Ove se godine na Londonskom sajmu knjiga pojavilo nekoliko hrvatskih pisaca koji su tijekom javnih nastupa i tribina isticali zabrinutost oko toga kako ih se doživljava u drugim dijelovima Europe. Tako je, primjerice, Marinko Koščec rekao kako ima dojam da bi hrvatski pisci trebali govoriti jedino o nedavnim balkanskim ratovima, a da bi se neki strani izdavač odlučio da ih prevede i objavi. Drugi su, pak, hrvatski pisci isticali kako ih nitko ne čita i zato što pišu na takozvanom malom jeziku.
Od knjiga koje se objavljuju u samoj Hrvatskoj, otprilike polovica su prijevodi s engleskog jezika, dok, primjerice, tek oko jedan posto proznih knjiga objavljenih u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama čine prijevodi inozemnih autora. Hrvatska je država uspjela riješiti i nadrasti pitanja koja su se pojavila uspostavom Haškog tribunala za ratne zločine i prvog srpnja postala je punopravna članica Europske Unije, u jednoj od posljednjih faza emancipacije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije. No, postavlja se pitanje, primjećuje li itko danas u svijetu hrvatske pisce?
Hrvatska književnost, općenito gledano, sporadično je prevođena, još od Miroslava Krleže koji je poslije Drugog svjetskog rata bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost i Ive Andrića koji ju je i dobio 1961. No, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a pisao je nekom vlastitom mješavinom srpskoga i bosanskog jezika, tako da ga danas sve tri novonastale zemlje s pravom svojataju kao svojega pisca. Uz ovaj primjer svakako je opravdano zapitati se što to zapravo znači biti hrvatskim piscem? Antonio Skármeta je, primjerice, sin hrvatskih emigranata rođen u Čileu. Ja, opet, pišem, engleskim jezikom, iako sam živio u Hrvatskoj sve do svoje dvadesete godine i obično o meni ljudi govore kao o američkom piscu. Etničko čistunstvo je, dakako, smiješno pitanje, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, pa se čini da je hrvatskim piscem najbolje nazvati onoga tko sam želi da ga se tako naziva.
Prije Titove smrti bilo je poželjno biti članom Komunističke partije ili, pak, potjecati iz ugledne građanske obitelji ako si želio da ti se u Hrvatskoj objavi knjiga, no nakon raspada totalitarnoga socijalizma izdavaštvo je živnulo i odjednom su se pojavile stotine novih pisaca i malih izdavačkih kuća. Veliki je dio tadašnjega pisanja bio amaterske naravi, ponikao iz očite potrebe za samoiskazivanjem, gotovo bez ikakvih uredničkih korektiva, a sve je to obilovalo dugim rečenicama i unutrarnjim monolozima, vjerojatno pod utjecajem Thomasa Bernhardta i drugih pisaca Srednje Europe. Međutim, vrlo brzo su se mlađi autori, pod utjecajem minimalizma Raymonda Carvera – čiji je stil bio dobra protumjera njemačkoj opsežnosti – počeli izražavati znatno svježije i sažetije.
Hrvatski jezik ima puno dijalekata i podložan je raznim jezičkim utjecajima, pa svaki od tri romana o kojima u ovom tekstu govorim zvuči u originalu sasvim različito. Miljenko Jergović služi se izrazima tipičnima za Bosnu. Robert Perišić koristi neku vlastitu mješavinu dalmatinskih idioma i standardnoga hrvatskog jezika, dok Marinko Koščec piše izrazito zagrebačkim izričajem. Sve te nijanse je vrlo teško prevesti, ali, usprkos gubitku nekih lingvističkih boja, sva tri romana vrlo dobro zvuče na engleskom. Dva je romana preveo Will Furth, Australac, dok je Jergovića preveo David Williams, Novozelanđanin, pa su sve tri knjige prožete određenim antipodnim idiomima. Niti jedna od knjiga ne bavi se isključivo ratom u Hrvatskoj, niti se u bilo kojoj od njih ističe kao problem to što je napisana “malim jezikom”.
