Došao Rod u moj dom. Dočekan s radošću kao i svaki rod. Poštar: autor Nestalih ustoljeću. Samo što ga je donio iz Zagreba, počeo sam listati njegove stranice. I nikad kraja. I nikad konca. Smoren, vratio sam se na početak, i rečenicu po rečenicu, započeo osvajati njegove uzbudljive sadržaje. Poludio sam od čitanja i počeo razgovarati s knjigom kao sa živim stvorom. Rod je, zapravo, prvi uspostavio takav odnos sa mnom. Znaš li ti tko sam, progovorio je dok sam čitao. Kako ne, odgovorio sam mu ne oklijevajući. I sad ću ti otkriti kako te i otkad upoznajem prije nego što si mi stigao u dom. I ne samo tebe, već i autora Nestalih u stoljeću i to njegovo djelo!
Pa, reci!
*
Otkad tvoj Stvoritelj (može i Roditelj, zašto ne!) ima svoju web stranicu, povremeno upoznajem pojedine tvoje dijelove. Oni mi poručuju da si i moj rod, jer sam i ja dio povijesti kroz koju si prošao ti. Istina je, nisi se tada tako zvao, od svega toga tek si 2013. nastao u Frakturi, kao što su i Nestali u stoljeću, čiji su mi neki segmenti bili dostupni, također, prvo na webu njegova autora. Doživljavam te kao rođenog člana obitelji u zajedničkoj domovini koja se na tvojim stranicama zove Srednja Europa, prostor prošaran Balkanom, a Sarajevo je u njoj srce svih bitnih događaja. U tome gradu sam ostavio 53 godine svog života, nekoliko godina više od godina starosti tvog Stvoritelja (može i Roditelja, zašto ne!), koji te događaje opisuje tako melankolično, punom dušom, tako živo, kao s lica mjesta. On, tvoj Roditelj, autor Nestalih u stoljeću, i ja, u tome stoljeću, proživjeli smo mnogo toga zajedničkog i istog… Jedan grad nas veže za slične događaje, u srcu Sarajeva kucaju i naši životi, iako su sudbine naših obitelji razbacane kojekuda, izvan njega, po raznim balkanskim i srednjoeuropskim prostorima. Jedna je država sve u nama formirala, kao što su i one, prije nje, u našim precima. Roditeljima, majkama, braći i sestrama, rođacima, prijateljima. Sve trojica se još uvijek jednako preznojavamo u vremenu ratova, raznih revolucija i evolucija, društvenih ustroja i njihovih raspada. Još se liječimo od istih trauma i istih rana. Tvoj Roditelj i autor Nestalih u stoljeću sve su dobro proučili, iščitali, zapamtili i dijagnosticirali. Obojica su žanr romana nahranili jelima koja su povremeno koristili i klasici prije njih. Ime im je: fotografija, skica, dokument, esej, fragment, tekst srodan s putopisom i memoarom … Delikatesni dodaci. Vrlo.
Pravo je čudo kako su obojica iz vremena raznih oskudica i uskraćenja, strahova i nesigurnosti, u sebi razvili potrebu za pripovijedanjem o svemu pobrojanom. Svojim pripovijedanjem obojica omamljuju, opijaju, prožimaju svaku žilicu čitatelja, pa i u meni koji se na sličan način izdižem iznad svakog zla, iznad svih potonuća, i duhovnih i intelektualnih. Pripovijedanjem koje život promatra iz različitih uglova, s različitih životnih prostora i koje identitet osoba sjenči s više boja i ja se nastojim održati normalnim i sposobnim da sve odredim vlastitim jezikom. Pripovijedanje je i moja strast i moja čarolija. (O pripovijedanju, priči i pričanju uopće, “iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača”, kao odgodi smrti, kao spasenju od velike životne nevolje, o pričanju “poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja”, sjećam se, samo je Andrić tako lijepo besjedio primajući Nobelovu nagradu, nitko drugi tako lijepo kao on. Evo još dvojice! Tim kratkim govorom, Andrić se, tako, u tim svečanim trenucima, vjerojatno oslobađao i straha od velikoga priznanja, jer je priznanja odbijao, koliko i slavu. Evo dvojice, sličnih njemu, koji, kao i on, pripovijedanjem produljuju svoje živote i živote drugih. Od čega se to pripovijedanjem i svojim pričama “iz veka u vek” oni oslobađaju zapisano je upravo u ovim njihovim knjigama.) Dok njih dvojica u ovim svojim djelima, opisujući obiteljske i ine drame proteklih stoljeća, kao kozmička mjesta koja se prema strogim pravilima fizike u kozmosu održavaju u vremenu i prostoru, kroz povijest prolaze autoritativno, s izvanrednim poznavanjem mnogih njezinih turbulencija, ja to činim manje pretenciozno.
