Pisano za programsku knjižicu predstave Gospoda Glembajevi, Slovenskog narodnog gledališča, u režiji Ivice Buljana
___
Danas, tridesetak godina kasnije, mnogi će se sitni balkanski klajnburger zakleti da je one majske večeri, kad je televizija javila da je umro drug Tito, otvorio bocu šampanjca i tiho, sam sa sobom – da ne čuje susjed udbaš – proslavio smrt jugoslavenskog satrapa. Šampanjac na Titovu grobu devedesetih je postao opće mjesto naših novonapisanih suvremenih historija, plakat svih kukavičkih nacionalnih oslobođenja – poput one snažne Krležine minijature s barunicom Castelli i čašom šampanjca nad usnulim vulkanom Stromboli – i danas, tridesetak godina kasnije, jedva da je na ljubljanskom željezničkom kolodvoru ili splitskom stadionu ostalo desetak, kako se to onda govorilo, “radnih ljudi i građana”.
Među njima, na polupraznim tribinama, i ja – zbunjeni dugokosi omladinac na kraju prvog razreda srednje škole, koji još nije prežalio ni poraz Hajduka od Hamburgera, pa tupo gleda kako lica oko njega iskrivljena od tuge pjevaju “Druže Tito, mi ti se kunemo”.
Sljedeće godine, za Maršalom je otišao i Njegov Pisac. Pred Silvestrovo 1981., u bolnici u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti umro je Miroslav Krleža, najveći književnik u cjelokupnoj povijesti hrvatske pismenosti. I opet je bio dan žalosti, opet su radni ljudi i građani dostojanstveno ispratili Našeg Gorostasa počasnim plotunima, opet lafet, ordeni, crvena zastava i Lenjinov marš, samo što su nad mirogojskim vulkanom neki ovoga puta zaista otvorili šampanjac.
Među njima i ja – dugokosi omladinac u trećem razredu srednje škole koji još nije prežalio ni poraz Hajduka od Valencije, i koji tih dana, dok je umirao Krleža, sluša Clash i Šarla Akrobatu, svira bas gitaru u garaži i upravo iz programa obavezne lektire obnevidio od smrtne dosade čita Gospodu Glembajeve.
Ništa kasnije nije tako poljuljalo moj ateizam kao vijest o Krležinoj smrti, koja me zatekla zalutalog i izgubljenog već u prvom činu Glembajevih, negdje oko desete stranice, dok je dokono buržujsko društvo jedne noći pred Prvi svjetski rat besciljno raspravljalo o slikarstvu i marijaterezijanskim, ampir i bidermajer portretima u domu staroga bankara.
“Diese Büste!”, kliče župan Fabriczy, “Diese Augen!”, kliče monsignor Silberbrandt, “Lächerlich!”, otpuhuje razmetni Leone, a ja se iznuren probijam kroz Krležine eruditske naplavine, skačem s rečenice na fusnotu, pa penjem s fusnote na rečenicu, zapinjem po umlautima i eszettima i najradije bih nalupao bejzbol palicom i župana i monsignora, i mladog gnjevnog fićfirića Leona i starog mu prdonju oca, i barunicu i illustrisimusa i oberleutnanta, i sve advokate, kamerdinere i sobarice, i samog Miroslava Krležu, pa otišao u Ljubljanu na oproštajni koncert Šarla Akrobate i mirno se nakon toga predao narodnoj miliciji.
Nikad stoga nisam bio bliže Bogu, nikad moja bezvjera nije bila tako poljuljana kao toga dana, kad je u prvom činu, negdje na desetoj stranici – usred rasprave o prokletstvu Glembajevih, od kojega je umrla svaka uljena bidermajer glava na salonskom zidu – televizija javila da je umro Naš Najveći Književnik. Možda, eto, ipak ima Boga, onoga “sa crvenim stijegom/i bijelim okupanim janjetom/i bengalskom vatrom” kojemu je mladi i nevini Krleža “u snježnoj, bijeloj zimi/u svetoj badnjoj noći pjevao radosne pjesme”.
Vijest da je umro Miroslav Krleža moju generaciju stoga, razumljivo, nije niti dotakla. Čitali smo tada Harmsa, Kafku i Bukowskog, jer smo voljeli vjerovati da pripadamo i odrastamo u okruglom, univerzalnom svijetu, a njihov je besmisleni, apsurdni svijet bio posve okrugao i univerzalan. Kanonizirani sveci iz naše lektire, na čelu s Velikim Meštrom Sviju Svetaca, o tome nam nisu govorili ništa – njihovi su apsurdi i besmisli bili sasvim izvan nas.
Čija je, zaboga, bila drama Leonea Glembaya, čiji su bili razlozi barunice Castelli, čije je bilo njihovo vrijeme, čija je bila ta noć uoči Prvog svjetskog rata, čiji je uopće bio Prvi svjetski rat? Naš nije bio. Ako smo ikada u toj dobi poželjeli čitati i slušati krležijanske kaskade s “hordama slavenske krvi” i “milijardama bijelih kostiju po kojima koračaju budale, i mi s njima”, sasvim su nam dovoljni bili Zoran Predin i Lačni Franz. Tri i pol minute – taman smo toliko vremena imali.
Tamo vani, iza kulisa od školskih tabli, toga su se decembra osamdeset prve događale velike, uzbudljive stvari – IBM je predstavljao svijetu PC, Joe Frazier i Muhamed Ali boksali su svoje oproštajne mečeve, u eksploziji automobila-bombe u Bejrutu poginulo je šezdeset ljudi, Crvene brigade su otele američkog generala, salvadorska vojska u nekom selu masakrirala hiljadu seljaka, general Jaruzelski proglasio izvanredno stanje i pohapsio vođe Solidarnosti, a Johnny pjevao “Poljska u mome srcu” – i što se nas ticalo, televizija je te večeri slobodno mogla objaviti da je u bolnici u Vinogradskoj ulici u Zagrebu nakon duge i teške bolesti umro William Shakespeare. I da su u eksploziji automobila-bombe u Bejrutu poginuli Gustave Flaubert, Emile Zola, Marie-Henri Beyle Stendhal i svih šezdeset francuskih realista na čelu s Honoréom de Balzacom.
