Od Gordanine smrti brojim dane, kao vojnici u karsarni, ili bolje, kao robijaši, jer otkako nje nema, i meni se ponavlja vazda isti dan. Ili će biti da to prije liči na doba opsade Sarajeva o kojoj moja pjesma kaže: “jedan jedini (tje)dan kojem svršetka nema”. I kako se taj dan neće ponavljati kad sam za njenu smrt privezan kao pas za kolac. Ali neću, mada bi jedan u meni to veoma volio, umrijeti na njenom grobu, kao pas na humci voljenoga gospodara. Čak često zaželim sebi što duži život kako bi se taj jedan dan što više otegnuo kao pravedna kazna za to što sam, u posljednjih pet-šet godina života sa Gordanom, vjerovao da se ipak može biti na ovom svijetu srećan. Okle u paklu rosa?
Šezdeset treći dan
Najveću istinu o sebi, zapravo o svom životu u Sarajevu, rekao sam u tekstu Odavde više nemam kud iz knjige mojih ratnih zapisa Smrt je majstor iz Srbije.
“Ako ću zboriti pravo, svih predratnih 29 sarajevskih godina, prosjedio sam u svojoj sobi, među knjigama, sjećajući se Paskalova savjeta: ‘Sva nesreća u ljudskom životu potiče otud što čovjek ne umije ostati na miru u jednoj sobi‘.
A nisam zaboravio ni Senekinu izreku: ‘Koliko god sаm putа zаšаo među ljude uvijek sаm osjetio dа sаm ponešto izgubio od svoje ličnosti’ (naknadno dopisano).
I još iz studentskih dana nosim u glavi rečenicu Svetislava Vulovića, srpskog kritičara koji je, kažu, bio porijeklom, kao i ja, iz vasojevićke nahije: ‘Ja sam vedar samo kad sam kod kuće‘.”
Za mene kuća, prije rođenja Ivaninog, to su bile knjige i Gordana, a kad zatvorim vrata, napolju je ostajalo nešto što se možda ne može svagda nazvati paklom, ali se s paklom utrkivalo, u svakom slučaju vani sam ostavljao ono što je Teofil Gotje nazvao uraganom.
Kad je Gordana umrla, moje knjige na rafovima osvanule su potpuno bijelih stranica, baš kao za vrijeme opsade Sarajeva: kao u te dane, ponovo ne mogu da čitam ništa, ali ova opsada trajaće do moje smrti.
Šezdeset sedmi dan
To je bio munjevit san: vidio sam Gordanu, ali iz profila, nikako da mi u snu pokaže puno lice. Bila je mlada, možda oko četrdesetak godina, i umiljata kakva, prema meni, nikad nije bila za života. Milovala mi je lice donjim dijelom lica – bradom, usnama i vrhom nosa. “Maziš se kao mače”, rekao sam joj, i probudio se, treba li reći nesrećan?
Šezdeset osmi dan
Sanjam da sam u Papama i sadim orah. To je napol uspomena: kad sam imao možda sedam ili osam godina, pod našom kućom je moj nastariji brat Momčilo posadio orah koji se primio i danas, ako ga ima, trebalo bi da je gorostas.
Sadim orah, i mislim: ako se primi, znači da Gordane ima na onom svijetu i da me čeka. Sutradan, mada ne znam reći kako u snovima mogu postojati sutradani, vratim se i vidim: orah se osušio. I u snovima sam zadrti ateista.
Sedamdeseti dan
Ne bih se čudio ako me, mnogo prije nego što se nadam, stignu dani kad ću pred zemaljskim čudima početi da zijevam. Od dosade. Sav svijet će mi, bez Gordane, brzo postati, ako već i nije postao, beznadno jednoličan kao crnogorska junaštva iz guslarskih pjesama.
Mnogi ljudi, čak i oni koji su mi danas dušmani, učestvovali su u pravljenju pravog mene, a ponajviše Gordana, koja me umjela braniti od moga najvećeg dušmanina. Onoga u meni.
Osamdeset peti dan
Mogu zamisliti doba kad će iz Sarajeva nestati jedan po jedan čovjek koji nas je znao i kako će nestati jedan po jedan pravoslavac i katolik iz ovoga grada, čime će ono što se zove bosanskim komšilukom biti dovedeno do savršenstva, jer komšija koga više nema postaje idealan, kako veli Tarik Haverić, i kako će ni jedan po ni jedan čovjek dolaziti na moj i Gordanin grob, i kako će nestati ploča sa našim imenima, i kako ćemo biti bezimene kosti pod tlom i kako će grobar obrijane glave novu raku na mjestu gdje smo nas dvoje ležali kopati sa snebivanjem: šta ako zakači moju ili njenu kost?
28.5.
Nedostaješ mi, mila, svaki dan i sat i minut. Plačem za tobom najmanje dvaput: kad sjednem na mermer tvoga groba i uveče kad legnem da spavam, jer moje noći su grozne. Tvoja smrt je, izgleda, od mene načinila zvjere u kavezu od kojeg ključ je na dno mora bačen, kavezu u kojem bih mogao brzo svisnuti. Kako da prihvatim činjenicu da sam, nakon četrdeset osam godina ljubavi za tebe, koja jeste bila svakakva, ali nedvojbeno ljubav, odjednom ostao u praznom svijetu, prazne duše i praznog zagrljaja i da će tako ostati sve do moje smrti?
