Kada je tog jutra Filip Goronja prinio žilet lijevoj strani lica, a otkad je počeo da se brije uvijek je kretao od desne strane, predosjećao je da bi po nečemu dan mogao da se razlikuje od svih dotadašnjih, da bi on mogao da se istrgne iz sivila koje je oko njega, možda još u mladosti, omotalo mrežu iz koje nije uspijevao da se iskobelja. Nije se mlitavo predavao životnoj bujici, to nikako! Trudio se, Bog i njegova Milosava svjedoci su koliko se trudio da odlučno gazi kroz život, ali je život nekako bježao od njega, sklanjao se u stranu, propuštao ga da slobodno prolazi, pa mu se činilo da stalno bojažljivo gazi nekom prazninom koja mu se javlja samo odjekom njegovih nesigurnih koraka. Ničeg za što bi zapeo, ni kamena na putu da posrne kao čovjek, nego se nijemo provlači kroz neke okrajke života koje su mu ostavili oni što odlučno krče šipražje nedaća ispred sebe i otvaraju put koji ih vodi do uzvišenja odakle ga posmatraju kao mrava što prema svom mravinjaku, u kome su svi jači i važniji od njega, mukotrpno tegli slučajno pronađeno pšenično zrno. Koliko je samo puta poželio da makar nekome zasmeta i da ga taj gurne, pa da mu on opsuje sve po spisku, ali su se pred njim svi sklanjali ili ga jednostavno nisu primjećivali, prepuštajući ga njegovom sivilu.
Često je ovako, s pjenom na licu, dugo stajao ispred ogledala i pitao se da li se ikad iko upitao ko je Filip Goronja, je li postavljen na mjesto koje mu pripada, treba li mu šta, zaslužuje li da mu pruže ruku i uspnu ga na stepenik više ili mora cijelog života ostati dolje u podnožju dok drugi oholo prolaze kraj njega, pa često za njih dograđuju stepenice, da bi mogli i dalje da se uspinju. Nikada se nije laktao, ali jest nastojao da svojim radom skrene pažnju na sebe. Nije uzmicao, ali ga jesu zaobilazili, kao puža golaća u bašti, ne zato što žale da ga zgaze, nego da ne uprljaju obuću. Nikada se niko nije žalio na njegov rad. Naprotiv, hvalili su ga, ali su smatrali da se baš to od njega očekuje, pa zato ne zavređuje posebno isticanje. Onima koji su bili spori ili nemarni, pa bi u posljednjem trenutku predali izvještaj o polugodišnjem ili godišnjem poslovanju, upućivali su pohvale, valjda zato što su mislili da uopšte neće završiti svoj posao a, eto, završili su ga, a njega bi samo potapšali po ramenu kada bi prvi predao izvještaj, i još ga zaduživali da drugima pomogne.
Čim je završio ekonomsku školu dobio je posao u knjigovodstvu Zemljoradničke zadruge „Budućnost“. Više se radovao što je skromna đačka menza zamijenjena bogatijom zadružnom kuhinjom nego što će primati platu. Smjestili su ga u stiješnjenu memljivu prostoriju zadružnog doma, zatrpanu registratorima i kutijama sa dokumentacijom. Mali klimav sto, tvrda drvena stolica, knjige s mnoštvom kolona koje je valjalo brižljivo popunjavati, primanje i knjiženje dnevnih pazara i svih isplata seljacima za njihove proizvode, ispisivanje cifara koje su ličile na razljućeni roj osica koje je valjalo nekako dovesti u red, i sve to po desetak sati dnevno pri škrtoj svjetlosti koja je ulazila kroz uski visoki prozor ili dolazila od škiljave sijalice – to je bio život koji je zamijenio njegove tegobne školske dane.
Kada je zadruga ušla u sastav Poljoprivrednog kombinata „Razvitak“, premješten je u grad, u kancelariju u kojoj je radilo desetak knjigovođa. Dodijeljena mu je sobica u zajedničkoj stambenoj zgradi, nabavio je krevet, posteljinu, sto i stolicu, kasnije je kupio i sivo odijelo od krutog gabardena, cipele, bijelu košulju i tamnoplavu usku kravatu sa svezanim čvorom iz koga su izlazila dva kraka lastike s kopčom, da bi se mogle spojiti ispod kragne i, što mu je predstavljalo posebnu radost, rešo i nekoliko sudova, pa je mogao sam sebi spremati jelo. Činilo mu se da ga više ona siva mreža ne steže tako snažno kao ranije, a možda je sasvim nestala kada je upoznao crnomanjastu Milosavu, priučenu pisaricu na djelovodnom protokolu. Ubrzo su se vjenčali i ona je u njegovu sobicu, osim nešto suđa, pribora za čišćenje i garderobe, donijela i vedrinu pred kojom se povlačila Filipova tjeskoba.
Njegova ruka sa žiletom među prstima mirovala je ispod lijevog zulufa a misli su tekle, zajedno sa tankim curkom vode iz odvrnute slavine nad umivaonikom.
Grad je nudio nove mogućnosti, pa su Milosava i Filip, ona u ekonomskoj, on u višoj ekonomsko-komercijalnoj školi, učenju podređivali rijetke odlaske u bioskop i na igranke. Sve se svelo na kancelarijski rad do ranih popodnevnih sati, zatim na spremanje ručka, odlaska na predavanja u večernjim satima i učenja do kasno u noć. Samo su nedjeljom odlazili na kafu ili kolače, još češće u šetnje po parku. Milosava je završila ekonomsku i premještena na radno mjesto saldo kontiste u knjigovodstvu, a Filip je upisao treću godinu ekonomskog fakulteta. Kada je dobio fakultetsku diplomu, premješten je u finansijsku službu, na mjesto referenta. Dodijeljen im je i jednosoban stan, isti ovaj u kome sada pred ogledalom u kupatilu drži žilet ispred lijeve strane lica.
