Posljednjeg tjednaprošlog ljeta zatekao sam se u Bruxellesu, gradu u kojemu možete vidjeti mnogo stvari, ali samo četiri morate: neku od čuvenih briselskih čokolatjera, muzej Renea Magrittea, muzej stripa i kantun na kojemu je pijani Paula Verlaine upucao Arthura Rimbauda. U gradu dakle iz kojega svakome možete donijeti poklon, ali samo jednoj osobi morate: Alemu Ćurinu.
Osim što se, nimalo neobično za prijestolnicu europske birokracije, u Muzej Renéa Magrittea na Kraljevskom trgu ne ulazi na Kraljevskom trgu, kroz vrata na kojima piše Muzej Renéa Magrittea, već – iz nekog razloga – kroz Muzej lijepih umjetnosti u Rue de la Régence, pametno je to organiziran muzej, kojim vas umjesto kustosa vodi sam umjetnik, pričajući vam i tumačeći se citatima na zidovima kao na svojim platnima, poput onoga čuvenog “ceci n’est pas une pomme”, “une pipe”, ili koja je već bila prva.
A kad se nakon višesatnog obilaska nađete u suvenirnici Magritteova muzeja, jedini čovjek kojemu nešto od tamo morate donijeti – sve i da vas upravo tih dana ne gnjavi s predgovorom za svoj novi strip album – jest Alem Ćurin, kojemu je citiranje toga patrijarha nadrealizma jedna od dražih zajebancija. Za Alemovo oko zapela mi je tako psihološka, upravo freudovska monografija koja prati nastajanje Renéa Magrittea, rođenog jednog neutvrđenog dana 1922., kad je prvi put vidio snovita platna drugog jednog Alemovog omiljenog metafizičara Giorgija de Chirica, poput “Pjesme ljubavi” ili “Nedoumice pjesnika” – De Chirico je, uostalom, umro 20. studenoga, a Magritte se rodio 21.
Debela monografija bila je, međutim, malo preskupa za naše prijateljstvo, pa sam se zadovoljio sasvim prikladnom limenom kutijom belgijske čokolade s Ćurinovom omiljenom Magritteovom lulom.
Za razliku od Magritteova muzeja, ambiciozno nazvan i zamišljen Muzej stripa – uređenu renoviranoj nekadašnjoj robnoj kući, što ju je 1905. sagradio čuveni belgijski arhitekt Victor Horta, biološki otac Art Nouveaua – nije ispao ono što sam očekivao. Ili barem ne ono što sam očekivao u glavnom gradu prve svjetske velesile stripa, koja je dala Franquina, Morrisa, Charliera, Hergéa i Hermanna, Jeremiaha, Spiroua, Gastona, Taličnog Toma i Tintina. Nisam tako vidio nijednu originalnu tablu Bernarda Princea ili Marsupilamija, ali sam se fotografirao uz Tintinovu bistui veliku drvenu repliku onog čuvenog kreveta izvinutih nogu, u kojemu je svoja snoviđenja živio Mali Nemo Winsora McCaya.
A kad ste u Muzeju stripa u Bruxellesu, i kad tamo vidite bistu Hergéova Tintina i drveni krevet McCayeva Nema, jedini čovjek kojemu iz suvenirnice nešto morate donijeti – sve i da vas upravo tih dana ne gnjavi s predgovorom za svoj novi strip album – jest Alem Ćurin, kojemu je citiranje Maloga Nema možda i najdraža zajebancija uopće. Za Alemovo oko zapela mi je tako figura Tintina, ali bila je malo preskupa za naše prijateljstvo, pa sam se zadovoljio posterom s onom legendarnom tablom Maloga Nema iz 1908., Ćurinu najomiljenijom, u kojoj Nemova koćeta prvi put pruža svoje drvene noge, žive ih isteže i rasteže, izvija, savija i uvija, pa leluja iznad Slumberlanda poput onih Dalijevih slonova nad egipatskom pustinjom.
