Ne bih ovu priču čuo da nisam bio mali radoznali špijun. Krio sam se ispod stola, praveći se kako se igram neke besmislene, nepotrebne igre za moj motorički i mentalni razvoj. Još sam morao trpjeti smrdljive noge moje tetke.
Bilo je to vrijeme velike tragedije u kojoj je ubijen Bruno Čalić, dijete koje su zaklali radi krvne osvete, neka Višnja Pavlović i Dušan Bajčeta. Tada nije bilo društvenih mreža, osim radio-Mileve, priča od uha do uha, u koje je svatko dodavao neku svoju riječ, neki svoj začin. Meni je ta priča, onako kako sam je slušao, ispod stola, s primjesama smrada nogu, bila neka znanstvena fantastika, neki horor. Došli neki ljudi s drugog planeta, Crne Gore, oteli i ubili nevino dijete, kako bi osvetili neko drugo dijete. Pričalo se kako je njegov otac, nakon što je čuo vijest o svom djetetu, trčao po Zenici skidajući dio po dio odjeće sa sebe te, na koncu, ostao samo u gaćama.
Samo sam, ispod stola, čuo majku i tetku kako uglas govore:
– Jadno dijete, jadni mu roditelji. Uhh.
Tada, nekako skrivećki, započe priča o mom rođenju. Moji su prije mene već imali dvoje djece, sina i kćerku. Devet i osam godina. Kada je mama shvatila da je trudna s trećim djetetom, sa mnom, otišla je kod liječnika sa željom da abortira. Tako je rekla i mom tati, kojega baš i nije puno bilo briga za to.
Došla je mama kod ginekologa, tadašnjeg mladog liječnika doktora Mijatovića. On je bio visok, mršav, mlad. Iz nepoznatog razloga šepao je na jednu nogu, narod ga zvao doktor Coto. Mama mu je izrazila želju da joj uradi abortus, on je saslušao, a onda upitao:
– Drugarice, imaš li djece kod kuće i koliko?
– Imam. Dvoje. Sina i kćerku – odgovorila je moja drugarica mama.
– Haj’ onda bježi odavde! Gdje ima mjesta za dvoje, ima i za treće. Neću te operirati, spremaj se i idi kući. Ti si dobro, plod je zdrav i uredan – šeretski je lupio po dupetu i izašao na vrata ordinacije.
Mama je mislila da se doktor zeza, da će se vratiti, ali pet, deset, dvadeset minuta nije bilo nikoga. Mama se obukla, izašla iz ordinacije, iz bolnice, i vratila se kući:
– Što je bilo? Je li sve u redu? – pitao je tata kad se vratila kući, u naš mali dvosobni stančić na Carini u Zenici, pored teretne željezničke stanice.
– Jeste, sve je u redu. Nisam abortirala, roditi ću i ovo dijete – rekla je mama, praćena očevim otvorenim ustima i pogledom punim čuđenja.
Tako sam ja, Bogu hvala, ugledao svjetlo dana sedmog dana u prosincu 1963. godine u zeničkoj bolnici.
Moje rođenje proslavljali su otac, brat, sestra, tetka i tetak. Mezilo se, pilo, pa se počelo nagađati kako dati ime rođenom dječaku.
– Znaš što, ti si dao mom sinu ime Zvonimir, red je da i ja dam ime tvom sinu – rekao je tetak. To je, inače, bilo 1959. godine, kad je rođen Zvonkić. Doista mu je ime Zvonimir dao moj tata.
– Pa daj, tko ti brani. – rekao je moj pripiti otac.
– Eto, ti si dao ime mom sinu po kralju Zvonimiru, red je da i ja tvom dam kraljevsko ime. Neka se zove Tomislav – tako ostade do dana današnjeg i u v vjekove.
Rastao sam ja do kraja prvog osnovne u svojoj mahali na Carini, a onda su roditelji dobili stan u Begagića mahali.
Dvije zgrade od moje, doselio se i onaj doktor, Mijatović, moj spasitelj. Došao je sa suprugom i svoja dva sina. Oni su bili mlađi od mene, što bi Mostarci rekli.
– Mala raja.
Gotovo svakodnevno smo se susretali, onako, u prolazu. Doktorova žena je bila baš zgodna žena, ugodna oku svakom muškarcu. Tada sam ja bio još dijete i nisam baš razumio te pohotne poglede i komentare odraslih koje su upućivali prema gospođi.