Stvar nije bila samo generacijska: “pisac od glave do četrdeset pete”, kako su Krležu onomad krstili cinici iz jugoslavenske književne čaršije, bio je mrtav desetljećima prije nego su 29. prosinca 1981. u jedan poslije ponoći liječnici u Vinogradskoj i službeno proglasili smrt, a Igor Mandić potom u beogradskoj Dugi otpočeo obdukciju njegova leša, serijom tekstova koja će zgranuti počasnu stražu u auli Akademije i narikače na Piščevu grobu.
Njegovo nam je ogromno truplo sakrilo, kako bi kazao Mandić, “cijelu polovicu svijeta”, i ništa nam nije imao reći o njoj: vlastitu je kritiku toga sivog svijeta prepustio krležolozima, da je grozničavo traže u svojim interpretacijama njegovih Zastava, eseja i govora na književnim kongresima, a on je zauzeo hrvatski monoteon i s funkcije Direktora Državne Književnosti strogo arbitrirao cijelom jednom malom srednjoeuropsko-mediteranskom kulturom.
Krležino nam je golemo književno djelo bilo davno, daleko i historijski tuđe: rat iz njegove mladenačke poezije nije bio naš, njegove je ekspresivne antiratne stihove obesmislila već slavna Narodnooslobodilačka borba; teza njegovih predratnih političkih eseja nije bila naša, njegovu je oštru ironiju nacionalnih emancipacija otupila teza socijalističke Jugoslavije; priča njegovih drama nije bila naša, ideologija njegovih romana i novela nije bila naša – ništa nas tih osamdesetih nije vodilo Krleži.
Ironično, pisac Krleža nikad tako nije bio mrtviji nego na samim vrhuncima slave svoje žive fizičke osobe. Za života beatificiran i saliven u bronci, stolovao je u svom Xanaduu potpuno izmješten i sigurno evakuiran iz sive stvarnosti u podnožju Gvozda. A to “veliko sivo ništa” nije imalo ni svog Hrvatskog boga Marsa, ni Kraljevo, ni Baraku 5B, ni svoga Filipa Latinovicza, ni svoje Glembajeve, ni svoga Krležu.
Naš Najveći Pisac za to vrijeme, kao živ, prepravlja enciklopedijske jedinice za antiknim radnim stolom, u raskošnoj vili koju je ugledni predratni zagrebački bankar Adolf Rein divnom književno-historijskom ironijom gradio iste one 1928. godine kad je Krleža pisao Glembajeve.
Ista je to “bankirska kuća” poput one u kojoj se rasplelo prokletstvo Glembajevih, iste su dekadentne bidermajer sofe, empir komode i kićeni intarzirani sekreteri, isti je klavir na kojemu Bela Krleža svira Mondschein sonatu Charlotte Glembay-Castelli, pa je ista i ona divna ironija kojom na zidovima vise portreti i uokvirene fotografije mlade glumice Bele upravo kao barunice Castelli. Jednako su, najzad, zabranjeni ti Krležini dvori kao oni Glembajevi, jednako se u njih ne dolazi nenajavljeno, bez vizit karte, kao što je na vrata Glembajevih onog kobnog dana bez vizit-karte stigla nesretna krojačka radnica Fanika Canjeg.
Bilo je stoga lako biti zločest prema Krleži: bili smo mladi i gnjevni, pušili smo marihuanu, pili jeftina vina i slušali Clash, a u školskoj lektiri čitali kako se jedna jebena buržujska kurva prenemaže i žali da su joj živci “so angegriffen”. I bilo nam je sve to, kako bi kazala rečena barunica, “so furchtbar fad und lästig”.
O da, bilo je lako biti ravnodušan kad je televizija javila da je mrtvi Krleža umro.
Nakon dana žalosti, uslijedit će godine u kojima će se konačno rasplesti naši Drugovi Glembajevi: osamdesete su bile naša predratna noć u crvenom salonu bankirskog gazde Ignjata Jayquesa Glembaya, noć započeta soarejom, muzikom, zveckanjem čaša, pripitom muškom galamom i putenim ženskim hihotom. Te smo duge predratne noći otkrivali jednu po jednu sve davne, mračne tajne drugova Glembajevih, i Goli otok i Bleiburg, i političke zatvorenike, prognane disidente i Udbine ubojice, i zabranjene knjige, pjesme, predstave i filmove, cijeli jedan stvarni svijet iza teških brokatnih zavjesa vile na Gvozdu, o kojoj nam Naš Najveći Književnik nije rekao ništa.
Cijelu tu noć naša je pak službena kultura puna mrtvog Krleže. Objavljuju mu se izabrana djela i igraju drame, krležolozi ih tumače na znanstvenim skupovima i u debelim zbornicima, svaki intelektualac koji je ikad na stepeništu Društva književnika prošao pored njega napisao je knjigu o svojim susretima s Miroslavom Krležom. Konačno, pred zoru te pijane noći, beogradske će Književne novine Mandićeve tekstove iz Duge objaviti pod naslovom “Zbogom, dragi Krleža”, kao konačni obračun nas, mandićevskih postkrležijanaca, s Našim Najvećim Književnikom.
Bila je 1988.: te će godine i Antun Vrdoljak snimiti svoje konfekcijske i ravne Glembajeve s Enom Begović, a istočnim će horizontom zaigrati bljeskovi dalekih grmljavina. “Crni će stjegovi crveno liznut k’o gorući jezici, okna će samrtnoblijedih kuća planut k’o luđačke oči”, Jugoslavija će se raspasti u strašnom “plamenom vjetru”, i deset godina stari leš Miroslava Krleže bit će konačno pokopan.
Istina, u nezavisnoj Hrvatskoj, koja se hijenski, krezubo rugala Krležinom mladenačkom ljevičarskom podsmijehu nad ceremonijalnim, malograđanskim hrvatstvom, njegova je mumija formalno bila zaštićena, jer je romantizirano i naknadno mitologizirano prijateljstvo s njim Franji Tuđmanu bilo neka vrsta intelektualne legitimacije, s kojom je onda upisan na Akademiju znanosti i umjetnosti lako kao u dječju biblioteku.