Cijele biblioteke knjiga i studija ispisane su o podsvjesnom i metafizici slučajnosti – Freud i Jung su ih napisali barem tri – ali nekome tko poznaje Alema Ćurina i njegov rad ne trebaju ni Freud ni Jung. Nekako se tako nisam pretjerano iznenadio kad sam, vrativši se iz Bruxellesa s poklonima za Alema, našao u svom poštanskom sandučićunovu turu od pet tabli njegova stripa u nastajanju, “Atlantida: list vode”, o putovanjuHuga Pratta u Argentinu – kojega mi je slao u nastavcima tražeći zauzvrat predgovor – a na tih pet tabli, od četrdeset osme do pedeset treće, i Magritteova oca Giorgija de Chirica, i samoga Alemovog oca, Maloga Nema!
Istoga dana dok sam ja u Bruxellesu listao rodne listove Renéa Magrittea, i među njima čuveno platno Giorgija de Chirica “Nedoumica pjesnika” – s Afroditinim torzom, grozdom banana i feratom na horizontu – Alem je hiljadu kilometara južnije Magritteovom rukom crtao posvetu istoj toj De Chiricovoj “Nedoumici pjesnika”, gdje se umjesto ferate horizontom pomalja prova nacističke podmornice pred Buenos Airesom!
Istoga dana, eto, dok sam ja u Bruxellesu Alemu kupovao poster s tablom Maloga Nema kako u svojoj postelji živih, izvijenih nogu putuje nad Slumberlandom, Alem je hiljadu kilometara južnije crtao posvetu Malome Nemu istoj onoj tabli koju ću mu donijeti iz Bruxellesa, istoj Nemovoj koćeti koja sada, umjesto Slumberlandom, plovi oceanom pred argentinskim obalama, pa njenim živim, rastegnutim i izvijenim nogama poput divovske hobotnice hvata Hitlerove podmornice.
Cijele biblioteke knjiga i studija, rekoh, ispisane su o podsvjesnom i metafizici slučajnosti, ali nekome tko poznaje Alema Ćurina i njegov rad ne trebaju Freud i Jung. Ne bih vam ja stoga o Magritteu, De Chiricu i Malome Nemu ni pričao da ista tajna veza nije i samog Alema vodila životom Huga Pratta, uputivši ga izgubljenim tragom njegova nikad upoznatog prvog rođaka Dominga Antonia Churina iz Buenos Airesa, čije mu se prvo pismo u životu upisalo upravo u vrijeme kad je lomio glavu tragajući za pričom o Prattu.
U čudesnom pismu na magičnom španjolsko-gdinjskom, kojega Alem piše u svom predgovoru, Domingo Antonio svom dalekom rođaku pripovijeda o svom putovanju i životu u Argentini, pa prepričava jednu potpuno sumanutu epizodu iz 1957., kada se kao petnaestogodišnjak u Buenos Airesu, na fešti svetoga Roka – San Roquea – zatekao usred masovne tuče protivnika i pristalica upravo zbačenog generala Juana Peróna, pobjegavši u nekakav tango-bar, gdje ga je spasio i u kuhinju sakrio mladi dvadesetogodišnji konobar Jorge Mario, što će pedeset pet godina kasnije postati rimski papa Francisco rečeni Frane. Tu, u kuhinji nekog tango-bara u Buenos Airesu – u kojemu je, priča, vidio “mucho personas famosas” – našao je Domingo Antonio Churin od nekoga zaboravljenu i izgubljenu knjigu nekog španjolskog pisca, Miguela de Cervantesa Saavedre, “morebit si chu zanje”, Elingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha, s kojom je u rukama, halapljivo čitajući, preživio ulični rat na Svetoga Roka i dočekao jutro.
