TREŠNJA
Pripoveda naš komšija Nikola, u vreme karantina, sa bezbedne distance između naša dva dvorišta: – Jednom smo sa Svetom bili poslom u „Skovinu“. Nadgledali smo kopanje tunela za cisterne za vino. Tunel je trebalo da prolazi preko jedne bašte. A ona prepuna prelepih voćaka, raznih sorti. Videlo se domaćinski odgledane, sa ljubavlju i pažnjom. Bilo nam je žao. Osetili smo se kao uljezi i počeli da se izvinjavamo domaćici, ali je ona bila ljubazna, razumna žena, iako se videlo da je i njoj teško. Samo nam je rekla: „Znam da vam je naređeno, nije po vašoj želji…“. I onda je donela dve sadnice trešanja: “Ovo je mnogo dobra sorta, videćete vremenom”. Sveto se zahvalio i rekao da ne treba, poželeo je samo šaku trešanja. A ja sam prihvatio rasad i posadio ga u dvorištu. Prolazilo je vreme, trešnja je zaista rasla, ali nikako da podari plod. Već sam mislio da je otkopam. Ali, jednog prolećnog dana, ugledah nekoliko cvetova na njenim granama. Znači ipak je vredelo! I tako nam je drvo ostalo. Sad je već veliko i daje mnogo sočne i krupne trešnje, prvo su žute, a potom zaroze. Imaju osvežavajući ukus, a od njih može i slatko da se pravi”.
Sveto, moj otac, i čika Nikola su vršnjaci, obojica 1928. godište. Svoj radni vek su proveli u “Betonu”, projektujući i gradeći sa nesmanjenim elanom fabrike, mostove, stadione, puteve, postzemljotresno Skoplje. Moj otac nije dočekao penziju, otišao je u svojoj 58-oj godini, zatrčan, zadihan duh, ohrabrujući se, iako sa bolovima i takoreći nepokretan, da će moći nešto da uradi sledećeg dana. Čika Nikola, u desetoj deceniji života, zadržao je svoju i fizičku i mentalnu kondiciju.
Trešnja je inače zasađena na samoj međi između naša dva dvorišta i pod njom su godinama unazad mama i teta Vera pile svoju jutarnju kafu. Dok je čika Nikola pričao, ja sam sa merdevena brao trešnje i sladio se. Zaista su ukusne.
KAPUT
Jesen 2017. bila je najblaže rečeno, nezgodna za mene. Period koji bi jednom rečju nazvao „izgubitis“. Neprestano mi se dešavalo da ponešto zaboravim, da mi ukradu ili da izgubim. Priče koje sam zapisivao u to vreme, „Novčanik“ i „Putovanje jednog kaputa“ su ogledalo moje tadašnje konfuzije. U slučaju ove druge, život je potvrdio da sam joj dao odgovarajući naslov.
Priča je zapravo hronika putovanja jednog lepog, lakog kaputa koji je vlasnik ipak morao da odnese na prepravku kod poznatog skopskog šnajdera. U međuvremenu, junak, poluizgubljen zbog nesređenih porodičnih odnosa i neplaćenih računa, suočava se sa iznenadnom smrću šnajdera i sa sopstvenom trapavošću u saobraćaju… (da ne prepričavam celu priču, mislim da je mnogo bolje napisana). Kaput je bio najkonkretniji. Dobio sam ga, baš onakvog kakvog sam ga opisao, uz pomoć prijateljice Vesne. I meni, kao i glavnom liku u „Putovanju jednog kaputa“, naramenice su bile preširoke, a, na nesreću, i moj šnajder je iznenada umro, bila mu laka yemlja, dok sam čekao da mi popravi kaput. Potrudio sam se da ove lične nezgode upletem u priču o mom sirotom nejunaku.
