Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti.
Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.
Volio si riječ knjiga.
Volio si moje ime.
Knjiga o nama, tako će se zvati.
Jednom ću je doista napisati.
To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju)
Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.
1. travnja 2015.
Tamo je, taj roman-spomenik. Ikonica na desktopu. Iza te ikone koja predstavlja Word dokument od dvjesto trideset i dvije stranice, naizgled tako nedužne i naizgled tako nalik na druge, nešto je sasvim drugo i veće. Toliko da već šest tjedana, otkad sam zatvorila dokument, na tu ikonicu ne mogu kliknuti. Strah me što je unutra. Znam da nije dovoljno dobro, ali ne mogu se natjerati da se u to uvjerim.
3. travnja 2015.
Kad sam se probudila, bilo je nebo. Nije to bilo nikakvo posebno nebo, da se razumijemo. Bilo je jedva plavo, i bilo je mutno od oblaka, ali puno je dana u kojima ga uopće ne primijetim pa mi je jutros naraslo do važnosti.
4. travnja 2015.
Moja nova junakinja, Katarina, poživjela je već više od pedeset stranica. To je ono kad više nema natrag. Dobit će cijeli jedan romaneskni život.
Draga mi je, tako drukčija od svih mojih junaka otežalih od viška misli. Ona samo treba nekoga da je zagrli.
6. travnja 2015.
Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno.
Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.
8. travnja 2015.
Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.
9. travnja 2015.
Popodne sam zaspala i sanjala grešku u knjizi koju sam uredila. Bila je to napomena koju sam upisala u tekst rukopisa i koja je nekako preživjela sva čitanja i sad se upadljivo kočoperila u tiskanom izdanju. Cijela jedna rečenica na koju sam se bila i potpisala pa je sada i moje ime nepovratno tamo stajalo kao dokaz da sam za tu grešku, za tu umetnutu opasku koja strši u prozi jer je ispisana većim fontom nego ostatak teksta, ja kriva. Probudila sam se s tako uvjerljivim dojmom tog propusta da sam nakon buđenja morala zaviriti u knjigu da se uvjerim da ga na javi nema.
10. travnja 2015.
Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.
11. travnja 2015.
Vratila su mi se prava buđenja. Dugo sam se budila kao na prepad. U jednom času bila bih u dubokom snu, a već u drugom nemilosrdno budna, bez prava na privikavanje.
Nedostajalo mi je ovo prijateljsko, polagano izranjanje na površinu dana. Buđenje po mjeri čovjeka.
16. travnja 2015.
Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje – ili u sjećanju, ili u očekivanjima.
4. svibnja 2015.
Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.
1. lipnja 2015.
Sanjala sam san za zapisivanje.
U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati.
Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.
20. lipnja 2015.
Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo.
27. lipnja 2015.
Nevrijeme je. Neprocjenjivo. Za nevremena su svi zaokupljeni sobom pa me se nitko neće sjetiti. Uznemiruje me pomisao da bi me netko mogao potražiti. Isključila sam telefon, prigušila postojanje. Čitam tri knjige odjednom i pišem paralelno prozu i dramu. Može li bolje.
1. srpnja 2015.
Našla sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist glas u glavi. To sam ja, čak i kad samo šutim.
13. srpnja 2015.
Pokušavala sam osloboditi se misli. Sjela sam na balkon i slušala automobile koji prolaze. Odlučila sam da će to biti preskočene misli koje su prošle mimo mene. Za svaki auto koji bi prošao, pomislila bih: Evo, ovo je misao koju nisam odmislila, koje sam pošteđena. Ali i to je bila misao.
15. srpnja 2015.
Najbolji je tulum između redaka.
23. srpnja 2015.
Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?
Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.
Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona.
Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.
8. kolovoza 2015.
Nikad se nisam pitala kako se uvjerim u neki svijet koji sam izmislila. On za mene jednostavno bude. Sad nas je dvoje u iluzornoj stvarnosti pa mi je osjećaj nov. Ivanišević i ja izmislili smo dvoje ljudi i njihove međusobne veze u romanu koji zajedno pišemo. Vjerojatno oboje tu i tamo pomislimo: Dobro je, ima nas još ovako svakakvih.
10. kolovoza 2016.
Bio je čovjek bez dna.
30. kolovoza 2015.
