Improvizovana poljska bolnica bila je smještena duboko u šumi i postojala je mala vjerovatnoća da će je otkriti neka zalutala njemačka ili ustaška patrola. Obavještajni podaci koje je svakodnevno dobivao Vrhovni štab nedvosmisleno su govorili da okupacione snage i njihovi domaći saveznici nemaju nikakvih saznanja o postojanju partizanske bolnice, koju je već osam mjeseci vodio doktor Viktor Lesar. U tri barake sklepane od okoraka bilo je smješteno sedamdesetak ranjenika zajedno s medicinskim osobljem sastavljenim od jednog doktora i dvije medicinske sestre.
Ranjenici su u bolnicu počeli pristizati i prije nego što su vrijedne partizanske ruke stigle podići prvu brvnaru. Zbrinuti i operisani ranjenici ležali su povaljani po šumskom proplanku skrivenom gustom bukovom šumom od znatiželjnih pogleda. S obližnjeg potoka borci stavljeni na raspolaganje medicinskom osoblju ratne bolnice donosili su čistu vodu, zavoji kojima su previjani ranjenici pravljeni su od prostirki za ležaje i zavjesa, a najobilniji medicinski materijal bili su pripravci od svakojakih ljekovitih trava.
Doktor Viktor Lesar nije oklijevao ni jednog trenutka kada mu je prijatelj i politički istomišljenik Josip Boljak predložio da napusti zeničku bolnicu i uputi se duboko u šumu da bi vodio lječilište za partizanske ranjenike. Tada nije ni slutio da je ono što je njegov drug Boljak, u slobodnom ophođenju, nazivao “partizanska bolnica” bila zapravo dobro skrivena livada nakrcana ranjenicima donesenim iz svih krajeva Bosne.
Prispjevši na mjesto na kojem je Vrhovni štab zamislio da bude ratna bolnica, doktor Lesar nije oklijevao ni jednog časa; žarom čovjeka naviknutog da rješava pred njega postavljene probleme bacio se na izgradnju bolničkih objekata i organizovanja liječničkog prihvatilišta. Kao medicinske pomoćnice angažovao je dvije mlade partizanke, a nekolicinu vojnika zaduženih za obezbjeđivanja mjesta uposlio je kao građevinske radnike. Još prije kraja ljeta 1942. godine partizanska bolnica bila je gotova i u nju su počeli dolaziti ranjeni saborci.
Iako oskudno snabdjevena medicinskim potrepštinama, bolnica se pokazala kao koristan dio Narodnooslobodilačke borbe. Ranjenici su primani svi bez izuzetka, a mnogima od njih više je pomoglo lijepo doktorevo ophođenje nego narodni lijekovi kojima ih je taj zagrebački doktor medicine bio primoran liječiti. Domalo od dolaska na važno mjesto voditelja tajne bolnice doktoru Lesaru bilo je jasno da on sam s dvije priučene pomoćnice neće moći pružati medicinsku pomoć kakvu nalaže stroga medicinska struka. Ali, kako je rat prolazio i kako su se bolničke barake stale puniti ranjenicima iz svih krajeva srednje Bosne, tako je i dovitljivost u liječenju doktora Lesara rasla, a njegova profesionalna isključivost u pogledu upotrebe zaobilaznih sredstava počela slabiti.
Suočen s hroničnim nedostatkom medicinskog materijala doktor Lesar je već u prvoj godini postojanja bolnice naredio dvojici mladih partizana da od starih i nepismenih planinskih nadriljekara nauče kako se spravljaju raznovrsni melemi. I sam je, bezbroj puta, hodao po obroncima Vlašića, za starim čika Jovanom budno gledajući kako taj guravi, omaleni starac kida biljke i trpa u svoju naprtnjaču i kako ih onda poslije pod kakvim drvetom miješa i melje u glinenoj posudi govoreći, s nekim posebnim žarom u očima, kako ova kombinacija trava, ako se pije uz sirće divlje jabuke, liječi stomačni tifus i trajno dezinfikuje rane nastale povredom metalnim predmetom.