Priča tek što je bila završena (i kasnije uvršćena u zbirku „Delfin“) kada sam otišao za Beograd (sa kaputom, razume se) na poziv srpskog prevodilačkog društva koje svake godine organizuje skup posvećen prevodima dela nekog odabranog savremenog autora. Sedmični beogradski boravak je prolazio, kao i uvek kada sam tamo, druželjubivo, tim više jer se u isto vreme održavao i Oktobarski sajam knjiga. I upravo tada, dok sam uživao u radosti druženja, ukradena mi je dobra suma novca. U sajamskoj gužvi, iz džepa od kaputa. Za razliku od osam oraha u džepu junaka priče, ja u mom nosim, i pored upozoravanja mojih ukućana, zgužvane novčanice. Pokazalo se to kao dobra prilika koju je neki džeparoš maherski iskoristio. Ostao sam bukvalno bez kinte.
Zato, kažu, da se u nevolji poznaju prijatelji. U ovom slučaju, odmah mi se našao moj Vlada Bajac da mi pomogne. I to ne samo novcem, nego je sledeće večeri organizovao žurku. Uz ćaskanje, piće i grickalice, sa starim hitovima na klaviru… zaboravih na pljačku. Kada sam oraspoložen i malo zanet od pića navukao kaput i izašao u duboku beogradsku ponoć, nisam mogao ništa drugo nego da se osmehujem.
Ali, već sledećeg jutra, osmeh mi se zaledio. Razlog je bio, pogađate – kaput! Ali ne onaj na koji verovatno pomišljate. Ne onaj iz priče. Ovo je bio drugi, sličan, ali ipak drugačiji!
Tek tada sam počeo da primećujem razlike. Bio je tešnji i nekako otmeniji, za nijansu tamniji. Osim toga, nestao mi je i pasoš. Ostao je u unutrašnjem džepu onog kaputa!!
Odmah sam se, onako rastrojen, javio kome ako ne Bajcu. Možda sam kaput slučajno zamenio na kraju jučerašnje žurke , ošamućen od pića i druženja.
Ne, moj kaput tamo nije bio. Po logici stvari, zaključili smo da sam ja već tada bio sa pozajmljenim, tuđim kaputom kad sam sinoć došao na žurku.
Nije mi preostalo ništa drugo osim da odvrtim film i sa Vladinim autom pretražimo sva mesta gde se prethodnog dana mogla desiti razmena kaputa – restoran kod Sajmišta, kafić na Kalemegdanu… bezuspešno!, mislim da mi je tih nekoliko sati nervoza rasla brže od vremena. Šta da se radi? – opsedala su me uznemiravajuća pitanja – Kome, gde da se obratim?… u policijsku stanicu, u makedonsku ambasadu?
Vlada mi je predložio da predahnemo uz kafu u Knez Mihajlovoj. Ušli smo u prvi kafić. Čim me je ugledao, šanker se zapiljio u mene, a onda izvukao pasoš ispod šanka: – Prepoznao sam vas po fotografiji. Prekjuče ste ga zaboravili u kaputu.
Preplavio me je cunami od zahvalnosti. Zagrlio sam Vladu, pa šankera (nije ni bilo pomisli o koroni!) i uspeo da protisnem: – A kaput?
– Vaš kaput sada ima novog gazdu. Italijana. Morao je da požuri. Ostavio vam je pasoš i sa vašim kaputom je otišao na aerodrom. Ionako su slični. Poručio vam je da ga nosite dugo i u zdravlju.
I tako sam se, po drugi put, ponovio sa kaputom. Dobro mi je pristajao i evo nosim ga već treću godinu. Kada je korona počela da pustoši Italijom, pomišljao sam šta sad radi neznani darodavac, da li je dobro, da li se u karantinu možda i on podsetio epizode sa kaputom?
„Putovanje jednog kaputa” jedna je od mojih neobičnijih priča iako je natopljena stvarnošću. A koliko može ta stvarnost da bude zabiberena neobičnim, to sam život zna.
FIĆA
Za vreme korone-karantina, drugog maja, uobičajeno kišovitog, sa terase sam posmatrao dvojicu poslednjih prolaznika pod kišobranima kako žure kući da stignu pre policijskog časa. Ulica takoreći pusta sem te dvojice užurbanih i komšijske mačke koja se lenjo šetala po asfaltu. Za nju očigledno ne važe bezbednosne mere. I pre korone, kada bi kišilo, nije bilo čudno da moji sugrađani nestanu sa gradskih ulica, jednostavno ne podnose kišu, ali od kada je zavladala korona, grad je ispražnjen, nema žive duše usred belog dana, i sa okolnim zgradama kao kulisama deluje kao kadar nekog podprosečnog trilera.