Opet sto u uglu, opet onaj oblak sivila u kojem se, kao muva u paukovoj mreža, koprca i znoji. Drugi su postajali šefovi i direktori sektora, uvaljivali se u fotelje, a on je ostajao čvrsto vezan za svoju referentsku stolicu. Prolazili su kraj njega, zaobilazili ga, penjali se uz stepenice, osvajali visine, a on je čamio u podnožju, zaokupljen turobnim mislima što mu želja da se školovanjem uspne makar na prvi stepenik stepeništa kojim su drugi grabili nije dozvolila da s Milosavom stekne sina ili kćerku. Nije da ona nije htjela; htjela je, ali je uvijek bilo: čekaj da položi još ovaj ispit, da u njegov indeks upišu još jednu ocjenu, pa onda da ona završi školu, a on fakultet, da bi joj kad rodi u svemu mogao biti pri ruci, i tako…
– I tako do penzije – šapnu sam sebi i konačno povuče žilet po već splasnuloj pjeni lijeve strane lica.
– Misliš li ti danas izlaziti iz kupatila? – trže ga suprugin glas.
Jest da je, mimo ustaljene navike, jutros žilet prvo prinio lijevoj strani lica, jest da mu se na trenutak učinilo da bi to mogao biti nagovještaj nekog događaja, ali šta bi se njemu, čovjeku kraj koga je život prolazio kao ljudi kraj kravlje balege na prašnjavom seoskom putu, šta bi mu se u tom sivilu moglo dogoditi?
Ništa! Baš ništa, kao što mu se nikada ništa izvan ustaljene kolotečine nije događalo!
– E, hoće!
Milosava se trgla kada je, izbrijan i namirisan, s tim povikom ušao u kuhinju, gdje je pripremala doručak.
– Šta hoće? – pogledala ga je začuđeno, jer nikad ranije nije vidjela takav zasljepljujući sjaj u njegovim očima.
– Događaj! Čeka nas uzbudljiv događaj.
– Šta bi se nama moglo događati? Nismo mi na to navikli.
– Spremaj se, idemo na izlet!
S njegovog lica, dok je ustima prinosio viljušku s kajganom, nestajala je krpica po krpica mrzovolje s kojom se jutros probudio.
U dotrajalom automobilu, koji posljednjih godina registruju samo da bi mogli odlaziti u sedmične nabavke kućnih potrpština, rezervoar je uvijek bio put. U godinama su, oboje se bliže sedamdesetoj, nikada se ne zna kada će zatrebati da neko od njih onog drugog odveze u hitnu pomoć.
Bio je početak sunčanog septembra, lišće na drveću mjestimično je počelo da žuti, kukuruzna stabla mahala su pomalo sasušenim srebrnastim listovima, a po pokošenim livadama, djeteliništima i strništima izbila je mlada trava, zelena i nježna kao proljećna. Šumarci, potočići, raspjevane ptice, gnijezda ušorenih seoskih kuća kraj puta i po brežuljcima – sve je to i od ranije bilo tu i mamilo, ali njih dvoje se poodavno začaurilo u svoju samoću i nisu znali koliko ljepote okružuje sivilo njihovog grada.
Zaustavili su se pored poveće zgrade ispred koje je samo putokaz ispisan usijanim željezom na jelovoj dasci kazivao da je to motel. Tek kada su izišli iz automobila, vidjeli su da se na dvorišnoj strani nalazi prostrana terasa sa nekoliko stolova pod suncobranima, a nešto dalje od terase, u hladovini razgranatog hrasta, dva drvena stola sa klupama od istih dasaka. Dočekao ih je Filipov vršnjak, nizak, proćelav, debeljuškast čovjek koji se mnogo znojio i platnenom salvetom stalno brisao lice, vlasnik toga što bi se prije moglo nazvati drumskim svratištem nego motelom. Smjestio ih je za sto u hladovini i odgegao da im pripremi kafe. Posmatrajući ulaz u zgradu, Filip je iznad vrata, na potamnjeloj tabli, pročitao: Motel Kod starog hrasta, vl. Ilija Matić.
– Baš je lijepo i mirno ovdje – rekao je supruzi koja je preturala po tašni da nađe papirne maramice i obriše znojno lice. – Nećemo se pokajati što smo došli.
– Obećao si nekakav uzbudljiv događaj, a šta bi nam se ovdje moglo dogoditi? – pecnula ga je Milosava.
– Izvukli smo se bar na nekoliko sati iz sivila. Sami sebe smo utamničili u onaj sumorni stan, a vidi kakva bi ljepota mogla češće da nas okružuje.
Odjednom je s Filipovog lica nestao i posljednji trag mrzovolje. Predložio je da prenoće u motelu, jer nikada za toliko godina braka nisu nigdje drugdje proveli noć osim u svome stanu. Na ljetovanja nisu išli, u početku jer im je novac bio potreban za školovanje, a kasnije jednostavno nisu imali želju da putuju i mijenjaju navike koje su ih okovale nevidljivim negvama. Iznenadio se kada je Milosava to prihvatila. Kad su ispili kafu dogovorili su se sa Ilijom da ih sačeka kasni ručak ili rana večera, navikli su tako, ne vole da pred noć opterećuju želudac, i krenuli u šetnju livadom kraj potoka iz koga kroz gusto šipražje nije dopirao žubor, pa nisu znali ima li u njemu vode ili je presahla.