I tako me je Rod i ovihdana, i dok sam ga čitao, i kad nisam, održavao sa svojim sadržajima, ali i sa sadržajima Nestalih u stoljeću, kao da su blizanci. (Književni i intelektualni sigurno jesu!) Kud god ja, tu sa mnom i Karlo Stubler, željezničar, dunavski Švabo, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, sa svojom djecom i unucima, među kojima je i Hrvatica, s kojom sam jednoga ratnog dana, u sarajevskoj Bogosloviji, u hladnome sobičku uredništva Stećak, popušio nekoliko cigareta, zadnjih, ratnih, i tako se ljudski ispričao o njezinome sinu, piscu, u Zagrebu. Kud god ja, tu sa mnom i priča o nestalom ocu autora Nestalih u stoljeću, tu sa mnom i razne epohe, razni krajevi i gradovi (preko 240 toponima je samo u ovome djelu, što najrječitije govori o tome na koliko se geografskih prostora uvezuju njegove slične priče!). Liber memorabilium, knjiga o nestalom ocu, lista u meni svoje tužne stranice od 1994, kad god u svojim sjećanjima listam nenapisane stranice slične knjige o vlastitom ocu.
Sarajevo je u Rodu epicentar glavnih događaja, Varcar (Vakuf), kao zavičaj, bitan je i inspirativan za autora Nestalih u stoljeću. Ljudi različitih zanimanja u njima tragaju za svojom srećom, stradaju, padaju i uzdišu se, nestaju i žive samo u sjećanju: ljudi iz svakodnevnog obiteljskog života, ali i iz povijesti, koliko i iz prašnjavih arhivskih knjiga.
Teške su te dvije knjige, i na vagi i na vrijednosnoj ljestvici. Na 1003 stranice Rod ima 1.235 grama, Nestali u stoljeću su duplo lakši, 605 grama na 400 stranica. A kako neće biti teške kad se u njih nastanilo toliko ljudskih života, toliko različitih ljudskih profila i sudbina. Najviše ih je iz jedne obitelji s vezama na raznim stranama Europe, bivše države, posebno iz Sarajeva, Varcara. Prepune su bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srbijanskih, balkanskih i europskih toponima u kojima se odvijaju razne ljudske drame i sudbine.
I držati ih u rukama je teško, čitati lako i dragocjeno. U njima pronalazim identitete raznih vremena i raznih država, od vremena nastanka Bosne Argentine, od propale jugoslavenske kraljevine i propale socijalističke federativne zajednice, identitete iz svih dosadašnjih europskih, balkanskih i svjetskih ratova, a i iz nesretnog zadnjeg, u kojemu je Sarajevo bilo konclogor, čije sam sve dane živio, i u kojemu su se, nažalost, dogodili i Vukovar i Srebrenica.