I tada, brundajući, poteravši mačku koja podvijenog repa šmugnu u obližnje žbunje, pojavi se jedan „fića“ krem boje, zavi oko kuće i nestade niz ulicu. Ovo je zaista bilo kreativni obrt nekog, reklo bi se, režisera Twilight zone! Bože od kada nisam video ovakav auto u našem kraju!
A detinjstvo mi je prepuno doživljaja sa svetlo-plavim fićom koji su moji kupili posle zemljotresa i sa kojim sam upoznavao dotle meni nepoznat svet; od izleta u Saraj, Matku, Čardak, Vodno, preko prašnjavog penjanja na Pletvar na putu za odmaralište „Beton“ u Ohridu, pa do letnjih putešestvija na Jadransko, željno iščekivano more. Uloga fiće u svim ovim doživljajima bila je obavezna. Taj auto bio je pokretač u mom odrastanju. Imali smo ga desetak godina, za vreme mog puberteta i rane mladosti. Uvek sam sedeo na zadnjem sedištu i ponekad zaspao skupljenih nogu tokom dužih putovanja, dok su se moji naizmenično menjali na volanu. Sećam se jednog takvog fića’putešestvija za Sloveniju i Austriju. Ravnomernog brundanja motora i muzike „Afroditine dece“ sa kasetofona koji sam dobio za odličan uspeh na maloj maturi.
Među pričama iz moje dosta heterogene zbirke „Horacijo Cvikalo“ nalaze se nekoliko koje su, prepročitane sada, sa pogođenom atmosferom – jedna od njih je i „Fića“ iz koje bih zamenio samo jedan pridev: izletničko društvo iz gepeka vadi najraznovrsniju hranu – turšiju, gajbu piva, poneku flašicu rakije i najvažnije, meso za roštilj… i tu pisac kao da je ušetao u neki drugi, ala Kusturica film, pa dodao „živu kokošku“, nepotrebnu prenaglašenost, u sceni gde su kokoške očigledno bile „pečene“.
Ambijent izleta u okolinu Skoplja, opisan u priči, podseća me na povezanost fiće sa prvomajskim praznicima i još dodatkom – najčešće pred povratak sa izleta, videli bi se natmureni oblaci, jer kiše kao da su bile uobičajene tih prazničnih dana, kao i ovih prvomajskih u doba korona ‘ okupacije.
MAMIKA PANIKA
Ovih dana, u vreme vručina i korone, preturao sam po najzabačenijim fijokama plakara u podrumu. Pronalazio sam sve i svašta, tako sam došao do jedne stare sveske, tvrdih korica sa zeleno-crnim šarama. A u njoj i jednu belešku zapisanu s jeseni 81-ve, kada me je spopala neka čudna teskoba:
„Panika! Panika! Čovek sa crnom aktn-tašnom se primiče! Čovek sa crnom aktn-tašnom se primiče! – odjednom bi me spopao bezuman strah i tada, dok bih osećao kako me obliva znoj lepeći mi se po vratu, kao da mi je iz nekog produženog kanala isticila snaga.
Ovakvi napadi dešavali su mi se najčešće u jesen. – Ma šta mi bi? – pitao sam se presamićen, sa rukama na kolenima i licem među dlanovima. Iako sam znao da ovo nije ni prvi ni poslednji put. Nisam potpisao dogovor o miru. – Uznemiravam te? – pitao me je sa podsmehom onaj drugi u meni. – Ne baš – odgovorio sam mu prkosno“.
Sećam se koliko sam tada bio potišten i izgubljen i da je završni odgovor u zapisu više ohrabrenje nego li prava otpornost dotičnog junaka. Potseća me na sadašnje stanje sa koronom koje predugo traje.
Što se tiče zapisa iz stare sveske, iz njega je kasnije nastao tekst rok kompozicije koju sam potražio na Youtubu. „Panika“ (“Trevoga“) mog tadašnjeg benda „Usta na usta“. Preslušavao sam tu kompoziciju, zarobljen u karantinu.
I obli me znoj.