Zamoreni šetnjom i opijeni vazduhom punim mirisa zrele trave i poljskog cvijeća, nisi ni primijetili koliko je žilavo meso izvađeno iz zamrzivača, na brzinu otkravljeno, s vana prepečeno a iznutra mjestimično sasvim sirovo, i koliko je neukosan kromprir prerano izvađen iz rerne. Mora sam o svemu da brine, pa i da priprema obroke za rijetke goste, reče im Ilija. Ne isplati mu se zapošljavati konobare i kuvara, otkad je izgrađen auto-put uporedo s ovim kraj njegovog motela, ovamo malo ko svraća, dogodi se da tokom cijelog dana svrati tek nekoliko mještana na rakiju i pivo. Supruga je zbog toga prije koju godinu pala u duboku depresiju, pa joj ne može povjeriti nikakav posao.
Filip i Milosava dugo su poslije ručka za stolom pod hrastom ispijali kafu, pivo i sok i tek kada se sunce počelo zavlačiti u krošnje drveća na zapadnoj strani, Ilija ih je odveo do sobe s pogledom na drugu stranu dvorišta. Bila je skromno uređena, bračni krevet, dva ormarića, dvokrilni ormar u uglu, mali sto sa stolicom i tabureom kraj njega, sintetička staza od ulaznih vrata do prozora i krpare s obje strane kreveta na kome su na jastucima stajala po dva peškira skromnih dimenzija. Sve baš po njihovoj mjeri, kao i u njihovom stanu, samo nešto novije; ko zna kako bi se snašli u nekom luksuznijem apartmanu u kakav nikada nisu kročili.
Stali su kraj prozora i posmatrali okolinu. Na lijevoj strani tog, moglo bi se reći ekonomskog dvorišta, nalazio se kokošinjac s petnaestak kokoški i pijetlom, pletenom žicom odvojen od travnjaka. U desnom uglu bila je kućica, vjerovatno građena za čuvanje baštenskog alata. Na dvorište se nastavljala bašta zasijana i zasađena raznim povrćem, s ponekim visokim stablom kukuruza, takođe odvojena pletenom žicom. Iza dvorišta nije bilo drugih kuća već se pogledu nudilo nekoliko poljana, ispresijecanih šumarcima, a nešto dalje niz bregova. Iznad onog najvišeg, kako se činilo, na trenutak je zastalo sunce, rumeno kao žeravica prekrivena tanjušnim slojem pepela.
Milosavu i Filipa trže iznenadno kokodakanje i pogledaše prema kokošinjcu ispred koga se sva živina sjatila u jedan ugao, a ostali dio ograđenog prostora prepustila jednoj grahorastoj kokoški koja je mirno stajala i pijetlu koji je, crvene krijeste i resica ispod vrata, ukrućenih i opruženih krila što su strugala po zemlji, kružio oko nje. Kad god bi pokušao da je kljunom uhvati za krijestu, ona bi se brzo izmakla pa opet stala i gledala u njega kao da je željela da ga izazove da učini to što je naumio, ali da će prije toga morati malo da se pomuči. Trudila se da pokaže kao da njoj nije stalo do toga što on hoće, a njegova želja utiskivala mu je sve više rumenila u krijestu. Igra nije dugo trajala, koka se spustila na zemlju, pijetao je uhvatio kljunom za krijestu, hitro se popeo na nju, drhtao zadnjim dijelom tijela nekoliko sekundi, skočio i počeo da šeta dvorištem visoko uzdignute glave, kao da je obavio neko herojsko djelo, a koka je ustala, protresla krilima, oglasila se nekakvim veselim rakoljenjem i pridružila jatu.
– Hm – promrmljao je Filip, pomalo zbunjen, kao da se, bez želje da to čini, našao u nedoličnoj situaciji posmatrajući nešto što mu ne pristaje.
– Hm – ponovila je Milosava, na čije lice je prešlo malo rumenila s pijetlove krijeste. – Odoh da se istuširam.
Filip je još neko vrijeme posmatrao šumarke i njive ozarene rumenilom sunca koje je donjim dijelom već dotaklo vrh brdašca, a kada se okrenuo, ugledao je, kroz otvorena vrata kupatila, Milosavu koja je izlazila iz tuš kabine, gola, kakvu je odavno nije vidio. Kapi na njenim, ne suviše opuštenim grudima, iskrile su kao biseri slučajno potrgane ogrlice, a kada se malo pomakao, kraj njega se, kroz prozor, probio jedan sunčev zračak i zapalio smeđkasti trouglasti šumarak u Milosavinom međunožju, prijeteći da sažeže tanane niti svježe šumske mahovine, u koju se izvrgao onaj šumarak.
Ima tu još vatre, šapnu mu neko, da li onaj pijetao ili sunce čiji se samo još jedan okrajak vidio iznad brijega. Da li je ona mreža sivila razlog što joj u posljednje dvije ili tri godine uopšte ne prilazi?
Da ne bi dozvolio da ga sputa još jedna mreža, ona kakvu znaju satkati misli i tako usporiti čovjekov korak, brzo je s kreveta zgrabio peškir, uskočio u kupatilo i počeo da briše Milosavu, milujući joj usput vrat, leđa, grudi, butine, međunožje. Ne govoreći ništa, izveo je iz kupatila i glavom pokazao na krevet, pa počeo brzo da skida sa sebe odjeću.
Sve se događalo kao u nekakvom bunilu, ličili su na nekoga ko obnavlja davno naučenu pa već pomalo zaboravljenu lekciju, trudili se da zadrže u sebi svaki mogući krik ili drugi glas, ali se ipak bez grča prepuštali nasladi koja je iz njih crpila snagu da bi je odmah zatim, udvostručenu ili utrostručenu vraćala u njihova tijela.