Samo Alem zna pričati takve mahnite priče, mislio sam čitajući to pismo, samo njegovog rođaka lično rimski papa može spasiti i odvesti Miguelu de Cervantesu. Naravno da je mladi student Jorge Maria Bergoglio, inače ljubitelj tanga, 1957. radio kao konobar i izbacivač u jednom tango-baru – salonu, kako se to zove u Buenos Airesu – iako je to za Alemovu priču o Prattu posve nevažno. Jer Alemove su priče iste one Borgesove “istine ispričane kao laži”, kakve je od Jorgea Luisa upravo tu, u Buenos Airesu, učio Hugo Pratt kad je 1949. stigao u Argentinu kao svoju drugu domovinu.
Zašto onda te noći na krvavoj fešti San Roquea, ogusta un mil novecientos cincuenta y siete, u kaosu na ulicama Buenos Airesa i zadimljenom tango-baru, pored Ćurinova rođaka Dominga i izbacivača pape Frane, ne bi bio i slijepi profesor Jorge Luis Borges, uvjereni antiperonist i sudionik svih demonstracija u gradu, ali i pisac “Historije tanga”, i autor tekstova za popularne argentinske milonge? Zašto to ne bi bilo, recimo, u glasovitom Caféu Tortoni, u kojemu se tih godina plesao tango social, a u kojemu Borges i dan danas ima rezervirani stol?
I zašto s njima te noći ne bi bio i Hugo Eugenio Pratt, koji se nekako se baš tih dana razvodio od žene, Jugoslavenke Marije Gucky Wogerer, i družio s Dizzyjem Gillespiejem po salonima Buenos Airesa? Zašto, zaista, na svetoga Roka 1957. u polutami nekog tango-bara na Avenida de Mayo, pored mladog pape Frane, Jorgea Luisa Borgesa i Dominga Antonija Churina, ne bi bio i onaj talijanski umjetnik čiji će Corto Maltese cijelu jednu epizodu plesati Tango u polumraku, “Y todo a media luz”, i to trideset godina prije Pape i Borgesa?
Zašto onda, na koncu, petnaestogodišnji dječak Domingo Antonio, sin doseljenika iz Gdinja na otoku Hvaru – što ga je ono na svetoga Roka 1957. u masovnim neredima na ulicama Buenos Airesa spasio lično rimski papa – ne bi šezdesetak godina kasnije odlučio o tome pisati rođaku kojega nikad u životu nije vidio, a koji upravo tih dana razmišlja kako ispričati priču o Hugu Prattu, a da bude “kao laž”?
Lako je, jebiga, Alemu Ćurinu pričati priču o Hugu Prattu, kao što je i Hugu Prattu onakvome lako bilo pričati priču o Cortu Malteseu. Ili priču Arthura Rimbauda, brata pustolova i Cortova najdražeg pjesnika, nacrtavši njegovo dugačko, doživotno putovanje iz “Pisama iz Afrike”, putovanje na koje će krenuti upravo s onoga kantuna u Bruxellesu, gdje će ga s dva metka upucati ljubavnik Paul Verlaine – nota bene, najdraži pjesnik Jorgea Luisa rečenog Borgesa.
Eto na kraju na tom dugačkom putovanju dva neviđena brata od rođene braće, Alema i Dominga Antonija, na brodu Conte Biancamano, zajedno s kapetanom Cortom Malteseom i prvim oficirom Mariom Faustinellijem, sa Don Quijoteom i malim od palube Sanchom Panzom, eno ih u polutami zadimljenog Caféa Tortoni na Avenida de Mayo u Bonazairu, u društvu Jorgea Luisa Borgesa i pape Francisca, eno tamo Giorgio de Chirico i René Magritte, i Paul Verlaine i Arthur Rimbaud, svi zajedno na koćeti Maloga Nema kao na koći za lov na snove, njemačke podmornice i Huga Pratta, na moru pred Argentinom, na moru nad Atlantidom.
Buen viaje y buenos aires, druže.
Fali more, don’t cry for me.
I javi se koji put.
*
Pročitano na Sajmu knjiga u Puli, objavljeno u tjedniku Novosti
Don’t cry for me, Atlantida!
