Oni su bili najzaljubljeniji par na našoj gimnaziji. Upoznali su se u omladinskoj organizaciji, i poslije oženili. Jedan kum bio im je razrednik Živko C., a drugi Leonardo A., profesor književnosti i predsjednik Osnovne organizacije Saveza komunista na školi.
Ne, nisu se odmah ženili, bili su razumni. Blaženka Velčić najprije je završila Višu turističku i zaposlila se u jednoj agenciji na Zrinjevcu. A tu je imala puno boljih ženidbenih kandidata od oficirskog sina Branka Kneževića, no sve ih je redom odbila i držala se njega. On nije završio Višu saobraćajnu, ali zaposlio se u regrutnom uredu jedne zagrebačke općine. To je mogao zahvaliti vezama svoga oca, kao i ona svoj posao, uostalom, vezama svoga.
Kad im se rodio sin Fran, najljepša su ljeta provodili u Lici, u Titovoj Korenici. Bilo je to rodno mjesto njegova oca u kojem je staru obiteljsku kuću pretvorio u vikendicu. Starim stojadinom vozili su se do obližnjih Plitvičkih jezera i ondje se sunčali po cijele dane.
Njezina obitelj nije trpjela njegovu, pa ni tu vikendicu, a njegova zauzvrat njezinu. Na more u Karlobag, u vikendicu Velčićevih, Blaženka je odlazila sama s djetetom, a Branko bi im se pridruživao na svega nekoliko dana.
Prvih godina braka stari Kneževići dolazili su na svečanu Badnju večeru kod Velčićevih, ali već poslije nekoliko godina nikome nije padalo na pamet da ih poziva.
— To je kontrarevolucionarna večera — govorio im je u šali penzionirani pukovnik JNA Jovan Knežević.
S vremenom, Badnja je večer postala bukvalno kontrarevolucionarna večera. Samo što se odjednom, koncem 80–ih, počela u javnosti cijeniti. Hrvatska revolucija bila je prva stvar svih i svakog Hrvata, osim onih na vlasti, a brojni samodeklarirani Jugoslaveni i Srbi preobrazili su se, nehotice, iz revolucionara u kontrarevolucionarce bez zemlje.
Na prvim demokratskim izborima Blaženka Velčić Knežević otkrila je da je Hrvatica i glasala za HDZ. Njezin muž bio je Srbin i glasovao za bivše komuniste. Tada četverogodišnji Fran ponavljao je iz večeri u večer:
— Nemojte se svađati, molim.
Stanovali su u podrumskom stanu obiteljske kuće u Dubravi na kojoj je bila izvješena hrvatska zastava s bijelim prvim poljem na šahovnici. Gospon Andrija Velčić angažirao se u politici i postao dužnosnik u Mjesnoj zajednici koju je držao, dakako, HDZ. Pričalo se da je sudjelovao u kupovanju oružja u Zagorju i njegovu dijeljenju stranačkim aktivistima.
Na katu kuće pojavljivao se, doista, svakojaki svijet, koji nije imao nikakve veze s podrumskim stanom i s mesinganom pločicom Knežević. Štoviše, na tim su se vratima jedne noći na koncu 91. pojavila četiri ćirilična c. Napisao ih je sam Andrija, tračali su susjedi, kako bi se oštro odijelio od oca vlastitoga unuka. U komunizmu, to se nazivalo diferencijacija po nacionalnoj osnovi.
Bilo kako bilo, Fran Knežević penjao se tiho uza stube od mramornog kamena na bakine palačinke sa čokoladom, a vraćao se glasan, teško lupao vratima i vikao:
— Ja sam Hrvatina, ja sam iz hadezeja!
— Pa dobro, tko ti je rekao da nisi — odgovarao mu je tata u kojega je gledao, tobože, oštrim pogledom.
— Blaža, možemo li mi bez politike u kući? — zapitao ju je jedne večeri.
— To ti mene optužuješ? Ja o politici ne govorim, kao prvo. A kao drugo, nisam ti ja kriva za to što si po nacionalnosti — odgovorila mu je gospođa Knežević.
— Zašto si se, onda, udala za mene?
