Pet mjeseci je prošlo od njene smrti i možda mi nije teže nego na dan kad je umrla, ali je mnogo beznadnije. Kao da sam u brisanom prostoru koji je svuda i nigdje glavi nema skloništa. Ili bolje: ko da u majici i kratkim hlačama hodam januarskim Sarajevom.
Ovo je, u stvari, uspomena. Januar, pada snijeg, ulazim u studentski dom Mladen Stojanović, a niza stepenice slazi Ilja Sijarić, moj drug iz gimnazijskih i studentskih klupa, u majici i kratkim hlačama, a knjige mu pod rukom. “Kuda ćeš?” “Do Ćamilovih”, kaže. Zagledam mu se u oči, vidim da me zeza,i obojica prasnemo u mladićki smijeh pun zdravlja. Ovaj put sandžačkog.
Stotinama puta mi je dosad izlazio pred oči Gordanin ropac, to ne zavisi ni od čega u meni i ne može se ni predvidjeti ni izbjeći. To se naprosto mora. To kao Dabićeva pancirna granata probija pet zidova zaredom.
Bože, kako se lako mre: noć prije smo ležali na kauču i, držeći se za ruke, slušali i gledali djecu na Pinku, komentirali kako je koje pjevalo, a sutradan tri-četiri krkljaja i nema te više.
Kad se toga sjetim, mogu jedino da zacvilim: “Majko moja, majko moja, majko moja“, kao da sam pogođen kuršumom. “Majko moja, što me rodi?”
Na Gordaninom grobu sjetio sam se njenog diplomskog rada o caru Hadrijanu, što me razveselilo, ali ne samo zato što je sve davno, zna se, divno.
Hadrijanove memoare, roman Margerite Jursenar, čitao sam najmanje triput, a njegov završetak: “Pokušajmo i u smrt ući otvorenih očiju“ jedna je od deviza kojih sam se u potonjih desetak godina držao kad sam pisao pjesme o smrti, a ima ih ko Rokića.
Ne znam ko su bili Rokići, ali sam se, kao svojom, i kad govorim i kad pišem, često služio ovom uzrečicom koju sam čuo od Gordane. Ponekad mislim: bog zna koliko sam usvojio njenoga a da više i ne znam da je bilo njeno.
Roman je čitala i Gordana i toliko joj se svidio car Hadrijan, ta pomno dokumentirana izmišljotina, da je odlučila o njemu napisati diplomski.
Pošto ovdje nisam bio neznalica, pomogao sam joj da rad uobliči: napravio plan rada, posložio najbolje što sam umio ono što je ekscerpirala i ono što je napisala, rečenicama davao potrebnu preciznost, a kad smo završili, prekucao ga na svojoj biserici.
To je jedini put da smo nešto zajedno pravili, zato sam se toliko razveselio, i gotovo sam pobjegao sa njenog groba da sačuvam tu radost, jer bih se ubrzo mogao sjetiti nečeg što bi me ojadilo.
Pošto smo oboje bili mladi kad smo čitali taj genijalni roman, sigurno je da nam nije prošao samo kroz glavu nego i kroz sudbinu.
Na primjer. Priča o carevom ljubavniku Antinoju, božanski lijepome mladiću koji je izvršio samoubijstvo, obilježila je i nas: homosekualizam smo cio život vidjeli kao prirodnu stvar, za šta je morala biti zaslužna i Jursenarova koja je bila lezbijka. Pamtim da je, kad smo gledali film o lezbijkama, Gordana rekla: “Pa žena jedino i može znati šta žena najviše voli.” I sjećam da sam Novici Petkoviću, u kojem je bilo mnogo odbojnosti, gađenja pa i straha od homoseksualaca, jednom kazao, tek dopola u šali: “Ti si zapravo latentni peško.”
A sasma dobrohotan odnos prema svakom homiću, pod uslovom da nije vladika Pahomić, dokaz je moje ljudske i muške normalnosti.
Sto osamdeset i deveti dan
Prazne duše i praznih očiju lebdim u praznom i zato, kao u Zmaja, grozno velikom svijetu. Što je prazniji, sve je veći.
Oko dva legao da spavam i, prvi put otkako je umrla, s njom sam naglas pričao. I od toga mi je bilo malo kao lakše, pa sam brže zaspao.
Moja sreća s Gordanom jamačno bi dala mom životu smisao, kad bi život mogao imati smisla. Ali ne može. Moglo se jedino poduzimati ovo ili ono protiv njegove do neba vapijuće besmislenosti.
Ponekad mislim: Gordana postoji u meni, u mome bolu, možda snažnije nego što je ikad postojala na svijetu. U mojoj samoći, u mom očajanju, toliko je živa da mi često dođe da kao kuče zacvilim. Zasad, mila, jedino to umijem: da me svako sjećanje na tebe unesreći, jer tada tebe najviše u meni ima. Jedino to i toliko možemo učiniti za mrtve.
Sto devedeseti dan
Dok sam pušio sjedeći na Gordaninom grobu koji još nije moj, sjetio sam se banjanskog četnika Novaka Kilibarde, rođenog u selu Tupan.
Gordana je imala prijateljicu Bošnjakinju, sa kojom je radila u istoj školi, a zaboravio sam kako se zvala i sad sam ljut na sebe, jer je u ovoj knjizi to ime i prezime trebalo svakako sačuvati od zaborava.
Pošto je Gordana imala blago lice i pogled i glas koji ulivaju povjerenje, mnoge i mnogi su joj se rado ispovijedali. Za vrijeme opsade Sarajeva, ta prijateljica joj je nabrajala i opisivala genocide kroz koje je njena familija prolazila u posljednjih stotinu godina. Naslušali smo se, oboje, takvih kazivanja, ali njena priča je bila toliko uvjerljiva da Gordana nije imala ni jedan razlog i u šta da sumnja. Prošao rat i, jednom, na pauzi, u zbornici, ta Bošnjakinja stade da hvali Kilibardu: “Uu, draga, da vidiš kako fino priča na televiziji. Pokajo se, ihi!“
“Marko koji ga lema po novinama veli da se nije pokajao već predomislio.”
“Ma ne! Istinski se kaje. Nigdje onog prijašnjeg Kilibarde.”
“Tebi je, izgleda, malo ona tri genocida?” – kaže joj Gordana.
Takva je bila moja voljena.