No ima trenutaka, rijetkih, ali ih ima, kad je dovoljno da se zaljulja grana sa koje je odletjela ptica, pa da osjetim u vazduhu, kao odjek inog svijeta, tvoje prisustvo, i tada sam nalik zvjerkama u pustinji koje, ko zna po čemu, predosjete vodu. Svaki taj trenutak brzo prođe, ali kašto se od njega može živjeti bar pola dana.
29.5.
Ivana otišla u Zagreb. I opet samom sebi sam tuđin. Gledam očima kao tuđim, pričam ustima kao tuđim, hodam nogama kao tuđim, mislim glavom kao tuđom.
Kad mi dođe, moje dijete svoju ljubav pokazuje dirinčenjem za mene, pomalo kao njena mati: desetak dana neprestano radi, radi i radi, a ja se osjećam gotovo kao varalica, jer se ćutim posve jalovim, i kroz glavu mi ne prolazi ni jedna živa primisao, mada se tješim stihom iz guslarske pjesme: pjesnik u meni “nije umro već se ućutao”, kao hajduk Mali Radojica.
30.5.
Stojeći kraj Gordanina groba, digao sam oči k nebu i ugledao bezbroj oblačaka zvanih ovčice, lakih kao dašak, i dugo ih posmatrao sve dok nisam oćutio da me boli njihova ljepota, ali taj bol je bio divan i sve divniji: kao da su nebesa bila premrežena danima moje i Gordanine sreće. I pomislio sam: kad bih ustao i napustio groblje, sve te ovčice krenule bi za mnom.
Ispušio sam ovaj put dvije cigare za Gordaninu dušu, a kad sam ustao sa njenoga groba, oblačaka na nebu više nije bilo. I pomislio sam: trebalo bi da mi budu ne samo čemerni već i dragocjeni ovi trenuci sa mojom pokojnicom, jer se ni jedan od njih više nikad neće ponoviti. Kao ni ti oblaci.
5.6.
Kad sam se vraćao od Gordane, sjetio sam se da su se danas navršila tri mjeseca otkako je umrla, pa sam svratio na pijacu, kupio joj pet jarkocrvenih gerbera i ponio na njen grob. I shvatio da mi je svakoga dana sve gore i da će tako biti dok sam živ. I sjetio se stihova Emili Dikinson u mom i Jasninom prevodu:
Vrijeme liječi, tako vele.
No vrijeme nije melem.
Ljudska patnja ko tetiva,
Sa starošću jača biva.
Ne znam koliko ću još, ne znam šta ću sa svojom dušom u navodnicima, ne znam šta će se sa mnom dalje događati: ko zna, možda ću si privesti novu ženu, ne znam šta ću osjećati za šest mjeseci, ali u ovom času čini mi se očito: ako umrem, recimo, za godinu, svisnut ću, ponajprije, od žalosti za Gordanom.
8.6.
Na putu do Gordane sretnem moju bivšu studentkinju Esmu: išla ljekaru, jer je dobila upalu vilice, i vraća se na posao u bibilioteku. Malo smo popričali, i Esma nenadno kaže: “Mogu li ja s vama?”
Jako me dirnulo što hoće da sa mnom obiđe Gordanu, pa sam se raspričao kao u učionici kad bih spojio dva časa i potom osamdeset minuta ispaljivao sto dvadeset riječi u minuti.
Sjeo sam na mramornu ploču i zapalio, a ona ostala stajati, pa sam rekao da sjedne i dodao da su, u staroj Crnoj Gori, žene stajale dok se gusla i izvinjavao joj se zbog moga guslanja: “Stari i usamljeni ljudi, kad nalete na žrtvu koja će ih slušati, ne znaju šta je dosta.”
Ipak nisam prestajao pričati sve do biblioteke. Uostalom, ko će me razumjeti, ako moji ne bivši studenti? Pamtim da sam joj rekao: duša moje Gordane je bila stojna kao one starinske zidanice sa krovovima od škriljca.
Esma mi je uvijek bila bliska, teško je objasniti zašto. Za mene i po meni, žena uvijek počinje od očiju. Počinje i najčešće završava, jer sam se od svog straha pred Evinim šćerima, pred njinim čarima, skrio u svoju ljubav za Gordanu. U Esminim očima sam uvijek vidio nešto iz Crne Gore, mada znam da je Bosanka. Mora da sam takve oči gledao u svom djetinjstvu, možda je kakva moja rođaka u koju sam bio djetinje zaljubljen raspolagala takvim očima, a potom sam ih zaboravio.
No Esma mi je bliska i zato što je u braku bez djece, a i ja sam deset godina bio bezdjetan, pa u meni njene riječi odjekuju drukčije nego riječi drugih mojih bivših studentkinja. Ili mi se to samo čini. Što nije ni važno: glavno je da u to vjerujem.
Onda smo ušli kod Midhata, jednog od najboljih studenata kojim sam predavao, pili kafu i pričali još sat i po. Došla je i Hatidža, takođe moja bivša studentica, koja mi kaže kako joj je njen sin, koji je upisao dramaturgiju, juče rekao: “Ima, mama, jedan profesor, koji se zove Marko Vešović, i veliki je autoritet.” “Stvarno?”, rekla mu je Hatidža: “A od koga si to čuo?”
Čovjek ne može, naravno, nikad biti siguran koje je vrijednosti ono što piše, ali znam da sam u učionici bio rođeni tumač književnosti, pogotovo poezije, što svi moji bivši studenti znaju, čak i oni koji nisu puno razumjeli. Jer sam živio sa književnošću i za književnost. Sve izvan toga može biti upitno.