(Umjesto predgovora albumu List vode)
Posljednjeg tjednaprošlog ljeta zatekao sam se u Bruxellesu, gradu u kojemu možete vidjeti mnogo stvari, ali samo četiri morate: neku od čuvenih briselskih čokolatjera, muzej Renea Magrittea, muzej stripa i kantun na kojemu je pijani Paula Verlaine upucao Arthura Rimbauda. U gradu dakle iz kojega svakome možete donijeti poklon, ali samo jednoj osobi morate: Alemu Ćurinu.
Osim što se, nimalo neobično za prijestolnicu europske birokracije, u Muzej Renéa Magrittea na Kraljevskom trgu ne ulazi na Kraljevskom trgu, kroz vrata na kojima piše Muzej Renéa Magrittea, već – iz nekog razloga – kroz Muzej lijepih umjetnosti u Rue de la Régence, pametno je to organiziran muzej, kojim vas umjesto kustosa vodi sam umjetnik, pričajući vam i tumačeći se citatima na zidovima kao na svojim platnima, poput onoga čuvenog “ceci n’est pas une pomme”, “une pipe”, ili koja je već bila prva.
A kad se nakon višesatnog obilaska nađete u suvenirnici Magritteova muzeja, jedini čovjek kojemu nešto od tamo morate donijeti – sve i da vas upravo tih dana ne gnjavi s predgovorom za svoj novi strip album – jest Alem Ćurin, kojemu je citiranje toga patrijarha nadrealizma jedna od dražih zajebancija. Za Alemovo oko zapela mi je tako psihološka, upravo freudovska monografija koja prati nastajanje Renéa Magrittea, rođenog jednog neutvrđenog dana 1922., kad je prvi put vidio snovita platna drugog jednog Alemovog omiljenog metafizičara Giorgija de Chirica, poput “Pjesme ljubavi” ili “Nedoumice pjesnika” – De Chirico je, uostalom, umro 20. studenoga, a Magritte se rodio 21.
Debela monografija bila je, međutim, malo preskupa za naše prijateljstvo, pa sam se zadovoljio sasvim prikladnom limenom kutijom belgijske čokolade s Ćurinovom omiljenom Magritteovom lulom.
Za razliku od Magritteova muzeja, ambiciozno nazvan i zamišljen Muzej stripa – uređenu renoviranoj nekadašnjoj robnoj kući, što ju je 1905. sagradio čuveni belgijski arhitekt Victor Horta, biološki otac Art Nouveaua – nije ispao ono što sam očekivao. Ili barem ne ono što sam očekivao u glavnom gradu prve svjetske velesile stripa, koja je dala Franquina, Morrisa, Charliera, Hergéa i Hermanna, Jeremiaha, Spiroua, Gastona, Taličnog Toma i Tintina. Nisam tako vidio nijednu originalnu tablu Bernarda Princea ili Marsupilamija, ali sam se fotografirao uz Tintinovu bistui veliku drvenu repliku onog čuvenog kreveta izvinutih nogu, u kojemu je svoja snoviđenja živio Mali Nemo Winsora McCaya.
A kad ste u Muzeju stripa u Bruxellesu, i kad tamo vidite bistu Hergéova Tintina i drveni krevet McCayeva Nema, jedini čovjek kojemu iz suvenirnice nešto morate donijeti – sve i da vas upravo tih dana ne gnjavi s predgovorom za svoj novi strip album – jest Alem Ćurin, kojemu je citiranje Maloga Nema možda i najdraža zajebancija uopće. Za Alemovo oko zapela mi je tako figura Tintina, ali bila je malo preskupa za naše prijateljstvo, pa sam se zadovoljio posterom s onom legendarnom tablom Maloga Nema iz 1908., Ćurinu najomiljenijom, u kojoj Nemova koćeta prvi put pruža svoje drvene noge, žive ih isteže i rasteže, izvija, savija i uvija, pa leluja iznad Slumberlanda poput onih Dalijevih slonova nad egipatskom pustinjom.