— Bila sam mlada, bila sam budala. Pa voljela sam te, i nije mi bilo važno to što si Srbin — reče ona.
— Nemojte se svađati, ljudovi — upadne mali Fran.
— A sada ti je to važno — reče Branko.
— Nego što. Zašto se nisi javio u dragovoljce? Pa netko mora braniti ovu zemlju, ona se ne brani iz podruma — reče Blaženka.
— Možda je najbolje da odem — reče Branko.
— Tata ide po cigarete! — uzvikne Fran.
— Možda — reče ona.
Izvukao je iz staroga ormara kofer, potrpao u njega najnužnije stvari i za pola sata navukao kaput. Dijete ga je povlačilo za revere i nagovaralo da ostane ili da ga povede sa sobom.
— Nemam te kamo odvesti — rekao mu je. Na vratima se okrenuo i dodao:
— Inače, javio sam se u Hrvatsku vojsku. Nisu me htjeli. Oni misle da sam špijun, kao i ti. Oni misle da ovo nije moja zemlja, iako su se u njoj rodili svi moji mrtvi. Kao i ti. Nisam te htio time opterećivati.
Poljubio je posljednji put klinca i tiho zatvorio vrata za sobom. Vani je padao snijeg i bilo je zamračenje. Auti su se kotrljali s pogašenim svjetlima. Kao da se život valjao skriven od ljudi koji su ga trebali živjeti.
U regrutnom uredu postao je višak radne snage pa je dobio otkaz. Novi posao nije mogao pronaći iako je u rubriku nacionalnosti upisivao Hrvat. Iz glasina poznanika saznao je da su vojnici provalili u njihovu kuću u Lici i opustošili je. Još uvijek su, navodno, zidovi stajali na svome mjestu, ali više ništa nisu čuvali od vjetra.
Njegov je otac umirao. Htio je još jednom vidjeti unuka, ali Blaženka je to zabranila.
— U jugooficirsku zgradu moje dijete neće ići! — rekla je.
Kao za kuću na selu, tako je i dočuo da njegova bivša hoda s nekim važnim hadezeovcem. Onda su se i formalno rastali. Sporazumno, zbog neslaganja naravi.
S vremena na vrijeme Knežević je radio fizičke poslove kako bi pomogao mami. Onda se ona prisjetila jednoga nećaka kojega je Branko samo površno poznavao. Bio mu je više ime nego osoba. Znao je nekada davno prespavati u njihovu stanu, između podstanarskih sobica koje je tražio po Zagrebu.
Napisao mu je pismo u Kaliforniju i dobio pozitivan odgovor. Od tada je svako maljanje završavao konstatacijom što se ticala putne karte.
— Sada sam na polovici Atlantika, upravo na mjestu Atlantide — zbrajao je.
— Vi jebeni intelektualci s kefom u ruci — odgovorali su njegovi maleri.
— Vi ste i zakuhali ovo sranje — dodavali su.
S Franom se viđao izuzetno rijetko. Zato što je Blaženka mislila da se dijete treba stidjeti oca fizičkog radnika, kad je bilo u krugu intelektualaca. Kad je mogao izaći s njim, par puta na godinu, bio je presretan.
— A ti si siromašan, jelda? — pitao ga je sin.
— Da — odgovarao je.
Ništa mu nije mogao kupiti, ni priuštiti.
— Mama kaže da ti nemaš perspektive — rekao mu je Fran kao đak drugog razreda.
— Pazi, mama nije uvijek u pravu — pokušao mu je reći.
Ipak, znao je da njegovo dijete u to neće nikada povjerovati. Bilo mu je jedanaest kada ga je odveo u kino, na nekog James Bonda, a zatim na pizzu. Čekali su da se malo ohladi kad mu je rekao da odlazi u Ameriku.
— Tata, i tamo ćeš biti Srbin — rekao mu je Fran.
— Oprosti, moj si, volim te više od svega na svijetu, ali tko si ti po nacionalnosti? — upitao ga je. I pregrizao si jezik. I za njega je, tako, rođeno dijete postalo politički subjekt.
2.
Brankov rođak John Jovan Knežević radio je kao konobar u noćnom klubu. Njegova supruga Amerikanka radila je u lokalnoj administraciji. Imali su dvoje djece i dvije prazne sobe.