Jednom, prije rata, popeo sam se na četvrti sprat, ali ne, kao obično, onim stepenicama koje su bile bliže mom kabinetu, nego drugim: htio sam proći kraj učionica gdje sam u mladosti slušao predavanja, tako da sam studentima, koji su me čekali pred učionicom, prišao iza leđa.
“Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?” – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje.
“Ne”, odgovorio je moj student. “Marko Vešović ovdje drži službu božju!”
I odmah, na izlasku iz biblioteke, sačekala me žalost za Gordanom, kao pred prodavnicom pas koji čeka da gospodar obavi kupovinu. Kad mi je sa ljudima dobro, nakon toga se osjećam kao da sam je pomalo izdao, iako znam da bi Gordana, kad bi mogla, voljela čuti kako se smijem, i da joj ne bi bile po volji moje suze, jer ni mrtva mati ne bi voljela čuti kako njeno dijete plače za njom.
I valjda stoti put mi prolazi kroz glavu: kako je, mila, moguće da te više nema? Zar ću do groba živjeti sa tim pitanjem, zaglavljenim u mojoj svijesti kao, u djetinjstvu, moja noga u jesenjem
glibu Ravnoga Gaja? Tu si, na dohvat moje ruke, a beskrajno daleka, kao zvjezdano nebo koje se zrcali u jezeru.
17.6.
San. Gužva, kao da je sajam knjige. Ili pjesnička manifestacija. Dugo tražim Gordanu. Jedan čovjek napokon pokazuje prstom: “U onom je autu”. Bilo je crno. Malo potom iz njega izlazi Gordana. Opet joj nisam vidio lice. Ili ga nisam upamtio. Ako ću pošteno, ne pamtim ništa njeno: san je ponudio tek golo obavještenje da je to Gordana. Žalim joj se da su mi ukrali bundu. Koju na javi nikad nisam imao, ali mi Gordana jeste bila bunda protiv sibirskog mraza zvanog svijet. Ona me tješi: “Ma naćićeš je.”
Onda se sjetim da sam ovdje došao čitati stihove, a nemam kod sebe ni jednu svoju knjigu. Što vrlo često sanjam. Nailazi cura koja štampane stvari gura na kolicima. “Da nemate koju moju?” Ona iz hrpe vadi Knjigu žalbi. Ali su joj korice drukčije nego na javi.
“Zašto?” – pitam se i listam je. Potom se osvrnem oko sebe: nigdje Gordane. Očaj: kako ću je u ovolikoj gužvi opet naći?
Buđenje. I kroz glavu mi prođe misao: na smrtnom odru neću žaliti jedino što ja umirem nego, možda više, što i Gordana zasvagda umire u meni.
Dok pušim na njenom grobu, znam da se, samo kad čežnja za njom u meni gori, ćutim posve stvaran. A ta čežnja je svakoga dana veća.
Povratak u stan: u svemu si, mila, u svakoj stvarčici, sve je obilježeno tvojom rukom, zadahnuto tvojom dušom, ali te ni u čmu više nema i nikada te više neće biti i bojim se da ću jednom svisnuti od te pomisli.
Za kastu mi je sudra dana
Bez žene i bez sutradana.
29.6.
Ostala mi je zauvijek neispunjena želja da ja i Gordana spavamo goli i da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života.
Pamtim, još iz dana kad sam bio postdiplomac u Beogradu, stih pjesnikinje Mirjane Stefanović: “Telo je telu lek.” Ima trenutaka kad mi je ekavica mnogo moćnija. Stih: Tijelo je tijelu lijek bio bio bi – raspričan.
Kad je Gordana bila mala, bojala se da joj dolje kakva baja ne uđe i nikad se nije oslobodila tog straha, zato je uvijek, nakon ljubavi, oblačila gaće i spavaćicu, jer drukčije ne bi mogla zaspati.
Bio sam ojađen, ali morao sam poštovati njen strah koji je pokupila kad ju je mati, preko ljeta, kao djevojčicu, slala kod tetke Jelke na selo kod Kreševa, gdje je prekodan bilo puno baja kojih se bojala, a još više da bi joj koja mogla dolje umiljeti noću.
To sam razumio, ali sam bio svagda rastužen njenim odbijanjem, osim u vrlo rijetkim trenucima, čak i da se volimo goli, zalud sam citirao stih Šarla Kroa: “Kad si gola, to je tvoja najljupkija odjeća.” Nasmijala bi se i ostala u kombinezonu. Mora da bi joj, ako bi preda me stala u Evinom kostimu, to pomalo ličilo na razvrat?
PUSNICA (2. jul)
Ivani sam preko vajbera rekao: “Čistio sam jutros malo sobe. Borim se, koliko mogu i umijem, protiv nereda kako mi Gordana, ako bi došla, mada znam da neće nikad, ne bi rekla: šta si ovo od naše kuće učinio?”
Nekad sam, kad ulazim u stan, iza leđa ostavljao pakao, a danas mi je, kad u njega ulazim, kao da sam zakoračio u provaliju. Provalija nije moja. Ovo mi je Jasna Diklić, koja je izgubila Boru prije četri godine, nedavno rekla i dodala: “Svaki dan biće ti teže.” Sad znam i zašto je Darinka, koja je deset godina živjela sama, našu kuću u Rakonjama zvala pusnicom.