I pametne su ove knjige, i dragocjene u svakome pogledu. U njima su pohranjene s velikom znatiželjom pročitane mnoge druge, od kojih bi mogle nastati biblioteke različitih profila, i znanstvenih, različitih disciplina, i beletrističkih, različitih žanrova, svakako. Razna stoljeća u njima žive svoje burne živote, onaj tko želi da ih upozna, naći će ih sada na jednome mjestu, svi su u ovim dvjema knjigama. Koliko god su strogo lične, autorske, toliko su i univerzalne. Pisane su briljantnim stilom i preciznim jezikom obje, a gospodski se odnose prema svemu što opisuju. Aristokratski. Tamo gdje kod ostrašćenih autora progovara emocija kod ovih progovaraju inteligencija, razum, kreacija. Nisu ove knjige važne samo kao umjetnost, važne su i kao objediniteljke i čuvarice dragocjenih podataka i saznanja o životu naših prostora. I autor Roda i autor Nestalih u stoljeću sve te podatke koriste na sličan način, i to sam u njima pronašao i zaključio.
*
Rod miruje kraj moga računara. Već je šesti je dan kako ga čitam, a koliko će mi tek dana trebati do njegove posljednje stranice. Odmor. Prisjećam se dana dok još nije bio kod mene. U računar upisujem nove rečenice svoje nove priče. Umoran sam i od toga. Udaljavam se od računara, iz radne sobe odlazim u najveću, u kojoj je televizor čiji ekran svjetluca. Uzimam mobitel i otkrivam da imam propušten poziv. Kako nisam čuo, pitam se, i odmah zovem:
– Ivane, zvao si me, bio sam uz računar, nisam te čuo.
– Da – odgovara Lovrenović. – Bio sam u Zagrebu i sreo Jergovića. Zamolio me da ti uručim Rod.
– Već me je obavijestio mailom da ćeš mi ga donijeti – odgovaram.
– Odgovaralo bi mi da ti ga ostavim u Matici.
– Može. Donijet će mi ga tajnica. Stanuje u mojoj blizini. U istoj ulici.
– Dogovoreno.
*
Dva dana s nestrpljenjem čekam Jergovićev Rod. Što sve već nisam pročitao na nekim portalima i facebooku o tome romanu. Nekome u Zagrebu nikako ne odgovara da ovome piscu bez dlake na jeziku prizna nesporan dar i izuzetnu stvaralačku plodnost. Na web stranici izdavača Fraktura nekoliko uvaženih kritičara to ne spore. Veličaju djelo.
Nije baš tako u Sarajevu s Lovrenovićem i njegovim Nestalim u stoljeću. Ovdje se izuzetna djela prešućuju sve dok ona ne nadjačaju otpore i šutnju. Trenutno, Nestali u stoljeću su u toj fazi.
Kako sumnjivce i osporavatelje Roda u Zagrebu sučeliti i s istinom o njemu? Teško. Svojom umjetničkom snagom na najbolji način to čini sam Rod.
Ali, pokušat ću i ja s rečenicom koja nastane u trenutku kad mi ga tajnica donese, pa dalje što bude. Od nje će biti neodvojiv i “poštar“ i njegov roman s kojim se povremeno upoznajem na njegovome webu zahvaljujući dijelovima na njemu već objavljenim, ali i najnovijim kritikama koje ga visoko ocjenjuju. I njegovi sadržaji odjekuju u meni odavno, iako, čitajući ih na webu, nisam ni pretpostavljao da će biti uvezani u jedan žanr, u jednu knjigu.
**
Od tajnice preuzimam Rod s dvije a ne s jednom rečenicom: Došao Rod u moj dom. Dočekan s radošću kao i svaki rod. Pišem ih njegovom autoru (Roditelju, zašto ne!) mailom, on mi odmah odgovara: “e, vala bas, konacno! pozdravljam te!“
I to je sve.
Ali, moram nastaviti čitati, čitati i čitati. I Rod i Nestale u stoljeću. Moram i do tog romana nekako doći, da i u rukama osjetim tih njegovih 605 grama i da osvojim i tih svih njegovih 400 stranica.
Jer, ovakve knjige i jest grijeh čitati u jednome dahu. One se i čitaju natenane!