Branko je provodio dane obilazeći oglase za radna mjesta. Ono malo gimnazijskog engleskog bilo mu je od velike pomoći. Dolazio je iz rata na Balkanu i svi su rado s njim razgovarali o tome, ali nitko mu nije ponudio posao. Napisao je sinu pismo u kojem mu je govorio o bogatstvima Kalifornije i svojoj nadi. Poslao mu je razglednicu iz Disneylanda u kojem nikada nije bio, a dobio ju je od dobroga rođaka Johna. Za vrijeme njihova putovanja, Branko im je prefarbao sve zidove i svu drveninu.
Tri mjeseca kasnije više nije bilo nade, kao da je ona sijamska blizankinja poslu. Brankovu priču o ratu zapravo nitko nije razumio, jer nitko nije shvaćao tko su tu kauboji, a tko Indijanci, tko su zli, a tko dobri momci. Njegov bratić u drugom koljenu nije bio zainteresiran, samo je hvalio Boga i svoju odluku da napusti jebenu Titovu Jugoslaviju.
— A što ti toliko buljiš u moju Jennifer? — upitao ga je jedne nedjelje, za ručkom.
Ona je značajno pogledala obojicu začuvši njihov domorodački jezik jer se u kući u pravilu govorio isključivo američki.
— Molim? — reče Branko i istodobno shvati da je zurio u prazninu u kojoj se nalazila gospođa Jennifer Knezevik.
— Pa ti si lud, čovječe. Pokraj tolikih žena baš sam došao ovamo zuriti u tvoju ženu — reče Branko Knežević.
— Nisam ja lud, nego se ti malo pripazi. Ovdje lezilebariš i to ti baš odgovara — reče mu John Jovan.
Ona je još jednom pogledala jednog, pa drugog, zatim ubacila po palačinku u tanjurić svakom djetetu i upitala ih:
— Što vi to govorite na svom domorodačkom jeziku? Damn Slavs!
— Ništa, ništa. Pričamo o staroj domovini — odgovori joj muž.
3.
Najstrašnije je bilo to što mu je Kolumbov kontinent sličio na Dubravu. U San Franciscu zgrade su puno više, luka je veća od one u Rijeci, i automobili su puno veći, i kuće, ali ljudi su zapravo isti, jednako mali. Topla voda, govorio je sam sebi, zbog koje nije vrijedilo potrošiti toliko novaca i pola godine života.
Ljubomorni muž i nevjerna žena, dva stereotipna lika iz srednjoškolske lektire, dokraja su mu odredili život.
— Ali, ti si tamo, od Amera morao tražiti politički azil! — zaključili su poznanici.
— Htio sam samo radnu dozvolu. — odgovarao im je. — Valjda zato što sam mislio da je Hrvatska ovako i onako moja zemlja.
Otkada se vratio, Branko je izgubio iluziju boljeg života u dalekoj zemlji, daleko od prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca, ali i iluziju vlastitog naraštaja o obećanoj Americi. Više nema kamo odlaziti, ni putovati, pa se s mirom ukrcavao svakog jutra u kombi bivšeg gazde, i ponovno se vozio od jedne do druge novogradnje.
— Uz air–condition se lakše diše, ali to se ne može jesti — govorio je Knežević.
— Vi intelektualci nigdje niste zadovoljni, zato ste i jebeni — dočekali bi njegovi maleri. A nisu ni slutili koliko im je zahvalan.
Do Like je putovao autobusom, jer su polovnu ladu pokojnog starog prodali. U kući je pronašao stolce i drvenariju, aparati su nestali. Za tri tjedna uspio je nekako izdletati i okrečiti zidove, pokositi travu, opljeviti korov i sve donekle dovesti u red. Navečer bi odlazio do izvora i tamo se napijao vode iz dlana, tako da mu se kaltala do kuće u stisnutom želucu. Kao u debela čovjeka. Franu je poslao razglednicu Plitvica i napisao kako se sjeća onih dana dok su tu igrali nogomet i preskakali potok.