– Uh, jest dobra. Valjalo bi se ondje uvaliti. Što će joj onaj coto.
Tek kad sam odrastao počeo sam razumijevati to što i zašto govore. Gospođa je bila baš zgodna i lijepa, što bi stari ljudi govorili: rasna žena.
Doktorove sinove sam štitio koliko sam mogao, od raznih, malih zlostavljača i siledžija, jer sam uvijek u glavi imao onu:
– On je meni život spasio.
Stalno sam, kad bih susreo doktora, uljudno, s punim poštovanjem govorio:
– Dobar dan, spasitelju. Dobro jutro, ili dobra večer, spasitelju – ovisno u koje doba dana bismo se sreli
Radio sam ja to godinama. Sve do jednom.
Valjda sam mu bio dosadio, možda se pitao tko sam i zašto ga tako pozdravljam. Bio sam, za moju generaciju, velik u širinu, debeo, s puno kila viška.
Tako me je, jednoga dana, zaustavio i onako, strogo, upitao:
– Dobro mali, što ti mene, već, godinama zajebavaš? Kakav sam ja tvoj spasitelj?
Meni je bilo, nekako, baš nezgodno. Njegova strogost, iako smo ga svi poznavali kao umjerenog i dobrodušnog čovjeka, prepala me. U prvom trenu nisam znao što i kako mu reći, a onda je iz mene provalila ona priča koju sam čuo ispod stola. O abortusu kojega, hvala Bogu, nije bilo, o mojoj mami, o njegovom odbijanju tog čina.
Doktor me, nekako, očinski pogledao, prišao mi i zagrlio me. Čini mi se da taj zagrljaj još osjećam na mojim ramenima i leđima. Tada je rekao nešto što uvijek pamtim:
– Nemoj da ispadne da sam se zajebo što sam te ostavio!
Ne mogu se zakleti, ali učinilo mi se da sam vidio neku suzu u njegovom oku, kad je čuo priču.
Okrenuo se, otišao od mene, lagano šepajući.
Ostavio me do dana današnjeg u razmišljanju jel’ se zajebo.
Doktor spasitelj
Ne bih ovu priču čuo da nisam bio mali radoznali špijun. Krio sam se ispod stola, praveći se kako se igram neke besmislene, nepotrebne igre za moj motorički i mentalni razvoj. Još sam morao trpjeti smrdljive noge moje tetke.
Bilo je to vrijeme velike tragedije u kojoj je ubijen Bruno Čalić, dijete koje su zaklali radi krvne osvete, neka Višnja Pavlović i Dušan Bajčeta. Tada nije bilo društvenih mreža, osim radio-Mileve, priča od uha do uha, u koje je svatko dodavao neku svoju riječ, neki svoj začin. Meni je ta priča, onako kako sam je slušao, ispod stola, s primjesama smrada nogu, bila neka znanstvena fantastika, neki horor. Došli neki ljudi s drugog planeta, Crne Gore, oteli i ubili nevino dijete, kako bi osvetili neko drugo dijete. Pričalo se kako je njegov otac, nakon što je čuo vijest o svom djetetu, trčao po Zenici skidajući dio po dio odjeće sa sebe te, na koncu, ostao samo u gaćama.
Samo sam, ispod stola, čuo majku i tetku kako uglas govore:
– Jadno dijete, jadni mu roditelji. Uhh.
Tada, nekako skrivećki, započe priča o mom rođenju. Moji su prije mene već imali dvoje djece, sina i kćerku. Devet i osam godina. Kada je mama shvatila da je trudna s trećim djetetom, sa mnom, otišla je kod liječnika sa željom da abortira. Tako je rekla i mom tati, kojega baš i nije puno bilo briga za to.
Došla je mama kod ginekologa, tadašnjeg mladog liječnika doktora Mijatovića. On je bio visok, mršav, mlad. Iz nepoznatog razloga šepao je na jednu nogu, narod ga zvao doktor Coto. Mama mu je izrazila želju da joj uradi abortus, on je saslušao, a onda upitao:
– Drugarice, imaš li djece kod kuće i koliko?
– Imam. Dvoje. Sina i kćerku – odgovorila je moja drugarica mama.