– Eto, ipak se nešto dogodilo – rekao je, desetak minuta kasnije, kada je prošlo to za šta nije znao da li se baš njima ili nekom drugom događalo, možda onom pijetlu i kokoški ispred kokošinjca, i zadihan otišao u kupatilo.
Kada se vratio, Milosava je, raširenih ruku i nogu, prekrivena laganim čaršavom, spavala s nekom sjenkom nevinosti i zadovoljstva na zarumenjelom licu.
Obukao je odjeću koju je maločas skinuo sa sebe, jer ništa drugo nisu ponijeli, nisu namjeravali ostati na spavanju, i, iznenđen snagom koja mu se vratila, poželio da prije spavanja malo prošeta. U holu, iza malog pulta koji je vjerovatno predstavljao recepciju, umjesto Ilije, sjedila je i čitala neku knjigu žena znatno mlađa od njega. Vidjevši zbunjenost na njegovom licu, reče da je gazdina supruga. On po cijeli dan radi, a onda cijelu noć spava, tamo u onoj zgradici u dvorištu, ne želi da ga bilo ko uznemirava, a ona ovdje sjedi do pred ponoć, ako bi slučajno neko naišao, ali rijetko kada ko svraća. A deprsija? Muž je rekao da je pala u duboku depresiju i da ništa ne radi. Ona?! Bože sačuvaj! Zdrava je kao dren. Možda je njega pritisla depresija koju njoj pripisuje. Supruga je zaspala, a on poželio malo da prošeta, reče joj. Da, noć je prijatno svježa, odvrati ona. Ako želi, skuvaće kafu i iznijeti pod hrast, da malo porazgovaraju, željna je razgovora, gosti rijetko dolaze, a Ilija… Eh, o čemu bi s njim moglo da se razgovara?
Kasnije mu je, uz kafu, sve češće pod mjesečinom tražeći svojom njegovu ruku, ispričala da joj je prvi muž radio u Njemačkoj i izgradio ovu kuću s namjerom da je uredi za motel. Nažalost, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kada je pokupio svoje dokumente i najnužnije stvari, oprostio se od Štutgarta i krenuo da se više ne vraća. I, sudbina je htjela da se zaista ne vrati, ali ni da živ stigne u svoje selo. Njoj je poslije toga bio potreban neko ko bi ostvario njegove zamisli, a bogami i muškarac, rekla je i stisla ga jače za ruku, pa se tu našao Ilija, već nekoliko godina udovac, istina stariji od nje, ali preduzimljiv. Nažalost, ta preduzimljivost kratko je trajala, muškost još kraće. Posao je dobro krenuo, ali kad je izgrađen auto-put, život u ovom selu je sasvim zamro. To je Iliju bacilo u deprersiju i, valjda zato, počeo je sve rjeđe da joj prilazi. Njoj je trebao muškarac, neka se Filip ne ljuti što to ponavlja, pa je na muža navaljivala, a on pobjegao u onaj dvorišni kućerak, da se spasi. Zna život da bude okrutan, bar je prema njoj takav bio i ostao.
Naglo je zaćutala, uzela ga za ruku i odvela u sobu u prizemlju. Ni jedno ni drugo više ništa nisu rekli, kao da čine nešto što se podrazumijeva i na što ne treba trošiti riječi.
Kada se vratio u sobu već je bila duboka noć. Milosavu je zatekao u istom položaju, samo je sada, preko čaršava, bila prekrivena i koprenom čvrstog sna. Ponovo se istuširao i nag zavukao u krevet. Dva sasvim neplanirana događaja, nije li to mnogo? Nije! Osjeća u sebi neku divlju snagu koja je godinama bila sputana, pa se sada istrgla iz tjeskobe i razdire mu tijelo.
Rukom je napipao Milosavino međunožje i ona se promeškoljila.
– Bi li..?
– Zar si poludio! Dosta je bilo, ne samo za danas nego za cijelu ovu godinu, možda i do kraja života.
Povukao se na svoju stranu kreveta.
Jutro je već bilo otperjalo i posljednje pramičke tame iz uglova sobe kada je Milosava ustala i otvorila prozor. Mrštila se dok je oblačila odjeću koju je na sebi nosila cijeli prethodni dan i razmišljala kako će, ako još ikada krenu na izlet, spakovati u koferče ono najnužnija, zatrebalo ili ne zatrebalo. Prišla je krevetu, ali kad je vidjela kako Filip mirno spava, prekriven čaršavom i po glavi, odlučila je da ga ne budi. Sišla je i Iliju zamolila da pod hrast donese kafu kada siđe i njen muž.
Dugo je čekala, a kada je sunce počelo da pokazuje da se septembar lako ne predaje i da će još biti vrelih dana, popela se u sobu da probudi Filipa. Spavao je u istom položaju u kome ga je ostavila. Malo će ga prodrmati, ali kad ga je uhvatila za ruku koja je virila ispod pokrivača, trgla se i odskočila jedan korak. Zar je moguće da je noć bila toliko svježa pa mu je ruka tako hladna?
Skupila je snage – a ne zna zašto joj je odjednom ponestala, kao da su je jučerašnji događaji iscrpili kao suša vlagu iz zemlje – i ponovo prišla krevetu. Palcem i kažiprstom uhvatila je kraj prekrivača i podigla ga. Ravnodušan pogled Filipovih širom otvorenih staklastih očiju zario joj se u grudi.