Zaboravljam da su iza zidova moga stana neki drugi stanovi i ljudi. Kad iznenada toga postanem svjesna, odem predaleko. Tuđi život s druge strane zaposjedne moj, pogotovo iz onog stana uz dnevnu sobu jer ne znam tko tamo živi. Možda je tamo netko u nevolji. Možda i nije. Možda netko jednostavno spava, kuha ili zrači posteljinu. I neki sasvim jednostavan život bi me zadovoljio, samo da nahranim znatiželju.
19. listopada 2015.
Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni.
21. listopada 2015.
Nevjerojatna priča iz dokumentarca o ženama zatvorenika: žena je u braku s čovjekom na doživotnoj kojega viđa u zatvoru jednom u šest mjeseci. Kad ide k njemu u posjet, dan ranije ide u bolnicu da joj izvade pola litre krvi jer zbog previše željeza u krvi ne bi prošla detektor metala.
25. listopada 2015.
“Sljepoću su, ustvari, izmislili oni koji vide.”
Mihail Šiškin, Pismovnik
Ne znam zašto, ali ova mi se tema zadnjih dana stalno mota po glavi. Zapitkujem se kako je onima koji ne vide. Ne radi se samo o empatiji, nego o interesu za svijet iza kapaka. Kako je kad imaš samo to. Bila bih tužna da ne mogu vidjeti svijet, ali se pitam koliko bih toga drugog vidjela u mraku sebe.
31. listopada 2015.
Nešto se u meni tiho akumulira.
Na trenutke me ljuti što ne znam ništa o tome što se sprema, ali ipak prevlada to da ne želim znati. Jednom kad oživim, kad prođe ovo stanje nepoznatog teksta, sjetit ću se da je to bilo ono što mi se nije htjelo pokazati.
8. studenoga 2015.
Ima knjiga kojima se vraćam na način da ih samo prelistam kako bih obnovila osjećaj oduševljenja dok sam ih čitala. Uzmem tako Jergovićevu Leviju tkaonicu svile i otvorim je zatvorenih očiju, kao da ću gatati iz nje. Na 55. stranici poznate rečenice: “Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi. Druge su žene nosile crninu, a ona tako.”
Ne bi to bilo ništa čudno da je nisam i prvi put kad sam je uzela u ruke, na pulskom sajmu gdje sam je kupila, otvorila na istoj toj stranici.
10. studenoga 2015.
Okus smole. Toga sam se danas sjetila. Stabla bajame ispuštala su smolu koja se na kori debla formirala u nepravilne loptice. Odlomila bih lopticu s debla i onda žvakala tvrdu smolu zamišljajući da sam na pustom otoku i da moram preživjeti od onoga što mi se u prirodi nudi. Dosta sam ja te smole pojela kao dijete.
25. studenoga 2015.
Šteta mi je spavati.
14. prosinca 2015.
Danas me u supermarketu zaustavila nepoznata žena i pitala: “Jeste li to vi?” “Jesam.” “Čitam vas, divno pišete”, rekla je nepoznata i otišla izvagati karfiol. “Ovo se obično događa drugima”, pomislila sam. Nepoznata žena koja kupuje karfiol odjednom više nije bila samo to, nego i moja čitateljica. Živa i stvarna čitateljica kod pulta s povrćem. Onako polaskana, uzela sam dvije tikvice i ubacila ih u vrećicu, a ona mi se još jednom nasmiješila prije nego je nalijepila cijenu na vrećicu s karfiolom i oslobodila vagu kako bih ja mogla izvagati tikvice.
16. prosinca 2015.
Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava.
17. prosinca 2015.
Imam novi laptop i sad mi se čini da on iz mene izvlači rečenice. Nagovara me na njih, to malo čudovište. Kao da mi je ikad išta trebalo za riječi! Nije, a opet, taj moćan mali, glatki stroj sad u mom pisanju igra odlučujuću ulogu. On je kao ona stara, plava Unisova pisaća mašina koju mi je tata poklonio u petnaestoj. On mi je tada darovao sve, alat za život, a ja sam sada sebi darovala sjećanje na poklon koji sam tek puno godina kasnije zaslužila.
Ovo je svjetlosnim godinama daleko od stare Unisove tastature, a isto je.
24. prosinca 2015.
Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, kor nenapisanih romana.
Dragan Velikić, Islednik
Ja im stalno osjećam bilo, tim nenapisanim romanima. Posebnu simpatiju gajim prema onima koje nikad neću napisati. Kad osjetim to bilo o kojem piše Velikić, bude mi žao onih koji nikad neće napisati ni jedan.
25. prosinca 2015.