U stvarnosti, međutim, “stara komunjara” Krleža tiho je nestao iz naših života: nitko više nije objavljivao njegove knjige, nitko više nije igrao njegove drame, nitko se više nije sjećao svojih susreta s Krležom, nitko ga na stepeništu Društva književnika nikad u životu vidio nije, nijedan srednjoškolac nije više iz programa obavezne lektire obnevidio od smrtne dosade čitao Gospodu Glembajeve.
I onda, u divnom paradoksu – jednako kako je za života bio mrtviji nego u svih deset godina pod stećkom na mirogojskom groblju – Miroslav Krleža je oživio, da nam mrtav bude življi nego valjda ikad u svih svojih titovskih osamdeset osam godina života.
Odjednom, Krležino nam je golemo književno djelo postalo današnje, neposredno i upravo historijski naše.
Rat iz njegove mladenačke poezije bio je naš rat, njegovi su ekspresivni stihovi pjevali o nama, o prestrašenim slovenskim teritorijalcima pred prestrašenim jugoslavenskim vojnicima, o mobiliziranim hrvatskim vojnicima pred mobiliziranim srpskim vršnjacima, o generalima, domobranima, rovovima i otvorenim grobovima. Teza njegovih predratnih političkih eseja bila je posve naša, njegovoj su oštroj ironiji nacionalnih emancipacija tek konačni raspad Jugoslavije i sedam novih slavnih, tisućljetnih država dali konačni smisao.
Priča njegovih drama bila je naša, teška nam se odljuđena i malograđanska magla mutiranog bidermajerskog kapitalizma spustila na scenu, ideologija njegovih romana i novela bila je posve suvremena, današnja poput televizijskog dnevnika: bili smo Na rubu pameti, mahali Zastavama i klanjali se Hrvatskom bogu Marsu, zvali smo se Filip Latinovicz, i živjeli u Blitvi, na adresi Baraka 5B.
Sve nas je zapravo tih devedesetih i dvijehiljaditih vodilo Krleži.
U tom veličanstvenom buđenju iz teškog, ustajalog zraka zagušljivih empir salona, stotinu godina kasnije izronili su pred nas i Glembajevi, u punom broju i sastavu. Oholi su bankirski menadžeri useljavali u zagrebačke salonske stanove i podsljemenske vile, na zidove kačili portrete svoga izmišljenog plemstva, i na večere zvali svoje illustrisimuse, monsignore, advokate i župane. Imali su iz prvog braka istu razmetnu djecu, Leone Glembajeve, i ženili iste lijepe zagrebačke udavače i barunice.
Bilo je čak i previše očito: u jezovito režiranoj, gotovo metakazališnoj drami – istoj onoj koja je glumici Beli Kangrgi udatoj Krleža namijenila stvarni život u bankirskoj rezidenciji s portretima svoje najslavnije uloge – druga najpoznatija barunica Castelli hrvatskog glumišta, legendarna Ena Begović, udat će se kasnije za svoga Glembaya, hrvatskog biznismena Josipa Radeljaka, i strašno skončati život u bizarnoj saobraćajnoj nesreći, pod točkovima automobila koji je vozio Radeljakov sin iz prvog braka – Leo!
Svakako, ne bi bilo ni primjereno ni pristojno davati Eni Begović životnu ulogu barunice Castelli, kao ni njenom posinku Leu ulogu Leonea Glembaya, pa ih trpati u prokletstvo Glembajevih, ali stvarni život ponekad zaista napiše tako da bi nam bio jasniji stari Ignjat. A biznismen Josip Radeljak istinski je naš Ignjat Glembay, bezvezni lik društvenih rubrika bulevarskih cajtunga iz 1912. ili 2012., svejedno, jer ionako funkcionira kao kazališna metafora malograđanske, krležijanske Hrvatske u kojoj smo se zatekli dvijehiljaditih.
Naš se bankir Ignjat Glembay ponekad tako zove Josip Radeljak, a ponekad, recimo, Tomislav Horvatinčić, bogati građevinski mogul i nepodnošljivi, prazni klajnburški kicoš koji žutu štampu uveseljava slikajući se za cajtunge s mladim glumicama i barunicama, ubijajući za volanom takozvane obične ljude što mu se nađu na putu. Prošlog je ljeta tako za volanom luksuzne jahte, u društvu neke seksepilne bankarske menadžerice, bahato prešao preko male jedrilice, usmrtivši stariji talijanski bračni par, braneći se na sudu da je nesretnike upozoravao vičući iz svog jurećeg glisera(!).
Nakon čega se otkrilo da mu nije prvi put, i da je svojedobno, uoči rata, bahato vozeći automobil u Zagrebu pregazio neku sedamdesetpetogodišnju ženu, pa pobjegao s mjesta nesreće, nakon čega je sirota starica izdahnula od ozljeda, a gospodina tajkuna sud pustio na slobodu.
Piše li onda to stvarni život tako da bi nam bio jasniji Krleža, ili je Krleža pisao da nam bude jasniji stvarni život: nije li ono i njegova barunica Castelli-Glembay uoči rata(!) bahato vozeći četveropreg pregazila onu sedamdesettrogodišnju ženu(!), pa pobjegla s mjesta nesreće(!), nakon čega je sirota starica izdahnula od ozljeda(!), a gospođu barunicu sud pustio na slobodu(!), jer je nesretnicu upozoravala vičući iz svoje jureće kočije(!)?
“Bila je to moja velika životna tragedija, za koju nisam bio kriv, pa i danas snosim posljedice tog stresa”, samosažaljivo se tada zagrebački tajkun požalio nekom agramerskom tabloidu, i ja sam shvatio da zapravo čitam Miroslava Krležu i patetične rečenice barunice Castelli, čekajući još samo da arogantni milijunaš teatralno zaplače kako su mu živci “so angegriffen”, i da mu je sve to “so furchtbar fad und lästig”.