Došao Rod u moj dom
(S autorom Nestalih u stoljeću)
Došao Rod u moj dom. Dočekan s radošću kao i svaki rod. Poštar: autor Nestalih u stoljeću. Samo što ga je donio iz Zagreba, počeo sam listati njegove stranice. I nikad kraja. I nikad konca. Smoren, vratio sam se na početak, i rečenicu po rečenicu, započeo osvajati njegove uzbudljive sadržaje. Poludio sam od čitanja i počeo razgovarati s knjigom kao sa živim stvorom. Rod je, zapravo, prvi uspostavio takav odnos sa mnom. Znaš li ti tko sam, progovorio je dok sam čitao. Kako ne, odgovorio sam mu ne oklijevajući. I sad ću ti otkriti kako te i otkad upoznajem prije nego što si mi stigao u dom. I ne samo tebe, već i autora Nestalih u stoljeću i to njegovo djelo!
Pa, reci!
*
Otkad tvoj Stvoritelj (može i Roditelj, zašto ne!) ima svoju web stranicu, povremeno upoznajem pojedine tvoje dijelove. Oni mi poručuju da si i moj rod, jer sam i ja dio povijesti kroz koju si prošao ti. Istina je, nisi se tada tako zvao, od svega toga tek si 2013. nastao u Frakturi, kao što su i Nestali u stoljeću, čiji su mi neki segmenti bili dostupni, također, prvo na webu njegova autora. Doživljavam te kao rođenog člana obitelji u zajedničkoj domovini koja se na tvojim stranicama zove Srednja Europa, prostor prošaran Balkanom, a Sarajevo je u njoj srce svih bitnih događaja. U tome gradu sam ostavio 53 godine svog života, nekoliko godina više od godina starosti tvog Stvoritelja (može i Roditelja, zašto ne!), koji te događaje opisuje tako melankolično, punom dušom, tako živo, kao s lica mjesta. On, tvoj Roditelj, autor Nestalih u stoljeću, i ja, u tome stoljeću, proživjeli smo mnogo toga zajedničkog i istog… Jedan grad nas veže za slične događaje, u srcu Sarajeva kucaju i naši životi, iako su sudbine naših obitelji razbacane kojekuda, izvan njega, po raznim balkanskim i srednjoeuropskim prostorima. Jedna je država sve u nama formirala, kao što su i one, prije nje, u našim precima. Roditeljima, majkama, braći i sestrama, rođacima, prijateljima. Sve trojica se još uvijek jednako preznojavamo u vremenu ratova, raznih revolucija i evolucija, društvenih ustroja i njihovih raspada. Još se liječimo od istih trauma i istih rana. Tvoj Roditelj i autor Nestalih u stoljeću sve su dobro proučili, iščitali, zapamtili i dijagnosticirali. Obojica su žanr romana nahranili jelima koja su povremeno koristili i klasici prije njih. Ime im je: fotografija, skica, dokument, esej, fragment, tekst srodan s putopisom i memoarom … Delikatesni dodaci. Vrlo.
Pravo je čudo kako su obojica iz vremena raznih oskudica i uskraćenja, strahova i nesigurnosti, u sebi razvili potrebu za pripovijedanjem o svemu pobrojanom. Svojim pripovijedanjem obojica omamljuju, opijaju, prožimaju svaku žilicu čitatelja, pa i u meni koji se na sličan način izdižem iznad svakog zla, iznad svih potonuća, i duhovnih i intelektualnih. Pripovijedanjem koje život promatra iz različitih uglova, s različitih životnih prostora i koje identitet osoba sjenči s više boja i ja se nastojim održati normalnim i sposobnim da sve odredim vlastitim jezikom. Pripovijedanje je i moja strast i moja čarolija. (O pripovijedanju, priči i pričanju uopće, “iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača”, kao odgodi smrti, kao spasenju od velike životne nevolje, o pričanju “poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja”, sjećam se, samo je Andrić tako lijepo besjedio primajući Nobelovu nagradu, nitko drugi tako lijepo kao on. Evo još dvojice! Tim kratkim govorom, Andrić se, tako, u tim svečanim trenucima, vjerojatno oslobađao i straha od velikoga priznanja, jer je priznanja odbijao, koliko i slavu. Evo dvojice, sličnih njemu, koji, kao i on, pripovijedanjem produljuju svoje živote i živote drugih. Od čega se to pripovijedanjem i svojim pričama “iz veka u vek” oni oslobađaju zapisano je upravo u ovim njihovim knjigama.) Dok njih dvojica u ovim svojim djelima, opisujući obiteljske i ine drame proteklih stoljeća, kao kozmička mjesta koja se prema strogim pravilima fizike u kozmosu održavaju u vremenu i prostoru, kroz povijest prolaze autoritativno, s izvanrednim poznavanjem mnogih njezinih turbulencija, ja to činim manje pretenciozno.