Peti septembar
Danas se navršilo šest mjeseci otkako je Gordana umrla. Kao da je to bilo prije šest godina, ali i kao da se desilo onomadne. Jer svaki dan bez nje duži mi je nego mjesec, a pošto mi se ponavlja uvijek isti dan, kao da vrijeme nije ni mrdnulo s mjesta.
Dušo moja, ne prestajem na tebe misliti. Šta god radio, kroz to se vidi tvoja smrt. Neću dozvoliti da ikad umreš u meni: to jedino mogu. Toliko sam u stanju učiniti da ti produžim život. Čak kad napišem pjesmu o onome što nema veze sa tobom, pitam se: šta bi ti rekla kad bi je mogla čuti?
Ponekad radim do svitanja, ali jutru više ne čujem ptice.
Svaka će zora svanuti mi nijema
Zato što tebe nema.
Deseti septembar
Pomalo upoznajem Gordanin i moj budući komšiluk.
Na grobu, u travu zaraslom, dvadesetak koraka udaljenom od Gordaninog, sve ljeto je raskošno cvjetao ružin grm, i ja na njemu odmarao oči dok pušim, a nekad bih pomislio da bi možda trebalo otići i izbrojiti ruže na njemu, ali mi je bilo lijeno.
Sada su ruže ocvale i ja sam i ja na krstači pročitao pola imena GORD. Priđem grobu i na krsatči piše:
_________1943
GORDANANIKOLČIĆ
_________2008
Živjela je dvije godine manje od moje Gordane. I sjetih se, ne znam zašto, šlegra: Gordana, ljubljena, tebi pjevam ja! Ljubav je stvorena jedino za nas. I raznježih se istinski. Što banalnija muzika, tim bliža srcu, s pravom je rekao Vladimir Nabokov.
15. septembar
Pušio, gledao okolne gobove, pomislio: čovjek traje koliko ona lagašna para nad šoljom čaja. I dok sam zurio u grobnu ploču sa njenim i svojim imenom, prošlo mi je kroz glavu: nije to loše što već imam rezervisano mjesto, kao u spavaćim kolima. Možda se i zato više ne bojim zemlje pod koju ću leći. Jer je i Gordana pod njom. Ne bojim se nestanka već bolova koji bi mu mogli prethoditi.
Sjetih se da je moj jaran Omer Selimović jednom kazao: Ni ti ni ja nećemo umrijeti dok ne pojedemo pola jorgana. Zovem ga jaran jer, kad sam s njim, do kraja i do dna osjećam šta znači taj turcizam.
I sjetih kako je jednom, kad smo na Baščaršiji prolazli kraj tezgi sa turističkom ponudom, Rajko Nogo kazao: “Turizam kao turcizam.”
2.oktobar
U snu, isto kao u trenucima kad bih je na javi uvrijedio, okrenula glavu od mene i ćuti. Nikad se nije svađala. Nikad. Ne ljuti se mnogo na mene, dušo, kažem. Uvrijedio te onaj u meni koji više ne postoji. Koji je davno umro.
Često mi se budnom vraća ta uspomena: zapalila cigaru, gleda u stranu i ojađeno šuti. Znam da tim sjećanjem sebi želim zadati veliki bol. Koji sam istinski i zaslužio.
I stotinama puta, za ovih skoro sedam mjeseci, prošao mi je kroz glavu trenutak kad je umrla. Znam dobro da i time samog sebe kažnjavam za sve što nisam učinio za nju, a mogao sam, bez osobitih napora.
Jednom je mobitelom nazvala Zumru da dođe po nju na onkologiju, nakon primljenih citostatika. “Marku to teško pada”, rekla joj je. I dok je umirala, štitila me od svoje bolesti, pa kako da ne briznem u plač, kao da je sve juče bilo?
Znam da doktor Timur Cerić, kome sam zahvalan na svemu što je za Gordanu činio, nije njoj mogao reći: “Nema ti spasa“, ali trebalo je meni da kaže tako stvar uistinu stoji, jer bih mnogo više bio njen istinski muž ali i otac koji njeguje svoju na smrt bolesnu curicu. Mnogo više bih radio oko nje, više s njom pričao,više s njom gledao televiziju i ne bih onoliko bio izbezumljen kad je izdahnula u kolima hitne pomoći, jer smo se spremili, kako već rekoh, za dugu borbu s rakom. Ukratko, bio bih jamačno dorasliji njenoj i mojoj nesreći.
Na dan njene smrti, kad je drugi put ljekar došao u naš stan, upravo sam silazio niz stepenice jer je u dva trebalo da dođe čovjek koji će Gordani donijeti lijek za apetit.
Prva ljekarka koje je došla u kućnu posjetu, mada smo mi tražili kola hitne pomoći da je prebace na onkologiju, iskipovala je pun fap optimizma: sad će ona njoj ubrizgati lijek, a guši se jer ne može da iskašlje šlajm iz pluća, treba više da jede kako bi imala snage za iskašljavanje, i ja sam otrčao u apoteku Delfin da kupim lijek koji je koštao 320 maraka, ali ga nisam mogao odmah dobiti, jer ga nisu imali, pa su telefonom dogovorili sa čovjekom iz druge apoteke mi taj lijek donese u dva sata.
Kasnije, nakon što je Gordana umrla, Zumra mi pričala kako je taj drugi ljekar, kad je ušao u naš stan, kazao: “Ova žena umire“. A Zumra se zaplakala i rekla: “Molim vas, doktore, nemojte to reći Marku“. I nije mi rekao. Mada bi mnogo bolje bilo da sam to doznao u kući: imao bih sat vremena da se kako-tako pripemim za događaj koji mi se, kao usov, sručio na glavu u kolima hitne pomoći.
5. oktobar
Punih sedam mjeseci otkako nema Gordane. Jutros, probudio sam se u šest, a legao sam u dva, i pošto nisam mogao nastaviti sa spavanjem, skuhao sam kafu i sjeo za kompjuter. Da čitam Anrija Mišoa.
Gordana je kašnula u svojoj sobi. Drugi put.
Prvi put sam je čuo prije dvadesetak dana. Znam da to nije njen kašalj, nego ko zna kakav zvuk koji je sam čuo kao njen kašalj, ali isto kao da jeste. Vojka Đikić-Smiljanić mi je, nekoliko mjeseci pred smrt, rekla: “Nakon dvadeset godina čujem Osmana kako slazi niza stepenice.” Njen stan je troetažni.