NOĆ (5. jul)
Noć, mila. Noć mi krv pije. U jednom beogradskom pismu tebi, začudo datiranom (30. 5. 1969.), kazao sam: “Ja te skroz razumijem, a naročito ono: da je tek noću teško – danju je drugačije.”
Od noći nema odbrane. Noći su bile krive i za moja luđački ljubomorna “priviđenja i slutnje s kim si i šta radiš” kad dugo nema od tebe pisma. Nekad sam ludio od priviđenja, a sad ludim od gole istine.
Tek danas, nakon četrdeset i osam godina života s tobom, shvatam koliko sam te bezrazložno optuživao i kinjio, ali i koliko su bila izlišna moja noćna samomučenja. I najveća je nesreća u tome što te do kraja razumijem danas kad te nema i više se ne može ispraviti ništa.
I nekad noću ne znam mislim li ili čujem kako mi kažeš: u cijeloj našoj kući moje prisustvo je baš u tome što do užasa osjećaš da mene u njoj nema. Jesu li ovo možda nečiji stihovi?
Kako je moguće da više nećeš nikad u ovu kuću ući? Trke bih pristao da zauvijek izludim kad bih bio siguran da ću, u tom ludilu, tvoje priviđenje ugledati u tvojoj spavaćoj sobi. I trke bih pristao da umrem od sreće što su te opet moje oči u tvojoj sobi vidjele.
20.7.
Čini mi se, ponekad, mila, da bih tvoj grob i žmureći mogao da nađem.
23.7.
Sve što nudi svijet prihvatam ravnodušno, kao na ulici reklamne ili predizborne letke. Nikad mi više neće, jer nema Gordane, naići trenuci kad mi je penzionerski život bio mnogo zanimljiviji nego protokol na sultanskom dvoru.
I nikad mi više neće zjene
biti ko da netom su rođene.
Ovo je neumoljivo točno. U starosti sam počeo pisati mnogo bolje, i moje oči su sve češće gledale svijet kao da su djetinje zahvaljujući ponajprije mojoj ljubavi za Gordanu koju sam triput iznova otkrivao.
24.7.
Sanjao sam kako na groblju svetog Josipa, sjedim na Gordaninoj i mojoj grobnoj ploči i gledam, kao na javi, svrake i vrane, a u zbilji tu ima čak i vrabaca, i mislim kako jedino oni znaju šta ovdje nalaze, i čini mi se, kao kad sam budan, da u odlijetanju sa sobom odnese trunku moje muke, ili bar da bih je, jednog dana, mogao gledati odozgo, ptičjim očima.
Odjednom spazim Tuđmana i Miloševića, oba u punoj snazi, kako dijele megdan kraj groba Biloša Mate što je živio 95 godina i u koji kašto gledam kad pušim na našem grobu.
Poglavnik i Vožd lemali su se krstačama. I to nekud protokolarno i lakonski: ni jedan suvišan potez, kao osobe koje su do tančina upućene u pravila dvoboja i međusobno se odlično poznaju, pa im je znano gdje protivnika najviše boli.
Kad je duel bio okončan, Franjo je prišao Slobi, pružio mu ruku i, kao Robert Fišer protivniku kad ga pobijedi, kazao:
“Čestitam, kolega. Odlično ste igrali.”
Možda je ovaj san književna reminiscencija. U jednoj priči Bohumila Hrabala, gospodinu Bambi, vlasniku pogrebnog preduzeća, vatrogasci prijete: “Kad kreneš s pogrebom, razbićemo ti krst o tintaru.”
1.8.
Otkako nema Gordane, desetinama puta prošli su mi kroz glavu jednostavni, ali u svojoj golotinji strašni stihovi Josifa Brodskog iz pjesme o smrti majčinoj:_
Ostaje da zatiljak od pogleda rukama zaklanjam
i mrmljam usput “umrla, umrla”.
Penjem se uza stepenice i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Jedem krišku hljeba sa sirnim namazom i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Slušam graktanje vrana nad mojim potkrovljem i u sebi ponavljam: umrla, umrla. I nekad mi se čini da bih od te riječi mogao sići s uma, a nekad mi se ne čini nego pouzdano znam: ako bih je ponovio dovoljan broj puta, sve bi u meni utrnulo. Ili bar sve ljudsko.
2.8.
Pješke sam pošao do Gordane u 18 sati, kao obično, jer je vrućina, a Ivana je ostala u kući. Vratio sam u 22 sata, i kad sam ušao u kuću, zazvonio je telefon: Ivana otišla prijateljici i provjerava jesam li se vratio.
“Uzeo sam i svoje i tvoje ključeve”, kažem joj.
“Čudi me”, veli, kao nekad Gordana. Ivanina mati nastavlja pomalo da postoji u njenom i u mom govoru, što me veseli i rastužuje istodobno.
“Srećo moja”, velim joj, “čuvaj svoje ključeve od mene. Stavljaj ih na mjesta gdje ih ja ne mogu naći”.
Onda Ivanin smijeh, mladalački, pun zdravlja, vazda ga volim čuti, pored ostalog i zato što me podsjeća na mene iz davnih dana: upravo ovako sam se i ja smijao, a drago je čovjeku kad god se osvjedoči da je svom djetetu, bar donekle, ostavio u nasljeđe ono što zna da mu je bilo naljepše. I njen i moj smijeh kazivali su isto: moj je sav svijet.
