Don Serafim se danima nećkao i premišljao, odlagao je posjetu bolesnom pjesniku, izlagao se grdnome grijehu da mu bolesnik umre, a da ga, vlastitom krivnjom, nije ispovjedio. Pred Bogom se, svakoga jutra i večeri, pravdao da je star, pamet mu lagano hlapi, iako je u nogama kao mladić, i hvala Bogu što je tako.
Jedan dan ne bi otišao, jer bi, kobajagi, zaboravio. Drugog mu dana nije bilo dobro, učinilo mu se da je iskašljao krv, pa se uplašio da mu se ponovo otvorila kaverna. Ali, srećom, nije bilo tako, samo mu se učinilo. Treći dan, don Serafim je imao posla na Palama, umiralo se te subote kao nikad, i nije stigao da siđe do Sarajeva. Četvrtog dana bila je nedjelja, a nedjeljom don Serafim ne radi ništa, nego odmara dušu i Bogu se moli.
U ponedjeljak nije imao kud, nikakvo mu opravdanje nije više na um padalo, nego je, sav nevoljak, pošao do željezničke stanice, kupio je kartu i krenuo u Sarajevo, da obiđe pjesnika.
Don Serafim je i sam, ko biva, sastavljao strofe, sve u slavu dragoga Boga i Božje milosti, pa je prije koju godinu poslao u Nadu, na ime glavnoga urednika, gospodina Koste Hermana, jednu rukovet svojih stihova, uz preporuku za objavljivanje, ako su toga vrijedni. U popratnome pismu, vrlo ljubaznim tonom, punim latinske poniznosti i skrušenosti, molio je visoko nadleštvo da uputi stihotvorna procjenu g-dinu Silviju Kranjčeviću, a on će, pak, dati svoju stručnu pjesničku ocjenu. I još je don Serafim napomenuo kako je i on, kao što je i naš veliki pjesnik, rodom s obalnih strana, samo nešto južnije, iz Drašnica kod Marakske, “dok je gospodin Kranjčević iz Senja, gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.
Promišljao se je li ovo zadnje pretjerano razmetljivo, hoće li pjesnik te riječidoživjeti kao svojevrsno zemljačko nametanje – a pritom i nisu zemljaci, jer je od Senja do Drašnica dalji put, nego od Sarajevo do Zagreba – ili će ih već i sam urednik Herman smatrati suvišnim i nepristojnim, pa ih Kranjčeviću neće ni pokazati?
Nekoliko puta je iznova započinjao pismo, pa bi ga na tom istom mjestu zgužvao i bacao u koš, i još se nekoliko puta predomišljao dok ga je pokušavao dati u čistopis, ali je na koncu, ipak, ostavio sve, pa i to “gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.
Sav zdvojan stavio je papire u kuverat, sedam stranica stihotvora i osmu s pismom, koji je zatim pečatio u vosku, svojim ličnim pečatom. Nakon što je odnio kuverat u sjedište časopisa i predao ga nekome mladom, stasitom gospodinu, za kojega je po imenu zaključio da je po svoj prilici hrišćanin, istočne vjere – naime, zvao se Lazar, don Serafim je shvatio da je u tom nesretnom i razmetnom dodatku na rečenicu moguće bilo i nečega što bi moglo uvrijediti vlasti i gospodina Hermana, kao sentimentalnog habsburgovca.
Hoće li mu se učiniti da on to hvali uskoke i hajduke? Šta ako gospodin Kosta Herman, ne daj Bože, pomisli da bi on, don Serafim, hajdučki i uskočki obračunavao s bečkom vlašću i ispostavljao joj račun u krvi, olovu i barutu? Nije ga plašilo, star je već on, da bi ga zbog toga mogli privesti u redarstvo ili, gluho bilo, zlo i naopako, ni kriva ga ni tužna utamničiti, nego je mislio da će Herman, čim dođe do tog mjesta u pismu, uvrijeđeno zgužvati papire i baciti ih u koš.
Ili će provjeravati pjesnika i njegovo rodoljublje, tako što će mu šutke proslijediti pismo, i onda čekati hoće li Silvije postupiti prema glasu koji ga je u Bosnu dopratio, pa objaviti pjesme popu koji, nasuprot Beču i Pešti, hvali uskoke i hajduke, ili će ih, kao budni stražar u zaštiti državnih interesa, baciti u smeće?
Don Serafim je bio spreman da se vrati u sjedište Nade, da ispravi grešku i izbjegne moguće nesporazume, ali bilo je kasno. I nije znao kako da objasni zašto sad natrag traži kuverat s pjesmama koje je donio za štampanje, i pismom kojim se preporučuje gospodi Hermanu i Kranjčeviću. Tek tada bi, vjerojatno, postao sumnjiv, mislio je. Tek tada bi njegovo pismo pročitale četvere oči, i otkrili bi što u njemu piše, a ovako, možda ništa i ne primijete.
A možda spomen senjskih uskoka i hajduka i ne prime deranžirajućim i nezgodnim prema bečkoj gospodi i državnim interesima? Ta oni su se i tako bunili protiv Venecije i Turaka, nikako protiv Austrije, tješio se don Serafim.
Noćima don Serafim Urlić nije mogao mirno spavati. San mu ne bi na oči, dok su mu se, jedna za drugom, u mislima obrtale i izmjenjivale sve zamislive i nezamislive varijante događaja. I svaka bi došla svome kraju, uplićući se u njegovu sudbinu, ne neki novi, uvijek nesretan način. U onu jednu jednostavnu mogućnost, da će njegovi stihovi sastavljeni u slavu Božju biti objavljeni u Nadi, don Serafim skoro da više nije ni vjerovao.
Proći će mjeseci prije nego što se smiri, godine prije nego što zaboravi, sve dok prvi put – moglo je to biti u zimu one godine kada je Silvije konačno pao na postelju – ne otvori novi broj Nade, a da na naslovnoj stranici, među imenima autora, ne potraži svoje ime.
Stihovi don Serafima Urlića, kao što je dobro poznato pomnjivim biobibliografima hrvatske književnosti s početka dvadesetog stoljeća, nisu objavljeni u Nadi, niti u jednom drugom časopisu ili novinama. I dalje je vrijedno pisao stihove, vezujući ih pedantno metrom i rimama, i pisat će ih do kraja života (umro je na Palama, 1937, nekoliko tjedana prije nego što je navršio stotu), ali nikad ih više nije odnio niti u jednu književnu redakciju. Davao ih je rado na čitanje, ali samo sestrama milosrdnicima i ponekom mlađem svećeniku, koji će se diviti njegovoj pobožnosti i pjesničkom umijeću. Svakome bi, više usput, napomenuo da su to pjesme isključivo za vjerničke oči. Pripovijetke i romani su za bezbožnike, kojima nije dosta ono što je Bog stvorio, a ljubavna je lirika za nesretnike i za nastranu čeljad, tako da se on, govorio bi, ne kani miješati ni s jednima, ni s drugima. Tako si je olakšavao onaj jedan životni poraz – to da mu stihovi nisu objavljeni u Nadi – i tjerao od sebe onu jednu predugu brigu, koja ga je stajala duševnoga mira – to što se Herman i Kranjčević pomisliti kada pročitaju fatalni kraj rečenice, čijeg se porijekla već odavno nije sjećao: “gospodin Kranjčević (je) iz Senja, gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.
Nije prepoznao mladu pjesnikovu ženu, kada mu je banula na vrata brvnare, u kojoj je živio na Palama, iako su mu je prije toga nekoliko puta pokazali, na svečanim večerima, slavama i procesijama u Sarajevu. Valjda ju je nastojao zaboraviti, jer ju je povezivao s događanjima kojih se nije htio sjećati. (Da ne bude zaboravljeno niti to: jednom je, krajem 1906, oko Božića, ne znajući ništa o njihovoj tajnoj vezi, bankar Dušan Plavšić, muž Elline sestre Mile, nakon neke priredbi poželio upoznati don Serafima s pjesnikom. Rukovali su se, ali Kranjčević nije reagirao prepoznavanjem kada je čuo ime Serafima Urlića. I o tome je on poslije puno razmišljao, i to mu je stvaralo nesanicu.)