I sjetih se Gordaninoga hoda kad se penjala uz stepenice do našeg potkrovlja. Ja imam nečujne, gumene li, plastične li papuče, i često, kad siđem do nje u kuhinji, pa se iznenadno stvorim pred njom, rekla bi: “Prepade me!” A ona je imala crvene papuče VALKMAX koje su sad u hodniku, i obavezno ih pogledam kad izlazim vani ili kad se vratim u stan, ponekad jednu podignem i poljubim je. Te papuče su, kad se penjala ili silazila borovim stepenicama do našeg potkrovlja, tutanjle kao da maršira. Sad žalim što joj nisam rekao koliko sam uživao u njenom Turskom maršu. Što joj nisam kazao da sam ponekad mislio: Tako, tako. Nek se zna ko je u mome životu glavni.
13. oktobar
Umrla Grozdanka Đonović, profesorka jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika, s kojom smo Gordana i ja radili u školskom centru Pero Korosić. Umrla je u 86. godini, od raka, sedam mjeseci i pet dana nakon Gordane.
Grozdanka je bila prava gospođa, ali i prava Crnogorka. Po mom iskustvu, ženska Crna Gora je sedamnaest puta bolja od muške. S malo pretjerivanja, a jebo čoeka rođenog i odraslog u Crnoj Gori koji ne umije pretjerivati, kazaću da samo po izuzetku Crnogorka može biti sasvim zla, i da samo po izuzetku Crnogorac može biti sasvim dobar.
Gordana i Grozdanka bile su po svemu različite, ali su obje bile prave gospođe, i obje su se držale nepisanog pravila iz Crne Gore: ili ću kako treba, ili neću nikako.
Na Grozdankinoj sahrani govorile su Mira Čengić i jedna mlađa žena, čini mi se da radi na Filozofskom, a frizura joj je bila u čarobnom neredu. U planiranom neredu, rekao bi Ivan Slamnig.
Iza sahrane Miri sam rekao: “E nek sam, vala, bio na pogrebu gdje se nije moralo lagati: sve što ste rekle o Grozdanki svi znamo da je istina.”
Oba govora bila su sročena sa ukusom i stilom.
Grozankinoj kćerki Ljilji, kojoj sam predavao u Peri Kosoriću, rekao sam da je je ostala ista. “Mnoge moje učenice i studentice, koje su bile tanke kao šibljike, kasnije se razdebljaju.Razliju se kao poplava.“
Ljilja mi je ispričala da je Grozdanka, ne upamtih koliko dana prije smrti, sanjala kako joj je došla Gordana i kazala joj: “Otidi Marku i kaži mu da mu je odijelo iza stakla.”
Grozdanka je mislila da je poludjela, jer je vidjela pokojnu Gordanu, a Ljilja joj je objasnila da je to sanjala. Grozdanka je, potom, pod svaku cijenu htjela da ode do Marka i saopšti mu što mu je Gordana poručila.
Ljilja je nekako uspjela da je odvrati od tog nauma, a kasnije joj je rekla da je telefonirala Marku, ali je Grozdanka, ne znam koliko potom, bila nemirna i nespokojna kad god se toga sjeti, jer joj je bilo očito da se poruka pokojnice mora lično prenijeti adresatu.
Marko je 1977. godine prešao na Filozofski fakultet, a Gordana je ostala raditi, više ne pamtim koliko, u Peri Kosoriću, sa Grozdankom, a s njom naprosto niste mogli ne biti prijatelj, i teško da je bilo ljudskog stvora ko ju je mogao mrzjeti.
A kult prijateljstva, pogotovo kućnog, koji je Grozdanka pomno njegovala skupa sa mužem Čedom i sa obaveznim pretjerivanjem u tome, goni me da kažem: ne može se sasvim nekažnjeno biti Crnogorac!
I poznato mi je da Gordana pričala svojim prijateljicama, jamačno i Grozdanki, uvijek uz malo humora, o njenom životu sa mnom, vazda prepunom mojih pitanja: Đe mi je teksas-jakna? Đe mi je bijeli džemper? Đe mi je plavo odijelo na pruge? Grozdankin san je, ubijeđen sam, potekao iz njenih uspomena. Hvala joj, i mrtvoj, što mi je zavještala jedno neizbrisivo sjećanje.
A Gordana, kako vidite, i nakon smrti nastavlja da brine o meni, makar i u tuđim snovima.
Ima milion tih sitnih dokaza da me Gordana na grbači tegarila cio vijek kao nesposobnog za život, pa sam je jednom pitao: “Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je bilo, više se dobro ne sjećam!”
Odgovorila je, otprilike, da se ona udala za mene, ali da nije kriva što je ispalo da sam se ja udao za nju. I zaista nije. Možda bi danas trebalo da je blagosiljam ponajviše zbog slobode koju je darivala meni, ovisniku o njoj kao o marihuani.
Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku bila muško, pa sam joj jednom ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo joj da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: “Šta je ovo? Pa meni opet uđe!“ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana vazda muško, zato se nije čudila kad joj opet uđe.
15.10.
Desetinama sam puta dosad, u suzama, kazao sebi: ne umijem, ne mogu, neću i ne treba da živim bez Gordane.
Kad sebi dođem, znam da živjeti moram. Jer imam dijete. Time sam za ovaj svijet privezan kao galiot za lađu. A nisam od onih mađioničara koji pregrizaju lance.
23.10.
Sjetio sam se Sene. One o kojoj je moj prijatelj svojedobno kazao: kad bih je ja natego, prsla bi kao lubenica, a potom zraknuo u moje lice da provjeri jesu li me te riječi dovoljno unesrećile.
Docnije, kad sam otišao na postdiplomski u Beograd, sretnem je u knez-Mihailovoj: došla na festival filmova, kratkometražnih ili dokumentarnih, ili oboje, više se sjećam.
“Hajde sa mnom na projekciju”, veli.
“Nemam ni banke.”
Imao sam dobru stipendiju, a vazda bio bez prebijena groša: golemi grad bi mi uvijek lako i brzo oteo pare iz ruku.
“Pa ja ću ti kupiti kartu”, veli Sena kroz smijeh.
Sve je bilo krasno, i filmovi i diskusije potom, a zar bi i moglo biti drukčije uz Senu u koju sam bio zaljubljen prije tri godine. Čak je bila nekud zanosnija.
A kad smo izašli vani, već je bilo jedan iza ponoći, možda i pola dva, i ni jednog autobusa ni tramvaja do Zvezdare, a nisam imao čime platiti taksi.