Potcrtavam svečanost. Oko ponoći, kad je svijet postao tih, natočila sam sebi dec crnog vina u čašu za šampanjac. To malo vina trajalo mi je cijeli sat. Jer nije bilo važno vino, nego čaša i osjećaj.
31. prosinca 2015.
Nagovarala sam sebe da se zapitam kome treba ta novogodišnja pucnjava vani, ali nisam se zapitala. Više ne sudim ni o čemu izvan mog mentalnog domašaja. Toliko je svjetova na svijetu, zašto bi moj bio mjerodavan.
Završavam ovu godinu voleći opet život. Dugo nije bilo tako. Opet volim glazbu, popodnevni san, svijeće, rukopis, svoje grafitne olovke. Volim čak i ljude. Opet je život oživio.
2. siječnja 2016.
Vratila sam se romanu započetom ujesen. Volim ovu fazu nesigurnosti, kad krenem u nepoznato. Volim stajati na početku puta u toj magli u kojoj ne vidim ni metar pred nosom. Vjerojatno sam hrabra u voljenju te nepoznanice samo zato što sad već znam da ću, ovako ili onako, prije ili kasnije, stići tamo gdje treba.
3. siječnja 2016.
“Oni koji znaju što žele nikad ne žele nešto zanimljivo.”
Andres Neuman, Razgovori nasamo
Ima takvih, baš ovakvih, rečenica. Rečenica koje mi se sviđaju iako se ne slažem s onim što tvrde. Zavolim njihov raspored riječi, melodiju, zvučnost, snagu dosjetke. Ne prepoznajem takve rečenice među onima koje sam sama napisala.
4. siječnja 2016.
Uzbudljivo je to, kad započnem neku još nepoznatu rečenicu za koju znam da će se dogoditi usprkos mojoj sumnji u nju. Onda se ona razmnoži do odlomka i kartice. Pišem sporo, a nešto ipak nastaje.
Danas pišem o muškarcu opsjednutom brojevima i računanjem. Odakle mi to uopće – meni koja imam toliki otpor prema matematici? Odakle mi taj muškarac koji mora znati koliko je koraka napravio? Taj Oliver.
Zatvorila sam se u kuću na tri dana. Vani pada snijeg koji sam tako preveslala. Neka me nitko ne tjera da ga volim. Volim biti unutra kad je on vani.
5. siječnja 2016.
Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome napisati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila.
Ima dana kad to ni ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.
6. siječnja 2016.
I dalje se čudim kad mi netko pohvali knjigu. Danas mi se dogodilo dva puta. Jedan poziv i jedan mail. Ne želim nikad pomisliti da je to normalno, da se podrazumijeva. Pa mi bude više drago da se ja tome čudim nego pohvala koju sam dobila.
8. siječnja 2016.
Kad smo bili djeca, kod bake na selu igrali smo se u praznom betonskom svinjcu. Dovlačili smo unutra razne stvari za igru – od improviziranog alata do deka i opreme za preživljavanje. Smiješno je kako smo se stalno negdje pokušavali useliti i skućiti. Oko nas bile su livade pune cvijeća, brdski puteljci i razlistana stabla, pa čak i susjedov konj u obližnjem dvorištu – a mi smo se zavlačili u tijesna betonska četiri zida namijenjena svinjama. U svoje sklonište – tada kad se nismo morali sklanjati.
10. siječnja 2016.
Zbilja ne znam što je u tim Moleskine bilježnicama, ali nešto jest. Ne možeš je imati a ne bilježiti ništa u nju. Kad nešto zapišem, makar to bila samo jedna riječ, na tom papiru riječ kao da nosi obećanje da će narasti u više od toga.
13. siječnja 2016.
Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve.
Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.
14. siječnja 2016.
Sjedimo poslije kazališta u kafiću – moj sin, njegova djevojka i puno nas drugih koji smo došli podržati mladu glumicu. Glumičina baka priča priču o novcu koji joj je, davno, ostao u knjizi koju je vratila u knjižnicu. Kad je to shvatila, u knjižnici su joj dali adresu gospođe koja je knjigu posudila poslije nje, i gospođa joj je pošteno vratila zaboravljene novčanice.
Slušam, i odmah imam pred sobom cijeli roman o nekom pismu izgubljenom u knjizi iz knjižnice – gdje je sve bilo, u čijim je sve stanovima boravilo, kroz čije je sve ruke prošlo i što se sve zbog toga događalo.
A sada, dva sata kasnije, muči me samo da gospođu nisam pitala koja je to bila knjiga.