Iznenadio se kada mu je rekla da je Silvije, možda, na samrti.
Došlo je i do njega da je pjesnik bolestan, načeli su ga sarajevska vlaga i magla, tumačio je sebi don Serafim, ali nije mu na um padalo da bi sve moglo ići tako brzo. Mlad čovjek. Čak mu se događalo da Kranjčevićevom mladošću objašnjava nemar prema rukopisu koji mu je poslao. I to mu je bilo jedno od milijih objašnjenja što mu pjesme nisu objavljene u Nadi. Činjenica da bi mogla biti istina da pjesnik umire tako mlad, don Serafima je potresla i uzrujala. Najednom je sve oko pjesnika postalo ozbiljno. Najednom mu se Kranjčević učinio stariji i od njega samog, i ne samo da se pred kapijama Nebeskim našla duša pjesnikova, nego su se tamo zatekli i neobjavljeni don Serafimovi stihovi.
Naime, on se, ipak, sve ovo vrijeme, u dnu duše nadao da će saznati što je bilo s njegovim pjesmama, i jesu li ostale neobjavljene poradi one svakako neprikladne rečenice.
Sad će mu se pružiti prilika da upita.
Bolest Silvija Strahimira Kranjčevića već je, tokom 1907, postala u Sarajevu javna stvar. Takav je to grad: kada se netko razboli, svakoga zanima šta mu je. Jedne zanima da bi bolesnika mogli žaliti, druge da bi mu, makar preko posrednika, mogli preporučiti travku koja sve liječi, a neke, na žalost, zanima samo da bi se potiho mogli naslađivati nad tuđom nevoljom. Najviše je, ipak, onih koji bi da saznaju zato što je takav običaj, uska je ova dolina, zbijene su u njoj mahale, tamo gdje jedna kuća počinje, druga još nije ni svršila, u tvom je mutvaku njegov dnevni boravak, a u njegovom dnevnom boravku započinje već, da prostiš, nečija ćenifa, i sve je tu blizu jedno drugome, u mržnji i u ljubavi, pa je nekako i prirodno da se zna od čega netko boluje, iako se, ruku na srce, čak ni u Sarajevu nikada ne sazna od čega je onaj drugi zdrav.
Kako je pjesnikovo bolovanje potrajalo, a nije se dao, nego je svakoga dana, ako bi stekao snage, izlazio na ulici, pa bi se s vrha Baščaršije zaputio prema Katedrali, ili bi svratio u redakciju Nade, tako je Silvije Strahimir Kranjčević među Sarajlijama vrlo brzo postao poznatiji po svojoj bolesti, nego po pjesmama. Ustvari, po pjesmama skoro da ga se nije ni znalo. Bio je na glasu kao narodni učitelj, brižan oko sirotinjske stvari, dobar i pošten Hrvat u austrijskoj službi, kojemu su, ipak, draži domaći, koje god vjere bili, nego Švabe. Imao je lijep, ponosit brk, što mu je davalo izgled bundžije, a od takvih bi Sarajlije zazirale čim prigusti, ali su ih rado primali u svoje društvo, dok god je bivalo mira i rahatluka. Iako, Kranjčević i nije bio pretjerano druževan. Takvi su, govorilo se, ljudi u njegovom kraju. Duševni i pristojni, ali o svom poslu.
U bolesti, kao da mu se duša izvrnula kao rukavica.
Sa svakim bi stao da popriča, a zaustavljalo ga je muškinje od svake vjere, položaja i stališa. Da se upita s pjesnikom, uputi ga na kakvoga romanijskog travara, nadriliječnika, hodžu ili fratra, ili na kakvu seosku čarobnicu, koja ozdravlja pogledom, a pogled joj kao u srne, lijep, da se u nju zaljubiš.
U tom ispitivanju, svi su se pravili da već znaju sve, tako da nisu saznavali ono glavno. Naime, po čaršiji su se razilazila mišljenja: jedni su govorili da Silvije, nesretnik, ne može mokriti, i da se oko toga muči kao Isukrst, drugi, pak, da će na kraju dušu iz sebe ispišati, i da sva voda iz njega ide, a čovjek, i to se zna, ne može bez vode živjeti.
Kada je odlazio u Beč, a išao je dvatriput u bečki bubrežni špital, gdje je jednom i operiran, strahovalo se da se neće živ vratiti. Umrijet će Silvije Strahimir Kranjčević u tuđini, mnogi su već tako umrli, odlazeći u Beč po zdravlje, a sahranit će ga ili u Beču, ili u njegovome rodnom kraju, uz more. Tako bi se tada mislilo, i ljude je hvatala neka sjeta, žalost neka, šta li je, koja ne bi bila takva i tolika samo da im je netko mogao reći da će pjesnik biti ukopan u Sarajevu.
Pitanje gdje će netko biti sahranjen važnije je mnogo od pitanja o ozdravljenju. Dok je ozdravljenje od neke bolesti samo odlaganje nečega što je neumitno, a prema tom odlagaju čaršija i ne gaji prevelike osjećaje – osim kada je vlastiti život u pitanju – pitanje ukopa je pitanje vječnosti. Ne samo za onoga tko će biti ukopan, niti samo za one koji će ga žaliti, nego je to važno za sve one koji će mu doći na sprovod. Stariji i zreliji za još jednu vječnost, ljudi će se osjetiti sigurnijim, i nekako će im lakša biti misao o vlastitoj smrtnosti.
Uredno, lijepo i po redu, uz popa ili fratra, umire se i sahranjuje po Sarajevu, na nekom od brojnih gradskih grobalja. Uz hodžu, uz rabina, jednakim redom kao i kod nas, uz malo drukčije običaje i predstavu, ali o istom poslu i u istu svrhu, umire se i sahranjuje, da bi živima vlastita smrt postala što lakša. Sarajevo je grad mrtvih, i sve je ovdje okupljeno oko smrti i potrebe za sahranjivanjem.
Umirući se ovdje lako uživljavaju u umiranje, jer ih svi u tome podržavaju, u njihovu umiranju sudjeluju, a pomalo već i umiru skupa s njima.
Kada je zadnji put bio u Beču, Silviju su doktori stavili do znanja kako mu nema spasa. Nisu mu baš tako rekli, ali on je to tako shvatio.
A dobro je i shvatio, jer se i Sarajevom raširio glas da je pjesnik, izgleda, pri kraju.
Pyelonephritis ili Pyelitis. Mjehur mu je bio pun čireva, koji se više nisu mogli operirati. Prvi put kada je dolazio, izgleda da je već došao prekasno. Upala se raširila, zahvatila je zdjelicu, i nije bilo sredstva kojim bi se smirivala. Kao kad izbije šumski požar; vatra je u početku mala, od slučajno bačenog opuška plane suha trava, bukne sam od sebe grm, ali ubrzo već gori cijela šuma, i tad više pomoći nema.
Don Serafim Urlić, pošto se nije kretao čaršijom, nije o svemu previše ni znao. Kako o Kranjčevićevoj bolesti, tako ni o sarajevskim naravima i običajima. Hodao je po Romaniji, obilazio Novakovu pećinu, slušao šta narod o toj čudesnoj špilji govori, ali ni u tim razgovorima, kao ni u ispovijedima malobrojnih katolika s Pala i iz okoline, o sarajevskim naravima ništa nije mogao saznati. Drukčiji je gore svijet od onoga čaršijskog dolje, pa iako do grada nema ni dvadeset kilometara, stvarna razdaljina između Pala i Sarajeva veća je nego što bi itko mogao pomisliti. Prevari se svaki koji misli da zna nešto o ljudima u kotlini, o njihovim naravima i nagonima.
