Dnevnik Svjetskog prvenstva

Tekstovi pisani za Blog ARD studija Beč, nakon utakmica reprezentacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a potom Njemačke

*

Njemačka – Argentina 1:0
(Svjetsko) Majstorstvo u dva poteza

Gledam dječaka u dresu argentinske reprezentacije: plače, otac ga grli, htio bi ga utješiti, ali dječak ga odguruje. Nema utjehe u porazu. To je prvo što se nauči. Drugo: poraz je najdublji smisao nogometa, ono zbog čega se postaje doživotnim ovisnikom o igri. Dječaci čije su ekipe uvijek pobjeđivale – ako takvi uopće i postoje – kratko bi se zadržali na tribinama, brzo su gubili interes za nogomet. Tako sam se i ja zarazio igrom: na Svjetskom prvenstvu 1974, kada je Jugoslavija izgubila od Njemačke 2:0. Povjerovao sam da samo treba biti strpljiv, da će i naši jednom pobijediti. U međuvremenu, nizali su se porazi, nogometni i oni drugi, sve dok više nisam znao koji su to naši. Tada sam postao slobodan, mogu navijati za koga hoću, nijedna me himna ne gane, nema pjesme od koje me podilaze trnci… Ne bih poželio argentinskom dječaku sa tribina Maracane, koji plače u sto osamnaestoj minuti utakmice, takvu slobodu.

Vjerujem da je Argentina izgubila utakmicu u dvadeset i prvoj minuti prvoga poluvremena. Tada je njemački stoper (je li to bio Mats Hummels ili možda Benedikt Höwedes?) napravio kardinalnu grešku: glavom je vraćao loptu u vlastiti šesnaesterac, nadajući se, valjda, da će je prihvatiti golman, i lopta je pala pred noge sjajnoga centarfora Napolija Gonzala Higuaina. Između njega i njemačkoga gola, koji se tog trenutka raširio, i nije više bio širok sedam nego sedamdeset sedam metara, bio je samo Manuel Neuer. Ni on tu više ništa nije mogao. Savladan, nemoćan, slab, golman kojeg su izdali njegovi stoperi. Neuer ili bilo koji drugi golman.

Ali Higuain je napravio još nekoliko koraka prema njemačkom golu i – promašio.

Sve što se dalje bude događalo, u sljedećih stotinjak minuta, bit će logična posljedica tog promašaja. A onda se Andre Schürrle probio kroz iznemoglu argentinsku obranu, sijevnuo je poput Lionela Messija, ubacio loptu u kazneni prostor, gdje je Mario Götze u dva poteza izveo onu vrstu majstorstva zbog koje se nogomet i gleda. Zbog koje se nogomet živi.

Tu je argentinski dječak zaplakao.

Moja žena je već bila pobjegla u spavaću sobu. Ona ne može izdržati produžetke, jedanaesterce, činjenicu da će netko izgubiti, i bit će očajan zbog poraza.
Meni je to malo smiješno. U toj stvari osjećam se kao veteran s tisuću ožiljaka iz tisuću poraza. Barem u nogometu ne treba žaliti one koji gube.

Argentina je, iz moje perspektive, zaslužila da izgubi.

Taj njihov ružni nogomet, pun destrukcije i razbijanja igre, s obranom koja izgleda kao talijanski blindirani tenk iz 1982, kojim komanduje Enzo Bearzot, nešto je što iz više razloga ne mogu podnijeti. Prvo, to što rade je dosadno, a drugo i važnije: neprihvatljivo je i s estetske, a bogme i s etičke strane, da to radi reprezentacija u kojoj igra jedan Lionel Messi.

I još nešto: kada su takav destruktivan nogomet prije desetak godina zaigrali Grci, cijela je Europa zavijala i zapomagala, govoreći o Grcima kao o najcrnjim negativcima. Po europskoj štampi razrađivala se antiutopija prema kojoj će nestati nogometa, publika će pomrijeti od dosade, bude li se Grčkoj i njihovom selektoru Ottu Rehhagelu dopustilo da tako nastave.

Tada sam svim srcem navijao za Grke. Zato što vjerujem da autsajderi imaju pravo na sva raspoloživa nogometna i nenogometna sredstva, pa i na ubijanje protivnika i publike dosadom. Ali kada ste Argentina, i to u generaciji Lea Messija, nemate pravo na takvu igru. Bez obzira na to što se veći dio publike pravi ćorav, ili što pati od priviđenja, pa mu se priviđaju argentinski tango i Jorge Luis Borges. Tenkovski tango. I veliki Borges, koji je smatrao da je za ljubav prema nogometu potrebna i stanovita vrsta gluposti, pomanjkanja inteligencije i imaginacije… (Osobno, ne bi odustao od nogometa ni kada bih se nedvosmisleno uvjerio da je stari genij bio u pravu.)

Nijemci su opet igrali lijepo. Nesavršeno, riskantno, na trenutke i loše, ali veoma lijepo. Igrali su upravo onako kako bi 1978. Argentina Maria Kempesa igrala protiv one loše i depresivne Njemačke Bertija Vogtsa, kojoj je jednoga lipanjskog dana u Cordobi uspjelo čak i to da izgubi od Austrije, i tako ispadne iz nastavka natjecanja. Današnja Njemačka izgleda baš kao tadašnja Argentina, premda bi obrnuta usporedba bila pretjerana. Argentina, ipak, nije tako loša i ružna kao Njemačka 1978. Iako, nakon ovoga Svjetskog prvenstva čini mi se da je Hans Krankl 1978. Nijemcima učinio uslugu. Da su prošli u drugi krug natjecanja, moglo im se dogoditi ono što se na ovom prvenstvu događalo Brazilu…

I tako smo, eto, došli do kraja. Sad treba dočekati sljedeće svjetsko prvenstvo. Valjda svijet neće do tada propasti. Valjda bogati neće prožderati siromašne. Valjda Vladimir Putin neće izvan nogometnog terena eliminirati Ukrajinu i još ponekoga…

Njemačka – Brazil 7:1
Kada nogomet postane umjetnost

– Neće im ovo dobro proći! – promrmljao sam za sebe dok je svirala brazilska himna, a vratar Julio Cesar i kapetan David Luiz između sebe držali prazni dres s brojem 10, ozlijeđenoga suigrača Neymara.

Uzbuđenim glasom, reporter Hrvatske televizije izvještavao je svoju publiku da su na ulazu u stadion brazilskim navijačima dijeljene maske s Neymarovim likom, i da ih je podijeljeno oko šezdeset tisuća. Ama šta šezdeset tisuća, možda je svih šezdeset milijuna ljudi preko svojih lica navuklo krinke jednoga dvadesetdvogodišnjega mladića, koji je munjevito postao simbol nacionalnog samosažaljenja i ponosa. Onog ponosa koji od nas traži da svoja vlastita imena zamijenimo nekim zajedničkim, kolektivnim, i da kao svoj stijeg izvjesimo krvavu košulju svoga ranjenog kamarada.

– Neće im ovo dobro proći! – mrmljao sam zloslutno. To što su učinili vjerojatno i pristaje malim, ružnim i zlim balkanskim plemenima, kada ih hvata histerija nacionalističkog ponosa i samosažaljenja, i kada mašu svojim žrtvama, ranjenim, poginulim i stradalim u svojim oslobodilačkim ratovima, kao što porno zvijezde mašu golim dojkama, pa uvećavaju broj poginulih, pumpaju svoje masovne grobnice silikonima, ali takvo što Brazilu naprosto ne pristaje. Velik je Brazil, i ničija nogometna povijest nije veća od brazilske, i ničija igra nije u našim sjećanjima bila bliža umjetničkom idealu od brazilske, i zato Brazil ne može cviliti nad stradanjem Neymara. Jer takav cvilež osim što priziva nedostojne nacionalističke ceremonijale, alibi je za budući poraz. Alibi, ali i jedan od razloga porazu. Nitko još nije pobijedio samosažalijevajući se.

A onda je, kao u jednom dahu, kao u huku vjetra kroz sjeverne brezove šume, prohujalo prvih pola sata igre. U dvadeset devetoj minuti, kada je vrijeme opet počelo normalno proticati, i kada se utakmica vratila u uobičajene okvire nogometne igre, rezultat je bio 5:0 za Njemačku.

Hrvatski reporteri, vjerojatno ne samo hrvatski, urlali su u pijanom oduševljenju. “Njemački blitz krieg!”, kažu oni, i koriste ružnu, neprikladnu i nepristojnu metaforu, zbog koje bi ih valjalo poslati na kratki preodgoj u neku nadležnu instituciju, recimo u kino, da nekoliko dana gledaju dokumentarne filmove iz 1939. i nekoliko sljedećih godina, pa da shvate zašto neke riječi i simbole treba koristiti samo u jednom smislu i značenju. Nisu sve riječi slobodne da od njih stvaramo metafore. Neke su riječi živi grobovi.

Osim što je ružna, metafora je i posve kriva.