I tako me je Rod i ovih dana, i dok sam ga čitao, i kad nisam, održavao sa svojim sadržajima, ali i sa sadržajima Nestalih u stoljeću, kao da su blizanci. (Književni i intelektualni sigurno jesu!) Kud god ja, tu sa mnom i Karlo Stubler, željezničar, dunavski Švabo, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, sa svojom djecom i unucima, među kojima je i Hrvatica, s kojom sam jednoga ratnog dana, u sarajevskoj Bogosloviji, u hladnome sobičku uredništva Stećak, popušio nekoliko cigareta, zadnjih, ratnih, i tako se ljudski ispričao o njezinome sinu, piscu, u Zagrebu. Kud god ja, tu sa mnom i priča o nestalom ocu autora Nestalih u stoljeću, tu sa mnom i razne epohe, razni krajevi i gradovi (preko 240 toponima je samo u ovome djelu, što najrječitije govori o tome na koliko se geografskih prostora uvezuju njegove slične priče!). Liber memorabilium, knjiga o nestalom ocu, lista u meni svoje tužne stranice od 1994, kad god u svojim sjećanjima listam nenapisane stranice slične knjige o vlastitom ocu.
Sarajevo je u Rodu epicentar glavnih događaja, Varcar (Vakuf), kao zavičaj, bitan je i inspirativan za autora Nestalih u stoljeću. Ljudi različitih zanimanja u njima tragaju za svojom srećom, stradaju, padaju i uzdišu se, nestaju i žive samo u sjećanju: ljudi iz svakodnevnog obiteljskog života, ali i iz povijesti, koliko i iz prašnjavih arhivskih knjiga.
Teške su te dvije knjige, i na vagi i na vrijednosnoj ljestvici. Na 1003 stranice Rod ima 1.235 grama, Nestali u stoljeću su duplo lakši, 605 grama na 400 stranica. A kako neće biti teške kad se u njih nastanilo toliko ljudskih života, toliko različitih ljudskih profila i sudbina. Najviše ih je iz jedne obitelji s vezama na raznim stranama Europe, bivše države, posebno iz Sarajeva, Varcara. Prepune su bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srbijanskih, balkanskih i europskih toponima u kojima se odvijaju razne ljudske drame i sudbine.
I držati ih u rukama je teško, čitati lako i dragocjeno. U njima pronalazim identitete raznih vremena i raznih država, od vremena nastanka Bosne Argentine, od propale jugoslavenske kraljevine i propale socijalističke federativne zajednice, identitete iz svih dosadašnjih europskih, balkanskih i svjetskih ratova, a i iz nesretnog zadnjeg, u kojemu je Sarajevo bilo konclogor, čije sam sve dane živio, i u kojemu su se, nažalost, dogodili i Vukovar i Srebrenica.