Dok caruje korona…
TREŠNJA
Pripoveda naš komšija Nikola, u vreme karantina, sa bezbedne distance između naša dva dvorišta: – Jednom smo sa Svetom bili poslom u „Skovinu“. Nadgledali smo kopanje tunela za cisterne za vino. Tunel je trebalo da prolazi preko jedne bašte. A ona prepuna prelepih voćaka, raznih sorti. Videlo se domaćinski odgledane, sa ljubavlju i pažnjom. Bilo nam je žao. Osetili smo se kao uljezi i počeli da se izvinjavamo domaćici, ali je ona bila ljubazna, razumna žena, iako se videlo da je i njoj teško. Samo nam je rekla: „Znam da vam je naređeno, nije po vašoj želji…“. I onda je donela dve sadnice trešanja: “Ovo je mnogo dobra sorta, videćete vremenom”. Sveto se zahvalio i rekao da ne treba, poželeo je samo šaku trešanja. A ja sam prihvatio rasad i posadio ga u dvorištu. Prolazilo je vreme, trešnja je zaista rasla, ali nikako da podari plod. Već sam mislio da je otkopam. Ali, jednog prolećnog dana, ugledah nekoliko cvetova na njenim granama. Znači ipak je vredelo! I tako nam je drvo ostalo. Sad je već veliko i daje mnogo sočne i krupne trešnje, prvo su žute, a potom zaroze. Imaju osvežavajući ukus, a od njih može i slatko da se pravi”.
Sveto, moj otac, i čika Nikola su vršnjaci, obojica 1928. godište. Svoj radni vek su proveli u “Betonu”, projektujući i gradeći sa nesmanjenim elanom fabrike, mostove, stadione, puteve, postzemljotresno Skoplje. Moj otac nije dočekao penziju, otišao je u svojoj 58-oj godini, zatrčan, zadihan duh, ohrabrujući se, iako sa bolovima i takoreći nepokretan, da će moći nešto da uradi sledećeg dana. Čika Nikola, u desetoj deceniji života, zadržao je svoju i fizičku i mentalnu kondiciju.
Trešnja je inače zasađena na samoj međi između naša dva dvorišta i pod njom su godinama unazad mama i teta Vera pile svoju jutarnju kafu. Dok je čika Nikola pričao, ja sam sa merdevena brao trešnje i sladio se. Zaista su ukusne.
KAPUT
Jesen 2017. bila je najblaže rečeno, nezgodna za mene. Period koji bi jednom rečju nazvao „izgubitis“. Neprestano mi se dešavalo da ponešto zaboravim, da mi ukradu ili da izgubim. Priče koje sam zapisivao u to vreme, „Novčanik“ i „Putovanje jednog kaputa“ su ogledalo moje tadašnje konfuzije. U slučaju ove druge, život je potvrdio da sam joj dao odgovarajući naslov.
Priča je zapravo hronika putovanja jednog lepog, lakog kaputa koji je vlasnik ipak morao da odnese na prepravku kod poznatog skopskog šnajdera. U međuvremenu, junak, poluizgubljen zbog nesređenih porodičnih odnosa i neplaćenih računa, suočava se sa iznenadnom smrću šnajdera i sa sopstvenom trapavošću u saobraćaju… (da ne prepričavam celu priču, mislim da je mnogo bolje napisana). Kaput je bio najkonkretniji. Dobio sam ga, baš onakvog kakvog sam ga opisao, uz pomoć prijateljice Vesne. I meni, kao i glavnom liku u „Putovanju jednog kaputa“, naramenice su bile preširoke, a, na nesreću, i moj šnajder je iznenada umro, bila mu laka yemlja, dok sam čekao da mi popravi kaput. Potrudio sam se da ove lične nezgode upletem u priču o mom sirotom nejunaku.