Naime, stvar je u tome što Nijemci nisu zaigrali kao Nijemci, nego kao Brazilci u njihovim najljepšim izvedbama. Lako, maštovito, naizgled bez velikog truda, reda i muke, onako kako Njemačka kroz naša sjećanja nikada nije igrala, prolazili su prema golu Julia Cesara, a da nije bilo onoga tko bi ih i pokušao zaustaviti. Ne sjećam se da sam vidio neku europsku reprezentaciju da tako igra. Moj djed Franjo, koji je prestao pratiti nogomet onoga dana kada Ferenc Puskás 1958. otišao u madridski Real, govorio je da nitko nikada neće odigrati kao što je nekada igrala Puskáseva “Laka konjica”. Možda je govorio istinu, možda je to bio vrhunac europske nogometne ljepote. Ako je tako, onda valja dugo pamtiti 8. juli 2014, kada je Njemačka zaigrala poput te madžarske “Lake konjice”, da pobijedi i da umre u ljepoti ciganskoga čardaša, te tragične i vedre europske muzike, koja je od svih naših muzika najbliža latinoameričkome duhu i plesu.

U poluvremenu sam provjerio: samo jednom su u povijesti svjetskih prvenstava Brazilci primili pet golova. Ali u toj su utakmici pobijedili.

Bilo je to 1938, 5. juna u Strasbourgu, u osmini finala Svjetskoga prvenstva u Francuskoj. Utakmica se završila 4:4, pa su se igrali produžeci, među najuzbudljivijim u povijesti nogometa. Tri gola za Poljsku dao je Ernest Willimowski (nitko prije ni poslije njega Brazilcima nije zabio het trik na Svjetskom prvenstvu). Po narodnosti Willimowski je bio Nijemac. Kada započne rat, a nacisti okupiraju Poljsku, imat će problema jer je nastupao za Poljsku i bio narodna zvijezda. Majka će mu završiti u koncentracijskom logoru. On će, ipak, nastupati u njemačkoj ligi, nakon čega nakon rata više nikada neće moći da stupi na poljsko tle. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, Willimowski je poželio da posjeti hotel u kojem je boravila poljska reprezentacija i da razgovara sa svojima. Nisu ga htjeli primiti…

Inspiriran ovom čudesnom utakmicom, i preplitanjem nogometa i čovjekove sudbine, prije nekoliko godina napisao sam kratki roman “Willimowski”.
I tako je, sedamdeset šest godina kasnije, opet netko Brazilu zabio pet golova.

Među strijelcima je i Miroslav Klose, koji s Ernestom Willimowskim dijeli usud kompliciranih identiteta. Namjerno govorim u množini, jer ljudi istovremeno mogu biti i Nijemci i Poljaci. I onda, poput Willimowskog, u tragičnom preokretu više ne biti ni jedno ni drugo. Poljaci će uvijek ostati Poljaci, a Nijemci će ostati Nijemci. Stradaju oni koji su i jedno, i drugo, a možda i treće. Oni postaju apatridi, Ahasveri, univerzalni izdajnici.

No, Klose je u životu imao sreće.

Nakon petoga gola Nijemci su, uglavnom, prestali igrati. Brazil je doživio slom, i to je, zapravo, bilo kraj. Drugo se poluvrijeme igralo u skoro revijalnom raspoloženju, poput trening utakmica, koje se odigravaju na malim seoskim igralištima uz planinska lječilišta i nogometne kampove, u kojima se timovi pripremaju između velikih natjecanja.

U toj igri bez igre, Nijemci su dali još dva gola. Brazil je dao jedan, onaj koji se, obično, naziva – počasnim. Iako nikada nisam razumio što bi u tom golu bilo – počasno. Ta riječ se u našem jeziku upotrebljava u samo još jednom smislu: počasni plotun na vojničkoj sahrani.

Ovakve se utakmice vrlo rijetko vide. I to ne na svjetskim prvenstvima. Možda u kvalifikacijama za odlazak na svjetsko prvenstvo ili, premda i to vrlo rijetko, u europskim klupskim natjecanjima. Ali nije čar ni ljepota u tome što je Njemačka pobijedila Brazil tako strašnim rezultatom, koji se, to je sigurno, neće ponoviti u sljedećih nekoliko nogometnih i ljudskih života, nego je ljepota u neočekivanosti samog događaja, u toj nenadanoj, gotovo božanskoj inspiraciji ekipe, koja je još do neki dan izgledala tako obično. Da, bili su dobri i snažni, ali obični. A jučer kao da su se iz jedne sfere probili u drugu, pa su, njih jedanaest, od dobrih i darovitih nogometaša, sretnika koji dobro zarađuju i čija se lica pojavljuju na reklamama za ovaj i onaj nepotrebni proizvod, pretvorili u umjetnike po kojima će se pamtiti ova igra.

Ono što je važno: ova utakmica pokazala nam je da je nogomet uvijek i samo igra. Čim postaje nešto drugo, nogomet manje vrijedi. Ili ne vrijedi ništa. U toj igri, kao ni u bilo kojoj drugoj, nema poniženih, ni zgaženih, ni uništenih – kako to nakon velikih poraza u novinama dramatično izmišljaju izvještači s utakmice – pa ni Brazil nije doživio nikakvo poniženje. Istina, vidjela su se u publici uplakana lica brazilskih dječaka, ali i lica žena koje se najednom – dosađuju. Da, ako ste dobro gledali, mogli ste to vidjeti: brazilske ljepotice, namazane navijačkim bojama, u dresovima nacionalne reprezentacije, i bez Neymarovih maski na licima, kako se dosađuju kao što su se u prošlome stoljeću žene u pravilu dosađivale već na sam spomen nogometa.

Nijemcima će nakon ovakve utakmice biti strašno teško i protiv Argentine i protiv Nizozemske, koja god od tih reprezentacija pobijedi u polufinalu. Pola sata protiv Brazila ne mogu ponoviti, a nije lako iz tako velike pobjede ući u utakmicu koja je još mnogo važnija, i u kojoj 7:1 protiv Brazila više neće značiti ništa.

Njemačka – Francuska 1:0
Magija 4. srpnja

Četvrti je srpanj.

Kao što cijeli svijet zna, Amerikanci slave Dan nezavisnosti. A slave i Tima Howarda, genijalnog golmana, koji je umalo sam pobijedio Belgiju.

U Jugoslaviji se 4. juli slavio kao Dan borca. Tog je dana u Beogradu, na Dedinju, u vili preko puta Gestapoa, Komunistička partija donijela odluku o podizanju oružanog ustanka protiv njemačkih i talijanskih okupatora, koji su dva mjeseca ranije, gotovo bez borbe, osvojili zemlju.
Ima nečega romantičnog da se četvrtoga srpnja 2014. igra četvrtfinalna utakmica baš između Njemačke i Francuske. Bliži se stogodišnjica početka Velikog rata, uto će i sedamdeset godina od oslobođenja Pariza, a četvrtog se srpnja, prije tačno šezdeset godina, 1954. u Bernu Njemačka dizala iz pepela. Naravno, bila je to samo simbolička gesta, ali vrlo snažna: u finalu Svjetskog prvenstva koje se igralo u Švicarskoj, u Bernu je Njemačka pobijedila Madžarsku, tada najmoćniju reprezentaciju svijeta. Rezultat je bio 3:2. Golove za Njemačku zabijali su u drugom poluvremenu Max Morlock i Helmut Rahn, dvaput. Madžari su već u osmoj minuti utakmice poveli s dva razlike, i svi su očekivati da će rastaviti Nijemce na sastavne dijelove. Uostalom, tih dana su već igrali, pošto su bili u istoj kvalifikacijskoj grupi, i Madžarska je pobijedila sa strašnih 8:3.

Ali u Bernu se dogodilo čudo, koje će Nijemci zvati Das Wunder von Bern, i rodit će se besmrtna legenda o njemačkom nogometu. Ako protiv bilo koje ekipe na svijetu u prvom poluvremenu vodiš sa dva gola razlike, možeš računati na pobjedu. Ako protiv Nijemaca vodiš 2:0, sva je prilika da ćeš izgubiti. Ali nešto važnije dogodilo se tog slavnog bernskog Četvrtog jula. Nijemci, oko čijeg sudjelovanja na Svjetskom prvenstvu još uvijek nije postojao jedinstven stav, i zbog podjele na zapadnu i istočnu Njemačku, ali i zbog vrlo živog sjećanja na Drugi svjetski rat, postali su svjetski prvaci. Sport, pa ni sam nogomet, obično nije toliko važan koliko se priča, i koliko bismo to željeli mi, foteljaški eksperti, ali doista je istina da 4. srpnja 1954. započinje konačno europsko pomirenje. Tada je Nijemcima dopušteno da se raduju svemu onom čemu se raduje ostatak Europe. Iako se tog dana, zapravo, nije radovao nitko osim njih.

A kakve veze sa četvrtim julom imaju Francuzi?

Nogometne, baš nikakve. Ali nikome taj genijalni tekst Thomasa Jeffersona, kojega su, na žalost, rijetki čitali (ne računajući Amerikance, te upućenije povjesničare i studente prava, ali ne i ljubitelje književnosti ili nogometa), ne stoji tako dobro kao Francuskoj. Iz njega je, iz tog teksta, nastala sva američka moć, i sva pozitivna simbolika ove zemlje, onako kako je europski koncept građanina, njegovih ljudskih prava, slobode, bratstva i jednakosti, nastao iz jedne široke francuske društvene geste, koja se, opet, romantično naziva revolucijom.

