____________________________________ Mirku Kovaču, umjesto pisma
Podne je u Mostaru. Malo oblačno. Treći je juni. Sjedim na terasi jednog caffea, sa divnim pogledom na Most. Luk koji premošćuje dvije obale. Sa puno turista koji prelaze sa jedne na drugu stranu.
Prilikom jedne ranije posjete ovom gradu, na jednom kiosku sam vidio Vrata od utrobe (sarajevsko izdanje, čini mi se), ali je tada ne kupih. Danas sam to poželio, uputio se ka kiosku, nije je bilo. U međuvremenu je to učinio neko drugi. Znak da se knjige čitaju, radost nije izostala.
U nekoliko mostarskih knjižara sam tražio svesku, za knjigu o Njegošu koju odavno kanim da napišem. Nakon što prepješačih mnoge mostarske ulice, i nakon što obiđoh mnoge knjižare, nađoh svesku koja bi mogla prihvatiti budući rukopise, za koju je možda došao čas.
Sve ima čas svoj, pa i knjige!
Možda nije slučajno ni ovo prijepodne, i baš na ovoj terasi (ništa nije slučajno!) na kojoj mi se javi vizija i u njoj Njegoš u Trijestu. Ushićenjem kojim je bio obuzet dok je gledao igračicu Floru, zvijezdu tršćanskog teatra, kojoj je i posvetio nekoliko stihova u pjesmi Tri dana u Trijestu. A možda je ona bila povod ovoj pjesmi, iz koje za ovu priliku izdvajam stihove njoj posvećene:
Gledajući gracioznu Floru,
Sjajnu zv’vjezdu trestanskog teatra,
Koja odmah zefirnim poletom
I pogledom svojim očaranim
Paka u raj može pretvoriti,
Ko Danica iza mračne noći
Što zasmija lice Uranovo.
Jedno poglavlje moje buduće knjige, koja već ima i naslov, ali ću ga još držati u tajnosti, biće u znaku Trijesta i graciozne Flore. Koji je ovjekovječila pjesma Pustinjaka cetinjskoga.
Sjutradan, nakon viđenja u tršaćnskom teatru, poslao joj je cvijeće krišom, kako vijest ne bi stigla do Cetinja i ruskog Sinoda.
Dok gledam rijeku Naro, ovog prijepodneva, dolaze mi odnekuda, iz mora sjećanja, oni koji su je gledali, kako i ja. U nekom jutru, podnevu ili predvečerju. I oni koji su je gledali noću. Dolaze mi svi koji su je gledali kao što je sada gledam ja.
A mnogi su je gledali, i prošli, a ona teče. Ona traje u svom prolaženju.
Njihovi pogledi žive na ovim obalama. Pogledi mnogih koji su ovdje živjeli, na ovim njenim obalama, koje su ostale iste. Iliri, Grci, Rimljani, Sloveni, Kelti. I Kelti su sigurno ovuda prošli. I Delmati u svom pohodu na Daorson.* Od kojeg nije ostao ni kamen na kamenu. Od godine 43. prije Hrista, taj grad živi u svojim ruševinama.
Mnogi narodi su se smijenili na ovim obalama, i prošli su. A ona i dalje teče, jednako teče, nezaustavljiva u svom toku.
– Je li to vrijeme koje se udaljava? – pitam se. Ono vrijeme za kojim ti tragaš u knjizi koju pišeš i koju mi, tvoji prijatelji i poklonici, očekujemo s velikom znatiželjom.
I dok danas gledam silovitu Naro, osjećam u sebi neku drugu rijeku, koja me neumitno odnosi dalekim obalama nepoznatog mora, čije talase osjećam.
Istu rijeku koju je osjetio onaj filozof iz Efesa, kojeg nazvaše Mračnim…!
No, svejedno, tješe me vode ove zelene rijeke, koju Rimljani kada stigoše na njene obale, nazvaše Naro!