Nije, naravno, stvar u površnim, bizarnim slučajnostima: one su tu ionako samo zato da i srednjoškolci shvate Krležu. Tek, naime, kad smo Glembajeve tako prepoznali kao svoje, današnje, kad nam se svijet podijelio na bankare, advokate, biskupe i njihove kamerdinere, lakeje i sobare, na plemenitaške gospođe, barunice i njihove guvernante, krojačke radnice i zgažene uboge starice, i kad je besmisleni, apsurdni glembajevski svijet postao posve okrugao, univerzalan i naš, mogli smo čitati i unutarnje drame sjena što ga nastanjuju, neobične pejzaže ljudskih duša, jednakih – pa da! – i onih mračnih hiljadudevetstotih, i onih sivih komunističkih osamdesetih, i ovih fluorescentnih korporativnih dvijehiljaditih.
Vratio nam se tako dobri, stari Fric: podigao starina Krleža tešku kamenu ploču na Mirogoju i gleda poludjeli svijet oko sebe, njemu odnekud strašno poznat, pa krepko, živim korakom prošetao do Gvozda, sjeo za onaj svoj masivni radni stol od pune orahovine i udario pisati kao mahnit.
Piše danas Krleža teške, mračne i stvarne pjesme o kaosu, smrti, bijedi, iluzijama, snovima, samoćama, mjesečini i otvorenim grobovima, piše ubojite, sarkastične komentare i eseje o našoj stvarnosti i fiškalima hrvatstva, najtipičnijim malograđanskim političkim kverulantima na globusu, piše romane njihove bijedne historijske inventure, piše novele o rezigniranim intelektualcima u plitkoj močvari suvremene kulture, piše dijalektičke antibarbaruse i beskompromisne obračune s hrvatskom književnom laži, piše novele o glupom, pobožnom puku i debelim biskupima, snažne, autentične drame o moralnom rasapu hrvatskog društva, prazne malograđanske životopise i slutnje veličanstvenog historijskog kraja.
Napisao tako Miroslav Krleža i suvremenu, živu dramu o urušavanju moćne zagrebačke obitelji – mogli su to biti Radeljakovi ili Horvatinčići, a on ih nazvao Glembajevi – o jednom hrvatskom tajkunu, jednoj saobraćajnoj nesreći, jednoj pregaženoj starici i jednom malom, beznačajnom samoubojstvu, prvorazrednom skandalu o kojemu javljaju svi hrvatski tabloidi, iz kojega se Glembajevi uz pomoć moćnog odvjetničkog tima izvlače novinskim demantijima i licemjernim dobrotvornim akcijama za siromašne. Da bi se iza masnih decenijskih naslaga laži jedne mračne predratne noći – a svaka je naša mračna noć vazda bila predratna – razotkrila njihova potpuna financijska i moralna katastrofa, jasno ocrtavajući moralni krah društva koje je za svoju mjeru uzelo financijske grafikone.
Napisao tako Naš Najveći Živući Pisac Gospodu Glembajeve i dao ih Ivici Buljanu, jednom od klinaca što su onoga davnog Silvestrova prije trideset godina obnevidjeli od smrtne dosade čitali Gospodu Glembajeve, pa pili šampanjac nad Krležinim grobom kao nad usnulim vulkanom.
Među njima i ja – sredovječni srednjoškolac u trećem činu Glembajevih koji tih dana, dok živi mrtvozornik s Gvozda uzima mjeru mrtvog nam društva, upravo iz programa obavezne lektire ponovo čita Krležu.
Ništa više neće tako poljuljati moj ateizam kao vijest o Krležinu uskrsnuću, koja me zatekla već u prvom činu Glembajevih, negdje oko desete stranice, dok dokono buržujsko društvo besciljno raspravlja o slikarstvu i marijaterezijanskim, ampir i bidermajer portretima u domu staroga bankara.
“Diese Büste!”, kliče župan Fabriczy, “Diese Augen!”, kliče monsignor Silberbrandt, “Lächerlich!”, otpuhuje razmetni Leone, a ja se prepuštam valovima Krležine eruditske naplavine, skačem s rečenice na fusnotu, pa penjem s fusnote na rečenicu, divlje plešem među umlautima i eszettima i najradije bih nalupao bejzbol palicom i župana i monsignora, i mladog gnjevnog fićfirića Leonea i starog mu prdonju oca, i barunicu i illustrisimusa i oberleutnanta, i sve advokate, kamerdinere i sobarice, pa odšetao u Ljubljanu na premijeru Buljanovih Glembajevih i mirno se nakon toga predao slovenskoj policiji.
Nikad stoga moja bezvjera nije bila tako poljuljana kao toga dana, kad sam potkraj prvog čina, negdje na četrdesetoj stranici, usred rasprave o rastrojenoj barunici Castelli kao žrtvi samoubojstva jedne neodgovorne sirotice, čuo baruničina ispovjednika Alojzija Silberbrandta kako citira “ciceronsku pogansku riječ” – “Mom timor, sed admiratio et gratitudo deos fecit”, “Nije strah stvorio bogove, nego divljenje i zahvalnost” – i shvatio da je oživio Naš Najveći Književnik.
Ima valjda Boga, onoga što ga nema i nikad ga nije bilo, kako nam lijepo tumači Barutanski u Banketu u Blitvi, najnovijem Krležinom romanu: “Boga nema, morala nema, ideala nema, i onoga trenutka kada je čovjek spoznao praznu zemaljsku mehaniku zbivanja, u takvom momentu spoznaje šta mu preostaje: da ubije sebe ili da ubija druge.”
Ima Ga, mora Ga biti – onoga osvetoljubivog starca iz naše zlurade zahvalnosti – kad trideset godina mrtav i prezren, a svih stotinu dvadeset godina živ živcat, Miroslav Krleža danas objašnjava Hrvatima što će im se jučer dogoditi i što im se sutra dogodilo. Pa sa svoga Gvozda gleda klince što su mu nad grobom pili šampanjac kako režiraju Glembajeve i pišu programske tekstove.