I Sena me povede u stan koji je ustupio jedan prijatelj za tih nekoliko dana, ali u tom luksuznom gnijezdu, kao stvorenom za bludne radnje, nisam je niti pipnuo. Razgovarali smo dugo, nadahnuto, i mnogo smo se smijali, ali sam sve zaboravio, i šta smo pričali i čemu smo se smijali, a pamtim jedino da mi je ujutru, kad me izvela na doručak, Sena rekla: “Ti sve razumiješ.”
Ovog se sjećam valjda ponajprije zato što mi je bilo zagonetno: ženama je, otkako sam počeo za njima rzati, kako bi rekli u Papama, u mojim očima postati misterija bilo lakše nego meni odvrnuti žarulju.
I siguran sam da nije mislila na moju veliku pamet već na sposobnost da naslutim šta je u drugima. Da s lakoćom postanem – oni. Da gledam iz njine kože. I mada se više ne sjećam povodom čega je ovo kazala, pokušaću da njene riječi prevedem:
Marko sve razumije, čak i to da bi bilo sramotno i pomisliti da opali Senu, mada mu se idealno namestila, ali time bi doveo u nepriliku nju koja zna da je zaljubljen u Gordanu i ne bi mogla prihvatiti obično kecanje, jer bi sve ličilo na otimanje momka drugoj, ali ne bi mogla ni odbiti ga, jer ga zna punih šest godina i dovoljno su bliski da bi i jedno od njih moglo sebe optužiti za golo sladostrašće.
Ili je možda, Sena, ko zna, osjećala da mi se ranije veoma sviđala i da bi to moglo, te noći, opet planuti u meni kao iskupljenje pohote i nije mislila dalje?
A Gordani sam sve ispričao, ne odmah, valjda sam to zabacio u tamni kutak, već kad smo bili u braku i ja se sjetio i te propuštene prilike, od kojih se moja prošlost zapravo i sastoji, ali mogao sam svojoj voljenoj slobodno gledati u oči jedino kad nemam ni jednu tajnu: čim bih joj pokušao prećutati bilo šta, osjetio bih se velikim krivcem, pa je bolje bilo da malo stidim pred njom i potom, razriješen grijeha, nastavim s njom živjeti istinu. Ivana mi je pričala da među muzičarima postoji ironično geslo: bolje je pet minuta se brukati nego šest mjeseci vježbati.
I prošlo ne znam koliko godina, ja oženjen Gordanom, i doznam da moj sarajevski prijatelj i pjesnik, koji je imao ženu i lijepu i pametnu, Senu taslači uviteške i odavno: i on je spadao u “vitezove koji su ispovedali vernost između dva izdajstava”, kako bi rekla Isidora Sekulić.
I neka ju je handrio: danas, kad smo obojica starci, Marko je lišen uspomena na Senu, a moj prijatelj mi liči na vlasnika Indije, a “kada u prošlosti postoji Indija, za vrijeme nesanice imaš se čega sjećati”, kaže Čehov.
Drugi moj prijatelj, zvaću ga Nedim, koji, koliko mi oči pomažu, ne vara suprugu, nedavno, kad mu je u hotel došla ne znam koja žena, čim je ušla, iz principa joj je kazao: “Hajde, skini se. Da te ja ne skidam.”
Obično mu odvrate: “Daj, Nedime, ne zezaj.”
“Ali ja sam vazda zadovoljan: ni jedna ne može pričati da je bila sa mnom u hotelskoj sobi a da joj nisam iskao pičke. One kojima sam iskao i odbile me, te su mi postale dobre prijateljice. One kojima nisam, kasnije me nisu gledale baš najboljim očima, a neke su mi postale i dušmanke, valjda sam ih uvijedio jer nisam tražio da mi daju ‘makar na vr’ njega’, kako bi rekao Mišo, veliki moj drugar iz dana kad sam živio na Cetinju.”
Našto sam se sjetio Sene: mora da me smatrala blećkom. Pa i jesam bio blećak, bio i ostao, pa šta onda? Nikad se nisam dokazivao pred Gordanom, ni pred ostalim ženama, a više se ne dokazujem ni pred čitaocima. Zato pod starost bolje pišem.
(Datum je bio, kao u Gogolja, nikoji)
U povratku od Gordane, kod Ali-pašine džamije, tamo gdje se okreće tramvaj četvorka, prešao sam ulicu na crveno, mada uvijek sa ostalima čekam da se upali zeleno, ali ovaj put sam valjda bio previše zamišljen, što najčešće znači da nosam praznu glavu po ispražnjenome svijetu.
Kad sam prešao ulicu, čujem iza leđa glas: “Gospodine, prešli ste na crveno“. Okrenem se i ugledam dva policijaca, radosnih lica, jer su bili mladi ko kaplja, čak prema mene nasmiješeni, mada je malo vjerovatno da su me poznali. I, šta ću, zastanem da disciplirano pretrpim konzekvence svog prekršaja.
Kad su mladići u uniformama prešli ulicu, baš u čas kad je trebalo da mi se obrate, kraj mene je projurio trolejbus za Otoku. “Izvinite”, viknuo sam, “pobježe mi tramvaj” – rekao sam baš tramaj – “nemam vremena, ćao”, mahnem im rukom, nagarim trčati iz sve snage, i stignem trolejbus na stanici kod zgrade Vrhovnog sud F BiH. Mora da su ona dva mladića pomislili: “Aaa, stare budale, šta mu odjednom bi?”
Potom sam se u trolejbusu sebi smijao, ali je sreća što me u njemu niko ne poznaje, jer bi mislili da je profesor poludio. Gotovo svi Sarajlije zovu me profesor. Svega jednom sam čuo iz njinih usta riječ pjesnik: jedna žena, dok sam prolazio kraj nje, kazala je svome curetku: “Ovo je naš veliki pjesnik Marko Vešović.”
Sjetio sam se Gordane i u sebi joj kazao: suva je šteta, mila, što nisi mogla ono da vidiš. Smijala bi se do suza (na kojim sam ti zavidio). Jer onaj u trku bio je pravi, nepatvoreni stopostotni tvoj čoek. Nekad mi nedostaješ i zato što više nemam s kim da dijelim vlastite ludosti. Koje su mi često bile drage ne samo zato što su moje, već i zato se te znale itekako oveseliti.