Dnevnik/2
30. ožujka 2015.
Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti.
Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.
Volio si riječ knjiga.
Volio si moje ime.
Knjiga o nama, tako će se zvati.
Jednom ću je doista napisati.
To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju)
Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.
1. travnja 2015.
Tamo je, taj roman-spomenik. Ikonica na desktopu. Iza te ikone koja predstavlja Word dokument od dvjesto trideset i dvije stranice, naizgled tako nedužne i naizgled tako nalik na druge, nešto je sasvim drugo i veće. Toliko da već šest tjedana, otkad sam zatvorila dokument, na tu ikonicu ne mogu kliknuti. Strah me što je unutra. Znam da nije dovoljno dobro, ali ne mogu se natjerati da se u to uvjerim.
3. travnja 2015.
Kad sam se probudila, bilo je nebo. Nije to bilo nikakvo posebno nebo, da se razumijemo. Bilo je jedva plavo, i bilo je mutno od oblaka, ali puno je dana u kojima ga uopće ne primijetim pa mi je jutros naraslo do važnosti.
4. travnja 2015.
Moja nova junakinja, Katarina, poživjela je već više od pedeset stranica. To je ono kad više nema natrag. Dobit će cijeli jedan romaneskni život.
Draga mi je, tako drukčija od svih mojih junaka otežalih od viška misli. Ona samo treba nekoga da je zagrli.
6. travnja 2015.
Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno.
Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.
8. travnja 2015.
Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.
9. travnja 2015.
Popodne sam zaspala i sanjala grešku u knjizi koju sam uredila. Bila je to napomena koju sam upisala u tekst rukopisa i koja je nekako preživjela sva čitanja i sad se upadljivo kočoperila u tiskanom izdanju. Cijela jedna rečenica na koju sam se bila i potpisala pa je sada i moje ime nepovratno tamo stajalo kao dokaz da sam za tu grešku, za tu umetnutu opasku koja strši u prozi jer je ispisana većim fontom nego ostatak teksta, ja kriva. Probudila sam se s tako uvjerljivim dojmom tog propusta da sam nakon buđenja morala zaviriti u knjigu da se uvjerim da ga na javi nema.
10. travnja 2015.
Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.
11. travnja 2015.
Vratila su mi se prava buđenja. Dugo sam se budila kao na prepad. U jednom času bila bih u dubokom snu, a već u drugom nemilosrdno budna, bez prava na privikavanje.
Nedostajalo mi je ovo prijateljsko, polagano izranjanje na površinu dana. Buđenje po mjeri čovjeka.
16. travnja 2015.
Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje – ili u sjećanju, ili u očekivanjima.
4. svibnja 2015.
Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.
1. lipnja 2015.
Sanjala sam san za zapisivanje.
U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati.
Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.
20. lipnja 2015.
Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo.
27. lipnja 2015.
Nevrijeme je. Neprocjenjivo. Za nevremena su svi zaokupljeni sobom pa me se nitko neće sjetiti. Uznemiruje me pomisao da bi me netko mogao potražiti. Isključila sam telefon, prigušila postojanje. Čitam tri knjige odjednom i pišem paralelno prozu i dramu. Može li bolje.
1. srpnja 2015.
Našla sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist glas u glavi. To sam ja, čak i kad samo šutim.
13. srpnja 2015.
Pokušavala sam osloboditi se misli. Sjela sam na balkon i slušala automobile koji prolaze. Odlučila sam da će to biti preskočene misli koje su prošle mimo mene. Za svaki auto koji bi prošao, pomislila bih: Evo, ovo je misao koju nisam odmislila, koje sam pošteđena. Ali i to je bila misao.
15. srpnja 2015.
Najbolji je tulum između redaka.
23. srpnja 2015.
Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?
Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.
Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona.
Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.
8. kolovoza 2015.
Nikad se nisam pitala kako se uvjerim u neki svijet koji sam izmislila. On za mene jednostavno bude. Sad nas je dvoje u iluzornoj stvarnosti pa mi je osjećaj nov. Ivanišević i ja izmislili smo dvoje ljudi i njihove međusobne veze u romanu koji zajedno pišemo. Vjerojatno oboje tu i tamo pomislimo: Dobro je, ima nas još ovako svakakvih.
10. kolovoza 2016.
Bio je čovjek bez dna.
30. kolovoza 2015.