Eh, ali to, ipak, nije dovoljno za veliku nogometnu igru. Ili je njemačka tradicija ovoga četvrtog srpnja jača nego francuska.Iznenadilo me da Joachim Löw otpočetka stavlja Miroslava Klosea u igru. Ili je odustao od koncepta pritajenog, ilegalnog centarfora. Ili Njemačka, zapravo, i nema napadača boljeg i jačeg od tridesetšestogodišnjega šleskog diva, koji ima samo tu ozbiljnu manu što je među šleskim divovima od Miroslava stariji samo Rübezahl. Neće biti dobro ako je njemu dano u zadatak da pobijedi Francusku.

Međutim, ne, ponavlja se ista njemačka igra iz prethodnih utakmica. Neki čudan, premda zapravo vrlo lijep nogomet, u kojemu je Löw svoje izabranike savršeno poučio umijeću osvajanja prostora – onoga u čemu je ova igra, zapravo, najsličnija video igricama koje simuliraju ratna osvajanja – ali što da se učini nakon što je osvojen i okupiran već cijeli zeleni travnjak? E tu, možda, nastaju problemi. Ili ne nastaju, jer je Njemačka na kraju pobijedila Francusku, ranim golom Matsa Hummelsa, već u petoj minuti. Sjajno izveden slobodni udarac Tonija Kroosa, odličan skok Hummelsa, kojega lopta pogađa u glavu, i u blagom luku prelijeće francuskoga vratara i ulazi u gol. Trenutak kada lopta ulazi u mrežu strijelac nije ni vidio. Veliki napadači pogađaju zatvorenih očiju, pogađaju i kada ne znaju s koje im je strane gol… Da, može biti da je stvarno tako, ali Mats Hummels uopće nije napadač. On je stoper, slučajno se zatekao u protivničkom šesnaestercu. Tamo navraća samo u sezonama kornera i u posljednjim trenucima utakmice, ukoliko se odlučuje pobjednik, pa i on i golman krenu u napad.

A što bi se, naprimjer, dogodilo da je umjesto Huga Llorisa za Francuze branio Tim Howard, ili da se Lloris samo malo bolje postavio, da nije zbunjeno teturao po petercu dok je lopta prelijetala svojih tridesetak metara, sve do ćoškastoga Hummelsova zatiljka, i da je, prosto rečeno, obranio? Što bi se, zatim, dogodilo da dvije minute prije kraja Manuel Neuer nije refleksno, kao da sklanja pramen sa čela, sklonio od svoga gola loptu koju je snažno i tačno prema mreži uputio Karim Benzema?

Da, u svakoj ozbiljnijoj utakmici, koja se igra između podjednakih ekipa, bilo da je riječ o kandidatima za svjetske prvake, ili amaterima u seoskoj ligi, mogu se postavljati ovakva pitanja.
Ali ovaj put, čini mi se, takva pitanja imaju smisla.

Njemačka je bila bolja i sigurnija od Francuske. Kada bi se ocjenjivala koreografija ili baletne izvedbe, Nijemci bi danas pobijedili Francuze sa više od 1:0. Ali istovremeno, da Mats Hummels nije pogodio, ili da od djetinjstva na glavi nema onu čvorugu koja je lopti zadala genijalnu, golmanu neuhvatljivu rotaciju, imam dojam da Nijemci do sutra ne bi zabili gol. Ili tačnije rečeno, puno bi ga prije zabili Francuzi.

Je li to iz mene govori francuski navijač?

Ni govora, ako već postavljate takva nepristojna pitanja – a pitati nekoga za koga navija, ako vam sam to nije rekao jednako je umjesno kao i raspitivati se o njegovu seksualnom opredjeljenju – reći ću vam: navijao sam za Nijemce. Često to činim, još od 1974. Te godine su mi se, u finalu protiv Holandije, svidjeli kačket Helmuta Schöna i frizura Paula Breitnera, ali i to što su uglavnom svi u Jugoslaviji tada još uvijek navijali protiv Nijemaca. Četrdeset godina kasnije, sviđa mi se to njemačko šarenilo, etničko i nogometno, ali mi nije drago što je danas u Hrvatskoj bilo previše onih koji su iz pogrešnih razloga navijali za Njemačku. Istih, ali u dlaku istih pogrešnih razloga iz kojih se 1974. u cijeloj Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj, navijalo – protiv Njemačke. S osam godina bilo mi je jasno da Breitner nije negativac u partizanskim filmovima, niti Helmut Schön izgleda kao SS oficir. Nisam razumio koji je klinac našem narodu, i što je to s njihovom maštom. Ni danas nisam mnogo pametniji, tako da u Mesutu Özilu i Samiju Kediri, ali ni u mom dragom Miroslavu Rübezahlu, a bogme ni u Bastianu Schweinsteigeru, ne prepoznajem hrvatske saveznike iz Drugoga svjetskog rata. Kada bi ih prepoznao, naravno da bih navijao – protiv njih.

I sad bih čupao kosu od očaja što Benzema nije zabio onaj gol, dvije minute prije kraja.

Ovako mi je drago i zbog Mesuta i zbog Helmuta. Moj pokojni ujak nosio je tih godina isti onakav kačket s pepito šarama, kao veliki Helmut Schön.

Njemačka – Alžir 2:1
Respekt umjesto osvete

Krivo je misliti da povijest pišu pobjednici. Pišu je gubitnici, jer samo oni imaju potrebu da pamte što se zapravo dogodilo, dok pobjednici pamte tek okolnost da su pobijedili. Ili ponekad ni to. Za pobjednike je karakteristično da često pobjeđuju, pa jedna pobjeda zasjeni drugu. A pravi gubitnici rijetko i sudjeluju u velikim događajima, pa svoje poraze pamte stoljećima. Tako je to u nogometu. A možda je tako i u životu.

Imao sam šesnaest godina kada sam na televiziji gledao najružniju utakmicu u životu. Bilo je ljeto, mnogo toplije nego ovo, uskoro smo trebali ići na more, a ja sam sam, u našem sarajevskom stanu gledao utakmicu između Savezne Republike Njemačke i Austrije. Bilo je to ono Svjetsko prvenstvo 1982, koje će na kraju osvojiti Talijani, utakmica se igrala u Gijonu, kao zadnja u drugoj kvalifikacijskoj grupi, u kojoj su još sudjelovali Alžir i Čile.

Alžirci su prethodno u jednoj od najšokantnijih utakmica Svjetskog prvenstva pobijedili Nijemce 2:1, golovima Madjera i Beiloumija, te Rummeniggea. Tog dana sam se slijepo zaljubio u Mustafu Rabaha Madjera, jednoga od onih čudesnih nogometnih velemajstora, koji nikada neće postati ni svjetski prvaci, niti će osvajati Zlatne kopačke, ali će biti u stanju da nadigravaju veće od sebe. Na marginama nogometne povijesti takvi su stvarali mala čuda i ulazili u male legende koje su, barem meni, bile uzbudljivije od velikih čuda i velikih legendi. (kasnije će, tokom osamdesetih, Madjer igrati u Portu i Valenciji, a ja ću ga pratiti po novinskim sportskim rubrikama i u europskim klupskim natjecanjima; bilo je to vrijeme kada na televizijama nije još bilo ovolikih sportskih kanala).

Nakon što su pobijedili Nijemce, Alžirci su glatko izgubili od Austrije. Vjerovali su, valjda, da će Austrija pasti sama od sebe. Ali to se, naravno, ne događa. I to je razlog što mali ponekad pobijede velike, da bi zatim izgubili od još manjih.

Uglavnom, pred utakmicu u Gijonu, Alžiru je odgovarao baš svaki rezultat, osim minimalne pobjede Nijemaca. Jedino s njom, Alžirci bi ispali, a dalje bi išli Nijemci i Austrijanci.

U jedanaestoj minuti utakmice Horst Hrubesch dao je gol za njemačko vodstvo. I nakon toga se, u sljedećih osamdeset minuta, nije dogodilo više ništa. Nijemci i Austrijanci su se miroljubivo dodavali, i čekali da utakmica prođe. Bila je to namještaljka. Bilo je to gore od namještaljke, kosmička nepravda, razlog da čovjek zamrzi nogomet, da ga prestane gledati ili da se slijepo nada kako će jednoga dalekog dana Alžir ponovo pobijediti Njemačku.

Nisam Alžirac, ali silno me je pogodila sramota u Gijonu, juna 1982.

Na tom je Svjetskom prvenstvu igrao i današnji selektor Alžira Vahid Halilhodžić. Bio je dobar centrarfor, sjajno je izvodio slobodne udarce, imao dobar skok i igru glavom. Ali bio je nestalan, lako bi se demotivirao i razočarao, pa bi se bunio protiv sudačkih nepravdi i pretvarao se u gubitnika.