Dobro jutro, dragi Krleža
Pisano za programsku knjižicu predstave Gospoda Glembajevi, Slovenskog narodnog gledališča, u režiji Ivice Buljana
___
Danas, tridesetak godina kasnije, mnogi će se sitni balkanski klajnburger zakleti da je one majske večeri, kad je televizija javila da je umro drug Tito, otvorio bocu šampanjca i tiho, sam sa sobom – da ne čuje susjed udbaš – proslavio smrt jugoslavenskog satrapa. Šampanjac na Titovu grobu devedesetih je postao opće mjesto naših novonapisanih suvremenih historija, plakat svih kukavičkih nacionalnih oslobođenja – poput one snažne Krležine minijature s barunicom Castelli i čašom šampanjca nad usnulim vulkanom Stromboli – i danas, tridesetak godina kasnije, jedva da je na ljubljanskom željezničkom kolodvoru ili splitskom stadionu ostalo desetak, kako se to onda govorilo, “radnih ljudi i građana”.
Među njima, na polupraznim tribinama, i ja – zbunjeni dugokosi omladinac na kraju prvog razreda srednje škole, koji još nije prežalio ni poraz Hajduka od Hamburgera, pa tupo gleda kako lica oko njega iskrivljena od tuge pjevaju “Druže Tito, mi ti se kunemo”.
Sljedeće godine, za Maršalom je otišao i Njegov Pisac. Pred Silvestrovo 1981., u bolnici u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti umro je Miroslav Krleža, najveći književnik u cjelokupnoj povijesti hrvatske pismenosti. I opet je bio dan žalosti, opet su radni ljudi i građani dostojanstveno ispratili Našeg Gorostasa počasnim plotunima, opet lafet, ordeni, crvena zastava i Lenjinov marš, samo što su nad mirogojskim vulkanom neki ovoga puta zaista otvorili šampanjac.
Među njima i ja – dugokosi omladinac u trećem razredu srednje škole koji još nije prežalio ni poraz Hajduka od Valencije, i koji tih dana, dok je umirao Krleža, sluša Clash i Šarla Akrobatu, svira bas gitaru u garaži i upravo iz programa obavezne lektire obnevidio od smrtne dosade čita Gospodu Glembajeve.
Ništa kasnije nije tako poljuljalo moj ateizam kao vijest o Krležinoj smrti, koja me zatekla zalutalog i izgubljenog već u prvom činu Glembajevih, negdje oko desete stranice, dok je dokono buržujsko društvo jedne noći pred Prvi svjetski rat besciljno raspravljalo o slikarstvu i marijaterezijanskim, ampir i bidermajer portretima u domu staroga bankara.
“Diese Büste!”, kliče župan Fabriczy, “Diese Augen!”, kliče monsignor Silberbrandt, “Lächerlich!”, otpuhuje razmetni Leone, a ja se iznuren probijam kroz Krležine eruditske naplavine, skačem s rečenice na fusnotu, pa penjem s fusnote na rečenicu, zapinjem po umlautima i eszettima i najradije bih nalupao bejzbol palicom i župana i monsignora, i mladog gnjevnog fićfirića Leona i starog mu prdonju oca, i barunicu i illustrisimusa i oberleutnanta, i sve advokate, kamerdinere i sobarice, i samog Miroslava Krležu, pa otišao u Ljubljanu na oproštajni koncert Šarla Akrobate i mirno se nakon toga predao narodnoj miliciji.
Nikad stoga nisam bio bliže Bogu, nikad moja bezvjera nije bila tako poljuljana kao toga dana, kad je u prvom činu, negdje na desetoj stranici – usred rasprave o prokletstvu Glembajevih, od kojega je umrla svaka uljena bidermajer glava na salonskom zidu – televizija javila da je umro Naš Najveći Književnik. Možda, eto, ipak ima Boga, onoga “sa crvenim stijegom/i bijelim okupanim janjetom/i bengalskom vatrom” kojemu je mladi i nevini Krleža “u snježnoj, bijeloj zimi/u svetoj badnjoj noći pjevao radosne pjesme”.
Vijest da je umro Miroslav Krleža moju generaciju stoga, razumljivo, nije niti dotakla. Čitali smo tada Harmsa, Kafku i Bukowskog, jer smo voljeli vjerovati da pripadamo i odrastamo u okruglom, univerzalnom svijetu, a njihov je besmisleni, apsurdni svijet bio posve okrugao i univerzalan. Kanonizirani sveci iz naše lektire, na čelu s Velikim Meštrom Sviju Svetaca, o tome nam nisu govorili ništa – njihovi su apsurdi i besmisli bili sasvim izvan nas.
Čija je, zaboga, bila drama Leonea Glembaya, čiji su bili razlozi barunice Castelli, čije je bilo njihovo vrijeme, čija je bila ta noć uoči Prvog svjetskog rata, čiji je uopće bio Prvi svjetski rat? Naš nije bio. Ako smo ikada u toj dobi poželjeli čitati i slušati krležijanske kaskade s “hordama slavenske krvi” i “milijardama bijelih kostiju po kojima koračaju budale, i mi s njima”, sasvim su nam dovoljni bili Zoran Predin i Lačni Franz. Tri i pol minute – taman smo toliko vremena imali.
Tamo vani, iza kulisa od školskih tabli, toga su se decembra osamdeset prve događale velike, uzbudljive stvari – IBM je predstavljao svijetu PC, Joe Frazier i Muhamed Ali boksali su svoje oproštajne mečeve, u eksploziji automobila-bombe u Bejrutu poginulo je šezdeset ljudi, Crvene brigade su otele američkog generala, salvadorska vojska u nekom selu masakrirala hiljadu seljaka, general Jaruzelski proglasio izvanredno stanje i pohapsio vođe Solidarnosti, a Johnny pjevao “Poljska u mome srcu” – i što se nas ticalo, televizija je te večeri slobodno mogla objaviti da je u bolnici u Vinogradskoj ulici u Zagrebu nakon duge i teške bolesti umro William Shakespeare. I da su u eksploziji automobila-bombe u Bejrutu poginuli Gustave Flaubert, Emile Zola, Marie-Henri Beyle Stendhal i svih šezdeset francuskih realista na čelu s Honoréom de Balzacom.