Zaboravljam da su iza zidova moga stana neki drugi stanovi i ljudi. Kad iznenada toga postanem svjesna, odem predaleko. Tuđi život s druge strane zaposjedne moj, pogotovo iz onog stana uz dnevnu sobu jer ne znam tko tamo živi. Možda je tamo netko u nevolji. Možda i nije. Možda netko jednostavno spava, kuha ili zrači posteljinu. I neki sasvim jednostavan život bi me zadovoljio, samo da nahranim znatiželju.
19. listopada 2015.
Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni.
21. listopada 2015.
Nevjerojatna priča iz dokumentarca o ženama zatvorenika: žena je u braku s čovjekom na doživotnoj kojega viđa u zatvoru jednom u šest mjeseci. Kad ide k njemu u posjet, dan ranije ide u bolnicu da joj izvade pola litre krvi jer zbog previše željeza u krvi ne bi prošla detektor metala.
25. listopada 2015.
“Sljepoću su, ustvari, izmislili oni koji vide.”
Mihail Šiškin, Pismovnik
Ne znam zašto, ali ova mi se tema zadnjih dana stalno mota po glavi. Zapitkujem se kako je onima koji ne vide. Ne radi se samo o empatiji, nego o interesu za svijet iza kapaka. Kako je kad imaš samo to. Bila bih tužna da ne mogu vidjeti svijet, ali se pitam koliko bih toga drugog vidjela u mraku sebe.
31. listopada 2015.
Nešto se u meni tiho akumulira.
Na trenutke me ljuti što ne znam ništa o tome što se sprema, ali ipak prevlada to da ne želim znati. Jednom kad oživim, kad prođe ovo stanje nepoznatog teksta, sjetit ću se da je to bilo ono što mi se nije htjelo pokazati.
8. studenoga 2015.
Ima knjiga kojima se vraćam na način da ih samo prelistam kako bih obnovila osjećaj oduševljenja dok sam ih čitala. Uzmem tako Jergovićevu Leviju tkaonicu svile i otvorim je zatvorenih očiju, kao da ću gatati iz nje. Na 55. stranici poznate rečenice: “Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi. Druge su žene nosile crninu, a ona tako.”
Ne bi to bilo ništa čudno da je nisam i prvi put kad sam je uzela u ruke, na pulskom sajmu gdje sam je kupila, otvorila na istoj toj stranici.
10. studenoga 2015.
Okus smole. Toga sam se danas sjetila. Stabla bajame ispuštala su smolu koja se na kori debla formirala u nepravilne loptice. Odlomila bih lopticu s debla i onda žvakala tvrdu smolu zamišljajući da sam na pustom otoku i da moram preživjeti od onoga što mi se u prirodi nudi. Dosta sam ja te smole pojela kao dijete.
25. studenoga 2015.
Šteta mi je spavati.
14. prosinca 2015.
Danas me u supermarketu zaustavila nepoznata žena i pitala: “Jeste li to vi?” “Jesam.” “Čitam vas, divno pišete”, rekla je nepoznata i otišla izvagati karfiol. “Ovo se obično događa drugima”, pomislila sam. Nepoznata žena koja kupuje karfiol odjednom više nije bila samo to, nego i moja čitateljica. Živa i stvarna čitateljica kod pulta s povrćem. Onako polaskana, uzela sam dvije tikvice i ubacila ih u vrećicu, a ona mi se još jednom nasmiješila prije nego je nalijepila cijenu na vrećicu s karfiolom i oslobodila vagu kako bih ja mogla izvagati tikvice.
16. prosinca 2015.
Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava.
17. prosinca 2015.
Imam novi laptop i sad mi se čini da on iz mene izvlači rečenice. Nagovara me na njih, to malo čudovište. Kao da mi je ikad išta trebalo za riječi! Nije, a opet, taj moćan mali, glatki stroj sad u mom pisanju igra odlučujuću ulogu. On je kao ona stara, plava Unisova pisaća mašina koju mi je tata poklonio u petnaestoj. On mi je tada darovao sve, alat za život, a ja sam sada sebi darovala sjećanje na poklon koji sam tek puno godina kasnije zaslužila.
Ovo je svjetlosnim godinama daleko od stare Unisove tastature, a isto je.
24. prosinca 2015.
Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, kor nenapisanih romana.
Dragan Velikić, Islednik
Ja im stalno osjećam bilo, tim nenapisanim romanima. Posebnu simpatiju gajim prema onima koje nikad neću napisati. Kad osjetim to bilo o kojem piše Velikić, bude mi žao onih koji nikad neće napisati ni jedan.
25. prosinca 2015.