Takav je bio kao igrač, kao trener je drukčiji. U malim i gubitničkim ekipama u stanju je stvoriti uvjerenje da su veliki šampioni i da mogu pobijediti svakoga. Ono što Vahid Halilhodžić radi s Alžirom neka je vrsta bosanskoga magijskog realizma (Vahid je rođen 1951. u Jablanici, formirao se kao igrač u Veležu iz Mostara, a zatim je igrao u Francuskoj…)

Cijelog ponedjeljka pred utakmicu, razmišljao sam pamti li itko u njemačkoj reprezentaciji sramotu u Gijonu 1982? Miroslav Klose, recimo? Imao je u to vrijeme šest godina, ali već su ga roditelji odnijeli iz rodnog Opola. Otac Josef, također nogometaš, prešao je već iz opolske Odre u AJ Auxerre, ali u ljeto 1982 već je igrao u nižerazrednom FC Chalonu. Je li sa sinom na televiziji gledao utakmicu između Njemačke i Austrije?

Vjerojatno nije.

Vjerojatno ni njemački izbornik Joachim Löw ne pamti taj nježni duel s Austrijancima. Imao je tada dvadeset dvije godine, igrao je za SC Freiburg, ali nikada nije dorastao do reprezentacije. A treneri ne pamte davne utakmice, nisu podložni povijesnim mitovima i legendama ni fikcionalizaciji nogometa… Treneri vode računa o fizičkoj spremi i o taktici igre. Oni ne uživaju u koreografiji, ne muče ih davne moralne dileme. Za njih nogomet je igra bez sjećanja. Ako ne dolaze s Balkana.

Na početku utakmice, koju gledam u Zagrebu, reporter nas upozorava na diplomatski incident s konferencije za štampu. Njemački selektor Löw bio je, navodno, zaprepašten time što je Halilhodžić spominjao “osvetu” za Gijon 1982. Löw misli da je to neprimjeren rječnik za jednu sportsku utakmicu.

Ali ja ni dalje nisam siguran da se Nijemac sjeća Dana velike prevare.

I siguran sam da bi Bosanac spominjao “osvetu” čak i da ne pamti što su Nijemci tada učinili Alžircima.

Na kraju, za osvetu nije ni potrebna memorija. Dovoljna je legenda.

Otpočetka, utakmica je lijepa i neobična. U prvih pola sata, Alžirci su bolji, imaju više prilika, sigurniji su i u svakom pogledu dominantniji. Nakon toga Nijemci malo pomalo preuzimaju igru. Ali ne stvaraju šanse, daleko su od toga da razbiju protivničku obranu. Utakmica se dugo odvija od golmana do golmana, čini nam se da gledamo dvoboj Raisa M’Bolhija i Manuela Neuera, dvojice vršnjaka, dvadesetosmogodišnjaka. Alžirac će često braniti i ono što se obraniti ne može, a Neuer će zaustavljati protivničke kontranapade i igrati posljednjeg čovjeka obrane, beka, centarhalfa. Na kraju, on će imati i više sreće.

U drugom poluvremenu lopta je gotovo neprestano kod Nijemaca. Kombiniraju, igraju od jednog do drugog, kratka i zamorna dodavanja, poput nekih Latinoamerikanaca, a zatim se munjevito razvijaju prema protivničkom šesnaestercu i – ne dogodi se ništa. Ili M’Bolhi obrani šut, ili češće – šuta ni nema. Lopta se negdje izgubi, otkotrlja se u aut, nestane, ili je ugrabe brzi Alžirci pa se stušte prema Neueru.

Ne razumijem baš najbolje njemačku igru. Ne samo u ovoj utakmici, nego na cijelom svjetskom prvenstvu. Igraju s ilegalnim, skrivenim i nepostojećim centarforom, u vjeri i nadi da će se nekom čarolijom, kao u Pepeljugi, vezni igrači pretvoriti u prinčeve, a bundeve u kočije. Kada tako ne ide, onda u igru uđe Miroslav Klose, ali danas ga nema. Danas se, izgleda, očekuje da Thomas Müller da gol, pa ako ga ne ide ni nogom, ni glavom, neka da gol – prezimenom. Poznavao sam barem dvojicu njegovih prezimenjaka kojima je sve uspijevalo. Gerd je mogao zabiti gol trepavicom, vezicom na kopački, mišlju. A stražnjicom ga je zabijao često. A Dieter je 1976., u polufinalu Prvenstva Europe, ušao kao rezerva protiv Jugoslavije, zabio tri komada, i preokrenuo rezultat koji je na poluvremenu bio 2:0 za Jugoslavene. Istina, takve stvari kasnije više nije ponavljao…

Ali ne, nije Müller dao gol.

Dao ga je, na početku prvog produžetka, Andree Schürrle, i tada je, uglavnom, sve bilo gotovo. Poslije je, već u agoničnom teturanju mrtvihumornih ratnika po zelenom igralištu, na 2:0 povećao Mesut Özil, da bi u posljednjoj minuti Alžirci smanjili rezultat, i bilo je gotovo.

Utakmica bez ružnih pogleda, bez krvničkih prekršaja i bez mržnje. Lijepa utakmica, u kojoj su se suparnici međusobno poštovali više nego što je to danas običaj, i u kojoj nije bilo ništa od osvete. Davno je prošao Gijon 1982. Mnogo puta se od tada preokrenuo svijet.

Igralo se u vrijeme svetoga muslimanskog mjeseca Ramazana, kada su vjernici dužni da poste od zore do sumraka. Ne smiju popiti ni gutljaja vode, ne smiju jesti… Čovjek koji je na putu nije dužan da posti. Jesu li igrači na putu ako su na Svjetskom prvenstvu u Brazilu? Tu se mišljenja islamskih vjerskih autoriteta, navodno, razilaze. Mislim da Alžirci nisu postili. Ni Alžirci, ni Nijemci. Ali baš je dobra bila ova ramazanska utakmica.

Bosna i Hercegovina – Iran 3:1
O poplavama, utakmicama i rođenim gubitnicima

U Zagrebu sam pa, na žalost, ne mogu gledati izravni prijenos utakmice između Bosne i Hercegovine i Irana. Urednici Hrvatske televizije procijenili su da je publici zanimljiviji susret između Argentine i Nigerije, koji se igra u isto vrijeme. Kada bi Hrvatska graničila s Litvom, Kenijom i Mongolijom, i kada bi se nalazila na obroncima Pirineja i Kavkaza, s pogledom na Tihi ocean, a od svih otoka najbliži bi joj bio Madagaskar, možda bi doista bilo tako. Možda bi tada svaka utakmica u kojoj nastupa Leo Messi bila zanimljivija od utakmice u kojoj nema Messija. Ali kako Hrvatska graniči, eto, baš s Bosnom i Hercegovinom, pogledajte na karti, grli ju kao što majka grli nevoljeno dijete, tada nikako ne može biti da je utakmica između Argentine i Nigerije hrvatskoj publici zanimljivija od utakmice između Bosne i Hercegovine i Irana.

Pa zašto je onda uredništvo javne televizije odlučilo da publici ponudi onu manje zanimljivu, premda nogometno atraktivniju utakmicu?

Prije nekoliko tjedana Srbiju i Bosnu i Hercegovinu sustigle su poplave kataklizmičnih razmjera. Nešto malo sretnije prošla je Hrvatska. Taman toliko sretnije da neki hrvatski građani, vojnici i policajci priteknu u pomoć susjedima i da se solidarnost probudi kod običnih građana. Nakratko, umjesto nacionalističkom mržnjom, narodi regije bili su vođeni razlozima plemenitih srca, razlozima kulture i civilizacije. Razlog tome bio je i što su nacionalističke elite nakratko zašutjele. O poplavama nisu imali što reći.

Kada su se poplave konačno povukle, počelo je Svjetsko prvenstvo u Brazilu. U prve dvije utakmice, pogotovo u onoj koju su Bosanci igrali protiv Argentine, događalo se da reporteri Hrvatske televizije, zajedno sa sukomentatorom, bivšim nogometnim asom Goranom Vlaovićem, na susjede gledaju kao na susjede, a ne kao na stvorenja iz druge galaksije ili naprosto – neprijatelje. Na Hrvatskoj televiziji, koja je već dvadesetak godina vrelo hrvatskoga nacionalizma i svih mogućih nacionalističkih predrasuda i stereotipa, to je bila neočekivana promjena koja je, možda, došla kao posljedica općenarodnog raspoloženja iz vremena poplava. Ili se, naprosto, radilo o tome da su za sukomentatora uzeli jednoga pametnog i civiliziranog čovjeka, kakav je Vlaović.

Sve to je izazvalo uznemirenje među nacionalistima. U zemlji narastajućeg fašizma, u kojoj Crkva neformalno bira i smjenjuje urednike na javnoj televiziji i ministre obrazovanja, a biskupi sudjeluju u svečanim dočecima ratnih zločinaca koji se vraćaju s odsluženja kazne, u zemlji u kojoj na naslovnicama dnevnih novina izlaze naslovi poput “Svijet bi bio napredniji da je pobijedio Hitler”, i u kojoj se napadaju, premlaćuju i javno sramote ljudi koji se još uvijek protive fašističkoj rekonkvisti, u takvoj zemlji, naprosto, nije prihvatljivo da se susjedi, u poplavama ili u nogometnim utakmicama, ne doživljavaju kao smrtni neprijatelji čijim će se nesrećama i porazima hrvatska nacija veseliti.