Dnevnik/1
Šezdesti dan
Od Gordanine smrti brojim dane, kao vojnici u karsarni, ili bolje, kao robijaši, jer otkako nje nema, i meni se ponavlja vazda isti dan. Ili će biti da to prije liči na doba opsade Sarajeva o kojoj moja pjesma kaže: “jedan jedini (tje)dan kojem svršetka nema”. I kako se taj dan neće ponavljati kad sam za njenu smrt privezan kao pas za kolac. Ali neću, mada bi jedan u meni to veoma volio, umrijeti na njenom grobu, kao pas na humci voljenoga gospodara. Čak često zaželim sebi što duži život kako bi se taj jedan dan što više otegnuo kao pravedna kazna za to što sam, u posljednjih pet-šet godina života sa Gordanom, vjerovao da se ipak može biti na ovom svijetu srećan. Okle u paklu rosa?
Šezdeset treći dan
Najveću istinu o sebi, zapravo o svom životu u Sarajevu, rekao sam u tekstu Odavde više nemam kud iz knjige mojih ratnih zapisa Smrt je majstor iz Srbije.
“Ako ću zboriti pravo, svih predratnih 29 sarajevskih godina, prosjedio sam u svojoj sobi, među knjigama, sjećajući se Paskalova savjeta: ‘Sva nesreća u ljudskom životu potiče otud što čovjek ne umije ostati na miru u jednoj sobi‘.
A nisam zaboravio ni Senekinu izreku: ‘Koliko god sаm putа zаšаo među ljude uvijek sаm osjetio dа sаm ponešto izgubio od svoje ličnosti’ (naknadno dopisano).
I još iz studentskih dana nosim u glavi rečenicu Svetislava Vulovića, srpskog kritičara koji je, kažu, bio porijeklom, kao i ja, iz vasojevićke nahije: ‘Ja sam vedar samo kad sam kod kuće‘.”
Za mene kuća, prije rođenja Ivaninog, to su bile knjige i Gordana, a kad zatvorim vrata, napolju je ostajalo nešto što se možda ne može svagda nazvati paklom, ali se s paklom utrkivalo, u svakom slučaju vani sam ostavljao ono što je Teofil Gotje nazvao uraganom.
Kad je Gordana umrla, moje knjige na rafovima osvanule su potpuno bijelih stranica, baš kao za vrijeme opsade Sarajeva: kao u te dane, ponovo ne mogu da čitam ništa, ali ova opsada trajaće do moje smrti.
Šezdeset sedmi dan
To je bio munjevit san: vidio sam Gordanu, ali iz profila, nikako da mi u snu pokaže puno lice. Bila je mlada, možda oko četrdesetak godina, i umiljata kakva, prema meni, nikad nije bila za života. Milovala mi je lice donjim dijelom lica – bradom, usnama i vrhom nosa. “Maziš se kao mače”, rekao sam joj, i probudio se, treba li reći nesrećan?
Šezdeset osmi dan
Sanjam da sam u Papama i sadim orah. To je napol uspomena: kad sam imao možda sedam ili osam godina, pod našom kućom je moj nastariji brat Momčilo posadio orah koji se primio i danas, ako ga ima, trebalo bi da je gorostas.
Sadim orah, i mislim: ako se primi, znači da Gordane ima na onom svijetu i da me čeka. Sutradan, mada ne znam reći kako u snovima mogu postojati sutradani, vratim se i vidim: orah se osušio. I u snovima sam zadrti ateista.
Sedamdeseti dan
Ne bih se čudio ako me, mnogo prije nego što se nadam, stignu dani kad ću pred zemaljskim čudima početi da zijevam. Od dosade. Sav svijet će mi, bez Gordane, brzo postati, ako već i nije postao, beznadno jednoličan kao crnogorska junaštva iz guslarskih pjesama.
Mnogi ljudi, čak i oni koji su mi danas dušmani, učestvovali su u pravljenju pravog mene, a ponajviše Gordana, koja me umjela braniti od moga najvećeg dušmanina. Onoga u meni.
Osamdeset peti dan
Mogu zamisliti doba kad će iz Sarajeva nestati jedan po jedan čovjek koji nas je znao i kako će nestati jedan po jedan pravoslavac i katolik iz ovoga grada, čime će ono što se zove bosanskim komšilukom biti dovedeno do savršenstva, jer komšija koga više nema postaje idealan, kako veli Tarik Haverić, i kako će ni jedan po ni jedan čovjek dolaziti na moj i Gordanin grob, i kako će nestati ploča sa našim imenima, i kako ćemo biti bezimene kosti pod tlom i kako će grobar obrijane glave novu raku na mjestu gdje smo nas dvoje ležali kopati sa snebivanjem: šta ako zakači moju ili njenu kost?
28.5.
Nedostaješ mi, mila, svaki dan i sat i minut. Plačem za tobom najmanje dvaput: kad sjednem na mermer tvoga groba i uveče kad legnem da spavam, jer moje noći su grozne. Tvoja smrt je, izgleda, od mene načinila zvjere u kavezu od kojeg ključ je na dno mora bačen, kavezu u kojem bih mogao brzo svisnuti. Kako da prihvatim činjenicu da sam, nakon četrdeset osam godina ljubavi za tebe, koja jeste bila svakakva, ali nedvojbeno ljubav, odjednom ostao u praznom svijetu, prazne duše i praznog zagrljaja i da će tako ostati sve do moje smrti?