Drvenim basamacima popeo se do prvoga kata i pozvonio.
Otvorila mu je starija žena, u crnim dimijama, služavka kod Kranjčevićevih. Čim je koraknuo unutra, mašila mu se za ruku, poljubila je i promrmljala:
Blagoslovi oče!
Neka, neka… – mahnuo je, kao da rastjeruje muhe, ali njoj se, bit će, učinilo da je načinio križ od zraka.
Stan je vonjao na ljekarije, na sredstva za dezinficiranje, i na još nešto što donSerafim nije mogao razabrati. Bio je to neki težak i prodoran kemijski miris, koji se osjetio gdje god bi okrenuo glavu. Taj mu vonj danima neće izlaziti iz glave, dobro će ga upamtiti, i još će ga samo jednom u životu osjetiti. Ali o tome na kraju…
Silvije je sjedio u fotelji, uz sam prozor. Kada bi okrenuo glavu, mogao je vidjeti ulicu, ljude kako prolaze, idu prema čaršiji, nose sepete s robom. Mogao je vidjeti konjske i volovske zaprege, i prve tramvaje – tu čudnu novotariju za plašenje ljudi i živine…
Vidio sam vas još od Vijećnice, pa sam mislio jeste li vi onaj koji ide k meni – rekao je veselo.
Glas mu je bio kao u zdrava čovjeka. To je don Serafima obodrilo u njegovunaumu da ga, kad bude prilika, priupita za one svoje pjesme.
Jesam, eto, čuh da ste hasta, kao što se u Bosni veli, pa rekoh, da vas obiđem.
Ne morate izmišljati, ona vas je zvala. Znam ja to – nasmiješio se tugaljivo.
Brci mu više nisu bili kao na slikama, i kao ono jednom kad su se upoznali. Urijedili su i otanjili, objesili se, kao u one čudne zvijeri iz sjevernih mora. Ili kao u fra Grge Martića, pod stare dane.
Pa i ako je zvala, učinila je to da mi olakša. Sve bi učinila, samo da mi olakša. Tako je otpočetka. Najprije je olakšavala nevolje moje naravi, a sad olakšava mukemoje bolesti.
Bog je za to stvorio ženu… – bubnu don Serafim, i odmah pomisli da je kazao nešto neprikladno, nešto što će ga uniziti u Kranjčevićevim očima. Netko tko piše stihove, nipošto ne bi smio izgovoriti nešto toliko podrazumijevajuće, obično.
Možda i prvi put otkako se zaredio, nije o sebi mislio kao o svećeniku, ni hoće li u očima ovoga čovjeka, i dragoga Boga, biti dostojan svoga pastirskog i tješiteljskog zvanja. Bilo mu je važno hoće li Kranjčević u njemu osjetiti pjesnika. Ništa drugo.
Da, da… – reče on, pa pogleda nanovo prema ulici – u pravu ste, sasvim ste u pravu, zato je Bog stvorio ženu. Čovjeka je stvorio da se muči, i traje u svom jadu i poniženju, a nju je stvorio da mu neprestano stvara priviđenja, tako da ne primijeti koliko je jadan i koliko je nisko pao. Na to ste mislili? – pogledao je don Serafima nekim zajedljivim, skoro zlim pogledom.
Ljudi se u bolesti prozliju, i to im treba oprostiti.
Nisam na to mislio – odgovori svećenik.
Žena je čovjeku kao kinematograf. Jeste li čuli za kinematograf?
Moram priznati da nisam.
Otiđite, ako bude prilike, gostovat će ponovo s proljeća, na cirkus placu. Pokretne slike. Zanimljivo je, pogledajte to, i sjetite se mene. Na nebu.
Želite li dušu olakšati?
Tako naglo? – začudio se pjesnik.
Kad god želite.
Ako je prerano olakšam, sunut ću u nebo kao balon punjen toplim zrakom! – nasmijao se.
Smijeh liječi dušu – priznao je don Serafim.
Hoćete li da vam Mara skuha kamilicu? Maro, Maro, srećo, deder, uvari velečasnom kamilicu!
Nakratko, miris kamilice prekrio je sve druge mirise. I onaj teški, neljudski vonj kemije, za koji nije znao odakle dolazi, ali mu se činilo da Kranjčevića razboljeva i preko njegove bolesti, da će mu taj vonj prekratiti život. Ali nije smio upitati što to vonja.
Sjedio je na rasklimanoj trpezarijskoj stolici, preko puta bolesnikove fotelje, laktom naslonjen na stol. Na čas su obojica ušutjeli, i mogao ga je bolje osmotriti. Iako je u sobi bilo toplo, možda i pretoplo, jer je Mara stalo ložila veliku peć na ugljen, uvjerena, po bosanski, da se svaka boleština da izliječiti samo ako se bolesnik dobro utopli, Silvije je bio do grla pokriven sivom vojničkom dekom. Malene, koštunjave šake izvirivale su mu iz džempera od debele seljačke vune. Nije ga bilo lako ni gledati, najednom tako sitnog, ispod svih tih vunenih naslaga.
U sobu je ušla mlada, bljedunjava ženica, lijepoga lica, ali u tijelu nalik starici. Na srebrnom pladnju bile su dvije šalice od kineskoga porculana, isti takav čajnik i posudica sa šećerom.
O Elli Kranjčevićevoj znao je mnogo više nego o pjesniku. Poznavao je njezina oca Franju, a baku joj, gospođu Slavu, pripremio je za pokoj vječni. Tiha i smjerna obitelj carinika, darivana obiljem pobožnosti, ali i čežnje za nekim dalekim svijetom, za bijegom iz Bosne i iz Sarajeva. Franjo Kašaj perfektno je govorio francuski, tom jeziku od malih je nogu učio Ellu i njezinu mlađu sestru, snivajući, potajno, o tome da se odsele u Francusku.
Don Serafim nije imao takvih snova, ali je imao srca i za nesretnoga graničara Franju, i za sve njemu slične ljude, koje je sretao u svojoj službi, a najviše na samrtničkim posteljama, koji bi cijeloga života imali tu jednu želju, često vrlo običnu i banalnu, pa bi oko nje, poput biljke puzavice, svijali i granali svoje zemaljsko postojanje, dopuštajući često da im takva želja i sudbinu odredi. Takvi ljudi su, vjerovao je, Bogu mili, s njima je lakše živjeti, naivniji su od onih koji ne sanjaju ništa, ali ih ta naivnost čini plemenitijim.
Spustila je pladanj na stolčić na koji je bio naslonjen.
Oboje su osjećali nelagodu od susreta. Ona nije znala je li don Serafim priznao Silviju da ga je zvala da dođe. Don Serafim se uzbihuzurio, kako da ju pozdravi, kojim riječima, kao da se dobro poznaju, ili je se sjeća samo kao Slavine male unuke?
Lijep čajnik – rekao je.
Da – nasmiješio se Silvije – kineski porculan, napravljen u Češkoj. Nije li to čudno, da se u Češkoj peče kineski porculan?
Čini mi se da to jest čudno – složio se don Serafim, glasno srkčući kamilicu.
A tebi, zlato?
Ella mu nije odgovorila. Nasmijala se i odmahnula prema Silviju. Kao, on ju začikava, a ona se brani.
Don Serafimu bilo je na vrh jezika da ga upita. Ali ga je i dalje zbunjivalo to što Kranjčević ničim nije pokazivao da ga se sjeća. Više nije bio siguran ni da mu je izrekao svoje prezime.
Serafim Urlić, to nije obično ime i prezime, nije često, i nije ga mogao zaboraviti, nakon što je pročitao pismo i stihove. Ako ih je pročitao. Ako gospodin veleuvaženi Herman nije bio tako uvrijeđen sadržajem pisma i invektivom izrečenom u njemu, da ga je odmah bacio u koš.