Priča tek što je bila završena (i kasnije uvršćena u zbirku „Delfin“) kada sam otišao za Beograd (sa kaputom, razume se) na poziv srpskog prevodilačkog društva koje svake godine organizuje skup posvećen prevodima dela nekog odabranog savremenog autora. Sedmični beogradski boravak je prolazio, kao i uvek kada sam tamo, druželjubivo, tim više jer se u isto vreme održavao i Oktobarski sajam knjiga. I upravo tada, dok sam uživao u radosti druženja, ukradena mi je dobra suma novca. U sajamskoj gužvi, iz džepa od kaputa. Za razliku od osam oraha u džepu junaka priče, ja u mom nosim, i pored upozoravanja mojih ukućana, zgužvane novčanice. Pokazalo se to kao dobra prilika koju je neki džeparoš maherski iskoristio. Ostao sam bukvalno bez kinte.
Zato, kažu, da se u nevolji poznaju prijatelji. U ovom slučaju, odmah mi se našao moj Vlada Bajac da mi pomogne. I to ne samo novcem, nego je sledeće večeri organizovao žurku. Uz ćaskanje, piće i grickalice, sa starim hitovima na klaviru… zaboravih na pljačku. Kada sam oraspoložen i malo zanet od pića navukao kaput i izašao u duboku beogradsku ponoć, nisam mogao ništa drugo nego da se osmehujem.
Ali, već sledećeg jutra, osmeh mi se zaledio. Razlog je bio, pogađate – kaput! Ali ne onaj na koji verovatno pomišljate. Ne onaj iz priče. Ovo je bio drugi, sličan, ali ipak drugačiji!
Tek tada sam počeo da primećujem razlike. Bio je tešnji i nekako otmeniji, za nijansu tamniji. Osim toga, nestao mi je i pasoš. Ostao je u unutrašnjem džepu onog kaputa!!
Odmah sam se, onako rastrojen, javio kome ako ne Bajcu. Možda sam kaput slučajno zamenio na kraju jučerašnje žurke , ošamućen od pića i druženja.
Ne, moj kaput tamo nije bio. Po logici stvari, zaključili smo da sam ja već tada bio sa pozajmljenim, tuđim kaputom kad sam sinoć došao na žurku.
Nije mi preostalo ništa drugo osim da odvrtim film i sa Vladinim autom pretražimo sva mesta gde se prethodnog dana mogla desiti razmena kaputa – restoran kod Sajmišta, kafić na Kalemegdanu… bezuspešno!, mislim da mi je tih nekoliko sati nervoza rasla brže od vremena. Šta da se radi? – opsedala su me uznemiravajuća pitanja – Kome, gde da se obratim?… u policijsku stanicu, u makedonsku ambasadu?
Vlada mi je predložio da predahnemo uz kafu u Knez Mihajlovoj. Ušli smo u prvi kafić. Čim me je ugledao, šanker se zapiljio u mene, a onda izvukao pasoš ispod šanka: – Prepoznao sam vas po fotografiji. Prekjuče ste ga zaboravili u kaputu.
Preplavio me je cunami od zahvalnosti. Zagrlio sam Vladu, pa šankera (nije ni bilo pomisli o koroni!) i uspeo da protisnem: – A kaput?
– Vaš kaput sada ima novog gazdu. Italijana. Morao je da požuri. Ostavio vam je pasoš i sa vašim kaputom je otišao na aerodrom. Ionako su slični. Poručio vam je da ga nosite dugo i u zdravlju.
I tako sam se, po drugi put, ponovio sa kaputom. Dobro mi je pristajao i evo nosim ga već treću godinu. Kada je korona počela da pustoši Italijom, pomišljao sam šta sad radi neznani darodavac, da li je dobro, da li se u karantinu možda i on podsetio epizode sa kaputom?
„Putovanje jednog kaputa” jedna je od mojih neobičnijih priča iako je natopljena stvarnošću. A koliko može ta stvarnost da bude zabiberena neobičnim, to sam život zna.
FIĆA
Za vreme korone-karantina, drugog maja, uobičajeno kišovitog, sa terase sam posmatrao dvojicu poslednjih prolaznika pod kišobranima kako žure kući da stignu pre policijskog časa. Ulica takoreći pusta sem te dvojice užurbanih i komšijske mačke koja se lenjo šetala po asfaltu. Za nju očigledno ne važe bezbednosne mere. I pre korone, kada bi kišilo, nije bilo čudno da moji sugrađani nestanu sa gradskih ulica, jednostavno ne podnose kišu, ali od kada je zavladala korona, grad je ispražnjen, nema žive duše usred belog dana, i sa okolnim zgradama kao kulisama deluje kao kadar nekog podprosečnog trilera.