Recepti narodnih farmaceuta bili su zapisivani u crni kožni rokovnik, koji je doktor Lesar ponio sa sobom napuštajući Zenicu, kao jedinu uspomenu na grad i život, koji je silom prilika prigrlio kao svoj, jer Viktor Lesar je bio rođeni Zagrepčanin, a ljekarsko službovanje u bosanskoj radničkoj kasabi doživljavao je kao najveću životnu nepravdu. I dok se u mračnim i tihim noćima sjećao svoga života i svojih mladalačkih snova, doktor Lesar je osjećao umirujući spokoj. Ova bolnica napravljena od ničega, ovi ljudi toliko ovisni o njegovom znanju, ova jednostavnost življenja i umiranja ispunjavali su njegovo već pomalo ostarjelo srce srećom i zadovoljstvom koje nikada ranije nije upoznao. U toj skrivenoj ratnoj bolnici, uz ranjene drugove, zaboravio je i profesionalno poniženje, koje je kao najbolji student medicine doživio dolaskom u Zenicu i raskinute zaruke i djevojku zbog čije se nevjere dugo dvoumio da prekrati sebi životne muke.
Ustaški pukovnik Franjo Kolnik bio je zaprepašten kada je doktor Viktor Lesar odbio njegovu ponudu. Nije mogao shvatiti kakav to fanatizam tjera jednog obrazovanog Zagrepčanina da svoj život poistovjeti sa životima te bezlične rulje odrpanaca. Ipak, nije se dugo dvoumio kako postupiti u toj čudnoj situaciji i jednom od svojih pobočnika naredio je da doktora privede povelikoj grupi ljudi, koja je mirno stajala uz rub šume. Doktor Viktor Lesar stao je u vrstu, tik do svoje dvije pomoćnice. Jednu je obuhvatio rukom oko struka, a drugu je zagrlio preko ramena. Stojeći pored svojih boraca i ranjenika, pitao se ko li je mogao okupatorima odati mjesto na kojem se bolnica nalazila. Pitao se kakav je to čovjek i iz kojih je pobuda učinio takvu gnusobu. Na tom mjestu razmišljanje mu prekidoše rafali iz trideset ustaških pušaka.
Doktor
Priče iz NOB-a/1
Improvizovana poljska bolnica bila je smještena duboko u šumi i postojala je mala vjerovatnoća da će je otkriti neka zalutala njemačka ili ustaška patrola. Obavještajni podaci koje je svakodnevno dobivao Vrhovni štab nedvosmisleno su govorili da okupacione snage i njihovi domaći saveznici nemaju nikakvih saznanja o postojanju partizanske bolnice, koju je već osam mjeseci vodio doktor Viktor Lesar. U tri barake sklepane od okoraka bilo je smješteno sedamdesetak ranjenika zajedno s medicinskim osobljem sastavljenim od jednog doktora i dvije medicinske sestre.
Ranjenici su u bolnicu počeli pristizati i prije nego što su vrijedne partizanske ruke stigle podići prvu brvnaru. Zbrinuti i operisani ranjenici ležali su povaljani po šumskom proplanku skrivenom gustom bukovom šumom od znatiželjnih pogleda. S obližnjeg potoka borci stavljeni na raspolaganje medicinskom osoblju ratne bolnice donosili su čistu vodu, zavoji kojima su previjani ranjenici pravljeni su od prostirki za ležaje i zavjesa, a najobilniji medicinski materijal bili su pripravci od svakojakih ljekovitih trava.
Doktor Viktor Lesar nije oklijevao ni jednog trenutka kada mu je prijatelj i politički istomišljenik Josip Boljak predložio da napusti zeničku bolnicu i uputi se duboko u šumu da bi vodio lječilište za partizanske ranjenike. Tada nije ni slutio da je ono što je njegov drug Boljak, u slobodnom ophođenju, nazivao “partizanska bolnica” bila zapravo dobro skrivena livada nakrcana ranjenicima donesenim iz svih krajeva Bosne.