Pomisli da bi mu mogao reći da je i on s mora, iz Drašnica, drevne turske kasabe Makarske, ne bi li tako našao načina da mu ponovi svoje prezime, ali odmah odustaje. Bilo bi to ponižavajuće, i nedostojno nekoga tko bi da bude pjesnik. A svakako nedostojno i svećenika, pozvanog da ispovjedi bolesnika.
Znate, velečasni, bio mi je u posjeti i sam otac nadbiskup. Uručili su mi ko neku nagradu, priznanje, što li je. Jedva su svi stali u ovu sobicu, koliko ih je bilo.
Zaslužili ste?
Zbilja mislite to? Recite mi zašto mislite da sam zaslužio? Pa, nije davno otkada je sam otac nadbiskup, i to pred Uskrs, u dane odricanja, propovijedao na temu mojih stihova. I nije za njih našao lijepe riječi. Što se u međuvremenu promijenilo? Nagrađuju li, preuzvišeni i njegova pratnja, moje pjesme, učiteljski rad, pripomaganje u Nadi, kao što su rekli, ili možda nagrađuju moje umiranje? Ako je to, moram vam reći da u tome mojih zasluga nema.
Što god tko rekao, Silvije, vi ste veliki pjesnik. Svakome se, pa i ocu nadbiskupu, može dogoditi da pogriješi.
To ste u pravu. Ali ja ne mislim da je pogriješio. Barem nije kada je propovijedao suprotivu mojih pjesmah. Pogriješio je što se predomislio. Vi mislite da je pokazao velikodušnost? Ne, dragi gospodine, otac nadbiskup se uplašio smrti. I to čije smrti! Kranjčevićeve!
Don Serafim Urlić gledao ga je uplašeno. Nije znao što bi rekao, osim što je želio pobjeći i ne vraćati se pred ovoga čovjeka. Ovo mi je kazna, mislio je, što samdolazio da ga upitam za svoje stihove, a ne s namjerom da ga ispovjedim. Ispovjednik je zaštićen od svega što bi mu samrtnik mogao reći, od svakoga jada, ali i od svake pizme, zla i nastranosti, od svakoga zločina koji se u riječi može saliti, kao što se užarena željezna lava salije u oštar nož, jer je on s druge strane, i riječi mu ne mogu ništa, dok god se Bogu podnosi račun. A ovo je nešto drugo: razgovor dvojice pjesnika, od kojih je jedan pravi, dok je drugi skriveni.
A da ga, možda, Kranjčević nije prepoznao pa mu se zato ovako obraća? Uplašila ga je takva pomisao, i najednom je poželio sakriti ono do čega mu je maloprije bilo toliko stalo, da je ikada pisao pjesme, i da ih je nosio u sjedište Nade.
Ne zamjerite mi…
Ništa vam ne zamjeram.
Gorčine se u meni nakupilo.
U svakom bi se nakupilo. I jest. U svakom.
Kad me ne boli, bivam gorak. A kad me boli, izvjetri iz mene gorčina. Nego samo boli. Ne znam što je od toga dvoga gore: kad boli ili kad ne boli.
Razumijem vas.
Nisam htio ovdje ostati. Otkako sam došao u Livno, samo sam gledao kako da odem iz Bosne. Dotjerali su me po kazni, a po Božjoj milosti tu sam sreo Ellu. Htio sam naučiti francuski, a ona mi je predavala. Meni i jednom mom prijatelju. Uzeli smo se na moj trideset i treći rođendan. Strašan je snijeg pao, prvi te godine, 17. veljače. Jedva smo se probili do Katedrale. Velečasni Josip je rekao da je to sretan znak, taj veliki snijeg. I bio je sretan, iako ne znam kako svećenik može vjerovati u takve praznovjerice, te ih još s oltara izgovoriti.
To je on da vas odobrovolji.
A ne, nije me tada trebalo odoborovoljiti – nasmijao se – bio sam itekako dobre volje.
Evo, i sad ste.
Jesam, na trenutke. Kad sa nekim porazgovorim, pa zaboravim, ili kad se osamim, tu, u ovom starom fotelju, što nam ga je ustupio gospodin Studnička, knjižar, poznajete ga?, i kad gledam ljude dok gmižu ulicom. Pomislim da je lakše meni koji ih gledam, nego njima koji sa svojim brigama idu, i odma mi dobro bude. Gledam ljude, konje gledam, i tramvaje, prođe i pseto cestom. Ali rijetko prođe netko poznat. Kada tako gledate, skoro da i ne vidite poznate ljude. I onda mi, na čas, bude milo što smo ostali, i što mi je u Sarajevu mrijeti. Ovdje to lakše ide, nitko se oko smrti ne bihuzuri, kao kod mene u Senju, ili u Zagrebu, gdje se umire na visokoj nozi. I s visoka se u grobnu raku pada. A onda se okrenem na drugu stranu, prema onom tamo zidu, ne vidim ulicu, i opet me stara muka spopadne, ili mi se bolovi vrate, pa mislim, Bože, što li me ostavi u Bosni, na mome bosanskom križu, što li me ne pusti da se vratim kući, kada su se svi već vratili?
Zato vam je najbolje da ne skidate pogleda s ulice – pokušao je biti duhovit. Pjesnik se nasmijao, toliko da ostane pristojan, ili da se priča ne vrati svome mračnome toku.
Još sam lani, u svibnju, kada sam zadnji put bio u Beču, u špitalu, snivao da se u Zagreb vratim. Doktor Jelovšek mi spomenuo da se negdje na Pantovčaku prodaje krasna vila, skupa s voćnjakom, za šest tisuća forinti. Veli, prodaje se dugo, cijena povoljna, ali nema tko da kupi. Daleko od Gornjega grada, daleko od placa i od gradske vreve, pa još uzbrdo. Da je u centru, prodala bi se odmah, po trostrukoj cijeni. A kako mi je on to spomenuo, ja iz večeri u večer krenuo da mislim kako bi dobro bilo da skupimo novce, da se zadužimo, i kupimo tu kuću. Ozdravila bi me, čini mi se, odmah. I što više mislim, sve mi se više čini da sve to skupa nije sanak pusti, nego da se da ostvariti. I čim duže što su bile moje nesanice i fantazije, Zagreb mi se sve izglednijim činio. Sad vidim, nakon moje smrti mogli bi za mnom ostati dugovi, u visini koštanja vile na Pantovčaku. Skupa je bolest, čovjeka osramoti na svaki način, moralno i fizički.
Duša je besmrtna – šapnu don Serafim.
Molim?
Velim – duša je besmrtna, tijelo prepuštamo prolaznosti.
Silvije je izvukao ruku ispod pokrivača i pružio je na rukovanje. Šaka mu je bila vrela, imao je fibru. Čovjek ne može dugo biti tako vruć, pomislio je don Serafim. Nije ga više pitao želi li se ispovjediti. Niti je to Kranjčević spomenuo.
Ella ga je ispratila do vrata. Bila je uplakanih očiju, mirna lica. Htio ju je utješiti. Na odlasku joj je pružio ruku. Šaka joj je bila dugoprsta, ali neobično sitna.
Dok je izlazio na ulicu, zrak mu se svom silinom natisnuo u pluća. Čist i hladan, kasnojesenski zrak. Nestalo je onoga teškog, kemijskog mirisa, koji je prekrivao sve druge mirise u domu Kranjčevićevih.
Nije ga više vidio živog.
Nju je vidio iz daljine, na pogrebu, koji je vrvio tisućama ljudi. Živa ga nisu voljeli, ali zaljubiše se u Kranjčevićevu smrt. Tako će i ostati.