Događaj
Kada je tog jutra Filip Goronja prinio žilet lijevoj strani lica, a otkad je počeo da se brije uvijek je kretao od desne strane, predosjećao je da bi po nečemu dan mogao da se razlikuje od svih dotadašnjih, da bi on mogao da se istrgne iz sivila koje je oko njega, možda još u mladosti, omotalo mrežu iz koje nije uspijevao da se iskobelja. Nije se mlitavo predavao životnoj bujici, to nikako! Trudio se, Bog i njegova Milosava svjedoci su koliko se trudio da odlučno gazi kroz život, ali je život nekako bježao od njega, sklanjao se u stranu, propuštao ga da slobodno prolazi, pa mu se činilo da stalno bojažljivo gazi nekom prazninom koja mu se javlja samo odjekom njegovih nesigurnih koraka. Ničeg za što bi zapeo, ni kamena na putu da posrne kao čovjek, nego se nijemo provlači kroz neke okrajke života koje su mu ostavili oni što odlučno krče šipražje nedaća ispred sebe i otvaraju put koji ih vodi do uzvišenja odakle ga posmatraju kao mrava što prema svom mravinjaku, u kome su svi jači i važniji od njega, mukotrpno tegli slučajno pronađeno pšenično zrno. Koliko je samo puta poželio da makar nekome zasmeta i da ga taj gurne, pa da mu on opsuje sve po spisku, ali su se pred njim svi sklanjali ili ga jednostavno nisu primjećivali, prepuštajući ga njegovom sivilu.
Često je ovako, s pjenom na licu, dugo stajao ispred ogledala i pitao se da li se ikad iko upitao ko je Filip Goronja, je li postavljen na mjesto koje mu pripada, treba li mu šta, zaslužuje li da mu pruže ruku i uspnu ga na stepenik više ili mora cijelog života ostati dolje u podnožju dok drugi oholo prolaze kraj njega, pa često za njih dograđuju stepenice, da bi mogli i dalje da se uspinju. Nikada se nije laktao, ali jest nastojao da svojim radom skrene pažnju na sebe. Nije uzmicao, ali ga jesu zaobilazili, kao puža golaća u bašti, ne zato što žale da ga zgaze, nego da ne uprljaju obuću. Nikada se niko nije žalio na njegov rad. Naprotiv, hvalili su ga, ali su smatrali da se baš to od njega očekuje, pa zato ne zavređuje posebno isticanje. Onima koji su bili spori ili nemarni, pa bi u posljednjem trenutku predali izvještaj o polugodišnjem ili godišnjem poslovanju, upućivali su pohvale, valjda zato što su mislili da uopšte neće završiti svoj posao a, eto, završili su ga, a njega bi samo potapšali po ramenu kada bi prvi predao izvještaj, i još ga zaduživali da drugima pomogne.
Čim je završio ekonomsku školu dobio je posao u knjigovodstvu Zemljoradničke zadruge „Budućnost“. Više se radovao što je skromna đačka menza zamijenjena bogatijom zadružnom kuhinjom nego što će primati platu. Smjestili su ga u stiješnjenu memljivu prostoriju zadružnog doma, zatrpanu registratorima i kutijama sa dokumentacijom. Mali klimav sto, tvrda drvena stolica, knjige s mnoštvom kolona koje je valjalo brižljivo popunjavati, primanje i knjiženje dnevnih pazara i svih isplata seljacima za njihove proizvode, ispisivanje cifara koje su ličile na razljućeni roj osica koje je valjalo nekako dovesti u red, i sve to po desetak sati dnevno pri škrtoj svjetlosti koja je ulazila kroz uski visoki prozor ili dolazila od škiljave sijalice – to je bio život koji je zamijenio njegove tegobne školske dane.
Kada je zadruga ušla u sastav Poljoprivrednog kombinata „Razvitak“, premješten je u grad, u kancelariju u kojoj je radilo desetak knjigovođa. Dodijeljena mu je sobica u zajedničkoj stambenoj zgradi, nabavio je krevet, posteljinu, sto i stolicu, kasnije je kupio i sivo odijelo od krutog gabardena, cipele, bijelu košulju i tamnoplavu usku kravatu sa svezanim čvorom iz koga su izlazila dva kraka lastike s kopčom, da bi se mogle spojiti ispod kragne i, što mu je predstavljalo posebnu radost, rešo i nekoliko sudova, pa je mogao sam sebi spremati jelo. Činilo mu se da ga više ona siva mreža ne steže tako snažno kao ranije, a možda je sasvim nestala kada je upoznao crnomanjastu Milosavu, priučenu pisaricu na djelovodnom protokolu. Ubrzo su se vjenčali i ona je u njegovu sobicu, osim nešto suđa, pribora za čišćenje i garderobe, donijela i vedrinu pred kojom se povlačila Filipova tjeskoba.
Njegova ruka sa žiletom među prstima mirovala je ispod lijevog zulufa a misli su tekle, zajedno sa tankim curkom vode iz odvrnute slavine nad umivaonikom.
Grad je nudio nove mogućnosti, pa su Milosava i Filip, ona u ekonomskoj, on u višoj ekonomsko-komercijalnoj školi, učenju podređivali rijetke odlaske u bioskop i na igranke. Sve se svelo na kancelarijski rad do ranih popodnevnih sati, zatim na spremanje ručka, odlaska na predavanja u večernjim satima i učenja do kasno u noć. Samo su nedjeljom odlazili na kafu ili kolače, još češće u šetnje po parku. Milosava je završila ekonomsku i premještena na radno mjesto saldo kontiste u knjigovodstvu, a Filip je upisao treću godinu ekonomskog fakulteta. Kada je dobio fakultetsku diplomu, premješten je u finansijsku službu, na mjesto referenta. Dodijeljen im je i jednosoban stan, isti ovaj u kome sada pred ogledalom u kupatilu drži žilet ispred lijeve strane lica.