Jergovićeva “Mama Leone” (prvi put objavljena 1999. godine) zbirka je međusobno isprepletenih priča autobiografske naravi, vezanih tako da čine pikarski komičan roman, koji gotovo da podsjeća na “Pustolovine Toma Jonesa” Henryja Fieldinga. Sve su priče vezane radnjom za Sarajevo i prate pripovjedačev život od djetinjstva do mladanačkog sazrijevanja u razdoblju između Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova devedesetih godina. Roman je vrlo duhovit, provokativno oštrouman, na trenutke i urnebesno smiješan, a da istovremeno iz njega zrači i određenu doza sjete. U drugoj polovici roman širi horizonte, iskoračujući izvan formata prvog lica, da bi obuhvatio i sudbine nekoliko obitelji i pojedinaca tijekom jugoslavenskih ratova. Tako pratimo Bošnjake koji emigriraju u Sloveniju, Izrael (kada protagonisti pokušavaju prijeći na židovsku vjeru), Kanadu i u Zagreb.
Jergovićevo poigravanje paradoksima i aforistički stil blistaju kroz cijelu knjigu.
Koščecov roman “To malo pijeska na dlanu” (objavljen 2006. godine) širokog je raspona, ispripovijedan u prvome licu. Pripovjedač je u prvome dijelu romana muškarac, u drugome žena, a autor uslojava putopisnu prozu, osobne refleksije i anegdote stilom koji podsjeća na Petera Handkea. Odnosi muškaraca i žena, prijateljstva, depresije, seks, noćni život Zagreba i putovanja na Zapad, stvaraju dražestan bildungsroman koji se odvija u Jugoslaviji netom prije početka ratova devedesetih godina. Pripovjedač ponire i u prošlost svojih roditelja, djedova i baka, govoreći i o zločinima počinjenima za vrijeme Drugog svjetskog rata, među kojima i onih ustaških, u kojima su stradale na tisuće židova, Srba i komunista. Dok se cijelo vrijeme izmjenjuju intenzivna osobna i politički utemeljena razmišljanja, pratimo kako se razvijaju obiteljska i nacionalna povijest, protkane anegdotama, različitim ekskursima, flešbekovima i reinterpretacijama kojekakvih zbivanja. Iako ta pripovjedačka tehnika često zna destabilizirati dramski naboj (vrlo je malo kontinuiranih dijaloga i detaljnih opisa razvoja radnje), autor je u konačnici razvio vrlo slikovit i bogat roman.
“Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića još je jedan roman kojega pokreće naslovni karakter, čovjek koji se vraća iz Iraka gdje boravi kao novinar tijekom drugog iračkog rata. Perišićev antijunak boluje od PTSP-ja i sklon je prilično maničnim monolozima, ali u kojima ima i zabavnih i poticajnih razmišljanja. Tako nas, primjerice, podsjeća da američka raketa Tomahawk stoji gotovo milijun dolara i da bi, prema tome, svaki cilj doista trebao biti vrijedan tih novaca. Perišić izmjenjuje osnovnu priču sa sjećanjima iz rata u Hrvatskoj, ekscentričnim izdavačkim pothvatima početkom devedesetih godina, boemskim životom u Zagrebu i pokušajima intimiziranja koji uglavnom završavaju dubokom osamljenošću, u sjeni PTSP-ja. Usprkos svoj toj ozbiljnosti, roman je vrlo smiješan i uvelike bi ga se moglo svrstati u žanr satiričkih, antiratnih romana poput “Dobrog vojaka Švejka” Jaroslava Hašeka ili “Klaonice pet” Kurta Vonneguta. Perišić konstruira seriju dugih i zabavnih prizora punih neobičnih dijaloga i ritmično interpoliranih unutarnjih monologa. U jednom od tih monologa pripovjedač koji piše neistinite izvještaje iz Iraka namjerava pozirati za fotografiju koju kani poslati, umjesto svog nestalog rođaka. Da bi što više ličio nestalom rođaku, odlazi u salon za uljepšavanje.
U svakoj od ove tri knjige puno je više toga od izravnih sukoba, iako rat odjekuje iz pozadine, kao dodatni dinamički pokretač. Poput čeških pisaca koji su zapanjili svijet svojom originalnošću, pišući o socijalizmu istočnoga bloka u razdoblju hladnoga rata (Ivan Klima, Vaclav Havel), ili onih koji su bili genijalno maštoviti (Bohumil Hrabal, Milan Kundera) hrvatski pisci sada imaju veliku šansu da se istaknu na međunarodnoj sceni, a da pri tome ostave rat po strani.