Don Serafim kod Kranjčevićevih
Iz jedne od knjiga u knjizi “Rod”
Don Serafim se danima nećkao i premišljao, odlagao je posjetu bolesnom pjesniku, izlagao se grdnome grijehu da mu bolesnik umre, a da ga, vlastitom krivnjom, nije ispovjedio. Pred Bogom se, svakoga jutra i večeri, pravdao da je star, pamet mu lagano hlapi, iako je u nogama kao mladić, i hvala Bogu što je tako.
Jedan dan ne bi otišao, jer bi, kobajagi, zaboravio. Drugog mu dana nije bilo dobro, učinilo mu se da je iskašljao krv, pa se uplašio da mu se ponovo otvorila kaverna. Ali, srećom, nije bilo tako, samo mu se učinilo. Treći dan, don Serafim je imao posla na Palama, umiralo se te subote kao nikad, i nije stigao da siđe do Sarajeva. Četvrtog dana bila je nedjelja, a nedjeljom don Serafim ne radi ništa, nego odmara dušu i Bogu se moli.
U ponedjeljak nije imao kud, nikakvo mu opravdanje nije više na um padalo, nego je, sav nevoljak, pošao do željezničke stanice, kupio je kartu i krenuo u Sarajevo, da obiđe pjesnika.
Don Serafim je i sam, ko biva, sastavljao strofe, sve u slavu dragoga Boga i Božje milosti, pa je prije koju godinu poslao u Nadu, na ime glavnoga urednika, gospodina Koste Hermana, jednu rukovet svojih stihova, uz preporuku za objavljivanje, ako su toga vrijedni. U popratnome pismu, vrlo ljubaznim tonom, punim latinske poniznosti i skrušenosti, molio je visoko nadleštvo da uputi stihotvor na procjenu g-dinu Silviju Kranjčeviću, a on će, pak, dati svoju stručnu pjesničku ocjenu. I još je don Serafim napomenuo kako je i on, kao što je i naš veliki pjesnik, rodom s obalnih strana, samo nešto južnije, iz Drašnica kod Marakske, “dok je gospodin Kranjčević iz Senja, gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.
Promišljao se je li ovo zadnje pretjerano razmetljivo, hoće li pjesnik te riječi doživjeti kao svojevrsno zemljačko nametanje – a pritom i nisu zemljaci, jer je od Senja do Drašnica dalji put, nego od Sarajevo do Zagreba – ili će ih već i sam urednik Herman smatrati suvišnim i nepristojnim, pa ih Kranjčeviću neće ni pokazati?
Nekoliko puta je iznova započinjao pismo, pa bi ga na tom istom mjestu zgužvao i bacao u koš, i još se nekoliko puta predomišljao dok ga je pokušavao dati u čistopis, ali je na koncu, ipak, ostavio sve, pa i to “gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.
Sav zdvojan stavio je papire u kuverat, sedam stranica stihotvora i osmu s pismom, koji je zatim pečatio u vosku, svojim ličnim pečatom. Nakon što je odnio kuverat u sjedište časopisa i predao ga nekome mladom, stasitom gospodinu, za kojega je po imenu zaključio da je po svoj prilici hrišćanin, istočne vjere – naime, zvao se Lazar, don Serafim je shvatio da je u tom nesretnom i razmetnom dodatku na rečenicu moguće bilo i nečega što bi moglo uvrijediti vlasti i gospodina Hermana, kao sentimentalnog habsburgovca.
Hoće li mu se učiniti da on to hvali uskoke i hajduke? Šta ako gospodin Kosta Herman, ne daj Bože, pomisli da bi on, don Serafim, hajdučki i uskočki obračunavao s bečkom vlašću i ispostavljao joj račun u krvi, olovu i barutu? Nije ga plašilo, star je već on, da bi ga zbog toga mogli privesti u redarstvo ili, gluho bilo, zlo i naopako, ni kriva ga ni tužna utamničiti, nego je mislio da će Herman, čim dođe do tog mjesta u pismu, uvrijeđeno zgužvati papire i baciti ih u koš.
Ili će provjeravati pjesnika i njegovo rodoljublje, tako što će mu šutke proslijediti pismo, i onda čekati hoće li Silvije postupiti prema glasu koji ga je u Bosnu dopratio, pa objaviti pjesme popu koji, nasuprot Beču i Pešti, hvali uskoke i hajduke, ili će ih, kao budni stražar u zaštiti državnih interesa, baciti u smeće?
Don Serafim je bio spreman da se vrati u sjedište Nade, da ispravi grešku i izbjegne moguće nesporazume, ali bilo je kasno. I nije znao kako da objasni zašto sad natrag traži kuverat s pjesmama koje je donio za štampanje, i pismom kojim se preporučuje gospodi Hermanu i Kranjčeviću. Tek tada bi, vjerojatno, postao sumnjiv, mislio je. Tek tada bi njegovo pismo pročitale četvere oči, i otkrili bi što u njemu piše, a ovako, možda ništa i ne primijete.
A možda spomen senjskih uskoka i hajduka i ne prime deranžirajućim i nezgodnim prema bečkoj gospodi i državnim interesima? Ta oni su se i tako bunili protiv Venecije i Turaka, nikako protiv Austrije, tješio se don Serafim.
Noćima don Serafim Urlić nije mogao mirno spavati. San mu ne bi na oči, dok su mu se, jedna za drugom, u mislima obrtale i izmjenjivale sve zamislive i nezamislive varijante događaja. I svaka bi došla svome kraju, uplićući se u njegovu sudbinu, ne neki novi, uvijek nesretan način. U onu jednu jednostavnu mogućnost, da će njegovi stihovi sastavljeni u slavu Božju biti objavljeni u Nadi, don Serafim skoro da više nije ni vjerovao.
Proći će mjeseci prije nego što se smiri, godine prije nego što zaboravi, sve dok prvi put – moglo je to biti u zimu one godine kada je Silvije konačno pao na postelju – ne otvori novi broj Nade, a da na naslovnoj stranici, među imenima autora, ne potraži svoje ime.
Stihovi don Serafima Urlića, kao što je dobro poznato pomnjivim biobibliografima hrvatske književnosti s početka dvadesetog stoljeća, nisu objavljeni u Nadi, niti u jednom drugom časopisu ili novinama. I dalje je vrijedno pisao stihove, vezujući ih pedantno metrom i rimama, i pisat će ih do kraja života (umro je na Palama, 1937, nekoliko tjedana prije nego što je navršio stotu), ali nikad ih više nije odnio niti u jednu književnu redakciju. Davao ih je rado na čitanje, ali samo sestrama milosrdnicima i ponekom mlađem svećeniku, koji će se diviti njegovoj pobožnosti i pjesničkom umijeću. Svakome bi, više usput, napomenuo da su to pjesme isključivo za vjerničke oči. Pripovijetke i romani su za bezbožnike, kojima nije dosta ono što je Bog stvorio, a ljubavna je lirika za nesretnike i za nastranu čeljad, tako da se on, govorio bi, ne kani miješati ni s jednima, ni s drugima. Tako si je olakšavao onaj jedan životni poraz – to da mu stihovi nisu objavljeni u Nadi – i tjerao od sebe onu jednu predugu brigu, koja ga je stajala duševnoga mira – to što se Herman i Kranjčević pomisliti kada pročitaju fatalni kraj rečenice, čijeg se porijekla već odavno nije sjećao: “gospodin Kranjčević (je) iz Senja, gdjeno slavni uskoci i hajduci bjehu”.