Susjedi su primijetili neobičnog stranca sijede kose koji je u sumrak tehnicirao s gotovo praznom nogometnom loptom. To mu je išlo. Jedni su ga loše vidjeli, drugi ga nisu prepoznali, a treći su bili tu tek odnedavno. Bio je tako sam baš tu gdje su ga nekoć poznavali svi. Sam kao nigdje drugdje.
— Sada su tvoji na vlasti — dočekao ga je Fran, kad su, prvi put nakon njegova povratka, otišli na hambije.
— Ja više nemam svojih, Fran. Nemam nikoga — reče Branko Knežević.
— A zašto se ti ne oženiš, kao mama? — upitao ga je.
Tako je saznao da se Blaženka Velčić udala za zajedničkog kolegu iz razreda. B. je sada mali političar u velikoj oporbi, a do jučer bio je jednako mali ali vladajući. Moglo ga se vidjeti na TV–u kako sjedi negdje sa strane, na onom neumitnom mjestu što uvijek mora biti popunjeno baš kao i sva čelna mjesta, u središtu stranačkog stola.
— Očuh mi je ratni junak, znaš. Pun je odlikovanja i spomenica — objasni mu.
— A ti misliš da sam ja kukavica? — upita ga otac.
— Pa, ti si zapravo zbrisao preko bare — odgovori Fran.
— Ti znaš… To nema smisla. Znaš da me nisu primili u vojsku, znaš da su me istjerali s posla, znaš da je mama imala ljubavnika, sve znaš a ništa nećeš razumjeti. Što sam ja trebao napraviti? Ubiti se? — upita Branko Knežević.
— Možda bi ti bilo bolje — reče dijete.
— Ma, ne mogu vjerovati — šapne Branko.
4.
Na proslavu 25. godišnjice mature nikako nije htio otići. Znao je da će ga svi pitati za razloge njihove rastave. Znao je da će Blaženka biti glavna plesačica. Znao je da mu se ne govori o jednom te istom bez prestanka.
Uostalom, život je prošao, a o njemu nije imao bogzna što reći. Žene koje je poznavao znale su što traže, a ševe im je bilo sasvim dovoljno. One najzgodnije u razredu danas su još samo više ili manje pristojne bakice i usidjelice. Što se tiče njih, ondje nema što tražiti. A onda je, ipak, navukao traperice i nekakav sako i pojavio se u restoranu na jarunskoj obali.
Razrednik Živko C. imao je šuplju čeljust i tužio se na malu mirovinu i skupe zubare. Svatko se tužio na nešto, pa je tako Branko Knežević šutke pio pivu za pivom. Blaženka je sjedila na suprotnom kraju stola i domahivala mu.
Bilo je već prošlo dva ujutro, i gotovo su svi bili pijani, osim onih koji nisu ni pili, kad mu je prišla. Bili su sami na njegovu kraju stola. Dodirnula mu je rame, a on ju je pogledao svojim velikim smeđim očima koje su ostale jednako smeđe kao i prije 25 godina.
— Što ti je, što hoćeš? — upita je.
— Žao mi je, Branko, bila sam pizda prema tebi — reče Blaženka.
— To kažeš samo zato što si pijana — reče Branko.
— Možda. Ali tako i mislim — rekla je i odgegala se preko trave prema parkiralištu. Knežević je ustao i prišao njezinom novom mužu s kojim je nekada sjedio u istoj klupi, trećoj u srednjem redu.
— Čuj, daj odi za njom, ona ne smije voziti tak pijana — rekao mu je.
— Ma daj, uvijek si dramatizirao. Trebao si biti glumac, a ne maler — odgovorio mu je i nastavio plesati.
Dva dana kasnije, vijest u crnoj kronici o teškoj automobilskoj nesreći spomenula je samo njezine inicijale i prebrzu, neprilagođenu vožnju po onim prvim, najopasnijim kapima kiše što su pale na njihovu generaciju. Koja je bila premlada za plodove bratstva i jedinstva a prestara za plodove demokracije i slobodnog tržišta, kako ih je opisao razrednik Cimpra u uvodnom slovu večeri. Našli su se opet na Mirogoju, i nikada više.
Za smrt majke Fran Knežević je okrivio nebrigu tate, a očuhu je oprostio. Nastavio je živjeti sam, s bakom i djedom.