Stvar nije bila samo generacijska: “pisac od glave do četrdeset pete”, kako su Krležu onomad krstili cinici iz jugoslavenske književne čaršije, bio je mrtav desetljećima prije nego su 29. prosinca 1981. u jedan poslije ponoći liječnici u Vinogradskoj i službeno proglasili smrt, a Igor Mandić potom u beogradskoj Dugi otpočeo obdukciju njegova leša, serijom tekstova koja će zgranuti počasnu stražu u auli Akademije i narikače na Piščevu grobu.
Njegovo nam je ogromno truplo sakrilo, kako bi kazao Mandić, “cijelu polovicu svijeta”, i ništa nam nije imao reći o njoj: vlastitu je kritiku toga sivog svijeta prepustio krležolozima, da je grozničavo traže u svojim interpretacijama njegovih Zastava, eseja i govora na književnim kongresima, a on je zauzeo hrvatski monoteon i s funkcije Direktora Državne Književnosti strogo arbitrirao cijelom jednom malom srednjoeuropsko-mediteranskom kulturom.
Krležino nam je golemo književno djelo bilo davno, daleko i historijski tuđe: rat iz njegove mladenačke poezije nije bio naš, njegove je ekspresivne antiratne stihove obesmislila već slavna Narodnooslobodilačka borba; teza njegovih predratnih političkih eseja nije bila naša, njegovu je oštru ironiju nacionalnih emancipacija otupila teza socijalističke Jugoslavije; priča njegovih drama nije bila naša, ideologija njegovih romana i novela nije bila naša – ništa nas tih osamdesetih nije vodilo Krleži.
Ironično, pisac Krleža nikad tako nije bio mrtviji nego na samim vrhuncima slave svoje žive fizičke osobe. Za života beatificiran i saliven u bronci, stolovao je u svom Xanaduu potpuno izmješten i sigurno evakuiran iz sive stvarnosti u podnožju Gvozda. A to “veliko sivo ništa” nije imalo ni svog Hrvatskog boga Marsa, ni Kraljevo, ni Baraku 5B, ni svoga Filipa Latinovicza, ni svoje Glembajeve, ni svoga Krležu.
Naš Najveći Pisac za to vrijeme, kao živ, prepravlja enciklopedijske jedinice za antiknim radnim stolom, u raskošnoj vili koju je ugledni predratni zagrebački bankar Adolf Rein divnom književno-historijskom ironijom gradio iste one 1928. godine kad je Krleža pisao Glembajeve.
Ista je to “bankirska kuća” poput one u kojoj se rasplelo prokletstvo Glembajevih, iste su dekadentne bidermajer sofe, empir komode i kićeni intarzirani sekreteri, isti je klavir na kojemu Bela Krleža svira Mondschein sonatu Charlotte Glembay-Castelli, pa je ista i ona divna ironija kojom na zidovima vise portreti i uokvirene fotografije mlade glumice Bele upravo kao barunice Castelli. Jednako su, najzad, zabranjeni ti Krležini dvori kao oni Glembajevi, jednako se u njih ne dolazi nenajavljeno, bez vizit karte, kao što je na vrata Glembajevih onog kobnog dana bez vizit-karte stigla nesretna krojačka radnica Fanika Canjeg.
Bilo je stoga lako biti zločest prema Krleži: bili smo mladi i gnjevni, pušili smo marihuanu, pili jeftina vina i slušali Clash, a u školskoj lektiri čitali kako se jedna jebena buržujska kurva prenemaže i žali da su joj živci “so angegriffen”. I bilo nam je sve to, kako bi kazala rečena barunica, “so furchtbar fad und lästig”.
O da, bilo je lako biti ravnodušan kad je televizija javila da je mrtvi Krleža umro.
Nakon dana žalosti, uslijedit će godine u kojima će se konačno rasplesti naši Drugovi Glembajevi: osamdesete su bile naša predratna noć u crvenom salonu bankirskog gazde Ignjata Jayquesa Glembaya, noć započeta soarejom, muzikom, zveckanjem čaša, pripitom muškom galamom i putenim ženskim hihotom. Te smo duge predratne noći otkrivali jednu po jednu sve davne, mračne tajne drugova Glembajevih, i Goli otok i Bleiburg, i političke zatvorenike, prognane disidente i Udbine ubojice, i zabranjene knjige, pjesme, predstave i filmove, cijeli jedan stvarni svijet iza teških brokatnih zavjesa vile na Gvozdu, o kojoj nam Naš Najveći Književnik nije rekao ništa.
Cijelu tu noć naša je pak službena kultura puna mrtvog Krleže. Objavljuju mu se izabrana djela i igraju drame, krležolozi ih tumače na znanstvenim skupovima i u debelim zbornicima, svaki intelektualac koji je ikad na stepeništu Društva književnika prošao pored njega napisao je knjigu o svojim susretima s Miroslavom Krležom. Konačno, pred zoru te pijane noći, beogradske će Književne novine Mandićeve tekstove iz Duge objaviti pod naslovom “Zbogom, dragi Krleža”, kao konačni obračun nas, mandićevskih postkrležijanaca, s Našim Najvećim Književnikom.
Bila je 1988.: te će godine i Antun Vrdoljak snimiti svoje konfekcijske i ravne Glembajeve s Enom Begović, a istočnim će horizontom zaigrati bljeskovi dalekih grmljavina. “Crni će stjegovi crveno liznut k’o gorući jezici, okna će samrtnoblijedih kuća planut k’o luđačke oči”, Jugoslavija će se raspasti u strašnom “plamenom vjetru”, i deset godina stari leš Miroslava Krleže bit će konačno pokopan.
Istina, u nezavisnoj Hrvatskoj, koja se hijenski, krezubo rugala Krležinom mladenačkom ljevičarskom podsmijehu nad ceremonijalnim, malograđanskim hrvatstvom, njegova je mumija formalno bila zaštićena, jer je romantizirano i naknadno mitologizirano prijateljstvo s njim Franji Tuđmanu bilo neka vrsta intelektualne legitimacije, s kojom je onda upisan na Akademiju znanosti i umjetnosti lako kao u dječju biblioteku.