Nije prepoznao mladu pjesnikovu ženu, kada mu je banula na vrata brvnare, u kojoj je živio na Palama, iako su mu je prije toga nekoliko puta pokazali, na svečanim večerima, slavama i procesijama u Sarajevu. Valjda ju je nastojao zaboraviti, jer ju je povezivao s događanjima kojih se nije htio sjećati. (Da ne bude zaboravljeno niti to: jednom je, krajem 1906, oko Božića, ne znajući ništa o njihovoj tajnoj vezi, bankar Dušan Plavšić, muž Elline sestre Mile, nakon neke priredbi poželio upoznati don Serafima s pjesnikom. Rukovali su se, ali Kranjčević nije reagirao prepoznavanjem kada je čuo ime Serafima Urlića. I o tome je on poslije puno razmišljao, i to mu je stvaralo nesanicu.)
Iznenadio se kada mu je rekla da je Silvije, možda, na samrti.
Došlo je i do njega da je pjesnik bolestan, načeli su ga sarajevska vlaga i magla, tumačio je sebi don Serafim, ali nije mu na um padalo da bi sve moglo ići tako brzo. Mlad čovjek. Čak mu se događalo da Kranjčevićevom mladošću objašnjava nemar prema rukopisu koji mu je poslao. I to mu je bilo jedno od milijih objašnjenja što mu pjesme nisu objavljene u Nadi. Činjenica da bi mogla biti istina da pjesnik umire tako mlad, don Serafima je potresla i uzrujala. Najednom je sve oko pjesnika postalo ozbiljno. Najednom mu se Kranjčević učinio stariji i od njega samog, i ne samo da se pred kapijama Nebeskim našla duša pjesnikova, nego su se tamo zatekli i neobjavljeni don Serafimovi stihovi.
Naime, on se, ipak, sve ovo vrijeme, u dnu duše nadao da će saznati što je bilo s njegovim pjesmama, i jesu li ostale neobjavljene poradi one svakako neprikladne rečenice.
Sad će mu se pružiti prilika da upita.
Bolest Silvija Strahimira Kranjčevića već je, tokom 1907, postala u Sarajevu javna stvar. Takav je to grad: kada se netko razboli, svakoga zanima šta mu je. Jedne zanima da bi bolesnika mogli žaliti, druge da bi mu, makar preko posrednika, mogli preporučiti travku koja sve liječi, a neke, na žalost, zanima samo da bi se potiho mogli naslađivati nad tuđom nevoljom. Najviše je, ipak, onih koji bi da saznaju zato što je takav običaj, uska je ova dolina, zbijene su u njoj mahale, tamo gdje jedna kuća počinje, druga još nije ni svršila, u tvom je mutvaku njegov dnevni boravak, a u njegovom dnevnom boravku započinje već, da prostiš, nečija ćenifa, i sve je tu blizu jedno drugome, u mržnji i u ljubavi, pa je nekako i prirodno da se zna od čega netko boluje, iako se, ruku na srce, čak ni u Sarajevu nikada ne sazna od čega je onaj drugi zdrav.
Kako je pjesnikovo bolovanje potrajalo, a nije se dao, nego je svakoga dana, ako bi stekao snage, izlazio na ulici, pa bi se s vrha Baščaršije zaputio prema Katedrali, ili bi svratio u redakciju Nade, tako je Silvije Strahimir Kranjčević među Sarajlijama vrlo brzo postao poznatiji po svojoj bolesti, nego po pjesmama. Ustvari, po pjesmama skoro da ga se nije ni znalo. Bio je na glasu kao narodni učitelj, brižan oko sirotinjske stvari, dobar i pošten Hrvat u austrijskoj službi, kojemu su, ipak, draži domaći, koje god vjere bili, nego Švabe. Imao je lijep, ponosit brk, što mu je davalo izgled bundžije, a od takvih bi Sarajlije zazirale čim prigusti, ali su ih rado primali u svoje društvo, dok god je bivalo mira i rahatluka. Iako, Kranjčević i nije bio pretjerano druževan. Takvi su, govorilo se, ljudi u njegovom kraju. Duševni i pristojni, ali o svom poslu.
U bolesti, kao da mu se duša izvrnula kao rukavica.
Sa svakim bi stao da popriča, a zaustavljalo ga je muškinje od svake vjere, položaja i stališa. Da se upita s pjesnikom, uputi ga na kakvoga romanijskog travara, nadriliječnika, hodžu ili fratra, ili na kakvu seosku čarobnicu, koja ozdravlja pogledom, a pogled joj kao u srne, lijep, da se u nju zaljubiš.
U tom ispitivanju, svi su se pravili da već znaju sve, tako da nisu saznavali ono glavno. Naime, po čaršiji su se razilazila mišljenja: jedni su govorili da Silvije, nesretnik, ne može mokriti, i da se oko toga muči kao Isukrst, drugi, pak, da će na kraju dušu iz sebe ispišati, i da sva voda iz njega ide, a čovjek, i to se zna, ne može bez vode živjeti.
Kada je odlazio u Beč, a išao je dvatriput u bečki bubrežni špital, gdje je jednom i operiran, strahovalo se da se neće živ vratiti. Umrijet će Silvije Strahimir Kranjčević u tuđini, mnogi su već tako umrli, odlazeći u Beč po zdravlje, a sahranit će ga ili u Beču, ili u njegovome rodnom kraju, uz more. Tako bi se tada mislilo, i ljude je hvatala neka sjeta, žalost neka, šta li je, koja ne bi bila takva i tolika samo da im je netko mogao reći da će pjesnik biti ukopan u Sarajevu.
Pitanje gdje će netko biti sahranjen važnije je mnogo od pitanja o ozdravljenju. Dok je ozdravljenje od neke bolesti samo odlaganje nečega što je neumitno, a prema tom odlagaju čaršija i ne gaji prevelike osjećaje – osim kada je vlastiti život u pitanju – pitanje ukopa je pitanje vječnosti. Ne samo za onoga tko će biti ukopan, niti samo za one koji će ga žaliti, nego je to važno za sve one koji će mu doći na sprovod. Stariji i zreliji za još jednu vječnost, ljudi će se osjetiti sigurnijim, i nekako će im lakša biti misao o vlastitoj smrtnosti.
Uredno, lijepo i po redu, uz popa ili fratra, umire se i sahranjuje po Sarajevu, na nekom od brojnih gradskih grobalja. Uz hodžu, uz rabina, jednakim redom kao i kod nas, uz malo drukčije običaje i predstavu, ali o istom poslu i u istu svrhu, umire se i sahranjuje, da bi živima vlastita smrt postala što lakša. Sarajevo je grad mrtvih, i sve je ovdje okupljeno oko smrti i potrebe za sahranjivanjem.
Umirući se ovdje lako uživljavaju u umiranje, jer ih svi u tome podržavaju, u njihovu umiranju sudjeluju, a pomalo već i umiru skupa s njima.
Kada je zadnji put bio u Beču, Silviju su doktori stavili do znanja kako mu nema spasa. Nisu mu baš tako rekli, ali on je to tako shvatio.
A dobro je i shvatio, jer se i Sarajevom raširio glas da je pjesnik, izgleda, pri kraju.
Pyelonephritis ili Pyelitis. Mjehur mu je bio pun čireva, koji se više nisu mogli operirati. Prvi put kada je dolazio, izgleda da je već došao prekasno. Upala se raširila, zahvatila je zdjelicu, i nije bilo sredstva kojim bi se smirivala. Kao kad izbije šumski požar; vatra je u početku mala, od slučajno bačenog opuška plane suha trava, bukne sam od sebe grm, ali ubrzo već gori cijela šuma, i tad više pomoći nema.
Don Serafim Urlić, pošto se nije kretao čaršijom, nije o svemu previše ni znao. Kako o Kranjčevićevoj bolesti, tako ni o sarajevskim naravima i običajima. Hodao je po Romaniji, obilazio Novakovu pećinu, slušao šta narod o toj čudesnoj špilji govori, ali ni u tim razgovorima, kao ni u ispovijedima malobrojnih katolika s Pala i iz okoline, o sarajevskim naravima ništa nije mogao saznati. Drukčiji je gore svijet od onoga čaršijskog dolje, pa iako do grada nema ni dvadeset kilometara, stvarna razdaljina između Pala i Sarajeva veća je nego što bi itko mogao pomisliti. Prevari se svaki koji misli da zna nešto o ljudima u kotlini, o njihovim naravima i nagonima.