Dobri rođak John
1.
Oni su bili najzaljubljeniji par na našoj gimnaziji. Upoznali su se u omladinskoj organizaciji, i poslije oženili. Jedan kum bio im je razrednik Živko C., a drugi Leonardo A., profesor književnosti i predsjednik Osnovne organizacije Saveza komunista na školi.
Ne, nisu se odmah ženili, bili su razumni. Blaženka Velčić najprije je završila Višu turističku i zaposlila se u jednoj agenciji na Zrinjevcu. A tu je imala puno boljih ženidbenih kandidata od oficirskog sina Branka Kneževića, no sve ih je redom odbila i držala se njega. On nije završio Višu saobraćajnu, ali zaposlio se u regrutnom uredu jedne zagrebačke općine. To je mogao zahvaliti vezama svoga oca, kao i ona svoj posao, uostalom, vezama svoga.
Kad im se rodio sin Fran, najljepša su ljeta provodili u Lici, u Titovoj Korenici. Bilo je to rodno mjesto njegova oca u kojem je staru obiteljsku kuću pretvorio u vikendicu. Starim stojadinom vozili su se do obližnjih Plitvičkih jezera i ondje se sunčali po cijele dane.
Njezina obitelj nije trpjela njegovu, pa ni tu vikendicu, a njegova zauzvrat njezinu. Na more u Karlobag, u vikendicu Velčićevih, Blaženka je odlazila sama s djetetom, a Branko bi im se pridruživao na svega nekoliko dana.
Prvih godina braka stari Kneževići dolazili su na svečanu Badnju večeru kod Velčićevih, ali već poslije nekoliko godina nikome nije padalo na pamet da ih poziva.
— To je kontrarevolucionarna večera — govorio im je u šali penzionirani pukovnik JNA Jovan Knežević.
S vremenom, Badnja je večer postala bukvalno kontrarevolucionarna večera. Samo što se odjednom, koncem 80–ih, počela u javnosti cijeniti. Hrvatska revolucija bila je prva stvar svih i svakog Hrvata, osim onih na vlasti, a brojni samodeklarirani Jugoslaveni i Srbi preobrazili su se, nehotice, iz revolucionara u kontrarevolucionarce bez zemlje.
Na prvim demokratskim izborima Blaženka Velčić Knežević otkrila je da je Hrvatica i glasala za HDZ. Njezin muž bio je Srbin i glasovao za bivše komuniste. Tada četverogodišnji Fran ponavljao je iz večeri u večer:
— Nemojte se svađati, molim.
Stanovali su u podrumskom stanu obiteljske kuće u Dubravi na kojoj je bila izvješena hrvatska zastava s bijelim prvim poljem na šahovnici. Gospon Andrija Velčić angažirao se u politici i postao dužnosnik u Mjesnoj zajednici koju je držao, dakako, HDZ. Pričalo se da je sudjelovao u kupovanju oružja u Zagorju i njegovu dijeljenju stranačkim aktivistima.
Na katu kuće pojavljivao se, doista, svakojaki svijet, koji nije imao nikakve veze s podrumskim stanom i s mesinganom pločicom Knežević. Štoviše, na tim su se vratima jedne noći na koncu 91. pojavila četiri ćirilična c. Napisao ih je sam Andrija, tračali su susjedi, kako bi se oštro odijelio od oca vlastitoga unuka. U komunizmu, to se nazivalo diferencijacija po nacionalnoj osnovi.
Bilo kako bilo, Fran Knežević penjao se tiho uza stube od mramornog kamena na bakine palačinke sa čokoladom, a vraćao se glasan, teško lupao vratima i vikao:
— Ja sam Hrvatina, ja sam iz hadezeja!
— Pa dobro, tko ti je rekao da nisi — odgovarao mu je tata u kojega je gledao, tobože, oštrim pogledom.
— Blaža, možemo li mi bez politike u kući? — zapitao ju je jedne večeri.
— To ti mene optužuješ? Ja o politici ne govorim, kao prvo. A kao drugo, nisam ti ja kriva za to što si po nacionalnosti — odgovorila mu je gospođa Knežević.
— Zašto si se, onda, udala za mene?