Sve ovo je vrlo precizno definirao parlamentarni zastupnik HDZ-a Dujomir Marasović koji je na posljednjem zasjedanju Sabora, izazvan spomenutim događajima, održao govor u kojem je osudio najnovije pojave “bratstva i jedinstva”, naglasio kako je Hrvatska okružena neprijateljskim narodima, kako se u Bosni i Hercegovini kolektivno navija protiv hrvatske nogometne reprezentacije… Marasović je izašao kao glasnogovornik desne i profašističke nove Hrvatske, koja ima podršku vrha Katoličke crkve, i čije su ikone, između ostalih, Dario Kordić, osuđen zbog zapovjedne odgovornosti za masakr sto dvadeset civila, muškaraca, žena i djece, u srednjebosanskom selu Ahmići 1993, i Josip Šimunić, bivši igrač nogometne reprezentacije Hrvatske, koji je nakon kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo s Islandom, u Zagrebu s punim stadionom pomoću mikrofona i pred televizijskim kamerama razmjenjivao ustaške pozdrave.

Uredništvo Hrvatske televizije ispravno je shvatilo imperative Marasovićeva govora, pa je zaključilo da su Argentina i Nigerija zanimljivije hrvatskoj publici nego Bosna i Hercegovina i Iran. To je, a ne čarolije Lionela Messija, razlog što u izravnom prijenosu nismo vidjeli bosansku pobjedu nad Iranom.

Kasnije sam gledao skraćenu snimku, praveći se da ne znam rezultat.

Bosna igra lako i rasterećeno, s onim starim gubitničkim zanosom, koji je u prethodne dvije utakmice zamro pred nadom za plasman u drugi krug. Opet je to ona stara ekipa iz prijateljskih i manje važnih utakmica, vještih driblera i lakonogih trkača koji, istina, međusobno slabo surađuju. Poput nas dok smo bili osmoškolci, pa bismo igrali nogomet za vrijeme satova tjelesnog odgoja, na betonskom školskom igralištu, bosanski asovi igraju svaki za sebe, i kada se nađu u prilici pred protivničkim golom, sami pokušavaju poslati loptu u mrežu. Ni po koju cijenu ne dodaju, jer se u našem nogometu i u našoj kulturi pamte samo strijelci. Dodavači se lako i brzo zaboravljaju, jer mi nemamo povijesti. Imamo legende i narodne priče, veliku usmenu književnost, i velike pričače, koji će svaku najdosadniju utakmicu iz prošlosti pretvoriti u epopeju. Tako će i utakmica s Iranom jednom biti daleka prošlost i epopeja.

Opraštajući se od svojih – od i jednih i drugih svojih, dakle i od Bosanaca i od Hrvata – ostaju mi oni na čijoj će strani biti moje srce, neotrovano bilo čijim patriotizmom, nacionalizmom, malim i velikim balkanskim fašizmom… Navijat ću za Kostariku, Kolumbiju, Urugvaj i Alžir, i ispraćati ih, jedne za drugima, prije kraja sa Svjetskog prvenstva. Nijedna od mojih reprezentacija nema šanse za finale. Pa čak ni Meksiko, koji mi je drag zbog Roberta Bolaña, zbog stradanja zlosretnoga nadvojvode Maksimilijana, okrunjenog kralja Meksika kojeg ubiše revolucionari… A drag mi je taj Meksiko i zbog čiste i naivne ljepote nogometne igre. Ali ne, ni oni ne mogu do finala.

U finalima svjetskih prvenstava uvijek igraju predestinirani pobjednici. Gubitnici ranije ispadaju. Oni pobjeđuju u manje važnim utakmicama. Ili u sasvim nevažnim. Tako je i David pobijedio Golijata, ali su nam u Svetom pismu sakrili istinu da je to bio tek – prijateljski dvoboj. Da je i to rečeno, možda nitko i ne bi navijao za gubitnike. A bez toga, bez srca za gubitnike, ne bi bilo ni nogometa.

Meksiko – Hrvatska 3:1
Jedanaestorica vojnika i jedan general

Sve je već gotovo, igraju se posljednje minute utakmice, 3:0 je za Meksiko, hrvatski napadač pri vrhu kaznenog prostora čini prekršaj nad protivničkim braničem. Ruši ga, on pada, sudac svira, i sve je, naizgled, tako obično. Ali tada, zaslugom brazilskih kamermana, i brzom, letećom režijom zabilježenih prizora, vidimo nešto neobično.

Meksikanac se, uz osmijeh pobjednika, lišen likovanja i ponižavanje slabijega, ali ipak osmijeh, diže s trave. Sljedeći kadar, srednji plan: hrvatski napadač se, hodom unatrag, udaljava s mjesta događaja, lice mu je stegnuto u grču, dok gleda u čovjeka kojeg je trenutak prije bacio u travu, i koji se sad smije. Gleda ga s mržnjom, kao da mu je Meksikanac učinio neko veliko zlo, ali nedostaje mu riječ, nedostaje mu uvreda koju bi mu uputio.

Novi kadar, krupni plan: hrvatski napadač izgovara jednu, možda i jedinu, španjolsku riječ koju zna:

– Puto!

Novi kadar, srednji plan: Meksikanac ga gleda, osmijeh mu i dalje ne silazi s lica, ali to više nije ona čista grimasa vedrine, kakvu stotinjak godina viđamo u reklamama za Coca colu.

Tako je Nikica Jelavić, bivši nogometaš splitskog Hajduka, koji zadnjih godina nastupa u engleskoj ligi, pokušao uvrijediti Rafaela Marqueza, igrača koji je dugo igrao u onoj najslavnijoj ekipi Barcelone, tom sigurno najboljem nogometnom timu koji je u dvadeset i prvom stoljeću trčao nogometnim igralištem, tridesetpetogodišnjaka koji iz čistog užitka u igri danas nastupa u lokalnome meksičkom clubu Leon.

Marquez je svakako jedan od najvećih igrača ovoga svjetskog prvenstva. Mnogo je od njega boljih i bržih braniča i veznih igrača, ali jedva da bi se na prvenstvu našao netko s dovršenijom i raskošnijom životnom pričom u nogometu. Marquezova legenda raste u sjećanjima na neke davne, prošle utakmice, i dugo će još rasti u nogometnoj publici, među amaterskim kroničarima i kritičarima. Svijest pravoga ljubitelja igre je obilježena poviješću, i željom da se svaki veliki trenutak igre pretvori u povijesnu činjenicu. Marquez je u mnogim takvim trenucima sudjelovao, bio je glavni akter velikih predstava, nikada grub ni podao u igri, viteški lijep muškarac, latinskih manira.

Nikica Jelavić ispunjen je time što se sjetio:

– Puto!

Tu riječ naučio je od brazilskih i meksičkih navijača, koji njome provociraju protivničke vratara. Ritmično skandiraju dok se golman zatrčava prema lopti, a kada ju konačno ispuca, dok je lopta visoko u zraku, stadionom se iz tisuća grla začuje:

– Puto!

Riječ koja znači peder ili muška prostitutka. Navodno su iz Fife zaprijetili brazilskome i meksičkom nogometnom savezu da će ih kazniti zbog homofobije njihovih navijača. Hrvatima prijete zbog antisemitizma i neonacizma njihovih navijača. Nikica Jelavić naučio je, eto, jednu španjolsku i portugalsku riječ, bijesan zbog poraza. Rafael Marquez ne bi ga razumio da mu je, recimo, doviknuo: komunisto, Srbine, Židove. Zato mu je rekao to – Puto! I čini se da je rastužio velikoga igrača. Nikad njih dvojica neće postati prijatelji. Zato što Jelavić nema historijske svijesti, bez koje nije moguća velika igra. On jedini ne zna tko je Rafael Marquez.

Hrvatska je izgubila ovu utakmicu iz jednoga jednostavnog razloga: Meksiko je skoro svih devedeset minuta bio bolji. I to mnogo, mnogo bolji. Nije pomogao ni krajnje blagonakloni uzbekistanski sudac Ravšan Irmatov, koji u šezdeset trećoj minuti, dok je rezultat još bio 0:0, nije sudio jedanaesterac kada je Dario Srna pred svojim golom izveo koreografski miks klizećeg starta i golmanske parade, i s obje ruke uhvatio loptu.

Naprosto, pomoći nema, niti je može biti kada je protivnik bolji, a slabiji tim toliko je opterećen stvarima koje nemaju veze s igrom.

Recimo, politikom.

Pred polazak na Svjetsko prvenstvo hrvatski su nogometaši davali novinske intervjue u kojima su osim o patriotizmu, domovini, Bogu i naciji govorili o svome kažnjenom kolegi Josipu Šimuniću. U Brazilu će, govorili su, igrati i za njega. Nepravedno je kažnjen zbog ljubavi prema domovini.