Drvenim basamacima popeo se do prvoga kata i pozvonio.
Otvorila mu je starija žena, u crnim dimijama, služavka kod Kranjčevićevih. Čim je koraknuo unutra, mašila mu se za ruku, poljubila je i promrmljala:
Blagoslovi oče!
Neka, neka… – mahnuo je, kao da rastjeruje muhe, ali njoj se, bit će, učinilo da je načinio križ od zraka.
Stan je vonjao na ljekarije, na sredstva za dezinficiranje, i na još nešto što don Serafim nije mogao razabrati. Bio je to neki težak i prodoran kemijski miris, koji se osjetio gdje god bi okrenuo glavu. Taj mu vonj danima neće izlaziti iz glave, dobro će ga upamtiti, i još će ga samo jednom u životu osjetiti. Ali o tome na kraju…
Silvije je sjedio u fotelji, uz sam prozor. Kada bi okrenuo glavu, mogao je vidjeti ulicu, ljude kako prolaze, idu prema čaršiji, nose sepete s robom. Mogao je vidjeti konjske i volovske zaprege, i prve tramvaje – tu čudnu novotariju za plašenje ljudi i živine…
Vidio sam vas još od Vijećnice, pa sam mislio jeste li vi onaj koji ide k meni – rekao je veselo.
Glas mu je bio kao u zdrava čovjeka. To je don Serafima obodrilo u njegovu naumu da ga, kad bude prilika, priupita za one svoje pjesme.
Jesam, eto, čuh da ste hasta, kao što se u Bosni veli, pa rekoh, da vas obiđem.
Ne morate izmišljati, ona vas je zvala. Znam ja to – nasmiješio se tugaljivo.
Brci mu više nisu bili kao na slikama, i kao ono jednom kad su se upoznali. Urijedili su i otanjili, objesili se, kao u one čudne zvijeri iz sjevernih mora. Ili kao u fra Grge Martića, pod stare dane.
Pa i ako je zvala, učinila je to da mi olakša. Sve bi učinila, samo da mi olakša. Tako je otpočetka. Najprije je olakšavala nevolje moje naravi, a sad olakšava muke moje bolesti.
Bog je za to stvorio ženu… – bubnu don Serafim, i odmah pomisli da je kazao nešto neprikladno, nešto što će ga uniziti u Kranjčevićevim očima. Netko tko piše stihove, nipošto ne bi smio izgovoriti nešto toliko podrazumijevajuće, obično.
Možda i prvi put otkako se zaredio, nije o sebi mislio kao o svećeniku, ni hoće li u očima ovoga čovjeka, i dragoga Boga, biti dostojan svoga pastirskog i tješiteljskog zvanja. Bilo mu je važno hoće li Kranjčević u njemu osjetiti pjesnika. Ništa drugo.
Da, da… – reče on, pa pogleda nanovo prema ulici – u pravu ste, sasvim ste u pravu, zato je Bog stvorio ženu. Čovjeka je stvorio da se muči, i traje u svom jadu i poniženju, a nju je stvorio da mu neprestano stvara priviđenja, tako da ne primijeti koliko je jadan i koliko je nisko pao. Na to ste mislili? – pogledao je don Serafima nekim zajedljivim, skoro zlim pogledom.
Ljudi se u bolesti prozliju, i to im treba oprostiti.
Nisam na to mislio – odgovori svećenik.
Žena je čovjeku kao kinematograf. Jeste li čuli za kinematograf?
Moram priznati da nisam.
Otiđite, ako bude prilike, gostovat će ponovo s proljeća, na cirkus placu. Pokretne slike. Zanimljivo je, pogledajte to, i sjetite se mene. Na nebu.
Želite li dušu olakšati?
Tako naglo? – začudio se pjesnik.
Kad god želite.
Ako je prerano olakšam, sunut ću u nebo kao balon punjen toplim zrakom! – nasmijao se.
Smijeh liječi dušu – priznao je don Serafim.
Hoćete li da vam Mara skuha kamilicu? Maro, Maro, srećo, deder, uvari velečasnom kamilicu!
Nakratko, miris kamilice prekrio je sve druge mirise. I onaj teški, neljudski vonj kemije, za koji nije znao odakle dolazi, ali mu se činilo da Kranjčevića razboljeva i preko njegove bolesti, da će mu taj vonj prekratiti život. Ali nije smio upitati što to vonja.
Sjedio je na rasklimanoj trpezarijskoj stolici, preko puta bolesnikove fotelje, laktom naslonjen na stol. Na čas su obojica ušutjeli, i mogao ga je bolje osmotriti. Iako je u sobi bilo toplo, možda i pretoplo, jer je Mara stalo ložila veliku peć na ugljen, uvjerena, po bosanski, da se svaka boleština da izliječiti samo ako se bolesnik dobro utopli, Silvije je bio do grla pokriven sivom vojničkom dekom. Malene, koštunjave šake izvirivale su mu iz džempera od debele seljačke vune. Nije ga bilo lako ni gledati, najednom tako sitnog, ispod svih tih vunenih naslaga.
U sobu je ušla mlada, bljedunjava ženica, lijepoga lica, ali u tijelu nalik starici. Na srebrnom pladnju bile su dvije šalice od kineskoga porculana, isti takav čajnik i posudica sa šećerom.
O Elli Kranjčevićevoj znao je mnogo više nego o pjesniku. Poznavao je njezina oca Franju, a baku joj, gospođu Slavu, pripremio je za pokoj vječni. Tiha i smjerna obitelj carinika, darivana obiljem pobožnosti, ali i čežnje za nekim dalekim svijetom, za bijegom iz Bosne i iz Sarajeva. Franjo Kašaj perfektno je govorio francuski, tom jeziku od malih je nogu učio Ellu i njezinu mlađu sestru, snivajući, potajno, o tome da se odsele u Francusku.
Don Serafim nije imao takvih snova, ali je imao srca i za nesretnoga graničara Franju, i za sve njemu slične ljude, koje je sretao u svojoj službi, a najviše na samrtničkim posteljama, koji bi cijeloga života imali tu jednu želju, često vrlo običnu i banalnu, pa bi oko nje, poput biljke puzavice, svijali i granali svoje zemaljsko postojanje, dopuštajući često da im takva želja i sudbinu odredi. Takvi ljudi su, vjerovao je, Bogu mili, s njima je lakše živjeti, naivniji su od onih koji ne sanjaju ništa, ali ih ta naivnost čini plemenitijim.
Spustila je pladanj na stolčić na koji je bio naslonjen.
Oboje su osjećali nelagodu od susreta. Ona nije znala je li don Serafim priznao Silviju da ga je zvala da dođe. Don Serafim se uzbihuzurio, kako da ju pozdravi, kojim riječima, kao da se dobro poznaju, ili je se sjeća samo kao Slavine male unuke?
Lijep čajnik – rekao je.
Da – nasmiješio se Silvije – kineski porculan, napravljen u Češkoj. Nije li to čudno, da se u Češkoj peče kineski porculan?
Čini mi se da to jest čudno – složio se don Serafim, glasno srkčući kamilicu.
A tebi, zlato?
Ella mu nije odgovorila. Nasmijala se i odmahnula prema Silviju. Kao, on ju začikava, a ona se brani.
Don Serafimu bilo je na vrh jezika da ga upita. Ali ga je i dalje zbunjivalo to što Kranjčević ničim nije pokazivao da ga se sjeća. Više nije bio siguran ni da mu je izrekao svoje prezime.