Dnevnik/2
5.8.
Pet mjeseci je prošlo od njene smrti i možda mi nije teže nego na dan kad je umrla, ali je mnogo beznadnije. Kao da sam u brisanom prostoru koji je svuda i nigdje glavi nema skloništa. Ili bolje: ko da u majici i kratkim hlačama hodam januarskim Sarajevom.
Ovo je, u stvari, uspomena. Januar, pada snijeg, ulazim u studentski dom Mladen Stojanović, a niza stepenice slazi Ilja Sijarić, moj drug iz gimnazijskih i studentskih klupa, u majici i kratkim hlačama, a knjige mu pod rukom. “Kuda ćeš?” “Do Ćamilovih”, kaže. Zagledam mu se u oči, vidim da me zeza,i obojica prasnemo u mladićki smijeh pun zdravlja. Ovaj put sandžačkog.
Stotinama puta mi je dosad izlazio pred oči Gordanin ropac, to ne zavisi ni od čega u meni i ne može se ni predvidjeti ni izbjeći. To se naprosto mora. To kao Dabićeva pancirna granata probija pet zidova zaredom.
Bože, kako se lako mre: noć prije smo ležali na kauču i, držeći se za ruke, slušali i gledali djecu na Pinku, komentirali kako je koje pjevalo, a sutradan tri-četiri krkljaja i nema te više.
Kad se toga sjetim, mogu jedino da zacvilim: “Majko moja, majko moja, majko moja“, kao da sam pogođen kuršumom. “Majko moja, što me rodi?”
Na Gordaninom grobu sjetio sam se njenog diplomskog rada o caru Hadrijanu, što me razveselilo, ali ne samo zato što je sve davno, zna se, divno.
Hadrijanove memoare, roman Margerite Jursenar, čitao sam najmanje triput, a njegov završetak: “Pokušajmo i u smrt ući otvorenih očiju“ jedna je od deviza kojih sam se u potonjih desetak godina držao kad sam pisao pjesme o smrti, a ima ih ko Rokića.
Ne znam ko su bili Rokići, ali sam se, kao svojom, i kad govorim i kad pišem, često služio ovom uzrečicom koju sam čuo od Gordane. Ponekad mislim: bog zna koliko sam usvojio njenoga a da više i ne znam da je bilo njeno.
Roman je čitala i Gordana i toliko joj se svidio car Hadrijan, ta pomno dokumentirana izmišljotina, da je odlučila o njemu napisati diplomski.
Pošto ovdje nisam bio neznalica, pomogao sam joj da rad uobliči: napravio plan rada, posložio najbolje što sam umio ono što je ekscerpirala i ono što je napisala, rečenicama davao potrebnu preciznost, a kad smo završili, prekucao ga na svojoj biserici.
To je jedini put da smo nešto zajedno pravili, zato sam se toliko razveselio, i gotovo sam pobjegao sa njenog groba da sačuvam tu radost, jer bih se ubrzo mogao sjetiti nečeg što bi me ojadilo.
Pošto smo oboje bili mladi kad smo čitali taj genijalni roman, sigurno je da nam nije prošao samo kroz glavu nego i kroz sudbinu.
Na primjer. Priča o carevom ljubavniku Antinoju, božanski lijepome mladiću koji je izvršio samoubijstvo, obilježila je i nas: homosekualizam smo cio život vidjeli kao prirodnu stvar, za šta je morala biti zaslužna i Jursenarova koja je bila lezbijka. Pamtim da je, kad smo gledali film o lezbijkama, Gordana rekla: “Pa žena jedino i može znati šta žena najviše voli.” I sjećam da sam Novici Petkoviću, u kojem je bilo mnogo odbojnosti, gađenja pa i straha od homoseksualaca, jednom kazao, tek dopola u šali: “Ti si zapravo latentni peško.”
A sasma dobrohotan odnos prema svakom homiću, pod uslovom da nije vladika Pahomić, dokaz je moje ljudske i muške normalnosti.
Sto osamdeset i deveti dan
Prazne duše i praznih očiju lebdim u praznom i zato, kao u Zmaja, grozno velikom svijetu. Što je prazniji, sve je veći.
Oko dva legao da spavam i, prvi put otkako je umrla, s njom sam naglas pričao. I od toga mi je bilo malo kao lakše, pa sam brže zaspao.
Moja sreća s Gordanom jamačno bi dala mom životu smisao, kad bi život mogao imati smisla. Ali ne može. Moglo se jedino poduzimati ovo ili ono protiv njegove do neba vapijuće besmislenosti.
Ponekad mislim: Gordana postoji u meni, u mome bolu, možda snažnije nego što je ikad postojala na svijetu. U mojoj samoći, u mom očajanju, toliko je živa da mi često dođe da kao kuče zacvilim. Zasad, mila, jedino to umijem: da me svako sjećanje na tebe unesreći, jer tada tebe najviše u meni ima. Jedino to i toliko možemo učiniti za mrtve.
Sto devedeseti dan
Dok sam pušio sjedeći na Gordaninom grobu koji još nije moj, sjetio sam se banjanskog četnika Novaka Kilibarde, rođenog u selu Tupan.
Gordana je imala prijateljicu Bošnjakinju, sa kojom je radila u istoj školi, a zaboravio sam kako se zvala i sad sam ljut na sebe, jer je u ovoj knjizi to ime i prezime trebalo svakako sačuvati od zaborava.
Pošto je Gordana imala blago lice i pogled i glas koji ulivaju povjerenje, mnoge i mnogi su joj se rado ispovijedali. Za vrijeme opsade Sarajeva, ta prijateljica joj je nabrajala i opisivala genocide kroz koje je njena familija prolazila u posljednjih stotinu godina. Naslušali smo se, oboje, takvih kazivanja, ali njena priča je bila toliko uvjerljiva da Gordana nije imala ni jedan razlog i u šta da sumnja. Prošao rat i, jednom, na pauzi, u zbornici, ta Bošnjakinja stade da hvali Kilibardu: “Uu, draga, da vidiš kako fino priča na televiziji. Pokajo se, ihi!“
“Marko koji ga lema po novinama veli da se nije pokajao već predomislio.”
“Ma ne! Istinski se kaje. Nigdje onog prijašnjeg Kilibarde.”
“Tebi je, izgleda, malo ona tri genocida?” – kaže joj Gordana.
Takva je bila moja voljena.