– Haj’ onda bježi odavde! Gdje ima mjesta za dvoje, ima i za treće. Neću te operirati, spremaj se i idi kući. Ti si dobro, plod je zdrav i uredan – šeretski je lupio po dupetu i izašao na vrata ordinacije.
Mama je mislila da se doktor zeza, da će se vratiti, ali pet, deset, dvadeset minuta nije bilo nikoga. Mama se obukla, izašla iz ordinacije, iz bolnice, i vratila se kući:
– Što je bilo? Je li sve u redu? – pitao je tata kad se vratila kući, u naš mali dvosobni stančić na Carini u Zenici, pored teretne željezničke stanice.
– Jeste, sve je u redu. Nisam abortirala, roditi ću i ovo dijete – rekla je mama, praćena očevim otvorenim ustima i pogledom punim čuđenja.
Tako sam ja, Bogu hvala, ugledao svjetlo dana sedmog dana u prosincu 1963. godine u zeničkoj bolnici.
Moje rođenje proslavljali su otac, brat, sestra, tetka i tetak. Mezilo se, pilo, pa se počelo nagađati kako dati ime rođenom dječaku.
– Znaš što, ti si dao mom sinu ime Zvonimir, red je da i ja dam ime tvom sinu – rekao je tetak. To je, inače, bilo 1959. godine, kad je rođen Zvonkić. Doista mu je ime Zvonimir dao moj tata.
– Pa daj, tko ti brani. – rekao je moj pripiti otac.
– Eto, ti si dao ime mom sinu po kralju Zvonimiru, red je da i ja tvom dam kraljevsko ime. Neka se zove Tomislav – tako ostade do dana današnjeg i u v vjekove.
Rastao sam ja do kraja prvog osnovne u svojoj mahali na Carini, a onda su roditelji dobili stan u Begagića mahali.
Dvije zgrade od moje, doselio se i onaj doktor, Mijatović, moj spasitelj. Došao je sa suprugom i svoja dva sina. Oni su bili mlađi od mene, što bi Mostarci rekli.
– Mala raja.
Gotovo svakodnevno smo se susretali, onako, u prolazu. Doktorova žena je bila baš zgodna žena, ugodna oku svakom muškarcu. Tada sam ja bio još dijete i nisam baš razumio te pohotne poglede i komentare odraslih koje su upućivali prema gospođi.
– Uh, jest dobra. Valjalo bi se ondje uvaliti. Što će joj onaj coto.
Tek kad sam odrastao počeo sam razumijevati to što i zašto govore. Gospođa je bila baš zgodna i lijepa, što bi stari ljudi govorili: rasna žena.
Doktorove sinove sam štitio koliko sam mogao, od raznih, malih zlostavljača i siledžija, jer sam uvijek u glavi imao onu:
– On je meni život spasio.
Stalno sam, kad bih susreo doktora, uljudno, s punim poštovanjem govorio:
– Dobar dan, spasitelju. Dobro jutro, ili dobra večer, spasitelju – ovisno u koje doba dana bismo se sreli
Radio sam ja to godinama. Sve do jednom.
Valjda sam mu bio dosadio, možda se pitao tko sam i zašto ga tako pozdravljam. Bio sam, za moju generaciju, velik u širinu, debeo, s puno kila viška.
Tako me je, jednoga dana, zaustavio i onako, strogo, upitao:
– Dobro mali, što ti mene, već, godinama zajebavaš? Kakav sam ja tvoj spasitelj?
Meni je bilo, nekako, baš nezgodno. Njegova strogost, iako smo ga svi poznavali kao umjerenog i dobrodušnog čovjeka, prepala me. U prvom trenu nisam znao što i kako mu reći, a onda je iz mene provalila ona priča koju sam čuo ispod stola. O abortusu kojega, hvala Bogu, nije bilo, o mojoj mami, o njegovom odbijanju tog čina.
Doktor me, nekako, očinski pogledao, prišao mi i zagrlio me. Čini mi se da taj zagrljaj još osjećam na mojim ramenima i leđima. Tada je rekao nešto što uvijek pamtim:
– Nemoj da ispadne da sam se zajebo što sam te ostavio!
Ne mogu se zakleti, ali učinilo mi se da sam vidio neku suzu u njegovom oku, kad je čuo priču.
Okrenuo se, otišao od mene, lagano šepajući.
Ostavio me do dana današnjeg u razmišljanju jel’ se zajebo.