Serafim Urlić, to nije obično ime i prezime, nije često, i nije ga mogao zaboraviti, nakon što je pročitao pismo i stihove. Ako ih je pročitao. Ako gospodin veleuvaženi Herman nije bio tako uvrijeđen sadržajem pisma i invektivom izrečenom u njemu, da ga je odmah bacio u koš.
Pomisli da bi mu mogao reći da je i on s mora, iz Drašnica, drevne turske kasabe Makarske, ne bi li tako našao načina da mu ponovi svoje prezime, ali odmah odustaje. Bilo bi to ponižavajuće, i nedostojno nekoga tko bi da bude pjesnik. A svakako nedostojno i svećenika, pozvanog da ispovjedi bolesnika.
Znate, velečasni, bio mi je u posjeti i sam otac nadbiskup. Uručili su mi ko neku nagradu, priznanje, što li je. Jedva su svi stali u ovu sobicu, koliko ih je bilo.
Zaslužili ste?
Zbilja mislite to? Recite mi zašto mislite da sam zaslužio? Pa, nije davno otkada je sam otac nadbiskup, i to pred Uskrs, u dane odricanja, propovijedao na temu mojih stihova. I nije za njih našao lijepe riječi. Što se u međuvremenu promijenilo? Nagrađuju li, preuzvišeni i njegova pratnja, moje pjesme, učiteljski rad, pripomaganje u Nadi, kao što su rekli, ili možda nagrađuju moje umiranje? Ako je to, moram vam reći da u tome mojih zasluga nema.
Što god tko rekao, Silvije, vi ste veliki pjesnik. Svakome se, pa i ocu nadbiskupu, može dogoditi da pogriješi.
To ste u pravu. Ali ja ne mislim da je pogriješio. Barem nije kada je propovijedao suprotivu mojih pjesmah. Pogriješio je što se predomislio. Vi mislite da je pokazao velikodušnost? Ne, dragi gospodine, otac nadbiskup se uplašio smrti. I to čije smrti! Kranjčevićeve!
Don Serafim Urlić gledao ga je uplašeno. Nije znao što bi rekao, osim što je želio pobjeći i ne vraćati se pred ovoga čovjeka. Ovo mi je kazna, mislio je, što sam dolazio da ga upitam za svoje stihove, a ne s namjerom da ga ispovjedim. Ispovjednik je zaštićen od svega što bi mu samrtnik mogao reći, od svakoga jada, ali i od svake pizme, zla i nastranosti, od svakoga zločina koji se u riječi može saliti, kao što se užarena željezna lava salije u oštar nož, jer je on s druge strane, i riječi mu ne mogu ništa, dok god se Bogu podnosi račun. A ovo je nešto drugo: razgovor dvojice pjesnika, od kojih je jedan pravi, dok je drugi skriveni.
A da ga, možda, Kranjčević nije prepoznao pa mu se zato ovako obraća? Uplašila ga je takva pomisao, i najednom je poželio sakriti ono do čega mu je maloprije bilo toliko stalo, da je ikada pisao pjesme, i da ih je nosio u sjedište Nade.
Ne zamjerite mi…
Ništa vam ne zamjeram.
Gorčine se u meni nakupilo.
U svakom bi se nakupilo. I jest. U svakom.
Kad me ne boli, bivam gorak. A kad me boli, izvjetri iz mene gorčina. Nego samo boli. Ne znam što je od toga dvoga gore: kad boli ili kad ne boli.
Razumijem vas.
Nisam htio ovdje ostati. Otkako sam došao u Livno, samo sam gledao kako da odem iz Bosne. Dotjerali su me po kazni, a po Božjoj milosti tu sam sreo Ellu. Htio sam naučiti francuski, a ona mi je predavala. Meni i jednom mom prijatelju. Uzeli smo se na moj trideset i treći rođendan. Strašan je snijeg pao, prvi te godine, 17. veljače. Jedva smo se probili do Katedrale. Velečasni Josip je rekao da je to sretan znak, taj veliki snijeg. I bio je sretan, iako ne znam kako svećenik može vjerovati u takve praznovjerice, te ih još s oltara izgovoriti.
To je on da vas odobrovolji.
A ne, nije me tada trebalo odoborovoljiti – nasmijao se – bio sam itekako dobre volje.
Evo, i sad ste.
Jesam, na trenutke. Kad sa nekim porazgovorim, pa zaboravim, ili kad se osamim, tu, u ovom starom fotelju, što nam ga je ustupio gospodin Studnička, knjižar, poznajete ga?, i kad gledam ljude dok gmižu ulicom. Pomislim da je lakše meni koji ih gledam, nego njima koji sa svojim brigama idu, i odma mi dobro bude. Gledam ljude, konje gledam, i tramvaje, prođe i pseto cestom. Ali rijetko prođe netko poznat. Kada tako gledate, skoro da i ne vidite poznate ljude. I onda mi, na čas, bude milo što smo ostali, i što mi je u Sarajevu mrijeti. Ovdje to lakše ide, nitko se oko smrti ne bihuzuri, kao kod mene u Senju, ili u Zagrebu, gdje se umire na visokoj nozi. I s visoka se u grobnu raku pada. A onda se okrenem na drugu stranu, prema onom tamo zidu, ne vidim ulicu, i opet me stara muka spopadne, ili mi se bolovi vrate, pa mislim, Bože, što li me ostavi u Bosni, na mome bosanskom križu, što li me ne pusti da se vratim kući, kada su se svi već vratili?
Zato vam je najbolje da ne skidate pogleda s ulice – pokušao je biti duhovit. Pjesnik se nasmijao, toliko da ostane pristojan, ili da se priča ne vrati svome mračnome toku.
Još sam lani, u svibnju, kada sam zadnji put bio u Beču, u špitalu, snivao da se u Zagreb vratim. Doktor Jelovšek mi spomenuo da se negdje na Pantovčaku prodaje krasna vila, skupa s voćnjakom, za šest tisuća forinti. Veli, prodaje se dugo, cijena povoljna, ali nema tko da kupi. Daleko od Gornjega grada, daleko od placa i od gradske vreve, pa još uzbrdo. Da je u centru, prodala bi se odmah, po trostrukoj cijeni. A kako mi je on to spomenuo, ja iz večeri u večer krenuo da mislim kako bi dobro bilo da skupimo novce, da se zadužimo, i kupimo tu kuću. Ozdravila bi me, čini mi se, odmah. I što više mislim, sve mi se više čini da sve to skupa nije sanak pusti, nego da se da ostvariti. I čim duže što su bile moje nesanice i fantazije, Zagreb mi se sve izglednijim činio. Sad vidim, nakon moje smrti mogli bi za mnom ostati dugovi, u visini koštanja vile na Pantovčaku. Skupa je bolest, čovjeka osramoti na svaki način, moralno i fizički.
Duša je besmrtna – šapnu don Serafim.
Molim?
Velim – duša je besmrtna, tijelo prepuštamo prolaznosti.
Silvije je izvukao ruku ispod pokrivača i pružio je na rukovanje. Šaka mu je bila vrela, imao je fibru. Čovjek ne može dugo biti tako vruć, pomislio je don Serafim. Nije ga više pitao želi li se ispovjediti. Niti je to Kranjčević spomenuo.
Ella ga je ispratila do vrata. Bila je uplakanih očiju, mirna lica. Htio ju je utješiti. Na odlasku joj je pružio ruku. Šaka joj je bila dugoprsta, ali neobično sitna.
Dok je izlazio na ulicu, zrak mu se svom silinom natisnuo u pluća. Čist i hladan, kasnojesenski zrak. Nestalo je onoga teškog, kemijskog mirisa, koji je prekrivao sve druge mirise u domu Kranjčevićevih.
Nije ga više vidio živog.
Nju je vidio iz daljine, na pogrebu, koji je vrvio tisućama ljudi. Živa ga nisu voljeli, ali zaljubiše se u Kranjčevićevu smrt. Tako će i ostati.