Prispjevši na mjesto na kojem je Vrhovni štab zamislio da bude ratna bolnica, doktor Lesar nije oklijevao ni jednog časa; žarom čovjeka naviknutog da rješava pred njega postavljene probleme bacio se na izgradnju bolničkih objekata i organizovanja liječničkog prihvatilišta. Kao medicinske pomoćnice angažovao je dvije mlade partizanke, a nekolicinu vojnika zaduženih za obezbjeđivanja mjesta uposlio je kao građevinske radnike. Još prije kraja ljeta 1942. godine partizanska bolnica bila je gotova i u nju su počeli dolaziti ranjeni saborci.
Iako oskudno snabdjevena medicinskim potrepštinama, bolnica se pokazala kao koristan dio Narodnooslobodilačke borbe. Ranjenici su primani svi bez izuzetka, a mnogima od njih više je pomoglo lijepo doktorevo ophođenje nego narodni lijekovi kojima ih je taj zagrebački doktor medicine bio primoran liječiti. Domalo od dolaska na važno mjesto voditelja tajne bolnice doktoru Lesaru bilo je jasno da on sam s dvije priučene pomoćnice neće moći pružati medicinsku pomoć kakvu nalaže stroga medicinska struka. Ali, kako je rat prolazio i kako su se bolničke barake stale puniti ranjenicima iz svih krajeva srednje Bosne, tako je i dovitljivost u liječenju doktora Lesara rasla, a njegova profesionalna isključivost u pogledu upotrebe zaobilaznih sredstava počela slabiti.
Suočen s hroničnim nedostatkom medicinskog materijala doktor Lesar je već u prvoj godini postojanja bolnice naredio dvojici mladih partizana da od starih i nepismenih planinskih nadriljekara nauče kako se spravljaju raznovrsni melemi. I sam je, bezbroj puta, hodao po obroncima Vlašića, za starim čika Jovanom budno gledajući kako taj guravi, omaleni starac kida biljke i trpa u svoju naprtnjaču i kako ih onda poslije pod kakvim drvetom miješa i melje u glinenoj posudi govoreći, s nekim posebnim žarom u očima, kako ova kombinacija trava, ako se pije uz sirće divlje jabuke, liječi stomačni tifus i trajno dezinfikuje rane nastale povredom metalnim predmetom.
Recepti narodnih farmaceuta bili su zapisivani u crni kožni rokovnik, koji je doktor Lesar ponio sa sobom napuštajući Zenicu, kao jedinu uspomenu na grad i život, koji je silom prilika prigrlio kao svoj, jer Viktor Lesar je bio rođeni Zagrepčanin, a ljekarsko službovanje u bosanskoj radničkoj kasabi doživljavao je kao najveću životnu nepravdu. I dok se u mračnim i tihim noćima sjećao svoga života i svojih mladalačkih snova, doktor Lesar je osjećao umirujući spokoj. Ova bolnica napravljena od ničega, ovi ljudi toliko ovisni o njegovom znanju, ova jednostavnost življenja i umiranja ispunjavali su njegovo već pomalo ostarjelo srce srećom i zadovoljstvom koje nikada ranije nije upoznao. U toj skrivenoj ratnoj bolnici, uz ranjene drugove, zaboravio je i profesionalno poniženje, koje je kao najbolji student medicine doživio dolaskom u Zenicu i raskinute zaruke i djevojku zbog čije se nevjere dugo dvoumio da prekrati sebi životne muke.
Ustaški pukovnik Franjo Kolnik bio je zaprepašten kada je doktor Viktor Lesar odbio njegovu ponudu. Nije mogao shvatiti kakav to fanatizam tjera jednog obrazovanog Zagrepčanina da svoj život poistovjeti sa životima te bezlične rulje odrpanaca. Ipak, nije se dugo dvoumio kako postupiti u toj čudnoj situaciji i jednom od svojih pobočnika naredio je da doktora privede povelikoj grupi ljudi, koja je mirno stajala uz rub šume. Doktor Viktor Lesar stao je u vrstu, tik do svoje dvije pomoćnice. Jednu je obuhvatio rukom oko struka, a drugu je zagrlio preko ramena. Stojeći pored svojih boraca i ranjenika, pitao se ko li je mogao okupatorima odati mjesto na kojem se bolnica nalazila. Pitao se kakav je to čovjek i iz kojih je pobuda učinio takvu gnusobu. Na tom mjestu razmišljanje mu prekidoše rafali iz trideset ustaških pušaka.