Teško je igrati nogomet s Josipom Šimunićem na leđima. Sa Šimunićem i sa svim onim muškarcima u crnim i kaki odorama, koji su se od 1941. do 1945. međusobno pozdravljali Šimunićevim pozdravom. Teško je igrati dok ti navijači skandiraju: ajmo, ajmo ustaše! I dok jedna strana stadiona krikne: Za dom! A druga odgovara: spremni! Pogotovo je teško u Brazilu, gdje je navijača malo, i njihovi se glasovi ne čuju među desetinama tisuća nasmijanih, veselih, sretnih ljudi.

Teško je igrati nogomet ako se pobjeda proglasi za patriotski čin, a poraz je poput smrti u ratu. Ili nepravde i velike prevare. Nakon utakmice s Brazilom, kada je japanski sudac sudio dvojbeni jedanaesterac protiv Hrvatske, hrvatski izbornik Niko Kovač se, zajedno sa svim medijima u domovini, ponio poput onih Nijemaca koji su bili ojađeni uvjetima Versajskoga sporazuma po završetku Velikog rata. Danima su hrvatske novine i internetski portali bili preplavljeni rasističkim iskazima na račun japanskoga nogometnog suca, svih Japanaca i Japana. Naciju koja se osjetila kolektivno povrijeđenom netko je uvjerio da na to ima pravo. Srećom, došla je utakmica protiv Kameruna jer bismo, možda, objavili rat Japanu.

Nogomet se, naprosto, tako ne igra.

Da bi se u takvoj, patriotskoj, političkoj, državotvornoj igri pobijedilo, treba se imati mnogo sreće i treba se biti mnogo jači od protivnika. Nakon pobjede nad Kameruncima, hrvatske su novine Niku Kovača proglasile – generalom. Ali sasvim ozbiljnim, nimalo metaforičnim generalom. On je trebao nastaviti ono što je započeo general Gotovina. I možda je i zato njegov tim morao izgubiti protiv Meksika. Što su mogla jedanaestorica vojnika, na čelu s generalom, protiv te veličanstvene, premda i pomalo naivne koreografije, kojom je veteranski dirigirao dobri Rafael Marquez?

Nigerija – Bosna i Hercegovina 1:0
Trenutak nogometne istine

Igrala se posljednja minuta utakmice kada je Edin Džeko pokupio jednu traljavo ubačenu loptu, na leđima su mu odmah bila dvojica obrambenih igrača Nigerije, ali on se, ipak, okrenuo, udario je po lopti, i ona se zakotrljala prema golu.

Golman je imao kratak trenutak vremena da reagira, mnogo kraći od misli o tome da gorostasni bijeli napadač, jedan od najboljih centarfora Europe, zamahuje nogom i šutira prema njemu. Ali ipak golman je reagirao, pokrenuo je svoje od vrućine otežalo tijelo, bacio se u desnu stranu, i mahinalno zahvatio loptu. Ona se odbila u stativu, i od stative u teren.

To je, zapravo, bio kraj.

U slučajnom susretu dvojice ljudi, tridesetdvogodišnjeg Vincenta Enyame, koji živi i radi u Lilleu, i dvadeset osmogodišnjeg Edina Džeke, nastanjenog u Manchesteru, pobijedio je Vincent.
Prije utakmice s Bosancima, rekao je da se svi zajedno moraju moliti Bogu, jer će biti teško. Enyama je veoma pobožan čovjek, kršćanin u reprezentaciji u kojoj je i mnogo muslimana, a možda i neki koji vjeruju u animistička afrička božanstva.

Što je pomislio Edin Džeko kada je Enyama obranio i kada se lopta od stative odbila u teren? Za trenutak bio je četiri godine stariji, jer je toliko do sljedećega svjetskog prvenstva. Pa je shvatio da se na to svjetsko prvenstvo njegova zemlja, vjerojatno, neće plasirati, i da nije sad stariji četiri godine, nego osam, šesnaest, dvadesetčetiri. Možda je za cijeli jedan život postao stariji, nakon što se lopta odbila od stative.

Bio je to kratak, intenzivan trenutak žalosti i oprašatanja s onim što mu je bilo važno, a čega više nema. Prsnula mu je u lice jedna mala smrt. Kao mjehur sapunice, što ga djeca u igri raspuhuju.

Ali brzo se Edin Džeko pomirio s naglim protokom vremena. Nogomet je samo igra. Džeko je veliki igrač, pred kojim su sezone klupske slave. On igra u Engleskoj, okružen nogometnom gospodom, pred publikom koja će ga učiniti zvijezdom u šekspirijanskom teatru. Nije to obični nogomet, niti je to obični život. Zaboravit će Edin ono što neće moći da zaborave mnogi obični, deziluzionirani ljudi u Bosni, tisuće onih fucking losera, koji nisu stigli pobjeći iz te zemlje kada su kapije svijeta bile otvorene i kada se moglo započinjati novi život u Kanadi, Americi, Australiji, u Njemačkoj i Švedskoj, nego su ostali da čekaju trenutak kada će u devedeset drugoj minuti utakmice s Nigerijom, 21. lipnja 2014, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, Edin Džeko pogoditi stativu. I to će biti kraj njihovih nada. U životu prosječnoga Bosanca množe se krajevi nada, množe se životna razočarsnja, i to je najrentabilnija privredna grada u njihovoj opustošenoj i poraženoj zemlji. Sam po sebi, nogomet nije u tome važan, osim kao simbol i znak.

Da nije bilo Džekine stative, sve bi bilo drukčije. I poraz bi se lakše podnio. Igrali su loše, kao jedanaest mamurnih muškaraca, koji su zaigrali nogomet nakon što su proveli noć ispijajući lošu rakiju. Gori od njih bili su, vjerojatno, samo suci. U prvom poluvremenu poništen im je regularan gol (opet Džeko), zbog nepostojećeg ofsajda, ali ne ofsajda koji biva vidljiv u ponovljenim stop-kadrovima, u zaustavljanjima televizijske slike pred očima eksperata, nego je Džeku od ofsajda dijelilo skoro dva metra. I to ne bi sudio nijedan za nogomet iole zainteresiran osmoškolac.

Ali tako to biva. I normalno je da je tako. Nogomet je igra u kojoj se katkad poništavaju regularni golovi, ne sude se jedanaesterci, maradone se engleskim invazistima i agresorima na Malvinsko otočje svete tako što zabijaju golove rukom, a suci na to ostaju slijepi, poput onoga starog genija koji je započeo Ilijadu srdžbom na nekoga antičkog nogometnog suca… Nogomet je, na kraju, igra u kojoj nikome nije garantirano pošteno suđenje. I to ga, vjerojatno, čini najsličnijim životu. Pravde ima samo u starim holivudskim filmovima, u svetim knjigama i u utakmicama koje je sudio Pierluigi Collina. Ali čak je i Collina griješio, čak se i Hollywood znao narugati slabijim i nemoćnim, a biblijsku i kuransku pravdu bolje je ne zazivati, jer bismo nakon pogrešno dosuđenog ofsajda mogli završiti kamenovani. Ili bismo suca kažnjavali kamenovanjem. I uopće ne bi bio problem pronaći onoga tko je bez grijeha, pa će prvi baciti kamen.

Bosna i Hercegovina izgubila je zato što je igrala očajno loše, dezorganizirano, jadno i kukavički, a ne zato što joj je novozelandski sudac poništio gol. I to je cijela istina o ovoj utakmici. Ali ta istina ne bi nam tako teško pala da se u posljednjim trenucima utakmice nisu susreli Vincent Enyama i Edin Džeko, i da o svemu, na kraju, nije odlučila stativa. Ili je odlučila sudbina jednoga od ove dvojice ljudi.

Svaki čovjek uza se nosi svoju sreću. I troši je usput, ne znajući kada će mu sreće zafaliti, kao kad bankomat čovjeku vraća karticu, uz obavijest da više nema novca na računu. Tad pomišljaš kako si trošio na gluposti, i sada si švorc.

Vincent je vrijedan komadić svoje sreće potrošio u utakmici s Bosnom i Hercegovinom. Edinu je njegova sreća ostala, da mu pomogne u nekoj drugoj životnoj prilici, možda izvan nogometnog terena.

Na kraju, nama koji smo se u toj zemlji rodili, ostaje osjećaj kako se za naših života Bosna i Hercegovina, možda, neće ponovo plasirati na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Nikad više. Nikad više.