Opet sto u uglu, opet onaj oblak sivila u kojem se, kao muva u paukovoj mreža, koprca i znoji. Drugi su postajali šefovi i direktori sektora, uvaljivali se u fotelje, a on je ostajao čvrsto vezan za svoju referentsku stolicu. Prolazili su kraj njega, zaobilazili ga, penjali se uz stepenice, osvajali visine, a on je čamio u podnožju, zaokupljen turobnim mislima što mu želja da se školovanjem uspne makar na prvi stepenik stepeništa kojim su drugi grabili nije dozvolila da s Milosavom stekne sina ili kćerku. Nije da ona nije htjela; htjela je, ali je uvijek bilo: čekaj da položi još ovaj ispit, da u njegov indeks upišu još jednu ocjenu, pa onda da ona završi školu, a on fakultet, da bi joj kad rodi u svemu mogao biti pri ruci, i tako…
– I tako do penzije – šapnu sam sebi i konačno povuče žilet po već splasnuloj pjeni lijeve strane lica.
– Misliš li ti danas izlaziti iz kupatila? – trže ga suprugin glas.
Jest da je, mimo ustaljene navike, jutros žilet prvo prinio lijevoj strani lica, jest da mu se na trenutak učinilo da bi to mogao biti nagovještaj nekog događaja, ali šta bi se njemu, čovjeku kraj koga je život prolazio kao ljudi kraj kravlje balege na prašnjavom seoskom putu, šta bi mu se u tom sivilu moglo dogoditi?
Ništa! Baš ništa, kao što mu se nikada ništa izvan ustaljene kolotečine nije događalo!
– E, hoće!
Milosava se trgla kada je, izbrijan i namirisan, s tim povikom ušao u kuhinju, gdje je pripremala doručak.
– Šta hoće? – pogledala ga je začuđeno, jer nikad ranije nije vidjela takav zasljepljujući sjaj u njegovim očima.
– Događaj! Čeka nas uzbudljiv događaj.
– Šta bi se nama moglo događati? Nismo mi na to navikli.
– Spremaj se, idemo na izlet!
S njegovog lica, dok je ustima prinosio viljušku s kajganom, nestajala je krpica po krpica mrzovolje s kojom se jutros probudio.
U dotrajalom automobilu, koji posljednjih godina registruju samo da bi mogli odlaziti u sedmične nabavke kućnih potrpština, rezervoar je uvijek bio put. U godinama su, oboje se bliže sedamdesetoj, nikada se ne zna kada će zatrebati da neko od njih onog drugog odveze u hitnu pomoć.
Bio je početak sunčanog septembra, lišće na drveću mjestimično je počelo da žuti, kukuruzna stabla mahala su pomalo sasušenim srebrnastim listovima, a po pokošenim livadama, djeteliništima i strništima izbila je mlada trava, zelena i nježna kao proljećna. Šumarci, potočići, raspjevane ptice, gnijezda ušorenih seoskih kuća kraj puta i po brežuljcima – sve je to i od ranije bilo tu i mamilo, ali njih dvoje se poodavno začaurilo u svoju samoću i nisu znali koliko ljepote okružuje sivilo njihovog grada.
Zaustavili su se pored poveće zgrade ispred koje je samo putokaz ispisan usijanim željezom na jelovoj dasci kazivao da je to motel. Tek kada su izišli iz automobila, vidjeli su da se na dvorišnoj strani nalazi prostrana terasa sa nekoliko stolova pod suncobranima, a nešto dalje od terase, u hladovini razgranatog hrasta, dva drvena stola sa klupama od istih dasaka. Dočekao ih je Filipov vršnjak, nizak, proćelav, debeljuškast čovjek koji se mnogo znojio i platnenom salvetom stalno brisao lice, vlasnik toga što bi se prije moglo nazvati drumskim svratištem nego motelom. Smjestio ih je za sto u hladovini i odgegao da im pripremi kafe. Posmatrajući ulaz u zgradu, Filip je iznad vrata, na potamnjeloj tabli, pročitao: Motel Kod starog hrasta, vl. Ilija Matić.
– Baš je lijepo i mirno ovdje – rekao je supruzi koja je preturala po tašni da nađe papirne maramice i obriše znojno lice. – Nećemo se pokajati što smo došli.
– Obećao si nekakav uzbudljiv događaj, a šta bi nam se ovdje moglo dogoditi? – pecnula ga je Milosava.
– Izvukli smo se bar na nekoliko sati iz sivila. Sami sebe smo utamničili u onaj sumorni stan, a vidi kakva bi ljepota mogla češće da nas okružuje.
Odjednom je s Filipovog lica nestao i posljednji trag mrzovolje. Predložio je da prenoće u motelu, jer nikada za toliko godina braka nisu nigdje drugdje proveli noć osim u svome stanu. Na ljetovanja nisu išli, u početku jer im je novac bio potreban za školovanje, a kasnije jednostavno nisu imali želju da putuju i mijenjaju navike koje su ih okovale nevidljivim negvama. Iznenadio se kada je Milosava to prihvatila. Kad su ispili kafu dogovorili su se sa Ilijom da ih sačeka kasni ručak ili rana večera, navikli su tako, ne vole da pred noć opterećuju želudac, i krenuli u šetnju livadom kraj potoka iz koga kroz gusto šipražje nije dopirao žubor, pa nisu znali ima li u njemu vode ili je presahla.