U stvarnosti, međutim, “stara komunjara” Krleža tiho je nestao iz naših života: nitko više nije objavljivao njegove knjige, nitko više nije igrao njegove drame, nitko se više nije sjećao svojih susreta s Krležom, nitko ga na stepeništu Društva književnika nikad u životu vidio nije, nijedan srednjoškolac nije više iz programa obavezne lektire obnevidio od smrtne dosade čitao Gospodu Glembajeve.
I onda, u divnom paradoksu – jednako kako je za života bio mrtviji nego u svih deset godina pod stećkom na mirogojskom groblju – Miroslav Krleža je oživio, da nam mrtav bude življi nego valjda ikad u svih svojih titovskih osamdeset osam godina života.
Odjednom, Krležino nam je golemo književno djelo postalo današnje, neposredno i upravo historijski naše.
Rat iz njegove mladenačke poezije bio je naš rat, njegovi su ekspresivni stihovi pjevali o nama, o prestrašenim slovenskim teritorijalcima pred prestrašenim jugoslavenskim vojnicima, o mobiliziranim hrvatskim vojnicima pred mobiliziranim srpskim vršnjacima, o generalima, domobranima, rovovima i otvorenim grobovima. Teza njegovih predratnih političkih eseja bila je posve naša, njegovoj su oštroj ironiji nacionalnih emancipacija tek konačni raspad Jugoslavije i sedam novih slavnih, tisućljetnih država dali konačni smisao.
Priča njegovih drama bila je naša, teška nam se odljuđena i malograđanska magla mutiranog bidermajerskog kapitalizma spustila na scenu, ideologija njegovih romana i novela bila je posve suvremena, današnja poput televizijskog dnevnika: bili smo Na rubu pameti, mahali Zastavama i klanjali se Hrvatskom bogu Marsu, zvali smo se Filip Latinovicz, i živjeli u Blitvi, na adresi Baraka 5B.
Sve nas je zapravo tih devedesetih i dvijehiljaditih vodilo Krleži.
U tom veličanstvenom buđenju iz teškog, ustajalog zraka zagušljivih empir salona, stotinu godina kasnije izronili su pred nas i Glembajevi, u punom broju i sastavu. Oholi su bankirski menadžeri useljavali u zagrebačke salonske stanove i podsljemenske vile, na zidove kačili portrete svoga izmišljenog plemstva, i na večere zvali svoje illustrisimuse, monsignore, advokate i župane. Imali su iz prvog braka istu razmetnu djecu, Leone Glembajeve, i ženili iste lijepe zagrebačke udavače i barunice.
Bilo je čak i previše očito: u jezovito režiranoj, gotovo metakazališnoj drami – istoj onoj koja je glumici Beli Kangrgi udatoj Krleža namijenila stvarni život u bankirskoj rezidenciji s portretima svoje najslavnije uloge – druga najpoznatija barunica Castelli hrvatskog glumišta, legendarna Ena Begović, udat će se kasnije za svoga Glembaya, hrvatskog biznismena Josipa Radeljaka, i strašno skončati život u bizarnoj saobraćajnoj nesreći, pod točkovima automobila koji je vozio Radeljakov sin iz prvog braka – Leo!
Svakako, ne bi bilo ni primjereno ni pristojno davati Eni Begović životnu ulogu barunice Castelli, kao ni njenom posinku Leu ulogu Leonea Glembaya, pa ih trpati u prokletstvo Glembajevih, ali stvarni život ponekad zaista napiše tako da bi nam bio jasniji stari Ignjat. A biznismen Josip Radeljak istinski je naš Ignjat Glembay, bezvezni lik društvenih rubrika bulevarskih cajtunga iz 1912. ili 2012., svejedno, jer ionako funkcionira kao kazališna metafora malograđanske, krležijanske Hrvatske u kojoj smo se zatekli dvijehiljaditih.
Naš se bankir Ignjat Glembay ponekad tako zove Josip Radeljak, a ponekad, recimo, Tomislav Horvatinčić, bogati građevinski mogul i nepodnošljivi, prazni klajnburški kicoš koji žutu štampu uveseljava slikajući se za cajtunge s mladim glumicama i barunicama, ubijajući za volanom takozvane obične ljude što mu se nađu na putu. Prošlog je ljeta tako za volanom luksuzne jahte, u društvu neke seksepilne bankarske menadžerice, bahato prešao preko male jedrilice, usmrtivši stariji talijanski bračni par, braneći se na sudu da je nesretnike upozoravao vičući iz svog jurećeg glisera(!).
Nakon čega se otkrilo da mu nije prvi put, i da je svojedobno, uoči rata, bahato vozeći automobil u Zagrebu pregazio neku sedamdesetpetogodišnju ženu, pa pobjegao s mjesta nesreće, nakon čega je sirota starica izdahnula od ozljeda, a gospodina tajkuna sud pustio na slobodu.
Piše li onda to stvarni život tako da bi nam bio jasniji Krleža, ili je Krleža pisao da nam bude jasniji stvarni život: nije li ono i njegova barunica Castelli-Glembay uoči rata(!) bahato vozeći četveropreg pregazila onu sedamdesettrogodišnju ženu(!), pa pobjegla s mjesta nesreće(!), nakon čega je sirota starica izdahnula od ozljeda(!), a gospođu barunicu sud pustio na slobodu(!), jer je nesretnicu upozoravala vičući iz svoje jureće kočije(!)?
“Bila je to moja velika životna tragedija, za koju nisam bio kriv, pa i danas snosim posljedice tog stresa”, samosažaljivo se tada zagrebački tajkun požalio nekom agramerskom tabloidu, i ja sam shvatio da zapravo čitam Miroslava Krležu i patetične rečenice barunice Castelli, čekajući još samo da arogantni milijunaš teatralno zaplače kako su mu živci “so angegriffen”, i da mu je sve to “so furchtbar fad und lästig”.