No ima trenutaka, rijetkih, ali ih ima, kad je dovoljno da se zaljulja grana sa koje je odletjela ptica, pa da osjetim u vazduhu, kao odjek inog svijeta, tvoje prisustvo, i tada sam nalik zvjerkama u pustinji koje, ko zna po čemu, predosjete vodu. Svaki taj trenutak brzo prođe, ali kašto se od njega može živjeti bar pola dana.
29.5.
Ivana otišla u Zagreb. I opet samom sebi sam tuđin. Gledam očima kao tuđim, pričam ustima kao tuđim, hodam nogama kao tuđim, mislim glavom kao tuđom.
Kad mi dođe, moje dijete svoju ljubav pokazuje dirinčenjem za mene, pomalo kao njena mati: desetak dana neprestano radi, radi i radi, a ja se osjećam gotovo kao varalica, jer se ćutim posve jalovim, i kroz glavu mi ne prolazi ni jedna živa primisao, mada se tješim stihom iz guslarske pjesme: pjesnik u meni “nije umro već se ućutao”, kao hajduk Mali Radojica.
30.5.
Stojeći kraj Gordanina groba, digao sam oči k nebu i ugledao bezbroj oblačaka zvanih ovčice, lakih kao dašak, i dugo ih posmatrao sve dok nisam oćutio da me boli njihova ljepota, ali taj bol je bio divan i sve divniji: kao da su nebesa bila premrežena danima moje i Gordanine sreće. I pomislio sam: kad bih ustao i napustio groblje, sve te ovčice krenule bi za mnom.
Ispušio sam ovaj put dvije cigare za Gordaninu dušu, a kad sam ustao sa njenoga groba, oblačaka na nebu više nije bilo. I pomislio sam: trebalo bi da mi budu ne samo čemerni već i dragocjeni ovi trenuci sa mojom pokojnicom, jer se ni jedan od njih više nikad neće ponoviti. Kao ni ti oblaci.
5.6.
Kad sam se vraćao od Gordane, sjetio sam se da su se danas navršila tri mjeseca otkako je umrla, pa sam svratio na pijacu, kupio joj pet jarkocrvenih gerbera i ponio na njen grob. I shvatio da mi je svakoga dana sve gore i da će tako biti dok sam živ. I sjetio se stihova Emili Dikinson u mom i Jasninom prevodu:
Vrijeme liječi, tako vele.
No vrijeme nije melem.
Ljudska patnja ko tetiva,
Sa starošću jača biva.
Ne znam koliko ću još, ne znam šta ću sa svojom dušom u navodnicima, ne znam šta će se sa mnom dalje događati: ko zna, možda ću si privesti novu ženu, ne znam šta ću osjećati za šest mjeseci, ali u ovom času čini mi se očito: ako umrem, recimo, za godinu, svisnut ću, ponajprije, od žalosti za Gordanom.
8.6.
Na putu do Gordane sretnem moju bivšu studentkinju Esmu: išla ljekaru, jer je dobila upalu vilice, i vraća se na posao u bibilioteku. Malo smo popričali, i Esma nenadno kaže: “Mogu li ja s vama?”
Jako me dirnulo što hoće da sa mnom obiđe Gordanu, pa sam se raspričao kao u učionici kad bih spojio dva časa i potom osamdeset minuta ispaljivao sto dvadeset riječi u minuti.
Sjeo sam na mramornu ploču i zapalio, a ona ostala stajati, pa sam rekao da sjedne i dodao da su, u staroj Crnoj Gori, žene stajale dok se gusla i izvinjavao joj se zbog moga guslanja: “Stari i usamljeni ljudi, kad nalete na žrtvu koja će ih slušati, ne znaju šta je dosta.”
Ipak nisam prestajao pričati sve do biblioteke. Uostalom, ko će me razumjeti, ako moji ne bivši studenti? Pamtim da sam joj rekao: duša moje Gordane je bila stojna kao one starinske zidanice sa krovovima od škriljca.
Esma mi je uvijek bila bliska, teško je objasniti zašto. Za mene i po meni, žena uvijek počinje od očiju. Počinje i najčešće završava, jer sam se od svog straha pred Evinim šćerima, pred njinim čarima, skrio u svoju ljubav za Gordanu. U Esminim očima sam uvijek vidio nešto iz Crne Gore, mada znam da je Bosanka. Mora da sam takve oči gledao u svom djetinjstvu, možda je kakva moja rođaka u koju sam bio djetinje zaljubljen raspolagala takvim očima, a potom sam ih zaboravio.
No Esma mi je bliska i zato što je u braku bez djece, a i ja sam deset godina bio bezdjetan, pa u meni njene riječi odjekuju drukčije nego riječi drugih mojih bivših studentkinja. Ili mi se to samo čini. Što nije ni važno: glavno je da u to vjerujem.
Onda smo ušli kod Midhata, jednog od najboljih studenata kojim sam predavao, pili kafu i pričali još sat i po. Došla je i Hatidža, takođe moja bivša studentica, koja mi kaže kako joj je njen sin, koji je upisao dramaturgiju, juče rekao: “Ima, mama, jedan profesor, koji se zove Marko Vešović, i veliki je autoritet.” “Stvarno?”, rekla mu je Hatidža: “A od koga si to čuo?”
Čovjek ne može, naravno, nikad biti siguran koje je vrijednosti ono što piše, ali znam da sam u učionici bio rođeni tumač književnosti, pogotovo poezije, što svi moji bivši studenti znaju, čak i oni koji nisu puno razumjeli. Jer sam živio sa književnošću i za književnost. Sve izvan toga može biti upitno.