Peti septembar
Danas se navršilo šest mjeseci otkako je Gordana umrla. Kao da je to bilo prije šest godina, ali i kao da se desilo onomadne. Jer svaki dan bez nje duži mi je nego mjesec, a pošto mi se ponavlja uvijek isti dan, kao da vrijeme nije ni mrdnulo s mjesta.
Dušo moja, ne prestajem na tebe misliti. Šta god radio, kroz to se vidi tvoja smrt. Neću dozvoliti da ikad umreš u meni: to jedino mogu. Toliko sam u stanju učiniti da ti produžim život. Čak kad napišem pjesmu o onome što nema veze sa tobom, pitam se: šta bi ti rekla kad bi je mogla čuti?
Ponekad radim do svitanja, ali jutru više ne čujem ptice.
Svaka će zora svanuti mi nijema
Zato što tebe nema.
Deseti septembar
Pomalo upoznajem Gordanin i moj budući komšiluk.
Na grobu, u travu zaraslom, dvadesetak koraka udaljenom od Gordaninog, sve ljeto je raskošno cvjetao ružin grm, i ja na njemu odmarao oči dok pušim, a nekad bih pomislio da bi možda trebalo otići i izbrojiti ruže na njemu, ali mi je bilo lijeno.
Sada su ruže ocvale i ja sam i ja na krstači pročitao pola imena GORD. Priđem grobu i na krsatči piše:
_________1943
GORDANA NIKOLČIĆ
_________2008
Živjela je dvije godine manje od moje Gordane. I sjetih se, ne znam zašto, šlegra: Gordana, ljubljena, tebi pjevam ja! Ljubav je stvorena jedino za nas. I raznježih se istinski. Što banalnija muzika, tim bliža srcu, s pravom je rekao Vladimir Nabokov.
15. septembar
Pušio, gledao okolne gobove, pomislio: čovjek traje koliko ona lagašna para nad šoljom čaja. I dok sam zurio u grobnu ploču sa njenim i svojim imenom, prošlo mi je kroz glavu: nije to loše što već imam rezervisano mjesto, kao u spavaćim kolima. Možda se i zato više ne bojim zemlje pod koju ću leći. Jer je i Gordana pod njom. Ne bojim se nestanka već bolova koji bi mu mogli prethoditi.
Sjetih se da je moj jaran Omer Selimović jednom kazao: Ni ti ni ja nećemo umrijeti dok ne pojedemo pola jorgana. Zovem ga jaran jer, kad sam s njim, do kraja i do dna osjećam šta znači taj turcizam.
I sjetih kako je jednom, kad smo na Baščaršiji prolazli kraj tezgi sa turističkom ponudom, Rajko Nogo kazao: “Turizam kao turcizam.”
2.oktobar
U snu, isto kao u trenucima kad bih je na javi uvrijedio, okrenula glavu od mene i ćuti. Nikad se nije svađala. Nikad. Ne ljuti se mnogo na mene, dušo, kažem. Uvrijedio te onaj u meni koji više ne postoji. Koji je davno umro.
Često mi se budnom vraća ta uspomena: zapalila cigaru, gleda u stranu i ojađeno šuti. Znam da tim sjećanjem sebi želim zadati veliki bol. Koji sam istinski i zaslužio.
I stotinama puta, za ovih skoro sedam mjeseci, prošao mi je kroz glavu trenutak kad je umrla. Znam dobro da i time samog sebe kažnjavam za sve što nisam učinio za nju, a mogao sam, bez osobitih napora.
Jednom je mobitelom nazvala Zumru da dođe po nju na onkologiju, nakon primljenih citostatika. “Marku to teško pada”, rekla joj je. I dok je umirala, štitila me od svoje bolesti, pa kako da ne briznem u plač, kao da je sve juče bilo?
Znam da doktor Timur Cerić, kome sam zahvalan na svemu što je za Gordanu činio, nije njoj mogao reći: “Nema ti spasa“, ali trebalo je meni da kaže tako stvar uistinu stoji, jer bih mnogo više bio njen istinski muž ali i otac koji njeguje svoju na smrt bolesnu curicu. Mnogo više bih radio oko nje, više s njom pričao,više s njom gledao televiziju i ne bih onoliko bio izbezumljen kad je izdahnula u kolima hitne pomoći, jer smo se spremili, kako već rekoh, za dugu borbu s rakom. Ukratko, bio bih jamačno dorasliji njenoj i mojoj nesreći.
Na dan njene smrti, kad je drugi put ljekar došao u naš stan, upravo sam silazio niz stepenice jer je u dva trebalo da dođe čovjek koji će Gordani donijeti lijek za apetit.
Prva ljekarka koje je došla u kućnu posjetu, mada smo mi tražili kola hitne pomoći da je prebace na onkologiju, iskipovala je pun fap optimizma: sad će ona njoj ubrizgati lijek, a guši se jer ne može da iskašlje šlajm iz pluća, treba više da jede kako bi imala snage za iskašljavanje, i ja sam otrčao u apoteku Delfin da kupim lijek koji je koštao 320 maraka, ali ga nisam mogao odmah dobiti, jer ga nisu imali, pa su telefonom dogovorili sa čovjekom iz druge apoteke mi taj lijek donese u dva sata.
Kasnije, nakon što je Gordana umrla, Zumra mi pričala kako je taj drugi ljekar, kad je ušao u naš stan, kazao: “Ova žena umire“. A Zumra se zaplakala i rekla: “Molim vas, doktore, nemojte to reći Marku“. I nije mi rekao. Mada bi mnogo bolje bilo da sam to doznao u kući: imao bih sat vremena da se kako-tako pripemim za događaj koji mi se, kao usov, sručio na glavu u kolima hitne pomoći.
5. oktobar
Punih sedam mjeseci otkako nema Gordane. Jutros, probudio sam se u šest, a legao sam u dva, i pošto nisam mogao nastaviti sa spavanjem, skuhao sam kafu i sjeo za kompjuter. Da čitam Anrija Mišoa.
Gordana je kašnula u svojoj sobi. Drugi put.
Prvi put sam je čuo prije dvadesetak dana. Znam da to nije njen kašalj, nego ko zna kakav zvuk koji je sam čuo kao njen kašalj, ali isto kao da jeste. Vojka Đikić-Smiljanić mi je, nekoliko mjeseci pred smrt, rekla: “Nakon dvadeset godina čujem Osmana kako slazi niza stepenice.” Njen stan je troetažni.