I pametne su ove knjige, i dragocjene u svakome pogledu. U njima su pohranjene s velikom znatiželjom pročitane mnoge druge, od kojih bi mogle nastati biblioteke različitih profila, i znanstvenih, različitih disciplina, i beletrističkih, različitih žanrova, svakako. Razna stoljeća u njima žive svoje burne živote, onaj tko želi da ih upozna, naći će ih sada na jednome mjestu, svi su u ovim dvjema knjigama. Koliko god su strogo lične, autorske, toliko su i univerzalne. Pisane su briljantnim stilom i preciznim jezikom obje, a gospodski se odnose prema svemu što opisuju. Aristokratski. Tamo gdje kod ostrašćenih autora progovara emocija kod ovih progovaraju inteligencija, razum, kreacija. Nisu ove knjige važne samo kao umjetnost, važne su i kao objediniteljke i čuvarice dragocjenih podataka i saznanja o životu naših prostora. I autor Roda i autor Nestalih u stoljeću sve te podatke koriste na sličan način, i to sam u njima pronašao i zaključio.
*
Rod miruje kraj moga računara. Već je šesti je dan kako ga čitam, a koliko će mi tek dana trebati do njegove posljednje stranice. Odmor. Prisjećam se dana dok još nije bio kod mene. U računar upisujem nove rečenice svoje nove priče. Umoran sam i od toga. Udaljavam se od računara, iz radne sobe odlazim u najveću, u kojoj je televizor čiji ekran svjetluca. Uzimam mobitel i otkrivam da imam propušten poziv. Kako nisam čuo, pitam se, i odmah zovem:
– Ivane, zvao si me, bio sam uz računar, nisam te čuo.
– Da – odgovara Lovrenović. – Bio sam u Zagrebu i sreo Jergovića. Zamolio me da ti uručim Rod.
– Već me je obavijestio mailom da ćeš mi ga donijeti – odgovaram.
– Odgovaralo bi mi da ti ga ostavim u Matici.
– Može. Donijet će mi ga tajnica. Stanuje u mojoj blizini. U istoj ulici.
– Dogovoreno.
*
Dva dana s nestrpljenjem čekam Jergovićev Rod. Što sve već nisam pročitao na nekim portalima i facebooku o tome romanu. Nekome u Zagrebu nikako ne odgovara da ovome piscu bez dlake na jeziku prizna nesporan dar i izuzetnu stvaralačku plodnost. Na web stranici izdavača Fraktura nekoliko uvaženih kritičara to ne spore. Veličaju djelo.
Nije baš tako u Sarajevu s Lovrenovićem i njegovim Nestalim u stoljeću. Ovdje se izuzetna djela prešućuju sve dok ona ne nadjačaju otpore i šutnju. Trenutno, Nestali u stoljeću su u toj fazi.
Kako sumnjivce i osporavatelje Roda u Zagrebu sučeliti i s istinom o njemu? Teško. Svojom umjetničkom snagom na najbolji način to čini sam Rod.
Ali, pokušat ću i ja s rečenicom koja nastane u trenutku kad mi ga tajnica donese, pa dalje što bude. Od nje će biti neodvojiv i “poštar“ i njegov roman s kojim se povremeno upoznajem na njegovome webu zahvaljujući dijelovima na njemu već objavljenim, ali i najnovijim kritikama koje ga visoko ocjenjuju. I njegovi sadržaji odjekuju u meni odavno, iako, čitajući ih na webu, nisam ni pretpostavljao da će biti uvezani u jedan žanr, u jednu knjigu.
* *
Od tajnice preuzimam Rod s dvije a ne s jednom rečenicom: Došao Rod u moj dom. Dočekan s radošću kao i svaki rod. Pišem ih njegovom autoru (Roditelju, zašto ne!) mailom, on mi odmah odgovara: “e, vala bas, konacno! pozdravljam te!“
I to je sve.
Ali, moram nastaviti čitati, čitati i čitati. I Rod i Nestale u stoljeću. Moram i do tog romana nekako doći, da i u rukama osjetim tih njegovih 605 grama i da osvojim i tih svih njegovih 400 stranica.
Jer, ovakve knjige i jest grijeh čitati u jednome dahu. One se i čitaju natenane!