“Besarabijsko vino koje miriše na sunce i na stenice.”
Isak Babelj
Željeznička stanica Skopje, sat je stao u 5 i 17 minuta.
Reklamni slogan knjižare: Da čitaš e kul – Tabernakul.
Neki vojnik, Makedonac, u mom vodu u Kninu dobio je za nagradu kao primjeran vojnik knjigu Čingiza Ajtmatova “I duže od veka traje dan”. Tražio sam da mi je posudi, da čitam. Nije dao. Čuvao je tu knjigu, svuda je sa sobom nosio.
Skopski zatvor zove se Idrizovo.
(u Skoplju sam pisao ćirilicom, pisanim slovima)
16. mart, Rim
L. sanjala da okolo nosi otkinutu glavu svoje kćerke. Rekao sam joj da to nije opasan san, iako o snovima ne znam ništa. Učinio sam to da opet ne bi sanjala i pričala mi.
Kupio sam dvije olovke, flomastera. Provjeravam kako pišu.
U izlogu knjižare Šoskakovičeva biografija. Uplašen, ružan čovjek na koricama.
17. mart, Rim
Razmišljati o tome kako jabuke trunu iznutra.
S. ima vizitkartu s vlastitom fotografijom. Pruža mi je, ponosno.
Na književnom predstavljanju sitne, mlade Talijanke, s motociklictičkim kacigama pod rukom, umjesto torbica.
16. februara 1968. studenti arhitekture u Rimu napali su policiju. Tako je počela revolucija. Studenti arhitekture, u Rimu.
Vlak isplovljava iz stanice Roma Termini, na podzidu stari, skoro izblijedjeli mural: PARTIZAN. (pet sati i pet minuta, popodne)
18. mart, Milano
Dvadeset prvi kolosijek na glavnom kolodvoru u Milanu, odakle se išlo u Auschwitz, uskoro se otvara kao muzej.
19. mart, Milano
Trenutak bezbrižnosti u 6 i 30, ujutro pred polazak u Trst, u skautskome hostelu “La Cordata”.
Putovanje prugom kojom su se milanski Jevreji vozili prema Auschwitzu. Samo što na njihovim vagonima nema prozora, da se gledamo. Ovom prugom putovao je Primo Levi.
Stjuardesa u vlaku, ponavlja: “Dolce, salato, snack.” Dugotrajuće talijansko K, kao kad kotač pređe preko spoja dvije šine.
Prepoznao me čistač voza, Bosanac iz Tešnja (Jelah). Nakon tri rečenice rekao mi da muslimani nemaju gdje, a Srbi imaju Srbiju, Hrvati Hrvatsku. Oniži, ćelav, u narančastom radnom odijelu, poput američkih osuđenika na smrt.
Selo u Meksiku, u Sonori, iz kojeg su ljudi zaposleni kao ubojice ili kao portiri. Priča Roberta Bolaña.
Na stanici Mestre vlak se isprazni. Nitko ne ide u Trst.
Klistir za sjećanja.
Bosanac iz Jelaha mi je pred Trstom poklonio vlažne maramice za ruke, koje su dijeljene uz “dolce, salato, snack”. Neraspakirane, putnici bacali. On kupio. Nešto mi je morao donijeti, znao sam.
6. maj, aerodrom Pleso
Bosanac, na početku rata bio predstavnik velike sarajevske firme u Parizu. Ostao tamo. Kaže mi da je pomogao mnogim ljudima. Spominje imena. Neki imaju tu potrebu, stalno govore da su pomogli.
“Pažnja, mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora…” Da kofer ne ugrize dijete.
Miris pržene kave u zapadnim dijelovima grada.
Miris kerozina istovjetan je mirisu petroleja, kad nestane struje, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih. Petrolejke i avioni.
6. maj, aerodrom Frankfurt
Moda rezidencijalnih književnih stipendija. Volio bih dobiti stipendiju na frankfurtskome aerodromu. Mjesec ili dva. Napisao bih roman-reportažu.