Cijele biblioteke knjiga i studija ispisane su o podsvjesnom i metafizici slučajnosti – Freud i Jung su ih napisali barem tri – ali nekome tko poznaje Alema Ćurina i njegov rad ne trebaju ni Freud ni Jung. Nekako se tako nisam pretjerano iznenadio kad sam, vrativši se iz Bruxellesa s poklonima za Alema, našao u svom poštanskom sandučićunovu turu od pet tabli njegova stripa u nastajanju, “Atlantida: list vode”, o putovanjuHuga Pratta u Argentinu – kojega mi je slao u nastavcima tražeći zauzvrat predgovor – a na tih pet tabli, od četrdeset osme do pedeset treće, i Magritteova oca Giorgija de Chirica, i samoga Alemovog oca, Maloga Nema!
Istoga dana dok sam ja u Bruxellesu listao rodne listove Renéa Magrittea, i među njima čuveno platno Giorgija de Chirica “Nedoumica pjesnika” – s Afroditinim torzom, grozdom banana i feratom na horizontu – Alem je hiljadu kilometara južnije Magritteovom rukom crtao posvetu istoj toj De Chiricovoj “Nedoumici pjesnika”, gdje se umjesto ferate horizontom pomalja prova nacističke podmornice pred Buenos Airesom!
Istoga dana, eto, dok sam ja u Bruxellesu Alemu kupovao poster s tablom Maloga Nema kako u svojoj postelji živih, izvijenih nogu putuje nad Slumberlandom, Alem je hiljadu kilometara južnije crtao posvetu Malome Nemu istoj onoj tabli koju ću mu donijeti iz Bruxellesa, istoj Nemovoj koćeti koja sada, umjesto Slumberlandom, plovi oceanom pred argentinskim obalama, pa njenim živim, rastegnutim i izvijenim nogama poput divovske hobotnice hvata Hitlerove podmornice.
Cijele biblioteke knjiga i studija, rekoh, ispisane su o podsvjesnom i metafizici slučajnosti, ali nekome tko poznaje Alema Ćurina i njegov rad ne trebaju Freud i Jung. Ne bih vam ja stoga o Magritteu, De Chiricu i Malome Nemu ni pričao da ista tajna veza nije i samog Alema vodila životom Huga Pratta, uputivši ga izgubljenim tragom njegova nikad upoznatog prvog rođaka Dominga Antonia Churina iz Buenos Airesa, čije mu se prvo pismo u životu upisalo upravo u vrijeme kad je lomio glavu tragajući za pričom o Prattu.
U čudesnom pismu na magičnom španjolsko-gdinjskom, kojega Alem piše u svom predgovoru, Domingo Antonio svom dalekom rođaku pripovijeda o svom putovanju i životu u Argentini, pa prepričava jednu potpuno sumanutu epizodu iz 1957., kada se kao petnaestogodišnjak u Buenos Airesu, na fešti svetoga Roka – San Roquea – zatekao usred masovne tuče protivnika i pristalica upravo zbačenog generala Juana Peróna, pobjegavši u nekakav tango-bar, gdje ga je spasio i u kuhinju sakrio mladi dvadesetogodišnji konobar Jorge Mario, što će pedeset pet godina kasnije postati rimski papa Francisco rečeni Frane. Tu, u kuhinji nekog tango-bara u Buenos Airesu – u kojemu je, priča, vidio “mucho personas famosas” – našao je Domingo Antonio Churin od nekoga zaboravljenu i izgubljenu knjigu nekog španjolskog pisca, Miguela de Cervantesa Saavedre, “morebit si chu zanje”, Elingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha, s kojom je u rukama, halapljivo čitajući, preživio ulični rat na Svetoga Roka i dočekao jutro.