Jednom, prije rata, popeo sam se na četvrti sprat, ali ne, kao obično, onim stepenicama koje su bile bliže mom kabinetu, nego drugim: htio sam proći kraj učionica gdje sam u mladosti slušao predavanja, tako da sam studentima, koji su me čekali pred učionicom, prišao iza leđa.
“Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?” – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje.
“Ne”, odgovorio je moj student. “Marko Vešović ovdje drži službu božju!”
I odmah, na izlasku iz biblioteke, sačekala me žalost za Gordanom, kao pred prodavnicom pas koji čeka da gospodar obavi kupovinu. Kad mi je sa ljudima dobro, nakon toga se osjećam kao da sam je pomalo izdao, iako znam da bi Gordana, kad bi mogla, voljela čuti kako se smijem, i da joj ne bi bile po volji moje suze, jer ni mrtva mati ne bi voljela čuti kako njeno dijete plače za njom.
I valjda stoti put mi prolazi kroz glavu: kako je, mila, moguće da te više nema? Zar ću do groba živjeti sa tim pitanjem, zaglavljenim u mojoj svijesti kao, u djetinjstvu, moja noga u jesenjem
glibu Ravnoga Gaja? Tu si, na dohvat moje ruke, a beskrajno daleka, kao zvjezdano nebo koje se zrcali u jezeru.
17.6.
San. Gužva, kao da je sajam knjige. Ili pjesnička manifestacija. Dugo tražim Gordanu. Jedan čovjek napokon pokazuje prstom: “U onom je autu”. Bilo je crno. Malo potom iz njega izlazi Gordana. Opet joj nisam vidio lice. Ili ga nisam upamtio. Ako ću pošteno, ne pamtim ništa njeno: san je ponudio tek golo obavještenje da je to Gordana. Žalim joj se da su mi ukrali bundu. Koju na javi nikad nisam imao, ali mi Gordana jeste bila bunda protiv sibirskog mraza zvanog svijet. Ona me tješi: “Ma naćićeš je.”
Onda se sjetim da sam ovdje došao čitati stihove, a nemam kod sebe ni jednu svoju knjigu. Što vrlo često sanjam. Nailazi cura koja štampane stvari gura na kolicima. “Da nemate koju moju?” Ona iz hrpe vadi Knjigu žalbi. Ali su joj korice drukčije nego na javi.
“Zašto?” – pitam se i listam je. Potom se osvrnem oko sebe: nigdje Gordane. Očaj: kako ću je u ovolikoj gužvi opet naći?
Buđenje. I kroz glavu mi prođe misao: na smrtnom odru neću žaliti jedino što ja umirem nego, možda više, što i Gordana zasvagda umire u meni.
Dok pušim na njenom grobu, znam da se, samo kad čežnja za njom u meni gori, ćutim posve stvaran. A ta čežnja je svakoga dana veća.
Povratak u stan: u svemu si, mila, u svakoj stvarčici, sve je obilježeno tvojom rukom, zadahnuto tvojom dušom, ali te ni u čmu više nema i nikada te više neće biti i bojim se da ću jednom svisnuti od te pomisli.
Za kastu mi je sudra dana
Bez žene i bez sutradana.
29.6.
Ostala mi je zauvijek neispunjena želja da ja i Gordana spavamo goli i da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života.
Pamtim, još iz dana kad sam bio postdiplomac u Beogradu, stih pjesnikinje Mirjane Stefanović: “Telo je telu lek.” Ima trenutaka kad mi je ekavica mnogo moćnija. Stih: Tijelo je tijelu lijek bio bio bi – raspričan.
Kad je Gordana bila mala, bojala se da joj dolje kakva baja ne uđe i nikad se nije oslobodila tog straha, zato je uvijek, nakon ljubavi, oblačila gaće i spavaćicu, jer drukčije ne bi mogla zaspati.
Bio sam ojađen, ali morao sam poštovati njen strah koji je pokupila kad ju je mati, preko ljeta, kao djevojčicu, slala kod tetke Jelke na selo kod Kreševa, gdje je prekodan bilo puno baja kojih se bojala, a još više da bi joj koja mogla dolje umiljeti noću.
To sam razumio, ali sam bio svagda rastužen njenim odbijanjem, osim u vrlo rijetkim trenucima, čak i da se volimo goli, zalud sam citirao stih Šarla Kroa: “Kad si gola, to je tvoja najljupkija odjeća.” Nasmijala bi se i ostala u kombinezonu. Mora da bi joj, ako bi preda me stala u Evinom kostimu, to pomalo ličilo na razvrat?
PUSNICA (2. jul)
Ivani sam preko vajbera rekao: “Čistio sam jutros malo sobe. Borim se, koliko mogu i umijem, protiv nereda kako mi Gordana, ako bi došla, mada znam da neće nikad, ne bi rekla: šta si ovo od naše kuće učinio?”
Nekad sam, kad ulazim u stan, iza leđa ostavljao pakao, a danas mi je, kad u njega ulazim, kao da sam zakoračio u provaliju. Provalija nije moja. Ovo mi je Jasna Diklić, koja je izgubila Boru prije četri godine, nedavno rekla i dodala: “Svaki dan biće ti teže.” Sad znam i zašto je Darinka, koja je deset godina živjela sama, našu kuću u Rakonjama zvala pusnicom.