Potcrtavam svečanost. Oko ponoći, kad je svijet postao tih, natočila sam sebi dec crnog vina u čašu za šampanjac. To malo vina trajalo mi je cijeli sat. Jer nije bilo važno vino, nego čaša i osjećaj.
31. prosinca 2015.
Nagovarala sam sebe da se zapitam kome treba ta novogodišnja pucnjava vani, ali nisam se zapitala. Više ne sudim ni o čemu izvan mog mentalnog domašaja. Toliko je svjetova na svijetu, zašto bi moj bio mjerodavan.
Završavam ovu godinu voleći opet život. Dugo nije bilo tako. Opet volim glazbu, popodnevni san, svijeće, rukopis, svoje grafitne olovke. Volim čak i ljude. Opet je život oživio.
2. siječnja 2016.
Vratila sam se romanu započetom ujesen. Volim ovu fazu nesigurnosti, kad krenem u nepoznato. Volim stajati na početku puta u toj magli u kojoj ne vidim ni metar pred nosom. Vjerojatno sam hrabra u voljenju te nepoznanice samo zato što sad već znam da ću, ovako ili onako, prije ili kasnije, stići tamo gdje treba.
3. siječnja 2016.
“Oni koji znaju što žele nikad ne žele nešto zanimljivo.”
Andres Neuman, Razgovori nasamo
Ima takvih, baš ovakvih, rečenica. Rečenica koje mi se sviđaju iako se ne slažem s onim što tvrde. Zavolim njihov raspored riječi, melodiju, zvučnost, snagu dosjetke. Ne prepoznajem takve rečenice među onima koje sam sama napisala.
4. siječnja 2016.
Uzbudljivo je to, kad započnem neku još nepoznatu rečenicu za koju znam da će se dogoditi usprkos mojoj sumnji u nju. Onda se ona razmnoži do odlomka i kartice. Pišem sporo, a nešto ipak nastaje.
Danas pišem o muškarcu opsjednutom brojevima i računanjem. Odakle mi to uopće – meni koja imam toliki otpor prema matematici? Odakle mi taj muškarac koji mora znati koliko je koraka napravio? Taj Oliver.
Zatvorila sam se u kuću na tri dana. Vani pada snijeg koji sam tako preveslala. Neka me nitko ne tjera da ga volim. Volim biti unutra kad je on vani.
5. siječnja 2016.
Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome napisati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila.
Ima dana kad to ni ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.
6. siječnja 2016.
I dalje se čudim kad mi netko pohvali knjigu. Danas mi se dogodilo dva puta. Jedan poziv i jedan mail. Ne želim nikad pomisliti da je to normalno, da se podrazumijeva. Pa mi bude više drago da se ja tome čudim nego pohvala koju sam dobila.
8. siječnja 2016.
Kad smo bili djeca, kod bake na selu igrali smo se u praznom betonskom svinjcu. Dovlačili smo unutra razne stvari za igru – od improviziranog alata do deka i opreme za preživljavanje. Smiješno je kako smo se stalno negdje pokušavali useliti i skućiti. Oko nas bile su livade pune cvijeća, brdski puteljci i razlistana stabla, pa čak i susjedov konj u obližnjem dvorištu – a mi smo se zavlačili u tijesna betonska četiri zida namijenjena svinjama. U svoje sklonište – tada kad se nismo morali sklanjati.
10. siječnja 2016.
Zbilja ne znam što je u tim Moleskine bilježnicama, ali nešto jest. Ne možeš je imati a ne bilježiti ništa u nju. Kad nešto zapišem, makar to bila samo jedna riječ, na tom papiru riječ kao da nosi obećanje da će narasti u više od toga.
13. siječnja 2016.
Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve.
Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.
14. siječnja 2016.
Sjedimo poslije kazališta u kafiću – moj sin, njegova djevojka i puno nas drugih koji smo došli podržati mladu glumicu. Glumičina baka priča priču o novcu koji joj je, davno, ostao u knjizi koju je vratila u knjižnicu. Kad je to shvatila, u knjižnici su joj dali adresu gospođe koja je knjigu posudila poslije nje, i gospođa joj je pošteno vratila zaboravljene novčanice.
Slušam, i odmah imam pred sobom cijeli roman o nekom pismu izgubljenom u knjizi iz knjižnice – gdje je sve bilo, u čijim je sve stanovima boravilo, kroz čije je sve ruke prošlo i što se sve zbog toga događalo.
A sada, dva sata kasnije, muči me samo da gospođu nisam pitala koja je to bila knjiga.