka živi svoju smrt. Ujutro ustaje dok je još mrak i kupa se. Plaši se da će se smrt zgaditi bude li prljava i neće je dodirnuti. Kupa se u nekoliko voda, vjerujući da tako otpljuskuje život od sebe. Potom prolijeva taj život po šimširu u vrtu. U našem kraju smrt voli šimšir, muškat i bosiljak.

U podne kuha. Uvijek kuha za puno ljudi, a godinama već živi sama. Od vatre i jela postaje zadušljivo. Kad skuha, nastaje Zadušnica.

Raspoređuje hranu u deset tanjura. Osam je za njezine pokojnike, dok u deveti stavlja za sebe i zaboravlja jesti. Posljednji tanjur je za smrt jer za smrt sitosti nema i uvijek je gladna.

Tako sam zapamtila baku – sama pored punih tanjura i mnoštva praznih stolaca za stolom. Poput usamljena Isusa čiji su učenici pobjegli netom prije večere.

Navečer pali uljanicu. Ne izgovara molitvu, već na glas pravi nekakve planove. Dugoročne, da iznervira smrt, da je izazove. Od malena zna da se ne kazuje ono što ćeš raditi prije svanuća, jer čovjek snuje, a gospod odlučuje. No, njezin gospod već godinama je smrt, tj. samo u nju vjeruje. Smrt je, za razliku od boga, kaže baka, oko koje vidi, ruka koja pipa.

Kod bake već odavno nema ikona. Samo puno fotografija. Većinom besmrtnih, od kojih je osam smrtnih.

Prvi fotograf koji je prošao kroz selo, napravio je čitav događaj od obiteljskih portreta. Baki je tada bilo dvanaest. Još dan prije znalo se da će doći fotograf i u većini kuća nastade metež – žene su pripremale odjeću, muškarci odlazili u brijačnicu, potom su se svi okupljali i vježbali za fotografiranje. Baka je imala posve novu crvenu haljinu, ni jednom odjevenu. Puno je puta molila majku da joj dopusti barem na kratko je odjenuti, samo do česme i nazad, ali prabaka je bila kategorična – ta će haljina biti za nešto važno.

Nema veze što fotografije nisu bile u boji, baka je znala da će se sljedećeg dana slikati u najljepšoj crvenoj haljini na svijetu. Od sreće nije sklopila oka cijelu noć, te je prva čula pse koji su lajali na nepoznate. Donesoše njezina oca, našli ga ubijena i bačena kraj puta.

Na prvoj fotografiji u svome životu baka je u crnoj haljini. Kleknula je do kovčega, a pradjed se ne vidi od cvijeća i svijeća. Na drugoj, kasnijoj fotografiji ljudi oko kovčega gotovo su isti, no u kovčegu je baka. U kući postoji osam takvih fotografija. Sa prve i osme ljudi se ne poznaju. Zajedničke su samo smrt i baka. Na posljednjim dvjema sam i ja.

Kad baka priča o tim fotografijama, smrt je fotogenična. Često razmišljam o toj tradiciji fotografiranja pokojnika i ožalošćenih. Podsjeća me na nekakav strah od zaboravljanja lica pokojnika, kao da je nužna potvrda em da ga ima, em da ga nema. Kad ima nas, govori baka, nema smrti, kad nema smrti, ima nas.

Promatram fotografije, ta lica, te ruke. Koliko god da su se s godinama promijenile, oči, kojima gledaju smrt, jedne su te iste. Znam da od prve do osme fotografije postoje ne samo godine. Postoje i kilometri. To podsjeća trčanje, obiteljsko štafetno trčanje koje počinje od pokojnika u trenutku fotografiranja, a tek na sljedećoj fotografiji shvaćaš kome je predao štafetu. To je drevno trčanje. Drevno poput onoga latinskog. Istovremeno je memento mori i požuri polako.

Moja baka je profesionalna narikača. U selu je pozivaju kad god pokapaju nekoga jer baka najbolje poznaje smrt i zna kako je opjevati. Nije to baš pjevanje jer baka krivi onaj svoj hrapavi, strašni glas. Glas koji postaje deranje, koji postaje zavijanje. Cilj je da smrt pobjegne iz te kuće i više nikad ne dođe. Baka je tako istjerala dosta smrti iz sela. I dok je tjera, priziva je k sebi.

Narikače su nešto poput žrica smrti, one je populariziraju. Kada je smrt strana, u njoj ima mudrosti, kad se radi o smrti bližnjega, u njoj ima muke, ali zapravo – smrt je uvijek ista. Ti si pametna djevojčica, kaže baka, ne možeš to ne znati. Gramatički, smrt nema množine, ali baka ima svoju vlastitu, samrtničku gramatiku. U njoj su rečenice zapravo kratke, izjavne. Čovjek govori, govori, kaže baka, troši riječi iz svoga života, a smrt se samo jednom izjasni, na licu mjesta i njezina je točka. Kod bake je stavila osam točki. Vjerojatno zbog toga već godinama živi u trotočju. Iz očiju joj, iza zavjesa, kapaju točke. Zavjese su uvijek vlažne. Noću pere uvijek jedne te iste zavjese, za svoje unučice.

Unučice su daleko. Imaju žaluzine na plastičnim prozorima. U svakom pogledu unučica dio je bake, ali to shvaćaju tek kada baka ode.

Rano ujutro je izašla, nikome se nije javila, uzela onih osam fotografija i otišla u devetu.

 

S bugarskog prevela Ksenija Banović

Jordanka Beleva 22. 06. 2016.