Zamoreni šetnjom i opijeni vazduhom punim mirisa zrele trave i poljskog cvijeća, nisi ni primijetili koliko je žilavo meso izvađeno iz zamrzivača, na brzinu otkravljeno, s vana prepečeno a iznutra mjestimično sasvim sirovo, i koliko je neukosan kromprir prerano izvađen iz rerne. Mora sam o svemu da brine, pa i da priprema obroke za rijetke goste, reče im Ilija. Ne isplati mu se zapošljavati konobare i kuvara, otkad je izgrađen auto-put uporedo s ovim kraj njegovog motela, ovamo malo ko svraća, dogodi se da tokom cijelog dana svrati tek nekoliko mještana na rakiju i pivo. Supruga je zbog toga prije koju godinu pala u duboku depresiju, pa joj ne može povjeriti nikakav posao.
Filip i Milosava dugo su poslije ručka za stolom pod hrastom ispijali kafu, pivo i sok i tek kada se sunce počelo zavlačiti u krošnje drveća na zapadnoj strani, Ilija ih je odveo do sobe s pogledom na drugu stranu dvorišta. Bila je skromno uređena, bračni krevet, dva ormarića, dvokrilni ormar u uglu, mali sto sa stolicom i tabureom kraj njega, sintetička staza od ulaznih vrata do prozora i krpare s obje strane kreveta na kome su na jastucima stajala po dva peškira skromnih dimenzija. Sve baš po njihovoj mjeri, kao i u njihovom stanu, samo nešto novije; ko zna kako bi se snašli u nekom luksuznijem apartmanu u kakav nikada nisu kročili.
Stali su kraj prozora i posmatrali okolinu. Na lijevoj strani tog, moglo bi se reći ekonomskog dvorišta, nalazio se kokošinjac s petnaestak kokoški i pijetlom, pletenom žicom odvojen od travnjaka. U desnom uglu bila je kućica, vjerovatno građena za čuvanje baštenskog alata. Na dvorište se nastavljala bašta zasijana i zasađena raznim povrćem, s ponekim visokim stablom kukuruza, takođe odvojena pletenom žicom. Iza dvorišta nije bilo drugih kuća već se pogledu nudilo nekoliko poljana, ispresijecanih šumarcima, a nešto dalje niz bregova. Iznad onog najvišeg, kako se činilo, na trenutak je zastalo sunce, rumeno kao žeravica prekrivena tanjušnim slojem pepela.
Milosavu i Filipa trže iznenadno kokodakanje i pogledaše prema kokošinjcu ispred koga se sva živina sjatila u jedan ugao, a ostali dio ograđenog prostora prepustila jednoj grahorastoj kokoški koja je mirno stajala i pijetlu koji je, crvene krijeste i resica ispod vrata, ukrućenih i opruženih krila što su strugala po zemlji, kružio oko nje. Kad god bi pokušao da je kljunom uhvati za krijestu, ona bi se brzo izmakla pa opet stala i gledala u njega kao da je željela da ga izazove da učini to što je naumio, ali da će prije toga morati malo da se pomuči. Trudila se da pokaže kao da njoj nije stalo do toga što on hoće, a njegova želja utiskivala mu je sve više rumenila u krijestu. Igra nije dugo trajala, koka se spustila na zemlju, pijetao je uhvatio kljunom za krijestu, hitro se popeo na nju, drhtao zadnjim dijelom tijela nekoliko sekundi, skočio i počeo da šeta dvorištem visoko uzdignute glave, kao da je obavio neko herojsko djelo, a koka je ustala, protresla krilima, oglasila se nekakvim veselim rakoljenjem i pridružila jatu.
– Hm – promrmljao je Filip, pomalo zbunjen, kao da se, bez želje da to čini, našao u nedoličnoj situaciji posmatrajući nešto što mu ne pristaje.
– Hm – ponovila je Milosava, na čije lice je prešlo malo rumenila s pijetlove krijeste. – Odoh da se istuširam.
Filip je još neko vrijeme posmatrao šumarke i njive ozarene rumenilom sunca koje je donjim dijelom već dotaklo vrh brdašca, a kada se okrenuo, ugledao je, kroz otvorena vrata kupatila, Milosavu koja je izlazila iz tuš kabine, gola, kakvu je odavno nije vidio. Kapi na njenim, ne suviše opuštenim grudima, iskrile su kao biseri slučajno potrgane ogrlice, a kada se malo pomakao, kraj njega se, kroz prozor, probio jedan sunčev zračak i zapalio smeđkasti trouglasti šumarak u Milosavinom međunožju, prijeteći da sažeže tanane niti svježe šumske mahovine, u koju se izvrgao onaj šumarak.
Ima tu još vatre, šapnu mu neko, da li onaj pijetao ili sunce čiji se samo još jedan okrajak vidio iznad brijega. Da li je ona mreža sivila razlog što joj u posljednje dvije ili tri godine uopšte ne prilazi?
Da ne bi dozvolio da ga sputa još jedna mreža, ona kakvu znaju satkati misli i tako usporiti čovjekov korak, brzo je s kreveta zgrabio peškir, uskočio u kupatilo i počeo da briše Milosavu, milujući joj usput vrat, leđa, grudi, butine, međunožje. Ne govoreći ništa, izveo je iz kupatila i glavom pokazao na krevet, pa počeo brzo da skida sa sebe odjeću.
Sve se događalo kao u nekakvom bunilu, ličili su na nekoga ko obnavlja davno naučenu pa već pomalo zaboravljenu lekciju, trudili se da zadrže u sebi svaki mogući krik ili drugi glas, ali se ipak bez grča prepuštali nasladi koja je iz njih crpila snagu da bi je odmah zatim, udvostručenu ili utrostručenu vraćala u njihova tijela.