— Bila sam mlada, bila sam budala. Pa voljela sam te, i nije mi bilo važno to što si Srbin — reče ona.
— Nemojte se svađati, ljudovi — upadne mali Fran.
— A sada ti je to važno — reče Branko.
— Nego što. Zašto se nisi javio u dragovoljce? Pa netko mora braniti ovu zemlju, ona se ne brani iz podruma — reče Blaženka.
— Možda je najbolje da odem — reče Branko.
— Tata ide po cigarete! — uzvikne Fran.
— Možda — reče ona.
Izvukao je iz staroga ormara kofer, potrpao u njega najnužnije stvari i za pola sata navukao kaput. Dijete ga je povlačilo za revere i nagovaralo da ostane ili da ga povede sa sobom.
— Nemam te kamo odvesti — rekao mu je. Na vratima se okrenuo i dodao:
— Inače, javio sam se u Hrvatsku vojsku. Nisu me htjeli. Oni misle da sam špijun, kao i ti. Oni misle da ovo nije moja zemlja, iako su se u njoj rodili svi moji mrtvi. Kao i ti. Nisam te htio time opterećivati.
Poljubio je posljednji put klinca i tiho zatvorio vrata za sobom. Vani je padao snijeg i bilo je zamračenje. Auti su se kotrljali s pogašenim svjetlima. Kao da se život valjao skriven od ljudi koji su ga trebali živjeti.
U regrutnom uredu postao je višak radne snage pa je dobio otkaz. Novi posao nije mogao pronaći iako je u rubriku nacionalnosti upisivao Hrvat. Iz glasina poznanika saznao je da su vojnici provalili u njihovu kuću u Lici i opustošili je. Još uvijek su, navodno, zidovi stajali na svome mjestu, ali više ništa nisu čuvali od vjetra.
Njegov je otac umirao. Htio je još jednom vidjeti unuka, ali Blaženka je to zabranila.
— U jugooficirsku zgradu moje dijete neće ići! — rekla je.
Kao za kuću na selu, tako je i dočuo da njegova bivša hoda s nekim važnim hadezeovcem. Onda su se i formalno rastali. Sporazumno, zbog neslaganja naravi.
S vremena na vrijeme Knežević je radio fizičke poslove kako bi pomogao mami. Onda se ona prisjetila jednoga nećaka kojega je Branko samo površno poznavao. Bio mu je više ime nego osoba. Znao je nekada davno prespavati u njihovu stanu, između podstanarskih sobica koje je tražio po Zagrebu.
Napisao mu je pismo u Kaliforniju i dobio pozitivan odgovor. Od tada je svako maljanje završavao konstatacijom što se ticala putne karte.
— Sada sam na polovici Atlantika, upravo na mjestu Atlantide — zbrajao je.
— Vi jebeni intelektualci s kefom u ruci — odgovorali su njegovi maleri.
— Vi ste i zakuhali ovo sranje — dodavali su.
S Franom se viđao izuzetno rijetko. Zato što je Blaženka mislila da se dijete treba stidjeti oca fizičkog radnika, kad je bilo u krugu intelektualaca. Kad je mogao izaći s njim, par puta na godinu, bio je presretan.
— A ti si siromašan, jelda? — pitao ga je sin.
— Da — odgovarao je.
Ništa mu nije mogao kupiti, ni priuštiti.
— Mama kaže da ti nemaš perspektive — rekao mu je Fran kao đak drugog razreda.
— Pazi, mama nije uvijek u pravu — pokušao mu je reći.
Ipak, znao je da njegovo dijete u to neće nikada povjerovati. Bilo mu je jedanaest kada ga je odveo u kino, na nekog James Bonda, a zatim na pizzu. Čekali su da se malo ohladi kad mu je rekao da odlazi u Ameriku.
— Tata, i tamo ćeš biti Srbin — rekao mu je Fran.
— Oprosti, moj si, volim te više od svega na svijetu, ali tko si ti po nacionalnosti? — upitao ga je. I pregrizao si jezik. I za njega je, tako, rođeno dijete postalo politički subjekt.
2.
Brankov rođak John Jovan Knežević radio je kao konobar u noćnom klubu. Njegova supruga Amerikanka radila je u lokalnoj administraciji. Imali su dvoje djece i dvije prazne sobe.