I sjetih se Gordaninoga hoda kad se penjala uz stepenice do našeg potkrovlja. Ja imam nečujne, gumene li, plastične li papuče, i često, kad siđem do nje u kuhinji, pa se iznenadno stvorim pred njom, rekla bi: “Prepade me!” A ona je imala crvene papuče VALKMAX koje su sad u hodniku, i obavezno ih pogledam kad izlazim vani ili kad se vratim u stan, ponekad jednu podignem i poljubim je. Te papuče su, kad se penjala ili silazila borovim stepenicama do našeg potkrovlja, tutanjle kao da maršira. Sad žalim što joj nisam rekao koliko sam uživao u njenom Turskom maršu. Što joj nisam kazao da sam ponekad mislio: Tako, tako. Nek se zna ko je u mome životu glavni.
13. oktobar
Umrla Grozdanka Đonović, profesorka jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika, s kojom smo Gordana i ja radili u školskom centru Pero Korosić. Umrla je u 86. godini, od raka, sedam mjeseci i pet dana nakon Gordane.
Grozdanka je bila prava gospođa, ali i prava Crnogorka. Po mom iskustvu, ženska Crna Gora je sedamnaest puta bolja od muške. S malo pretjerivanja, a jebo čoeka rođenog i odraslog u Crnoj Gori koji ne umije pretjerivati, kazaću da samo po izuzetku Crnogorka može biti sasvim zla, i da samo po izuzetku Crnogorac može biti sasvim dobar.
Gordana i Grozdanka bile su po svemu različite, ali su obje bile prave gospođe, i obje su se držale nepisanog pravila iz Crne Gore: ili ću kako treba, ili neću nikako.
Na Grozdankinoj sahrani govorile su Mira Čengić i jedna mlađa žena, čini mi se da radi na Filozofskom, a frizura joj je bila u čarobnom neredu. U planiranom neredu, rekao bi Ivan Slamnig.
Iza sahrane Miri sam rekao: “E nek sam, vala, bio na pogrebu gdje se nije moralo lagati: sve što ste rekle o Grozdanki svi znamo da je istina.”
Oba govora bila su sročena sa ukusom i stilom.
Grozankinoj kćerki Ljilji, kojoj sam predavao u Peri Kosoriću, rekao sam da je je ostala ista. “Mnoge moje učenice i studentice, koje su bile tanke kao šibljike, kasnije se razdebljaju.Razliju se kao poplava.“
Ljilja mi je ispričala da je Grozdanka, ne upamtih koliko dana prije smrti, sanjala kako joj je došla Gordana i kazala joj: “Otidi Marku i kaži mu da mu je odijelo iza stakla.”
Grozdanka je mislila da je poludjela, jer je vidjela pokojnu Gordanu, a Ljilja joj je objasnila da je to sanjala. Grozdanka je, potom, pod svaku cijenu htjela da ode do Marka i saopšti mu što mu je Gordana poručila.
Ljilja je nekako uspjela da je odvrati od tog nauma, a kasnije joj je rekla da je telefonirala Marku, ali je Grozdanka, ne znam koliko potom, bila nemirna i nespokojna kad god se toga sjeti, jer joj je bilo očito da se poruka pokojnice mora lično prenijeti adresatu.
Marko je 1977. godine prešao na Filozofski fakultet, a Gordana je ostala raditi, više ne pamtim koliko, u Peri Kosoriću, sa Grozdankom, a s njom naprosto niste mogli ne biti prijatelj, i teško da je bilo ljudskog stvora ko ju je mogao mrzjeti.
A kult prijateljstva, pogotovo kućnog, koji je Grozdanka pomno njegovala skupa sa mužem Čedom i sa obaveznim pretjerivanjem u tome, goni me da kažem: ne može se sasvim nekažnjeno biti Crnogorac!
I poznato mi je da Gordana pričala svojim prijateljicama, jamačno i Grozdanki, uvijek uz malo humora, o njenom životu sa mnom, vazda prepunom mojih pitanja: Đe mi je teksas-jakna? Đe mi je bijeli džemper? Đe mi je plavo odijelo na pruge? Grozdankin san je, ubijeđen sam, potekao iz njenih uspomena. Hvala joj, i mrtvoj, što mi je zavještala jedno neizbrisivo sjećanje.
A Gordana, kako vidite, i nakon smrti nastavlja da brine o meni, makar i u tuđim snovima.
Ima milion tih sitnih dokaza da me Gordana na grbači tegarila cio vijek kao nesposobnog za život, pa sam je jednom pitao: “Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je bilo, više se dobro ne sjećam!”
Odgovorila je, otprilike, da se ona udala za mene, ali da nije kriva što je ispalo da sam se ja udao za nju. I zaista nije. Možda bi danas trebalo da je blagosiljam ponajviše zbog slobode koju je darivala meni, ovisniku o njoj kao o marihuani.
Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku bila muško, pa sam joj jednom ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo joj da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: “Šta je ovo? Pa meni opet uđe!“ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana vazda muško, zato se nije čudila kad joj opet uđe.
15.10.
Desetinama sam puta dosad, u suzama, kazao sebi: ne umijem, ne mogu, neću i ne treba da živim bez Gordane.
Kad sebi dođem, znam da živjeti moram. Jer imam dijete. Time sam za ovaj svijet privezan kao galiot za lađu. A nisam od onih mađioničara koji pregrizaju lance.
23.10.
Sjetio sam se Sene. One o kojoj je moj prijatelj svojedobno kazao: kad bih je ja natego, prsla bi kao lubenica, a potom zraknuo u moje lice da provjeri jesu li me te riječi dovoljno unesrećile.
Docnije, kad sam otišao na postdiplomski u Beograd, sretnem je u knez-Mihailovoj: došla na festival filmova, kratkometražnih ili dokumentarnih, ili oboje, više se sjećam.
“Hajde sa mnom na projekciju”, veli.
“Nemam ni banke.”
Imao sam dobru stipendiju, a vazda bio bez prebijena groša: golemi grad bi mi uvijek lako i brzo oteo pare iz ruku.
“Pa ja ću ti kupiti kartu”, veli Sena kroz smijeh.
Sve je bilo krasno, i filmovi i diskusije potom, a zar bi i moglo biti drukčije uz Senu u koju sam bio zaljubljen prije tri godine. Čak je bila nekud zanosnija.