I tada, brundajući, poteravši mačku koja podvijenog repa šmugnu u obližnje žbunje, pojavi se jedan „fića“ krem boje, zavi oko kuće i nestade niz ulicu. Ovo je zaista bilo kreativni obrt nekog, reklo bi se, režisera Twilight zone! Bože od kada nisam video ovakav auto u našem kraju!
A detinjstvo mi je prepuno doživljaja sa svetlo-plavim fićom koji su moji kupili posle zemljotresa i sa kojim sam upoznavao dotle meni nepoznat svet; od izleta u Saraj, Matku, Čardak, Vodno, preko prašnjavog penjanja na Pletvar na putu za odmaralište „Beton“ u Ohridu, pa do letnjih putešestvija na Jadransko, željno iščekivano more. Uloga fiće u svim ovim doživljajima bila je obavezna. Taj auto bio je pokretač u mom odrastanju. Imali smo ga desetak godina, za vreme mog puberteta i rane mladosti. Uvek sam sedeo na zadnjem sedištu i ponekad zaspao skupljenih nogu tokom dužih putovanja, dok su se moji naizmenično menjali na volanu. Sećam se jednog takvog fića’putešestvija za Sloveniju i Austriju. Ravnomernog brundanja motora i muzike „Afroditine dece“ sa kasetofona koji sam dobio za odličan uspeh na maloj maturi.
Među pričama iz moje dosta heterogene zbirke „Horacijo Cvikalo“ nalaze se nekoliko koje su, prepročitane sada, sa pogođenom atmosferom – jedna od njih je i „Fića“ iz koje bih zamenio samo jedan pridev: izletničko društvo iz gepeka vadi najraznovrsniju hranu – turšiju, gajbu piva, poneku flašicu rakije i najvažnije, meso za roštilj… i tu pisac kao da je ušetao u neki drugi, ala Kusturica film, pa dodao „živu kokošku“, nepotrebnu prenaglašenost, u sceni gde su kokoške očigledno bile „pečene“.
Ambijent izleta u okolinu Skoplja, opisan u priči, podseća me na povezanost fiće sa prvomajskim praznicima i još dodatkom – najčešće pred povratak sa izleta, videli bi se natmureni oblaci, jer kiše kao da su bile uobičajene tih prazničnih dana, kao i ovih prvomajskih u doba korona ‘ okupacije.
MAMIKA PANIKA
Ovih dana, u vreme vručina i korone, preturao sam po najzabačenijim fijokama plakara u podrumu. Pronalazio sam sve i svašta, tako sam došao do jedne stare sveske, tvrdih korica sa zeleno-crnim šarama. A u njoj i jednu belešku zapisanu s jeseni 81-ve, kada me je spopala neka čudna teskoba:
„Panika! Panika! Čovek sa crnom aktn-tašnom se primiče! Čovek sa crnom aktn-tašnom se primiče! – odjednom bi me spopao bezuman strah i tada, dok bih osećao kako me obliva znoj lepeći mi se po vratu, kao da mi je iz nekog produženog kanala isticila snaga.
Ovakvi napadi dešavali su mi se najčešće u jesen. – Ma šta mi bi? – pitao sam se presamićen, sa rukama na kolenima i licem među dlanovima. Iako sam znao da ovo nije ni prvi ni poslednji put. Nisam potpisao dogovor o miru. – Uznemiravam te? – pitao me je sa podsmehom onaj drugi u meni. – Ne baš – odgovorio sam mu prkosno“.
Sećam se koliko sam tada bio potišten i izgubljen i da je završni odgovor u zapisu više ohrabrenje nego li prava otpornost dotičnog junaka. Potseća me na sadašnje stanje sa koronom koje predugo traje.
Što se tiče zapisa iz stare sveske, iz njega je kasnije nastao tekst rok kompozicije koju sam potražio na Youtubu. „Panika“ (“Trevoga“) mog tadašnjeg benda „Usta na usta“. Preslušavao sam tu kompoziciju, zarobljen u karantinu.
I obli me znoj.