Gledam buduću suputnicu za Helsinki kako plastičnom vilicom nabada voćnu salatu iz plastične čaše. U sigurnoj smo zoni. Ovdje na kilometre uokolo nema nijednog metalnog predmeta, nijedne ubistvene vilice i kašike.
Plač djeteta pred let za Helsinki.
Aerodromski čistač – indijsko lice, ozbiljan i jako star. Ima 400 godina. Sitne figure, spor, ali lakih pokreta. Bez gravitacije. Ako bi Bog došao na Zemlju i uobličio se u čovjeka, čini mi se da bi ovako izgledao.
Za JL bih napravio intervju s aerodromskim čistačem. Bio bi najavljen na naslovnoj stranici. VS bi ga fotografirao. Razgovor s (možda) Bogom.
7. maj, Helsinki
Grad su napale sive šume. Nevidljivo bogatstvo. Led izbija iz svake stvari. Duga zima.
Nema grafita na zidovima.
KAPELICA TIŠINE
465.000 ljudi na Picassu, na izložbi kakva je sad u Zagrebu. Finaca je manje od pet i pol milijuna. Zagreb veći od Helsinkija.
Glavne finske dnevne novine zovu se HELSINGIN SANOMAT. Sanomat, stroj za proizvodnju snova, džuboks za snove.
11. maj, Ljubljana
Hotel Slon, bio tu s Javorkom 1976. Sjećam se sobe. Ostavljam torbu, ali neću prenoćiti.
Ulični grafit: “BITI ALI NE BITI” Razlika između slovenskoga i hrvatskog jezika kao razlika između Hamleta i budizma.
Jeste li vi M. J. pita čovjek jakog srbijanskog naglaska, na mračnom ulazu u podzemnu garažu. Nigdje nikog, osim njega. Jesam. Ozaruje se, grli. Da sam drukčije govorio u prošlih dvadeset godina, ubio bi me i nitko ga nikad ne bi ulovio. Ovo je dar, tješim se.
Dnevnik s putovanja
5. mart, Skopje
“Besarabijsko vino koje miriše na sunce i na stenice.”
Isak Babelj
Željeznička stanica Skopje, sat je stao u 5 i 17 minuta.
Reklamni slogan knjižare: Da čitaš e kul – Tabernakul.
Neki vojnik, Makedonac, u mom vodu u Kninu dobio je za nagradu kao primjeran vojnik knjigu Čingiza Ajtmatova “I duže od veka traje dan”. Tražio sam da mi je posudi, da čitam. Nije dao. Čuvao je tu knjigu, svuda je sa sobom nosio.
Skopski zatvor zove se Idrizovo.
(u Skoplju sam pisao ćirilicom, pisanim slovima)
16. mart, Rim
L. sanjala da okolo nosi otkinutu glavu svoje kćerke. Rekao sam joj da to nije opasan san, iako o snovima ne znam ništa. Učinio sam to da opet ne bi sanjala i pričala mi.
Kupio sam dvije olovke, flomastera. Provjeravam kako pišu.
U izlogu knjižare Šoskakovičeva biografija. Uplašen, ružan čovjek na koricama.
17. mart, Rim
Razmišljati o tome kako jabuke trunu iznutra.
S. ima vizitkartu s vlastitom fotografijom. Pruža mi je, ponosno.
Na književnom predstavljanju sitne, mlade Talijanke, s motociklictičkim kacigama pod rukom, umjesto torbica.
16. februara 1968. studenti arhitekture u Rimu napali su policiju. Tako je počela revolucija. Studenti arhitekture, u Rimu.
Vlak isplovljava iz stanice Roma Termini, na podzidu stari, skoro izblijedjeli mural: PARTIZAN. (pet sati i pet minuta, popodne)
18. mart, Milano
Dvadeset prvi kolosijek na glavnom kolodvoru u Milanu, odakle se išlo u Auschwitz, uskoro se otvara kao muzej.
19. mart, Milano
Trenutak bezbrižnosti u 6 i 30, ujutro pred polazak u Trst, u skautskome hostelu “La Cordata”.