Branko je provodio dane obilazeći oglase za radna mjesta. Ono malo gimnazijskog engleskog bilo mu je od velike pomoći. Dolazio je iz rata na Balkanu i svi su rado s njim razgovarali o tome, ali nitko mu nije ponudio posao. Napisao je sinu pismo u kojem mu je govorio o bogatstvima Kalifornije i svojoj nadi. Poslao mu je razglednicu iz Disneylanda u kojem nikada nije bio, a dobio ju je od dobroga rođaka Johna. Za vrijeme njihova putovanja, Branko im je prefarbao sve zidove i svu drveninu.
Tri mjeseca kasnije više nije bilo nade, kao da je ona sijamska blizankinja poslu. Brankovu priču o ratu zapravo nitko nije razumio, jer nitko nije shvaćao tko su tu kauboji, a tko Indijanci, tko su zli, a tko dobri momci. Njegov bratić u drugom koljenu nije bio zainteresiran, samo je hvalio Boga i svoju odluku da napusti jebenu Titovu Jugoslaviju.
— A što ti toliko buljiš u moju Jennifer? — upitao ga je jedne nedjelje, za ručkom.
Ona je značajno pogledala obojicu začuvši njihov domorodački jezik jer se u kući u pravilu govorio isključivo američki.
— Molim? — reče Branko i istodobno shvati da je zurio u prazninu u kojoj se nalazila gospođa Jennifer Knezevik.
— Pa ti si lud, čovječe. Pokraj tolikih žena baš sam došao ovamo zuriti u tvoju ženu — reče Branko Knežević.
— Nisam ja lud, nego se ti malo pripazi. Ovdje lezilebariš i to ti baš odgovara — reče mu John Jovan.
Ona je još jednom pogledala jednog, pa drugog, zatim ubacila po palačinku u tanjurić svakom djetetu i upitala ih:
— Što vi to govorite na svom domorodačkom jeziku? Damn Slavs!
— Ništa, ništa. Pričamo o staroj domovini — odgovori joj muž.
3.
Najstrašnije je bilo to što mu je Kolumbov kontinent sličio na Dubravu. U San Franciscu zgrade su puno više, luka je veća od one u Rijeci, i automobili su puno veći, i kuće, ali ljudi su zapravo isti, jednako mali. Topla voda, govorio je sam sebi, zbog koje nije vrijedilo potrošiti toliko novaca i pola godine života.
Ljubomorni muž i nevjerna žena, dva stereotipna lika iz srednjoškolske lektire, dokraja su mu odredili život.
— Ali, ti si tamo, od Amera morao tražiti politički azil! — zaključili su poznanici.
— Htio sam samo radnu dozvolu. — odgovarao im je. — Valjda zato što sam mislio da je Hrvatska ovako i onako moja zemlja.
Otkada se vratio, Branko je izgubio iluziju boljeg života u dalekoj zemlji, daleko od prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca, ali i iluziju vlastitog naraštaja o obećanoj Americi. Više nema kamo odlaziti, ni putovati, pa se s mirom ukrcavao svakog jutra u kombi bivšeg gazde, i ponovno se vozio od jedne do druge novogradnje.
— Uz air–condition se lakše diše, ali to se ne može jesti — govorio je Knežević.
— Vi intelektualci nigdje niste zadovoljni, zato ste i jebeni — dočekali bi njegovi maleri. A nisu ni slutili koliko im je zahvalan.
Do Like je putovao autobusom, jer su polovnu ladu pokojnog starog prodali. U kući je pronašao stolce i drvenariju, aparati su nestali. Za tri tjedna uspio je nekako izdletati i okrečiti zidove, pokositi travu, opljeviti korov i sve donekle dovesti u red. Navečer bi odlazio do izvora i tamo se napijao vode iz dlana, tako da mu se kaltala do kuće u stisnutom želucu. Kao u debela čovjeka. Franu je poslao razglednicu Plitvica i napisao kako se sjeća onih dana dok su tu igrali nogomet i preskakali potok.