A kad smo izašli vani, već je bilo jedan iza ponoći, možda i pola dva, i ni jednog autobusa ni tramvaja do Zvezdare, a nisam imao čime platiti taksi.
I Sena me povede u stan koji je ustupio jedan prijatelj za tih nekoliko dana, ali u tom luksuznom gnijezdu, kao stvorenom za bludne radnje, nisam je niti pipnuo. Razgovarali smo dugo, nadahnuto, i mnogo smo se smijali, ali sam sve zaboravio, i šta smo pričali i čemu smo se smijali, a pamtim jedino da mi je ujutru, kad me izvela na doručak, Sena rekla: “Ti sve razumiješ.”
Ovog se sjećam valjda ponajprije zato što mi je bilo zagonetno: ženama je, otkako sam počeo za njima rzati, kako bi rekli u Papama, u mojim očima postati misterija bilo lakše nego meni odvrnuti žarulju.
I siguran sam da nije mislila na moju veliku pamet već na sposobnost da naslutim šta je u drugima. Da s lakoćom postanem – oni. Da gledam iz njine kože. I mada se više ne sjećam povodom čega je ovo kazala, pokušaću da njene riječi prevedem:
Marko sve razumije, čak i to da bi bilo sramotno i pomisliti da opali Senu, mada mu se idealno namestila, ali time bi doveo u nepriliku nju koja zna da je zaljubljen u Gordanu i ne bi mogla prihvatiti obično kecanje, jer bi sve ličilo na otimanje momka drugoj, ali ne bi mogla ni odbiti ga, jer ga zna punih šest godina i dovoljno su bliski da bi i jedno od njih moglo sebe optužiti za golo sladostrašće.
Ili je možda, Sena, ko zna, osjećala da mi se ranije veoma sviđala i da bi to moglo, te noći, opet planuti u meni kao iskupljenje pohote i nije mislila dalje?
A Gordani sam sve ispričao, ne odmah, valjda sam to zabacio u tamni kutak, već kad smo bili u braku i ja se sjetio i te propuštene prilike, od kojih se moja prošlost zapravo i sastoji, ali mogao sam svojoj voljenoj slobodno gledati u oči jedino kad nemam ni jednu tajnu: čim bih joj pokušao prećutati bilo šta, osjetio bih se velikim krivcem, pa je bolje bilo da malo stidim pred njom i potom, razriješen grijeha, nastavim s njom živjeti istinu. Ivana mi je pričala da među muzičarima postoji ironično geslo: bolje je pet minuta se brukati nego šest mjeseci vježbati.
I prošlo ne znam koliko godina, ja oženjen Gordanom, i doznam da moj sarajevski prijatelj i pjesnik, koji je imao ženu i lijepu i pametnu, Senu taslači uviteške i odavno: i on je spadao u “vitezove koji su ispovedali vernost između dva izdajstava”, kako bi rekla Isidora Sekulić.
I neka ju je handrio: danas, kad smo obojica starci, Marko je lišen uspomena na Senu, a moj prijatelj mi liči na vlasnika Indije, a “kada u prošlosti postoji Indija, za vrijeme nesanice imaš se čega sjećati”, kaže Čehov.
Drugi moj prijatelj, zvaću ga Nedim, koji, koliko mi oči pomažu, ne vara suprugu, nedavno, kad mu je u hotel došla ne znam koja žena, čim je ušla, iz principa joj je kazao: “Hajde, skini se. Da te ja ne skidam.”
Obično mu odvrate: “Daj, Nedime, ne zezaj.”
“Ali ja sam vazda zadovoljan: ni jedna ne može pričati da je bila sa mnom u hotelskoj sobi a da joj nisam iskao pičke. One kojima sam iskao i odbile me, te su mi postale dobre prijateljice. One kojima nisam, kasnije me nisu gledale baš najboljim očima, a neke su mi postale i dušmanke, valjda sam ih uvijedio jer nisam tražio da mi daju ‘makar na vr’ njega’, kako bi rekao Mišo, veliki moj drugar iz dana kad sam živio na Cetinju.”
Našto sam se sjetio Sene: mora da me smatrala blećkom. Pa i jesam bio blećak, bio i ostao, pa šta onda? Nikad se nisam dokazivao pred Gordanom, ni pred ostalim ženama, a više se ne dokazujem ni pred čitaocima. Zato pod starost bolje pišem.
(Datum je bio, kao u Gogolja, nikoji)
U povratku od Gordane, kod Ali-pašine džamije, tamo gdje se okreće tramvaj četvorka, prešao sam ulicu na crveno, mada uvijek sa ostalima čekam da se upali zeleno, ali ovaj put sam valjda bio previše zamišljen, što najčešće znači da nosam praznu glavu po ispražnjenome svijetu.
Kad sam prešao ulicu, čujem iza leđa glas: “Gospodine, prešli ste na crveno“. Okrenem se i ugledam dva policijaca, radosnih lica, jer su bili mladi ko kaplja, čak prema mene nasmiješeni, mada je malo vjerovatno da su me poznali. I, šta ću, zastanem da disciplirano pretrpim konzekvence svog prekršaja.
Kad su mladići u uniformama prešli ulicu, baš u čas kad je trebalo da mi se obrate, kraj mene je projurio trolejbus za Otoku. “Izvinite”, viknuo sam, “pobježe mi tramvaj” – rekao sam baš tramaj – “nemam vremena, ćao”, mahnem im rukom, nagarim trčati iz sve snage, i stignem trolejbus na stanici kod zgrade Vrhovnog sud F BiH. Mora da su ona dva mladića pomislili: “Aaa, stare budale, šta mu odjednom bi?”
Potom sam se u trolejbusu sebi smijao, ali je sreća što me u njemu niko ne poznaje, jer bi mislili da je profesor poludio. Gotovo svi Sarajlije zovu me profesor. Svega jednom sam čuo iz njinih usta riječ pjesnik: jedna žena, dok sam prolazio kraj nje, kazala je svome curetku: “Ovo je naš veliki pjesnik Marko Vešović.”
Sjetio sam se Gordane i u sebi joj kazao: suva je šteta, mila, što nisi mogla ono da vidiš. Smijala bi se do suza (na kojim sam ti zavidio). Jer onaj u trku bio je pravi, nepatvoreni stopostotni tvoj čoek. Nekad mi nedostaješ i zato što više nemam s kim da dijelim vlastite ludosti. Koje su mi često bile drage ne samo zato što su moje, već i zato se te znale itekako oveseliti.