*
Tekst objavljen u Times Literary Supplementu s engleskog preveo Saša Drach
Dosta je bilo rata
Ove se godine na Londonskom sajmu knjiga pojavilo nekoliko hrvatskih pisaca koji su tijekom javnih nastupa i tribina isticali zabrinutost oko toga kako ih se doživljava u drugim dijelovima Europe. Tako je, primjerice, Marinko Koščec rekao kako ima dojam da bi hrvatski pisci trebali govoriti jedino o nedavnim balkanskim ratovima, a da bi se neki strani izdavač odlučio da ih prevede i objavi. Drugi su, pak, hrvatski pisci isticali kako ih nitko ne čita i zato što pišu na takozvanom malom jeziku.
Od knjiga koje se objavljuju u samoj Hrvatskoj, otprilike polovica su prijevodi s engleskog jezika, dok, primjerice, tek oko jedan posto proznih knjiga objavljenih u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama čine prijevodi inozemnih autora. Hrvatska je država uspjela riješiti i nadrasti pitanja koja su se pojavila uspostavom Haškog tribunala za ratne zločine i prvog srpnja postala je punopravna članica Europske Unije, u jednoj od posljednjih faza emancipacije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije. No, postavlja se pitanje, primjećuje li itko danas u svijetu hrvatske pisce?
Hrvatska književnost, općenito gledano, sporadično je prevođena, još od Miroslava Krleže koji je poslije Drugog svjetskog rata bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost i Ive Andrića koji ju je i dobio 1961. No, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a pisao je nekom vlastitom mješavinom srpskoga i bosanskog jezika, tako da ga danas sve tri novonastale zemlje s pravom svojataju kao svojega pisca. Uz ovaj primjer svakako je opravdano zapitati se što to zapravo znači biti hrvatskim piscem? Antonio Skármeta je, primjerice, sin hrvatskih emigranata rođen u Čileu. Ja, opet, pišem, engleskim jezikom, iako sam živio u Hrvatskoj sve do svoje dvadesete godine i obično o meni ljudi govore kao o američkom piscu. Etničko čistunstvo je, dakako, smiješno pitanje, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, pa se čini da je hrvatskim piscem najbolje nazvati onoga tko sam želi da ga se tako naziva.
Prije Titove smrti bilo je poželjno biti članom Komunističke partije ili, pak, potjecati iz ugledne građanske obitelji ako si želio da ti se u Hrvatskoj objavi knjiga, no nakon raspada totalitarnoga socijalizma izdavaštvo je živnulo i odjednom su se pojavile stotine novih pisaca i malih izdavačkih kuća. Veliki je dio tadašnjega pisanja bio amaterske naravi, ponikao iz očite potrebe za samoiskazivanjem, gotovo bez ikakvih uredničkih korektiva, a sve je to obilovalo dugim rečenicama i unutrarnjim monolozima, vjerojatno pod utjecajem Thomasa Bernhardta i drugih pisaca Srednje Europe. Međutim, vrlo brzo su se mlađi autori, pod utjecajem minimalizma Raymonda Carvera – čiji je stil bio dobra protumjera njemačkoj opsežnosti – počeli izražavati znatno svježije i sažetije.
Hrvatski jezik ima puno dijalekata i podložan je raznim jezičkim utjecajima, pa svaki od tri romana o kojima u ovom tekstu govorim zvuči u originalu sasvim različito. Miljenko Jergović služi se izrazima tipičnima za Bosnu. Robert Perišić koristi neku vlastitu mješavinu dalmatinskih idioma i standardnoga hrvatskog jezika, dok Marinko Koščec piše izrazito zagrebačkim izričajem. Sve te nijanse je vrlo teško prevesti, ali, usprkos gubitku nekih lingvističkih boja, sva tri romana vrlo dobro zvuče na engleskom. Dva je romana preveo Will Furth, Australac, dok je Jergovića preveo David Williams, Novozelanđanin, pa su sve tri knjige prožete određenim antipodnim idiomima. Niti jedna od knjiga ne bavi se isključivo ratom u Hrvatskoj, niti se u bilo kojoj od njih ističe kao problem to što je napisana “malim jezikom”.