Susjedi su primijetili neobičnog stranca sijede kose koji je u sumrak tehnicirao s gotovo praznom nogometnom loptom. To mu je išlo. Jedni su ga loše vidjeli, drugi ga nisu prepoznali, a treći su bili tu tek odnedavno. Bio je tako sam baš tu gdje su ga nekoć poznavali svi. Sam kao nigdje drugdje.
— Sada su tvoji na vlasti — dočekao ga je Fran, kad su, prvi put nakon njegova povratka, otišli na hambije.
— Ja više nemam svojih, Fran. Nemam nikoga — reče Branko Knežević.
— A zašto se ti ne oženiš, kao mama? — upitao ga je.
Tako je saznao da se Blaženka Velčić udala za zajedničkog kolegu iz razreda. B. je sada mali političar u velikoj oporbi, a do jučer bio je jednako mali ali vladajući. Moglo ga se vidjeti na TV–u kako sjedi negdje sa strane, na onom neumitnom mjestu što uvijek mora biti popunjeno baš kao i sva čelna mjesta, u središtu stranačkog stola.
— Očuh mi je ratni junak, znaš. Pun je odlikovanja i spomenica — objasni mu.
— A ti misliš da sam ja kukavica? — upita ga otac.
— Pa, ti si zapravo zbrisao preko bare — odgovori Fran.
— Ti znaš… To nema smisla. Znaš da me nisu primili u vojsku, znaš da su me istjerali s posla, znaš da je mama imala ljubavnika, sve znaš a ništa nećeš razumjeti. Što sam ja trebao napraviti? Ubiti se? — upita Branko Knežević.
— Možda bi ti bilo bolje — reče dijete.
— Ma, ne mogu vjerovati — šapne Branko.
4.
Na proslavu 25. godišnjice mature nikako nije htio otići. Znao je da će ga svi pitati za razloge njihove rastave. Znao je da će Blaženka biti glavna plesačica. Znao je da mu se ne govori o jednom te istom bez prestanka.
Uostalom, život je prošao, a o njemu nije imao bogzna što reći. Žene koje je poznavao znale su što traže, a ševe im je bilo sasvim dovoljno. One najzgodnije u razredu danas su još samo više ili manje pristojne bakice i usidjelice. Što se tiče njih, ondje nema što tražiti. A onda je, ipak, navukao traperice i nekakav sako i pojavio se u restoranu na jarunskoj obali.
Razrednik Živko C. imao je šuplju čeljust i tužio se na malu mirovinu i skupe zubare. Svatko se tužio na nešto, pa je tako Branko Knežević šutke pio pivu za pivom. Blaženka je sjedila na suprotnom kraju stola i domahivala mu.
Bilo je već prošlo dva ujutro, i gotovo su svi bili pijani, osim onih koji nisu ni pili, kad mu je prišla. Bili su sami na njegovu kraju stola. Dodirnula mu je rame, a on ju je pogledao svojim velikim smeđim očima koje su ostale jednako smeđe kao i prije 25 godina.
— Što ti je, što hoćeš? — upita je.
— Žao mi je, Branko, bila sam pizda prema tebi — reče Blaženka.
— To kažeš samo zato što si pijana — reče Branko.
— Možda. Ali tako i mislim — rekla je i odgegala se preko trave prema parkiralištu. Knežević je ustao i prišao njezinom novom mužu s kojim je nekada sjedio u istoj klupi, trećoj u srednjem redu.
— Čuj, daj odi za njom, ona ne smije voziti tak pijana — rekao mu je.
— Ma daj, uvijek si dramatizirao. Trebao si biti glumac, a ne maler — odgovorio mu je i nastavio plesati.
Dva dana kasnije, vijest u crnoj kronici o teškoj automobilskoj nesreći spomenula je samo njezine inicijale i prebrzu, neprilagođenu vožnju po onim prvim, najopasnijim kapima kiše što su pale na njihovu generaciju. Koja je bila premlada za plodove bratstva i jedinstva a prestara za plodove demokracije i slobodnog tržišta, kako ih je opisao razrednik Cimpra u uvodnom slovu večeri. Našli su se opet na Mirogoju, i nikada više.
Za smrt majke Fran Knežević je okrivio nebrigu tate, a očuhu je oprostio. Nastavio je živjeti sam, s bakom i djedom.