Dok gledah rijeku Naro
____________________________________ Mirku Kovaču, umjesto pisma
Podne je u Mostaru. Malo oblačno. Treći je juni. Sjedim na terasi jednog caffea, sa divnim pogledom na Most. Luk koji premošćuje dvije obale. Sa puno turista koji prelaze sa jedne na drugu stranu.
Prilikom jedne ranije posjete ovom gradu, na jednom kiosku sam vidio Vrata od utrobe (sarajevsko izdanje, čini mi se), ali je tada ne kupih. Danas sam to poželio, uputio se ka kiosku, nije je bilo. U međuvremenu je to učinio neko drugi. Znak da se knjige čitaju, radost nije izostala.
U nekoliko mostarskih knjižara sam tražio svesku, za knjigu o Njegošu koju odavno kanim da napišem. Nakon što prepješačih mnoge mostarske ulice, i nakon što obiđoh mnoge knjižare, nađoh svesku koja bi mogla prihvatiti budući rukopise, za koju je možda došao čas.
Sve ima čas svoj, pa i knjige!
Možda nije slučajno ni ovo prijepodne, i baš na ovoj terasi (ništa nije slučajno!) na kojoj mi se javi vizija i u njoj Njegoš u Trijestu. Ushićenjem kojim je bio obuzet dok je gledao igračicu Floru, zvijezdu tršćanskog teatra, kojoj je i posvetio nekoliko stihova u pjesmi Tri dana u Trijestu. A možda je ona bila povod ovoj pjesmi, iz koje za ovu priliku izdvajam stihove njoj posvećene:
Gledajući gracioznu Floru,
Sjajnu zv’vjezdu trestanskog teatra,
Koja odmah zefirnim poletom
I pogledom svojim očaranim
Paka u raj može pretvoriti,
Ko Danica iza mračne noći
Što zasmija lice Uranovo.
Jedno poglavlje moje buduće knjige, koja već ima i naslov, ali ću ga još držati u tajnosti, biće u znaku Trijesta i graciozne Flore. Koji je ovjekovječila pjesma Pustinjaka cetinjskoga.
Sjutradan, nakon viđenja u tršaćnskom teatru, poslao joj je cvijeće krišom, kako vijest ne bi stigla do Cetinja i ruskog Sinoda.
Dok gledam rijeku Naro, ovog prijepodneva, dolaze mi odnekuda, iz mora sjećanja, oni koji su je gledali, kako i ja. U nekom jutru, podnevu ili predvečerju. I oni koji su je gledali noću. Dolaze mi svi koji su je gledali kao što je sada gledam ja.
A mnogi su je gledali, i prošli, a ona teče. Ona traje u svom prolaženju.
Njihovi pogledi žive na ovim obalama. Pogledi mnogih koji su ovdje živjeli, na ovim njenim obalama, koje su ostale iste. Iliri, Grci, Rimljani, Sloveni, Kelti. I Kelti su sigurno ovuda prošli. I Delmati u svom pohodu na Daorson.* Od kojeg nije ostao ni kamen na kamenu. Od godine 43. prije Hrista, taj grad živi u svojim ruševinama.
Mnogi narodi su se smijenili na ovim obalama, i prošli su. A ona i dalje teče, jednako teče, nezaustavljiva u svom toku.
– Je li to vrijeme koje se udaljava? – pitam se. Ono vrijeme za kojim ti tragaš u knjizi koju pišeš i koju mi, tvoji prijatelji i poklonici, očekujemo s velikom znatiželjom.
I dok danas gledam silovitu Naro, osjećam u sebi neku drugu rijeku, koja me neumitno odnosi dalekim obalama nepoznatog mora, čije talase osjećam.
Istu rijeku koju je osjetio onaj filozof iz Efesa, kojeg nazvaše Mračnim…!
No, svejedno, tješe me vode ove zelene rijeke, koju Rimljani kada stigoše na njene obale, nazvaše Naro!
________________________
* Ilirski grad u blizini Stoca u Hercegovini.
Mostar, 3. juna 2013.