Jergovićeva “Mama Leone” (prvi put objavljena 1999. godine) zbirka je međusobno isprepletenih priča autobiografske naravi, vezanih tako da čine pikarski komičan roman, koji gotovo da podsjeća na “Pustolovine Toma Jonesa” Henryja Fieldinga. Sve su priče vezane radnjom za Sarajevo i prate pripovjedačev život od djetinjstva do mladanačkog sazrijevanja u razdoblju između Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova devedesetih godina. Roman je vrlo duhovit, provokativno oštrouman, na trenutke i urnebesno smiješan, a da istovremeno iz njega zrači i određenu doza sjete. U drugoj polovici roman širi horizonte, iskoračujući izvan formata prvog lica, da bi obuhvatio i sudbine nekoliko obitelji i pojedinaca tijekom jugoslavenskih ratova. Tako pratimo Bošnjake koji emigriraju u Sloveniju, Izrael (kada protagonisti pokušavaju prijeći na židovsku vjeru), Kanadu i u Zagreb.
Jergovićevo poigravanje paradoksima i aforistički stil blistaju kroz cijelu knjigu.
Koščecov roman “To malo pijeska na dlanu” (objavljen 2006. godine) širokog je raspona, ispripovijedan u prvome licu. Pripovjedač je u prvome dijelu romana muškarac, u drugome žena, a autor uslojava putopisnu prozu, osobne refleksije i anegdote stilom koji podsjeća na Petera Handkea. Odnosi muškaraca i žena, prijateljstva, depresije, seks, noćni život Zagreba i putovanja na Zapad, stvaraju dražestan bildungsroman koji se odvija u Jugoslaviji netom prije početka ratova devedesetih godina. Pripovjedač ponire i u prošlost svojih roditelja, djedova i baka, govoreći i o zločinima počinjenima za vrijeme Drugog svjetskog rata, među kojima i onih ustaških, u kojima su stradale na tisuće židova, Srba i komunista. Dok se cijelo vrijeme izmjenjuju intenzivna osobna i politički utemeljena razmišljanja, pratimo kako se razvijaju obiteljska i nacionalna povijest, protkane anegdotama, različitim ekskursima, flešbekovima i reinterpretacijama kojekakvih zbivanja. Iako ta pripovjedačka tehnika često zna destabilizirati dramski naboj (vrlo je malo kontinuiranih dijaloga i detaljnih opisa razvoja radnje), autor je u konačnici razvio vrlo slikovit i bogat roman.
“Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića još je jedan roman kojega pokreće naslovni karakter, čovjek koji se vraća iz Iraka gdje boravi kao novinar tijekom drugog iračkog rata. Perišićev antijunak boluje od PTSP-ja i sklon je prilično maničnim monolozima, ali u kojima ima i zabavnih i poticajnih razmišljanja. Tako nas, primjerice, podsjeća da američka raketa Tomahawk stoji gotovo milijun dolara i da bi, prema tome, svaki cilj doista trebao biti vrijedan tih novaca. Perišić izmjenjuje osnovnu priču sa sjećanjima iz rata u Hrvatskoj, ekscentričnim izdavačkim pothvatima početkom devedesetih godina, boemskim životom u Zagrebu i pokušajima intimiziranja koji uglavnom završavaju dubokom osamljenošću, u sjeni PTSP-ja. Usprkos svoj toj ozbiljnosti, roman je vrlo smiješan i uvelike bi ga se moglo svrstati u žanr satiričkih, antiratnih romana poput “Dobrog vojaka Švejka” Jaroslava Hašeka ili “Klaonice pet” Kurta Vonneguta. Perišić konstruira seriju dugih i zabavnih prizora punih neobičnih dijaloga i ritmično interpoliranih unutarnjih monologa. U jednom od tih monologa pripovjedač koji piše neistinite izvještaje iz Iraka namjerava pozirati za fotografiju koju kani poslati, umjesto svog nestalog rođaka. Da bi što više ličio nestalom rođaku, odlazi u salon za uljepšavanje.
U svakoj od ove tri knjige puno je više toga od izravnih sukoba, iako rat odjekuje iz pozadine, kao dodatni dinamički pokretač. Poput čeških pisaca koji su zapanjili svijet svojom originalnošću, pišući o socijalizmu istočnoga bloka u razdoblju hladnoga rata (Ivan Klima, Vaclav Havel), ili onih koji su bili genijalno maštoviti (Bohumil Hrabal, Milan Kundera) hrvatski pisci sada imaju veliku šansu da se istaknu na međunarodnoj sceni, a da pri tome ostave rat po strani.
*
Tekst objavljen u Times Literary Supplementu s engleskog preveo Saša Drach