Samo Alem zna pričati takve mahnite priče, mislio sam čitajući to pismo, samo njegovog rođaka lično rimski papa može spasiti i odvesti Miguelu de Cervantesu. Naravno da je mladi student Jorge Maria Bergoglio, inače ljubitelj tanga, 1957. radio kao konobar i izbacivač u jednom tango-baru – salonu, kako se to zove u Buenos Airesu – iako je to za Alemovu priču o Prattu posve nevažno. Jer Alemove su priče iste one Borgesove “istine ispričane kao laži”, kakve je od Jorgea Luisa upravo tu, u Buenos Airesu, učio Hugo Pratt kad je 1949. stigao u Argentinu kao svoju drugu domovinu.
Zašto onda te noći na krvavoj fešti San Roquea, ogusta un mil novecientos cincuenta y siete, u kaosu na ulicama Buenos Airesa i zadimljenom tango-baru, pored Ćurinova rođaka Dominga i izbacivača pape Frane, ne bi bio i slijepi profesor Jorge Luis Borges, uvjereni antiperonist i sudionik svih demonstracija u gradu, ali i pisac “Historije tanga”, i autor tekstova za popularne argentinske milonge? Zašto to ne bi bilo, recimo, u glasovitom Caféu Tortoni, u kojemu se tih godina plesao tango social, a u kojemu Borges i dan danas ima rezervirani stol?
I zašto s njima te noći ne bi bio i Hugo Eugenio Pratt, koji se nekako se baš tih dana razvodio od žene, Jugoslavenke Marije Gucky Wogerer, i družio s Dizzyjem Gillespiejem po salonima Buenos Airesa? Zašto, zaista, na svetoga Roka 1957. u polutami nekog tango-bara na Avenida de Mayo, pored mladog pape Frane, Jorgea Luisa Borgesa i Dominga Antonija Churina, ne bi bio i onaj talijanski umjetnik čiji će Corto Maltese cijelu jednu epizodu plesati Tango u polumraku, “Y todo a media luz”, i to trideset godina prije Pape i Borgesa?
Zašto onda, na koncu, petnaestogodišnji dječak Domingo Antonio, sin doseljenika iz Gdinja na otoku Hvaru – što ga je ono na svetoga Roka 1957. u masovnim neredima na ulicama Buenos Airesa spasio lično rimski papa – ne bi šezdesetak godina kasnije odlučio o tome pisati rođaku kojega nikad u životu nije vidio, a koji upravo tih dana razmišlja kako ispričati priču o Hugu Prattu, a da bude “kao laž”?
Lako je, jebiga, Alemu Ćurinu pričati priču o Hugu Prattu, kao što je i Hugu Prattu onakvome lako bilo pričati priču o Cortu Malteseu. Ili priču Arthura Rimbauda, brata pustolova i Cortova najdražeg pjesnika, nacrtavši njegovo dugačko, doživotno putovanje iz “Pisama iz Afrike”, putovanje na koje će krenuti upravo s onoga kantuna u Bruxellesu, gdje će ga s dva metka upucati ljubavnik Paul Verlaine – nota bene, najdraži pjesnik Jorgea Luisa rečenog Borgesa.
Eto na kraju na tom dugačkom putovanju dva neviđena brata od rođene braće, Alema i Dominga Antonija, na brodu Conte Biancamano, zajedno s kapetanom Cortom Malteseom i prvim oficirom Mariom Faustinellijem, sa Don Quijoteom i malim od palube Sanchom Panzom, eno ih u polutami zadimljenog Caféa Tortoni na Avenida de Mayo u Bonazairu, u društvu Jorgea Luisa Borgesa i pape Francisca, eno tamo Giorgio de Chirico i René Magritte, i Paul Verlaine i Arthur Rimbaud, svi zajedno na koćeti Maloga Nema kao na koći za lov na snove, njemačke podmornice i Huga Pratta, na moru pred Argentinom, na moru nad Atlantidom.
Buen viaje y buenos aires, druže.
Fali more, don’t cry for me.
I javi se koji put.
*
Pročitano na Sajmu knjiga u Puli, objavljeno u tjedniku Novosti