NOĆ (5. jul)
Noć, mila. Noć mi krv pije. U jednom beogradskom pismu tebi, začudo datiranom (30. 5. 1969.), kazao sam: “Ja te skroz razumijem, a naročito ono: da je tek noću teško – danju je drugačije.”
Od noći nema odbrane. Noći su bile krive i za moja luđački ljubomorna “priviđenja i slutnje s kim si i šta radiš” kad dugo nema od tebe pisma. Nekad sam ludio od priviđenja, a sad ludim od gole istine.
Tek danas, nakon četrdeset i osam godina života s tobom, shvatam koliko sam te bezrazložno optuživao i kinjio, ali i koliko su bila izlišna moja noćna samomučenja. I najveća je nesreća u tome što te do kraja razumijem danas kad te nema i više se ne može ispraviti ništa.
I nekad noću ne znam mislim li ili čujem kako mi kažeš: u cijeloj našoj kući moje prisustvo je baš u tome što do užasa osjećaš da mene u njoj nema. Jesu li ovo možda nečiji stihovi?
Kako je moguće da više nećeš nikad u ovu kuću ući? Trke bih pristao da zauvijek izludim kad bih bio siguran da ću, u tom ludilu, tvoje priviđenje ugledati u tvojoj spavaćoj sobi. I trke bih pristao da umrem od sreće što su te opet moje oči u tvojoj sobi vidjele.
20.7.
Čini mi se, ponekad, mila, da bih tvoj grob i žmureći mogao da nađem.
23.7.
Sve što nudi svijet prihvatam ravnodušno, kao na ulici reklamne ili predizborne letke. Nikad mi više neće, jer nema Gordane, naići trenuci kad mi je penzionerski život bio mnogo zanimljiviji nego protokol na sultanskom dvoru.
I nikad mi više neće zjene
biti ko da netom su rođene.
Ovo je neumoljivo točno. U starosti sam počeo pisati mnogo bolje, i moje oči su sve češće gledale svijet kao da su djetinje zahvaljujući ponajprije mojoj ljubavi za Gordanu koju sam triput iznova otkrivao.
24.7.
Sanjao sam kako na groblju svetog Josipa, sjedim na Gordaninoj i mojoj grobnoj ploči i gledam, kao na javi, svrake i vrane, a u zbilji tu ima čak i vrabaca, i mislim kako jedino oni znaju šta ovdje nalaze, i čini mi se, kao kad sam budan, da u odlijetanju sa sobom odnese trunku moje muke, ili bar da bih je, jednog dana, mogao gledati odozgo, ptičjim očima.
Odjednom spazim Tuđmana i Miloševića, oba u punoj snazi, kako dijele megdan kraj groba Biloša Mate što je živio 95 godina i u koji kašto gledam kad pušim na našem grobu.
Poglavnik i Vožd lemali su se krstačama. I to nekud protokolarno i lakonski: ni jedan suvišan potez, kao osobe koje su do tančina upućene u pravila dvoboja i međusobno se odlično poznaju, pa im je znano gdje protivnika najviše boli.
Kad je duel bio okončan, Franjo je prišao Slobi, pružio mu ruku i, kao Robert Fišer protivniku kad ga pobijedi, kazao:
“Čestitam, kolega. Odlično ste igrali.”
Možda je ovaj san književna reminiscencija. U jednoj priči Bohumila Hrabala, gospodinu Bambi, vlasniku pogrebnog preduzeća, vatrogasci prijete: “Kad kreneš s pogrebom, razbićemo ti krst o tintaru.”
1.8.
Otkako nema Gordane, desetinama puta prošli su mi kroz glavu jednostavni, ali u svojoj golotinji strašni stihovi Josifa Brodskog iz pjesme o smrti majčinoj:_
Ostaje da zatiljak od pogleda rukama zaklanjam
i mrmljam usput “umrla, umrla”.
Penjem se uza stepenice i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Jedem krišku hljeba sa sirnim namazom i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Slušam graktanje vrana nad mojim potkrovljem i u sebi ponavljam: umrla, umrla. I nekad mi se čini da bih od te riječi mogao sići s uma, a nekad mi se ne čini nego pouzdano znam: ako bih je ponovio dovoljan broj puta, sve bi u meni utrnulo. Ili bar sve ljudsko.
2.8.
Pješke sam pošao do Gordane u 18 sati, kao obično, jer je vrućina, a Ivana je ostala u kući. Vratio sam u 22 sata, i kad sam ušao u kuću, zazvonio je telefon: Ivana otišla prijateljici i provjerava jesam li se vratio.
“Uzeo sam i svoje i tvoje ključeve”, kažem joj.
“Čudi me”, veli, kao nekad Gordana. Ivanina mati nastavlja pomalo da postoji u njenom i u mom govoru, što me veseli i rastužuje istodobno.
“Srećo moja”, velim joj, “čuvaj svoje ključeve od mene. Stavljaj ih na mjesta gdje ih ja ne mogu naći”.
Onda Ivanin smijeh, mladalački, pun zdravlja, vazda ga volim čuti, pored ostalog i zato što me podsjeća na mene iz davnih dana: upravo ovako sam se i ja smijao, a drago je čovjeku kad god se osvjedoči da je svom djetetu, bar donekle, ostavio u nasljeđe ono što zna da mu je bilo naljepše. I njen i moj smijeh kazivali su isto: moj je sav svijet.