Hrvatska-Kamerun 4:0
Snažni prolaz prema osmorukom bogu

Pred utakmicu Brazil – Meksiko doputovao sam u Beograd, i sam, u aseptičnom apartmanu, gledao kako se meksički golman Guillermo Ochoa pretvara u osmoruko hinduističko božanstvo Brahmu, i svakom rukom skida barem po jednu loptu s glave ili noge brazilskih napadača. Ta je utakmica važna za razvoj prilika u Hrvatskoj kvalifikacijskoj grupi, ali meni je važnija zbog nečega drugog. Ako Brazilci do kraja ne zabiju gol, ako ne probiju Ochoin čudesni bedem, ova će utakmica u Meksiku postati legendarna, i neki će sedmogodišnji dječaci, koji na ovome svjetskom prvenstvu doživljavaju nogometnu inicijaciju, pamtiti Guillerma Ochou kao što su njihovi očevi pamtili svemogućeg centarfora Huga Sancheza, a djedovi i pradjedovi nekoga danas već bezimenog čarobnjaka nogometne igre, nekoga pobratima revolucionara Benita Juareza, koji je pronosio slavu Meksika i pobjeđivao u utakmicama protiv jačih, većih i moćnijih. Jer koliko god Meksiko bio prostran i mnogoljudan, koliko god raskošna bila meksička kultura, i na svijetu nema čovjeka koji ne zna za Meksikanca i njegov sombrero, to je, na kraju krajeva, uvijek bila nacija nogometnih gubitnika. Zato Guillermo Ochoa djeluje kao osmoruko božanstvo, koje će ući u lokalne legende nogometne igre. On ne brani samo protiv brazilskih napadača, nego brani i protiv zapisane meksičke nogometne sudbine. Zato mi je bilo drago što ni u posljednjim sekundama nije primio gol. Ne primivši ga, postao je besmrtan. Istina, njegova besmrtnost zasad je lokalna, širit će se selima i pustinjskim varošima, predgrađima one goleme meksičke metropole, ali ta vrsta besmrtnosti u nogometu jedino i jest važna. Ona s generacije na generaciju prenosi tajnu igre, legendu o osmorukom golmanu ili o napadaču boljem od svih, i ta je legenda veća i važnija od globalne pripovijesti o Leu Messiju ili o portugalskom paunu i pozeru Ronaldu. Globalne legende su, na kraju, podržane marketinškim strategijama velikih međunarodnih korporacija ili, kao u Rusiji i Hrvatskoj, državnim, paradržavnim i obavještajnim službama, a lokalne su legende proizvod igre i dječje vjere u igru.

Dan nakon što je Meksiko odigrao neriješeno s Brazilom pred ponoć sam otišao u kafanu, i u jednoj kafanskoj bašti, preko puta crkve svetoga Ante, koju je između dva svjetska rata projektirao genijalni slovenski arhitekt Jože Plečnik, gledao utakmicu između Hrvatske i Kameruna. Zanimalo me je društvo, mlađi i sredovječni muškarci, koji tako na javnome mjestu, u Beogradu, gledaju utakmicu hrvatske reprezentacije. Dva su naroda ratovala, dvije nacionalističke političke elite i danas taj rat nastavljaju drugim sredstvima, pa je zanimljivo vidjeti kako na to reagira običan kafanski i navijački svijet.

Ne znaju da sam Hrvat. Ne govorim im to, a po mojim reakcijama na zbivanja koja se prenose na široko projekciono platno, ne mogu ni pretpostaviti za koga navijam. A možda ni sam u to nisam siguran. Tko zna.

Hrvati su protiv Kameruna ostvarili sve ono što nisu mogli protiv Brazila. Igrali su agresivno i snažno, svjesni da ih gledaju kod kuće. Kamerunci su nastupili kao i protiv Meksika, kao raštimani orkestar, koji se prvi put sreo prije nastupa. Kao da nisu bili zainteresirani za igru, nego su jedva čekali da sve što prije prođe. Na kraju je i prošlo, sa četiri gola u mreži. Hrvatima se pri ruci našao i portugalski sudac, valjda da se prestanu ljutiti zbog suđenja japanskog suca u utakmici protiv Brazila.

Društvo iz kafanske bašče počelo se osipati već pred kraj prvoga poluvremena. Neki su razočarano uzdisali. Drugi su iz tješili: Neka komšija! Kao, drago im je da Hrvati pobjeđuju. Kao što bi im bilo drago i da gube. Ambivalentnost u osjećajima karakteristika je srpsko-hrvatskih odnosa. Vole se i mrze, istovremeno.

Slijedi utakmica s Meksikom.

To će biti zanimljivo, jer iz prva dva kola ne možemo ni zamisliti što su Hrvati Meksikancima, a što su Meksikanci Hrvatima, i kako će jedni reagirati na druge. Meksikanci umiju da gube, a Hrvati ne, premda i oni više ratuju nego što igraju nogomet. Ali njihov rat od hrvatskoga je romantičniji. Hrvati insceniraju zbivanja iz Drugoga svjetskog rata, dok je Meksiko ostao u vremenima svoje slavne revolucije, kada su pogubili jednoga od potencijalnih Austro-Ugarskih prestolonasljednika, i na takav način neizravno utjecali na okolnosti izbijanja velikoga rata. Moglo bi se, zapravo, reći da su Meksikanci Hrvatima ubili prestolonasljednika, jer su Hrvati – barem kako danas interpretiraju svoje osjećaje – bili vjerni podanici Austro-Ugarske. Jednoga ubiše oni, drugoga su 28. lipnja 1914. ubili Srbi! I eto sto godina kasnije goriva za nogometni nacionalizam.

A što su Hrvati Meksikancima, što Meksikanci znaju o njima? Vjerojatno ništa.

Argentina – Bosna i Hercegovina 2:1
Gol primljen iz straha

Netko je već rekao da je to bio najbrži autogol u povijesti svjetskih prvenstava. Pao je u trećoj minuti. Gol primljen iz straha. Nešto sa čime bi se mogao identificirati svaki čovjek. Jedanaestorica Bosanaca izašli su na travnjak Maracane, na to sveto mjesto nogometne mitologije, uz čiju su legendu odrastale generacije Jugoslavena. Maracana je uvijek stajala poput nebeskoga hrama, kao stadion nad svim drugim stadionima, neusporediv i tako velik da nije vjerojatno da ćeš svoj tim ikada na njemu vidjeti. Maracana, možda, i ne postoji. Možda je to samo san o stadionu, san o Peleu i o Brazilu, o areni koja je nekada mogla da primi dvjesto tisuća ljudi. Ali tada se na stadionima stajalo, a sada svatko mora da ima svoju stolicu, pa je mjesta samo osamdesetak tisuća. Više nego što grad Zenica ima stanovnika, a u Zenici je reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala kvalifikacijske utakmice za svjetsko prvenstvo.

I na toj su Maracani, u prvoj utakmici koju će Bosna odigrati na jednom svjetskom prvenstvu, izašli na megdan Argentini. Onoj reprezentaciji koja je dvaput bila svjetski prvak, i možda će opet biti, u kojoj igraju desetorica sjajnih nogometaša i jedan Lionel Messi. Mali, pitomi Mozart, treći polubog u televizijskoj povijesti nogometne igre, nakon Pelea i Diega Maradone.

A publika, u publici je, kaže televizijski reporter, i tri-četiri tisuće bosanskohercegovačkih navijača. Nekoliko tisuća Brazilaca, i cijela jedna Zenica – navijača Argentine. Atmosfera je strašna. Takva da od stadionskog huka puca srce, a gledatelju se vraćaju slike iz sjećanja. Kako li se, Bože, vraćaju tim bosanskim igračima.

Sjećam se kapetana reprezentacije Jugoslavije Faruka Hadžibegića, koji 30. lipnja 1990. u Firenci, u četvrtfinalu Svjetskoga prvenstva, šutira jedanaesterac argentinskome vrataru Goycoechei. Argentina brani titulu svjetskog prvaka od prije četiri godine u Meksiku, utakmica je u regularnom toku završila 0:0, izvode se jedanaesterci, i kapetan izvodi odlučujući šut. Hadžibegić je, primjećuje u svojoj kolumni pred utakmicu s Argentincima, posljednji Bosanac koji je za svoju reprezentaciju igrao na Svjetskom prvenstvu. Tada je to bila Jugoslavija. Zatim je uslijedio strašni rat, godine etničkog čišćenja, očaja i emigracije, i činilo se da će Bosanci na svjetskim prvenstvima nastupati još samo za strane reprezentacije, za Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Švedsku, Švicarsku…

Igrači koji izlaze na travnjak Maracane jedva da su se i rodili u vrijeme kada je Goycoechea obranio Hadžibegiću jedanaesterac, i Jugoslavija se nije plasirala u polufinale Svjetskog prvenstva u Italiji. Edin Džeko imao je četiri godine, Sead Kolašinac rodit će se tri godine nakon Hadžibegićevog jedanaesterca. Tačnije tri godine, manje deset dana, 20. lipnja 1993. u Karlsruheu. Kao dijete gastarbeitera ili ratnih izbjeglica, to je, zapravo, svejedno. Ovo je takva reprezentacija: sačinjena od generacije koja se rađala u bosanskome ratu, i nema lijepih sjećanja na svoju zemlju. Ne pamte da je Bosna nekada bila bogata i lijepa, naivno uvjerena da će ju od svakoga zla zaštititi njezino etničko i vjersko šarenilo. Bosna je Kašmir Europe. Zato je i tako lako i žrtvovana. Europljani nisu baš najbolje shvaćali što je to Kašmir i zašto bi Kašmir bio važan, sve dok im to u jednome romanu nije objasnio Salman Rushdie. Ali bilo je već kasno i za Kašmir i za Bosnu.

Evo kako je izgledao taj gol primljen iz straha.

