Kad nas napuste bogovi kada dobre volje kada nade nigdje, tada razdora praznine pustoši svugdje. A onda opaki znaci: bubnjevi, zastave, trube. Marševi, komande, juriši. Iz tame odvajkada pristižu pravednici osvetnici ratnici sve ćemo poklati pobiti spaliti u vatri će sve gorjeti sebe ćemo bijede jada patnje izbaviti narod osloboditi na grobovima neprijatelja pjevati slavlje organizirati svoje sahraniti pod slavnim barjacima uz zvuke truba i bubnjeva nove ratove pripremiti
I tako od početka vremena svakih toliko i toliko godina u tim krajevima: tamno doba ratovanja. Mene jedan rat zadesi. Krenu ih tada mnogo iz roda Lazarova i isto toliko iz roda Lukina i toliko ustade iz roda Latifova, tako se silna na sve strane iskupi vojska. U planini urlici u dolini krici u domu jauci ratnici pobjednici gubitnici. I velika bitka bi, tri godine trajala, svuda vatra pržila u njoj od svakog roda izginuše najbolji junaci, i svačija majka zaplaka, takva je priroda ljudska i pravda ratova, čast ljudskom stvoru pogibija, sudba jadikovka.
Prepadosmo se tada svega, najviše straha u nama. U takva vremena samo oni što umriješe prije mraka utekoše od mraka u takvim noćima demoni prave raspored gaze ognjišta spaljuju snove pepelom posipaju žar davne revolucije bakljama iz grba pale susjede porobljuju tjeraju plamenom čiste prostore.
(A koji bližnjeg ubije sebe ubija nije više od ljudskih stvorova nego posta mrtva tvar tijelo koje hoda hladno oko smrti njemu je kletva namijenjena dabogda mu smrti nebilo uvijek kroz svoju pustinju hodio ubijenog na leđima nosio).
U tom ratu ne zadesi me klet progonitelja, ni nesreća prognanika, samo obična rana, ali ne popušta. Pred rat mislio samo da se ne desi kada se rat približio što ako se desi onda zašto se desilo onda zašto se tako desilo. I što više o tome mislim sve mi manje jasno što više znam sve mi odvratnije što više shvaćam sve mi bolnije što dalje od mene sve mi teže. Iako je bilo davno, iako sam sada daleko, još mi tako.
Doba tame
Kad nas napuste bogovi kada dobre volje kada nade nigdje, tada razdora praznine pustoši svugdje. A onda opaki znaci: bubnjevi, zastave, trube. Marševi, komande, juriši. Iz tame odvajkada pristižu pravednici osvetnici ratnici sve ćemo poklati pobiti spaliti u vatri će sve gorjeti sebe ćemo bijede jada patnje izbaviti narod osloboditi na grobovima neprijatelja pjevati slavlje organizirati svoje sahraniti pod slavnim barjacima uz zvuke truba i bubnjeva nove ratove pripremiti
I tako od početka vremena svakih toliko i toliko godina u tim krajevima: tamno doba ratovanja. Mene jedan rat zadesi. Krenu ih tada mnogo iz roda Lazarova i isto toliko iz roda Lukina i toliko ustade iz roda Latifova, tako se silna na sve strane iskupi vojska. U planini urlici u dolini krici u domu jauci ratnici pobjednici gubitnici. I velika bitka bi, tri godine trajala, svuda vatra pržila u njoj od svakog roda izginuše najbolji junaci, i svačija majka zaplaka, takva je priroda ljudska i pravda ratova, čast ljudskom stvoru pogibija, sudba jadikovka.
Prepadosmo se tada svega, najviše straha u nama. U takva vremena samo oni što umriješe prije mraka utekoše od mraka u takvim noćima demoni prave raspored gaze ognjišta spaljuju snove pepelom posipaju žar davne revolucije bakljama iz grba pale susjede porobljuju tjeraju plamenom čiste prostore.
(A koji bližnjeg ubije sebe ubija nije više od ljudskih stvorova nego posta mrtva tvar tijelo koje hoda hladno oko smrti njemu je kletva namijenjena dabogda mu smrti nebilo uvijek kroz svoju pustinju hodio ubijenog na leđima nosio).
U tom ratu ne zadesi me klet progonitelja, ni nesreća prognanika, samo obična rana, ali ne popušta. Pred rat mislio samo da se ne desi kada se rat približio što ako se desi onda zašto se desilo onda zašto se tako desilo. I što više o tome mislim sve mi manje jasno što više znam sve mi odvratnije što više shvaćam sve mi bolnije što dalje od mene sve mi teže. Iako je bilo davno, iako sam sada daleko, još mi tako.