Putovanje prugom kojom su se milanski Jevreji vozili prema Auschwitzu. Samo što na njihovim vagonima nema prozora, da se gledamo. Ovom prugom putovao je Primo Levi.
Stjuardesa u vlaku, ponavlja: “Dolce, salato, snack.” Dugotrajuće talijansko K, kao kad kotač pređe preko spoja dvije šine.
Prepoznao me čistač voza, Bosanac iz Tešnja (Jelah). Nakon tri rečenice rekao mi da muslimani nemaju gdje, a Srbi imaju Srbiju, Hrvati Hrvatsku. Oniži, ćelav, u narančastom radnom odijelu, poput američkih osuđenika na smrt.
Selo u Meksiku, u Sonori, iz kojeg su ljudi zaposleni kao ubojice ili kao portiri. Priča Roberta Bolaña.
Na stanici Mestre vlak se isprazni. Nitko ne ide u Trst.
Klistir za sjećanja.
Bosanac iz Jelaha mi je pred Trstom poklonio vlažne maramice za ruke, koje su dijeljene uz “dolce, salato, snack”. Neraspakirane, putnici bacali. On kupio. Nešto mi je morao donijeti, znao sam.
6. maj, aerodrom Pleso
Bosanac, na početku rata bio predstavnik velike sarajevske firme u Parizu. Ostao tamo. Kaže mi da je pomogao mnogim ljudima. Spominje imena. Neki imaju tu potrebu, stalno govore da su pomogli.
“Pažnja, mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora…” Da kofer ne ugrize dijete.
Miris pržene kave u zapadnim dijelovima grada.
Miris kerozina istovjetan je mirisu petroleja, kad nestane struje, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih. Petrolejke i avioni.
6. maj, aerodrom Frankfurt
Moda rezidencijalnih književnih stipendija. Volio bih dobiti stipendiju na frankfurtskome aerodromu. Mjesec ili dva. Napisao bih roman-reportažu.
Gledam buduću suputnicu za Helsinki kako plastičnom vilicom nabada voćnu salatu iz plastične čaše. U sigurnoj smo zoni. Ovdje na kilometre uokolo nema nijednog metalnog predmeta, nijedne ubistvene vilice i kašike.
Plač djeteta pred let za Helsinki.
Aerodromski čistač – indijsko lice, ozbiljan i jako star. Ima 400 godina. Sitne figure, spor, ali lakih pokreta. Bez gravitacije. Ako bi Bog došao na Zemlju i uobličio se u čovjeka, čini mi se da bi ovako izgledao.
Za JL bih napravio intervju s aerodromskim čistačem. Bio bi najavljen na naslovnoj stranici. VS bi ga fotografirao. Razgovor s (možda) Bogom.
7. maj, Helsinki
Grad su napale sive šume. Nevidljivo bogatstvo. Led izbija iz svake stvari. Duga zima.
Nema grafita na zidovima.
KAPELICA TIŠINE
465.000 ljudi na Picassu, na izložbi kakva je sad u Zagrebu. Finaca je manje od pet i pol milijuna. Zagreb veći od Helsinkija.
Glavne finske dnevne novine zovu se HELSINGIN SANOMAT. Sanomat, stroj za proizvodnju snova, džuboks za snove.
11. maj, Ljubljana
Hotel Slon, bio tu s Javorkom 1976. Sjećam se sobe. Ostavljam torbu, ali neću prenoćiti.
Ulični grafit: “BITI ALI NE BITI” Razlika između slovenskoga i hrvatskog jezika kao razlika između Hamleta i budizma.
Jeste li vi M. J. pita čovjek jakog srbijanskog naglaska, na mračnom ulazu u podzemnu garažu. Nigdje nikog, osim njega. Jesam. Ozaruje se, grli. Da sam drukčije govorio u prošlih dvadeset godina, ubio bi me i nitko ga nikad ne bi ulovio. Ovo je dar, tješim se.