U trećoj minuti izveden je slobodni udarac s lijeve strane, i lopta je preletjela dvojicu igrača u skoku, Argentinca i Bosanca, treći, Ermin Bićakčić, s brojem tri na dresu, još jedan Bosanac s njemačkim djetinjstvom, sagnuo se, kao da ga nema, i propustio loptu, koja Seada Kolašinca pogađa u stopalo, i odbija se u mrežu. Tako neumitno, jednostavno i, zapravo, vrlo sporo. Toliko sporo da je gledatelj imao vremena da o svemu razmisli, da dugo razmišlja prateći let lopte, i njezino sporo kretanje prema mreži, kao da čita magično otvaranje romana Dona DeLila “Podzemlje”. Samo što je u toj knjizi dugo letjela bejzbolska loptica..

Od toga ranog gola, Bosna i Hercegovina kao da se našla u svome prirodnom stanju. Zaigrali su kao gubitnici, i sjajno se držali sljedećih sat vremena. Argentina je, uglavnom, djelovala bezvoljno i dezorganizirano. Polubog Messi dosađivao se među ljudima, gubeći iz minute u minutu svoje natprirodne moći. Bosanci su stvarali prilike za gol. Zvjezdan Misimović, još jedan rođeni Nijemac, sudbinom i porijeklom Bosanac, razigravao je napadače, slao im precizno adresirane lopte, ali nijedna na kraju nije završila u golu. Nekome će, kada bude stvarao nogometnu mitologiju za neka buduća vremena, biti važno to što je Bosna i Hercegovina cijelih sat vremena izgledala moćnije i sigurnije od Argentine. Ali to se u stvarnosti ne računa. Razlika između povijesti i mitologije je u postignutim golovima. Argentina je vodila 1:0, a onda se Messi sjurio prema bosanskom golu, Bićakčić je opet izveo nešto neobično, pokušavajući ga zaustaviti ispruživši unatrag nogu, kao konj koji se ritnuo, kao sarajevski osmoškolac kada igra mali nogomet na betonskom školskom igralištu, ali umjesto da zaustavi Messija, samo je uspio saplesti vlastitog suigrača.

Upućena s vrha šesnaesterca, lopta se od stative odbila u mrežu. Šut skoro da je bio nejak, lagan kao u bilijaru, tako da gledatelju ostane žal i uvjerenje kako je samo malo nedostojalo, pa da ne uđe u mrežu. Ali nije. Nije malo nedostajalo. Tako šutira Messi, da se čovjeku učini da je samo malo nedostajalo pa da lopta ne uđe u gol. Lako i raspjevano, slatko kao Mozart kugla.

I to je trebao biti kraj.

Deset minuta prije završetka utakmice, Vedad Ibišević je smanjio na 2:1. Ibišević je odrastao u Americi, gdje je stigao kao poslijeratni izbjeglica. Bio je to prvi bosanskohercegovački gol na svjetskim prvenstvima, nakon onoga Hadžibegićevog promašaja iz 1990. U međuvremenu prošlo je dvadeset četiri godine. I tu je razlika između bosanskoga i argentinskog ili njemačkog doživljaja nogometa. Ono što se Nijemcima događa svake četiri godine, Bosancu se, možda, dogodi jednom ili dvaput u životu. Bio sam tačno dvostruko mlađi kada je Hadžibegić promašio onaj penal.

Mogu li Bosanci protiv Irana i Nigerije igrati ovako kako su igrali protiv Argentine? To je važno pitanje, i čini mi se da se tiče mentaliteta, više nego ičega drugog. Ako su u tim svojim novim domovinama iz nužde, u Njemačkoj ili u Americi, postali pomalo Nijemci i Amerikanci, tada protiv Irana i Nigerije mogu igrati kao što su noćas igrali protiv Argentine. Inače, nema šanse. Jer tko bi od nas nakon Messija na Maracani pristao na nešto od toga manje?

Brazil-Hrvatska 3:1
Ples oko rovova

Za Hrvate, nogomet je nastavak rata sportskim sredstvima. Za Brazilce, nogomet je umjetnost. Tokom cijele utakmice izgledalo je kao da Brazilci plešu oko hrvatskih rovova, koji se svo vrijeme pomiču, kreću se kao crta fronte u Velikom ratu, uglavnom u obrambenim formacijama. Tuku Hrvati rasplesane protivnike po gležnjevima, povlače ih za dresove, igraju onako kako su navikli i kako se jedino i može igrati protiv Brazila. Fanatizam je najjači hrvatski nogometni argument. To je nešto što drugi ne razumiju. Nešto što pogotovo Brazilci ne mogu razumjeti. Protiv sebe imaju reprezentaciju zemlje u kojoj više gotovo nitko u nogometu ne vidi igru. Nogomet je rat koji se mora dobiti. Iza jedanaestorice u Sao Paulu stoji cijela zemlja. Četiri i pol milijuna Hrvata u majicama sličnim onima koje vidite na terenu, kopaju rovove skupa sa svojim izabranicima, spremni da zaustave Brazil. Nose ih dvije emocije: bahatost i samosažaljenje. Uspiju li, sutra će u hrvatskim dnevnim novinama pisati: ponizili smo, zgazili smo, uništili smo… Brazil. I sve to u prvom licu nacionalne množine: njihova pobjeda je pobjeda i sviju nas. Izgube li, međutim, kriv će biti japanski sudac, i mi ćemo biti puni samosažaljenja.

Utakmica je ružna, nedopadljiva, teška za gledanje. Je li to stvarno tako, ili ovaj gledatelj ima problem s time što je na strani ratnika, u bici protiv umjetnika, a to nikako nije njegov osobni izbor? Ne, ne radi se o tome. Utakmica je stvarno ružna. Osim besprijekornoga junaštva hrvatskih rovokopača, nema ničega što bi se pamtilo. Od 1974, i Svjetskog prvenstva u Njemačkoj (koje su otvorili, zamislite, Brazil i Jugoslavija, rezultat je bio 0:0.), kada sam se, kao osmogodišnjak, inficirao nogometom i pozorno odgledao svoje prvo Svjetsko prvenstvo, nisam vidio tako nedopadljiv, skoro neozbiljan Brazil. Kao da ti sjajni igrači, uglavnom gastarbajteri u europskim klubovima, nisu sklopljeni u reprezentaciju, kao da im nedostaje netko tko će ih činiti skladnim orkestrom, ili plesnim ansamblom. Neymar to nije, on nikada neće postati veliki dirigent. Pomalo je sličan Hrvatima: pun bahatosti i samosažaljenja. Istina, dat će on u ovoj utakmici dva gola, ali bolje će ga se pamtiti po bespotrebno ružnom udaranju protivnika laktom, na sredini terena, u situaciji kada njegovoj ekipi nije prijetila opasnost. Udario je čovjeka iz nemoći, i dobio onaj i onakav žuti karton kakve, kada im ne ide, dobivaju provincijski žongleri svugdje na svijetu. Osim možda u Brazilu. Tako, međutim, ne udaraju veliki dirigenti.

U svom neuigranom, skoro bezvoljnom plesu, Brazilci su sebi zabili gol. Marcelo se sapleo o vlastitu nogu, kao da je sambu pokušao zamijeniti tangom, pa je smjestio loptu u vlastitu mrežu. Uplašio se protivničkog centarfora koji mu je bio za leđima. A onda je začuđeno gledao oko sebe. Nije bio potresen. Hrvati su bili u deliruju od oduševljenja. Četiri i pol milijuna njih. Jedanaestorica koja ih je predstavljala u Sao Paulu pred sobom je imala dugih osamdeset minuta. U ratu, to je pola godine frontovskih borbi, koje započinju kasno u proljeće, a odluka se donosi u zimu, kada su vojske na izmaku snaga, izmrcvarene.

U jedanaestoj minuti utakmice pomislio sam da će Hrvatska pobijediti Brazil. Kada je umjetnik demotiviran, neuvježban, kao violinist tvrdih prstiju, kao pisac koji je izgubio ritam svoje rečenice, tada nema šanse protiv onih koji vode rat. Pisac bez rečenice je izgubljen, on više nije pisac i nije umjetnik. Svatko ga može zgaziti, jer se on ne bavi gaženjem, nego pisanjem. Bez pisanja je goloruk pred streljačkim vodom.

Ali nije bilo tako. Hrvatska je, ipak, izgubila. Možda zato što nogomet, ipak, ne bi smio biti rat. Da su pokušali igrati, mogli su nešto učiniti protiv ovakvog Brazila, nakon što je Marcelo zabio autogol. Ali oni su nastavili ratovati. I pobijedio ih je nemoćni Neymar.

Prije nego što je utakmica i završila počelo je kolektivno samosažaljevanje. Za sve je kriv japanski sudac. To je još jedna od nepravdi učinjenih narodu koji ovih dana nema ništa osim – nogometne reprezentacije.

Čovjek na Balkanu prosječno doživi 19 svjetskih nogometnih prvenstava (19×4=76) i jedan krvavi rat. Taj rat motivira ga u navijanju za svoju nogometnu reprezentaciju više nego išta drugo. Na Balkanu nogomet nikada neće postati ono što je u Brazilu. Umjetnost. Čim se učini da bi to moglo biti, nakon četrdesetak godina mira i desetak svjetskih prvenstava, izbije novi rat. Uglavnom zbog nečije bahatosti i samosažaljenja.

Miljenko Jergović 14. 07. 2014.