– Eto, ipak se nešto dogodilo – rekao je, desetak minuta kasnije, kada je prošlo to za šta nije znao da li se baš njima ili nekom drugom događalo, možda onom pijetlu i kokoški ispred kokošinjca, i zadihan otišao u kupatilo.
Kada se vratio, Milosava je, raširenih ruku i nogu, prekrivena laganim čaršavom, spavala s nekom sjenkom nevinosti i zadovoljstva na zarumenjelom licu.
Obukao je odjeću koju je maločas skinuo sa sebe, jer ništa drugo nisu ponijeli, nisu namjeravali ostati na spavanju, i, iznenđen snagom koja mu se vratila, poželio da prije spavanja malo prošeta. U holu, iza malog pulta koji je vjerovatno predstavljao recepciju, umjesto Ilije, sjedila je i čitala neku knjigu žena znatno mlađa od njega. Vidjevši zbunjenost na njegovom licu, reče da je gazdina supruga. On po cijeli dan radi, a onda cijelu noć spava, tamo u onoj zgradici u dvorištu, ne želi da ga bilo ko uznemirava, a ona ovdje sjedi do pred ponoć, ako bi slučajno neko naišao, ali rijetko kada ko svraća. A deprsija? Muž je rekao da je pala u duboku depresiju i da ništa ne radi. Ona?! Bože sačuvaj! Zdrava je kao dren. Možda je njega pritisla depresija koju njoj pripisuje. Supruga je zaspala, a on poželio malo da prošeta, reče joj. Da, noć je prijatno svježa, odvrati ona. Ako želi, skuvaće kafu i iznijeti pod hrast, da malo porazgovaraju, željna je razgovora, gosti rijetko dolaze, a Ilija… Eh, o čemu bi s njim moglo da se razgovara?
Kasnije mu je, uz kafu, sve češće pod mjesečinom tražeći svojom njegovu ruku, ispričala da joj je prvi muž radio u Njemačkoj i izgradio ovu kuću s namjerom da je uredi za motel. Nažalost, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kada je pokupio svoje dokumente i najnužnije stvari, oprostio se od Štutgarta i krenuo da se više ne vraća. I, sudbina je htjela da se zaista ne vrati, ali ni da živ stigne u svoje selo. Njoj je poslije toga bio potreban neko ko bi ostvario njegove zamisli, a bogami i muškarac, rekla je i stisla ga jače za ruku, pa se tu našao Ilija, već nekoliko godina udovac, istina stariji od nje, ali preduzimljiv. Nažalost, ta preduzimljivost kratko je trajala, muškost još kraće. Posao je dobro krenuo, ali kad je izgrađen auto-put, život u ovom selu je sasvim zamro. To je Iliju bacilo u deprersiju i, valjda zato, počeo je sve rjeđe da joj prilazi. Njoj je trebao muškarac, neka se Filip ne ljuti što to ponavlja, pa je na muža navaljivala, a on pobjegao u onaj dvorišni kućerak, da se spasi. Zna život da bude okrutan, bar je prema njoj takav bio i ostao.
Naglo je zaćutala, uzela ga za ruku i odvela u sobu u prizemlju. Ni jedno ni drugo više ništa nisu rekli, kao da čine nešto što se podrazumijeva i na što ne treba trošiti riječi.
Kada se vratio u sobu već je bila duboka noć. Milosavu je zatekao u istom položaju, samo je sada, preko čaršava, bila prekrivena i koprenom čvrstog sna. Ponovo se istuširao i nag zavukao u krevet. Dva sasvim neplanirana događaja, nije li to mnogo? Nije! Osjeća u sebi neku divlju snagu koja je godinama bila sputana, pa se sada istrgla iz tjeskobe i razdire mu tijelo.
Rukom je napipao Milosavino međunožje i ona se promeškoljila.
– Bi li..?
– Zar si poludio! Dosta je bilo, ne samo za danas nego za cijelu ovu godinu, možda i do kraja života.
Povukao se na svoju stranu kreveta.
Jutro je već bilo otperjalo i posljednje pramičke tame iz uglova sobe kada je Milosava ustala i otvorila prozor. Mrštila se dok je oblačila odjeću koju je na sebi nosila cijeli prethodni dan i razmišljala kako će, ako još ikada krenu na izlet, spakovati u koferče ono najnužnija, zatrebalo ili ne zatrebalo. Prišla je krevetu, ali kad je vidjela kako Filip mirno spava, prekriven čaršavom i po glavi, odlučila je da ga ne budi. Sišla je i Iliju zamolila da pod hrast donese kafu kada siđe i njen muž.
Dugo je čekala, a kada je sunce počelo da pokazuje da se septembar lako ne predaje i da će još biti vrelih dana, popela se u sobu da probudi Filipa. Spavao je u istom položaju u kome ga je ostavila. Malo će ga prodrmati, ali kad ga je uhvatila za ruku koja je virila ispod pokrivača, trgla se i odskočila jedan korak. Zar je moguće da je noć bila toliko svježa pa mu je ruka tako hladna?
Skupila je snage – a ne zna zašto joj je odjednom ponestala, kao da su je jučerašnji događaji iscrpili kao suša vlagu iz zemlje – i ponovo prišla krevetu. Palcem i kažiprstom uhvatila je kraj prekrivača i podigla ga. Ravnodušan pogled Filipovih širom otvorenih staklastih očiju zario joj se u grudi.
Zar su mu oči bile tako velike i tako zelene?
S tom mišlju strčala je niz stepenice.
(Iz zbirke “Strašni sud”)