Nije, naravno, stvar u površnim, bizarnim slučajnostima: one su tu ionako samo zato da i srednjoškolci shvate Krležu. Tek, naime, kad smo Glembajeve tako prepoznali kao svoje, današnje, kad nam se svijet podijelio na bankare, advokate, biskupe i njihove kamerdinere, lakeje i sobare, na plemenitaške gospođe, barunice i njihove guvernante, krojačke radnice i zgažene uboge starice, i kad je besmisleni, apsurdni glembajevski svijet postao posve okrugao, univerzalan i naš, mogli smo čitati i unutarnje drame sjena što ga nastanjuju, neobične pejzaže ljudskih duša, jednakih – pa da! – i onih mračnih hiljadudevetstotih, i onih sivih komunističkih osamdesetih, i ovih fluorescentnih korporativnih dvijehiljaditih.
Vratio nam se tako dobri, stari Fric: podigao starina Krleža tešku kamenu ploču na Mirogoju i gleda poludjeli svijet oko sebe, njemu odnekud strašno poznat, pa krepko, živim korakom prošetao do Gvozda, sjeo za onaj svoj masivni radni stol od pune orahovine i udario pisati kao mahnit.
Piše danas Krleža teške, mračne i stvarne pjesme o kaosu, smrti, bijedi, iluzijama, snovima, samoćama, mjesečini i otvorenim grobovima, piše ubojite, sarkastične komentare i eseje o našoj stvarnosti i fiškalima hrvatstva, najtipičnijim malograđanskim političkim kverulantima na globusu, piše romane njihove bijedne historijske inventure, piše novele o rezigniranim intelektualcima u plitkoj močvari suvremene kulture, piše dijalektičke antibarbaruse i beskompromisne obračune s hrvatskom književnom laži, piše novele o glupom, pobožnom puku i debelim biskupima, snažne, autentične drame o moralnom rasapu hrvatskog društva, prazne malograđanske životopise i slutnje veličanstvenog historijskog kraja.
Napisao tako Miroslav Krleža i suvremenu, živu dramu o urušavanju moćne zagrebačke obitelji – mogli su to biti Radeljakovi ili Horvatinčići, a on ih nazvao Glembajevi – o jednom hrvatskom tajkunu, jednoj saobraćajnoj nesreći, jednoj pregaženoj starici i jednom malom, beznačajnom samoubojstvu, prvorazrednom skandalu o kojemu javljaju svi hrvatski tabloidi, iz kojega se Glembajevi uz pomoć moćnog odvjetničkog tima izvlače novinskim demantijima i licemjernim dobrotvornim akcijama za siromašne. Da bi se iza masnih decenijskih naslaga laži jedne mračne predratne noći – a svaka je naša mračna noć vazda bila predratna – razotkrila njihova potpuna financijska i moralna katastrofa, jasno ocrtavajući moralni krah društva koje je za svoju mjeru uzelo financijske grafikone.
Napisao tako Naš Najveći Živući Pisac Gospodu Glembajeve i dao ih Ivici Buljanu, jednom od klinaca što su onoga davnog Silvestrova prije trideset godina obnevidjeli od smrtne dosade čitali Gospodu Glembajeve, pa pili šampanjac nad Krležinim grobom kao nad usnulim vulkanom.
Među njima i ja – sredovječni srednjoškolac u trećem činu Glembajevih koji tih dana, dok živi mrtvozornik s Gvozda uzima mjeru mrtvog nam društva, upravo iz programa obavezne lektire ponovo čita Krležu.
Ništa više neće tako poljuljati moj ateizam kao vijest o Krležinu uskrsnuću, koja me zatekla već u prvom činu Glembajevih, negdje oko desete stranice, dok dokono buržujsko društvo besciljno raspravlja o slikarstvu i marijaterezijanskim, ampir i bidermajer portretima u domu staroga bankara.
“Diese Büste!”, kliče župan Fabriczy, “Diese Augen!”, kliče monsignor Silberbrandt, “Lächerlich!”, otpuhuje razmetni Leone, a ja se prepuštam valovima Krležine eruditske naplavine, skačem s rečenice na fusnotu, pa penjem s fusnote na rečenicu, divlje plešem među umlautima i eszettima i najradije bih nalupao bejzbol palicom i župana i monsignora, i mladog gnjevnog fićfirića Leonea i starog mu prdonju oca, i barunicu i illustrisimusa i oberleutnanta, i sve advokate, kamerdinere i sobarice, pa odšetao u Ljubljanu na premijeru Buljanovih Glembajevih i mirno se nakon toga predao slovenskoj policiji.
Nikad stoga moja bezvjera nije bila tako poljuljana kao toga dana, kad sam potkraj prvog čina, negdje na četrdesetoj stranici, usred rasprave o rastrojenoj barunici Castelli kao žrtvi samoubojstva jedne neodgovorne sirotice, čuo baruničina ispovjednika Alojzija Silberbrandta kako citira “ciceronsku pogansku riječ” – “Mom timor, sed admiratio et gratitudo deos fecit”, “Nije strah stvorio bogove, nego divljenje i zahvalnost” – i shvatio da je oživio Naš Najveći Književnik.
Ima valjda Boga, onoga što ga nema i nikad ga nije bilo, kako nam lijepo tumači Barutanski u Banketu u Blitvi, najnovijem Krležinom romanu: “Boga nema, morala nema, ideala nema, i onoga trenutka kada je čovjek spoznao praznu zemaljsku mehaniku zbivanja, u takvom momentu spoznaje šta mu preostaje: da ubije sebe ili da ubija druge.”
Ima Ga, mora Ga biti – onoga osvetoljubivog starca iz naše zlurade zahvalnosti – kad trideset godina mrtav i prezren, a svih stotinu dvadeset godina živ živcat, Miroslav Krleža danas objašnjava Hrvatima što će im se jučer dogoditi i što im se sutra dogodilo. Pa sa svoga Gvozda gleda klince što su mu nad grobom pili šampanjac kako režiraju Glembajeve i pišu programske tekstove.
Dobro ti jutro, dragi Krleža, nedostajao si nam.